Herman Hajdeger: Moj otac, Martin


Gospodine doktore Hajdeger, šta je najranije sjećanje na Vašeg oca?

Ja se sjećam kako smo moj brat i ja kao djeca susretali našeg oca za vrijeme doručka, ručka i večere. On je bio tako duboko zaokupljen svojim radom, tako da su to bile jedine prilike da ga vidimo. To je sjećanje na jednog veselog i srdačnog čovjeka. Sasvim drugačije od poznate slike o jednom filozofu.

O kojim temama ste za stolom razgovarali?

U ranoj mladosti sigurno ne o filozofiji. Za stolom je moj otac bio partner za razgovor kao i svi drugi članovi porodice. On se interesovao za fudbal, skijanje i sve što smo mi i naši prijatelji radili. Ali, naravno, ja sam kasnije kao mladić sa njim imao i filozofske razgovore. Kad su tačno vođeni ti razgovori? To je bilo pred rat, kad sam ja počeo pohađati njegova predavanja i seminare na univerzitetu. Kasnije sam u ratu bio teško ranjen na Istočnom frontu, pa sam došao u Frajburg u bolnicu na liječenje, tako da sam dalje posjećivao predavanja i seminare svoga oca 1942. i 1943. godine.

Kako je Hajdeger nastupao pred studentima?

Dominiralo je osjećanje da čovjek razumije sve što je on rekao. On je imao pedagoški vrlo uspješan način obrade teme. To je bilo stvarno vrlo iznenađujuće, ako se poredi sa teškoćama koje susreću čitaoca njegovih tekstova. Ja vjerujem da je on bio vrhunski učitelj. I stvarno iz izvještaja nekih njegovih učenika, kao što su Levit, Gadamer i Hana Arent, čovjek stiče utisak da je on posjedovao veliku harizmu. Ali upravo na ovoj tački nas muči radoznalost: Vi posjećujete filozofska predavanja Vašeg oca, ali istovremeno zaključujete da Vaši interesi leže izvan filozofije i udarate putem istoričara. Zašto? Bilo je teško probiti se na filozofskom polju u konkurenciji sa čovjekom formata moga oca. Poređenje bi za nas bilo poražavajuće.

Govorite u množini?

Mislim na mene i moga brata, koji je postao inženjer.

I kako je reagovao Vaš otac?

Ostavio nam je slobodu da biramo. On se takođe interesovao za naše studije, za tehničke probleme moga brata, i za moje vojničke. On nije živio odijeljen u svojim filozofskim mislima, nego je uvijek pokušavao da integriše svijet u svoje duhovno skrovište. Iz svojih dugih razgovora sa seljacima, na primjer, primio je temeljne poticaje za svoje mišljenje.

Vi ste malo prije pominjali vrijeme rata, koje se okončalo porazom Njemačke. Za Vašeg oca, opterećenog komplikacijom sa nacionalsocijalizmom, nastupile su krajnje teške godine. To su bili dramatični događaji, kao što je pokušaj da se zaplijeni njegova biblioteka. Šta ste Vi zadržali u sjećanju iz ove bolne faze?

O cijelom ovom vremenskom periodu ja zapravo mogu malo reći. Poslije rata sam preko dvije i po godine bio u ruskom zatvoreništvu. Znam da se moj otac mjesecima povlačio nazad u svoju kolibu, jer je kuća u Frajburgu bila zaposjednuta od strane francuskih okupacionih vlasti.

Hajdeger je znao, kako se razaznaje iz njegove prepiske, da se Karl Jaspers nije odmah angažovao za njegovo pomilovanje.

Pošto nisam bio tu, ja to ne mogu posvjedočiti. Ali prihvatam da je on bi krajnje razočaran zbog one krajnje negativne prve ocjene koju je Jaspers dao pred Odborom za denacifikaciju. U ovoj ocjeni Jaspers kaže da je Hajdeger zajedno sa Karlom Šmitom i Ernstom Jingerom bio jedna od vodećih ličnosti režima.

Kakav odnos je postojao između Vašeg oca i ove dvojice?

U Jaspersovoj ocjeni Ernst Jinger nije pominjan. Sa Karlom Šmitom je postojao kraći kontakt u toku 1933. godine, a nakon toga više ne. Sa Jingerom je bilo drugačije. Moj otac je vrlo rano čitao Radnika i obrađivao knjigu među drugima u jednom privatnom seminaru. Onda takođe postoji ostavština Hajdegerovih zabilješki o Jingeru koja će biti objavljena u četvrtom odjeljku cjelokupnih djela.

Za razliku od Vašeg oca, Jinger je kasnije privukao na sebe manje ljutnje. Hana Arent piše u svom djelu “Posjeta u NJemačkoj” da su Jingerova prva izdanja sigurno učinila utisak n nacionalsocijalističku inteligenciju, ali da sam Jinger lično nikada od početka nije pripadao nacionalsocijalističkom režimu. Ali, priključujete li njega onima koji su pružali otpor?

Duhovni otpor sigurno. Jer kada se govori o njemačkom otporu, mora se pri tom uvijek razlikovati između aktivnog otpora i onoga koji je bio čisto duhovan. A kao istoričar moram kazati da je takođe i moj otac bez sumnje pružao duhovni otpor. Nikakav aktivan, jer mu to nije dozvoljavala struktura njegove ličnosti. Postoji takođe dovoqno savremenika koji potvrđuju da je Hajdeger u svojim predavawima i seminarima kazao stvarno opasne stvari.

Ako Vi kažete da se Vaš otac nije osjećao podesnim za aktivan otpor, onda hoćete da podvučete da je on bio upravo jedan čovjek mišljenja. Ili postoji neki drugi razlog?

On nikad nije težio za javnošću, za akcijom. Veliki nastupi u javnosti su mu bili neprijatni.

Šta nam možete reći o slavnom rektorskom govoru?

Ja vjerujem da je u Njemačkoj vrlo malo onih koji su ga čitali u cjelini. Godine 1983, pedeset godina nakon Hitlerovog preuzimanja vlasti, vrhovni načelnik Frajburga je na univerzitetu držao jedan govor i pri tome rekao: ,,Ovdje je Martin Hajdeger držao svoj ozloglašeni rektorski govor u kome je slavio nacionalsocijalizam”. Ja sam smjesta otišao kod njega i rekao mu: ,,Gospodine vrhovni načelniče, odgovorite mi pošteno – da li ste govor ikada čitali”? Tu je on pocrvenio i morao priznati da govor ne poznaje.

Ali, uprkos tome, postoje rečenice, citirane u biografiji Huga Ota, koje nedvosmisleno zvuče kao slavljenje nacionalsocijalizma.

Hugo Ot je je već 1979. godine citirao tobožnje rečenice koje ne postoje u rektorskom govoru. Njegova netačna i pristrasna biografija ne daje primjerenu sliku o tadašnjem vremenu. Uostalom, ja sam jedan od rijetkih živih svjedoka koji su prisustvovali rektorskom govoru.

Ali Vi ste bili vrlo mladi?

Ja sam imao tačno trinaest godina i naravno nisam razumio sadržaj govora. Tada sam bio izviđač i postao skoro oduševljeni narodni vođa. To je bilo 1934. godine. I od tada pa nadalje nekoliko godina sam vodio diskusije sa svojim roditeljima, koji su govorili: ,,Mladiću, nije sve što vidiš isto tako i pozitivno”. Samo njima zahvaljujem što sam 1937. godine odbio da stupim u partiju.

Kakav je Vaš opšti sud o cjelokupnom događaju?

Neosporno je da se moj otac prevario 1933. godine. Nekoliko mjeseci je takođe i on vjerovao da može reformisati univerzitet uz pomoć nacionalsocijalista. I nije bio jedini koji se razočarao. Inače se i Jaspers, koji ga je kasnije sumnjičio, silno razočarao. Malo njih zna da je ono što je Jaspers 1933. godine napisao skoro identično sa onim što je tada napisao moj otac.

 To što kažete o Jaspersu je iznenađenje.

Postoji jedno pismo od avgusta 1933. godine u kojem Jaspers iskazuje svoju punu saglasnost sa govorom koji je održao moj otac. To pismo počinje riječima: “Dragi Hajdeger, ja Vam se zahvaljujem za rektorski govor”.

Mi nismo znali ništa o postojanju toga pisma. Je li ono ikada objavljeno?

Da, ono se pojavilo 1990. godine u prepisci. Osim toga, i sam Jaspers je 1933. godine sastavio teze za obnovu visoke škole, koje su na moj poticaj bile objavljene 1989. godine u jednom nažalost skoro nepoznatom godišnjaku austrijskog Karl Jaspers društva. U njemu se nalaze više ili manje sve formulacije koje su kuđene kod Hajdegera.

Za vrijeme nacionalsocijalizma Hajdegera su napadale neke vodeće ličnosti, Rozenberg na primjer. Zašto?

Zato što su vidjeli da njegovo mišljewe nema ništa sa nacionalsocijalističkim temeljnim stavovima. Oni su ga takođe sumnjičili da je prijatelj Jevreja, pošto je on, naravno, podržavao prijateljske veze sa Jevrejima.

Vi ćete dodati da je tema antisemitizma osporena. Jedan od Hajdegerovih učitelja bio je Edmund Huserl. Mnogo je bilo govoreno o razdoru između njih dvojice, navodno izazvanom činjenicom da je Huserl bio Jevrej. Nekoliko biografija govori o neraspoloženju Huserlove žene prema Vašem ocu koji nije došao na sahranu svoga učitelja jer je bio Jevrej. Možete li o tome nešto reći?

Odnos sa porodicom Huserl je bio vrlo dobar sve do početka tridesetih godina. Sjećam se dobro da smo mi često išli njima kući i tamo ostajali preko noći. Prekid između Huserla i Hajdegera se desio pošto je Huserl temeljno pročitao ,,Bitak i vrijeme” i zapazio da njegov omiljeni učenik nije bio nasljednik njegove fenomenologije, nego jedan filozof koji je udario potpuno samostalnim filozofskim putem. Stoga je Huserl bio vrlo razočaran. I kada je prestala njegova učiteljska djelatnost održao je u Berlinu jedno predavanje u kojem je žestoko kritikovao moga oca. Ali sve to nema nikakve veze sa antisemitizmom.

Mi Vas ipak podsjećamo na sahranu...

Ja ne mogu sa apsolutnom sigurnošću kazati šta je moj otac mislio u momentu tužnog događaja. Samo znam da je on tada bio bolestan. Jer isti ljekar koji je utvrdio Huserlovu smrt, donio je vijest o smrti u našu kuću u kojoj je moj otac pod temperaturom ležao u postelji.

Vi ste pominjali Berlin. Vaš otac je odbio poziv na univerzitet u Berlinu iako je to bila važna prilika. Zašto je to učinio?

To se desilo 1930. godine. Odbijanje ovog poziva, mada mu je bio ponuđen mnogo bolji sadržaj i stan u zimskom vrtu Potsdama, povezano je s time da to nije bila njegova sredina, njegov svijet i da više neće biti isto. Moj otac je osjećao da pripada Švarcvaldu i njemačkom jugozapadnom uglu. Iz istog razloga, ali takođe i zbog sumnje da su ga nacisti mogli nadzirati, on je odbio i ponudu 1933. godine da pređe u Minhen.

Vaš otac je bio katolik koji je potom prešao u protestantizam. Ali njegovi spisi mogu biti interpretirani kao najviša forma ateizma. Pa ipak problem Boga kod njega u posljednjim godinama života ponovo prodire u prvi plan. Tako postoji znamenita izjava: ,,Samo Bog nas može spasiti”. Kakav odnos je on imao prema religiji?

On dolazi iz jedne katoličke porodice, pa su tako i njegovo vaspitanje i njegov lik katolički. Ali on je ubrzo uvidio da ne može bezrezervno da slijedi dogme crkve. I to je bilo jedno ubjeđene koje je sazrelo u njegovoj unutrašnjosti, ali koje na početku nije mogao javno saopštiti. Jedan mladić kao on mogao je studirati samo uz podršku crkve. Tek kada je postao slobodan docent i onda profesor u Marburgu, Hajdeger je kazao šta je stvarno mislio. Međutim, ja mogu sa sigurnošću reći da on nikada nije bio ateista. U svakom slučaju, on je uvijek vjerovao u postojanje Boga. Onda je bilo napisano da je postao protestant. Ali to nije tačno. On se vrlo duboko razilazio sa Luterom.

Ipak je bilo pisano o njegovom prelazu u protestantizam.

Na osnovu činjenice da je moja majka bila protestantkinja i kasnije, dakako, istupila iz crkve i da smo mi djeca bili kršteni po protestantskom obredu, nastala je legenda da je i Hajdeger postao protestant. Ali to nije bilo tako. On se nikada nije udaljio od svoga porijekla. I kada je bio vrlo star molio je da bude sahranjen u Meskirhu po katoličkom obredu. Govorio mi je: ,,Ja sam ovdje rođen, a ovdje čovjek čini tako što umire tu gdje je rođen.''

Ali njegova filozofija može biti čitana kao velika ateistička spekulacija.

Njegova filozofija je uvijek imala jedan transcendentni princip kao odnošajnu tačku.

Vjerujete li da je ovaj princip u posljednjim godinama njegovog života postao silniji?

Ne, ova predusretljivost je uvijek bila tu. Još od moje mladosti razgovarao sam sa svojim ocem o religioznim pitanjima, o Bogu i božanskom.

Vi ste maločas igrali na Hajdegerovo porijeklo, na činjenicu da je on morao stupiti u bogosloviju da bi mogao studirati. Mi pretpostavljamo da je njegovo porijeklo bilo skromno. Ko su bili njegovi roditelji, njegovi djed i baka?

Oni su bili stvarno siromašni ljudi. Ja se djeda slabo i sjećam, jer je umro kad sam imao samo četiri godine. O babi znam da je bila vrlo osjećajna i srdačna žena, koju su njena djeca mnogo voljela.

Na početku smo govorili o razgovorima za stolom i o tome da se Vaš otac interesovao za sportske aktivnosti. To je jedan malo poznati aspekt njegovog života. Možete li nam zato još nešto reći o tome?

On se kao mladić mnogo bavio sportom. Bio je dobar sportista, naročito u gimnastičkim vježbama na spravama. Igrao je fudbal, veslao i osobito dobro skijao. Vrlo rado je gledao igre fudbalskih nacionalnih reprezentacija i kada su bili važni susreti išao kod susjeda da ih gleda. Posebno se oduševqavao Bekenbauerom.

Sa sedamdesetpetogodišnjim Hermanom Hajdegerom su razgovarali Antonio Gnoli i Franko Volpi. Razgovor je prvi put objavljen u italijanskom dnevnom listu Republika, a potom, uz blagu preradu i dopunu Hermana Hajdegera, na njemačkom u Badenskim novinama.

[Izvornik: Information Philosophie, Lörrach, n. 2, jun 1997]

Preveo: Radivoje Kerović / Objavljeno u Filozofski godišnjak, broj 4, Filozofsko društvo RS

Pokreće Blogger.