Ivana Seletković: Oživljavanje tijela Erike Kohut

Tko je Erika Kohut?

Pianistica koju gledam u filmu. Pianistica iz romana Elfriede Jelinek.

Promatram Eriku kao što ona promatra svijet. Ona ga gleda kao da želi shvatiti granice njegove slobode.

Kao kreacija vlastite majke, figura je kojom gotovo uvijek upravlja, osim onda kada Erika promatra/gleda nedopušteno:  porno filmove, peep-show i parove koji se sastaju na marginama grada kako bi uživali u tijelima, nesputano slijedeći nagone. Erika očito ne poznaje vlastito tijelo, ne poznaje njegovu slobodu zato jer majka neprestano bdije nad njom kao nad nezaštićenom djevojčicom. Tek tada, kada zalazi u društvo koje se uvelike razlikuje od nje (jer ona je u fokusu, drugi/ostali su figure) Erika se upoznaje sa slobodom Drugoga; sa vlastitom onda, kada odlučuje kupiti odjeću koju ne odijeva trošeći pri tom novac od štednje za novi stan. Tada ona „nešto“ čini, ono što je zabranjeno, za što majka ipak sazna . Majka koja joj se osvećuje uništavajući tu istu odjeću ukoliko ne dođe u očekivano vrijeme. Erika je marioneta. Tako barem izgleda kada jer ju Elfriede Jelinek opisuje - distancirano; opisuje njezin život koji djeluje kao da je izvan nje same.

Erika je distancirana od vlastite egzistencije. Ona je lutka, treće lice jednine ženkoga roda (takvu je susrećem u romanu Pianistica!), ona o kojoj se piše. Ruke su joj zaštićene rukavicama. Ruke-funkcija, ruke-mašina, ruke koje proizvode zvuk, melodiju.

A ostatak Erikina tijela?

Vlastito tijelo ranjava jer ranjavanje ne osjeća. Gleda krv jer je njena uloga slična ulozi kamere. Da bi dokazala postojanost, mora prikazati boju. Da bi postala ženom, mora krvariti poistovjećujući se sa ostalim ženama.

Krv – plodnost – osjećaj.

Erika Elfriede Jelinek želi predočiti sebi kako je moguće biti nalik vanjskom svijetu. Drugima.

Sjećam se, njene oči su oči kamere. Fiksiranje njenoga pogleda uočljivije je u istoimenom filmu, gdje je lišena facijalnih ekspresija.

Ona zato olako eksperimentira vlastitim tijelom ranjavajući ga.

Kada obavlja posao na konzervatoriju, Erika su ruke- instrument. Tada, bez rukavica, dodiruje tipke ne bi li oživjela zvuk unaprijed zadan partiturom. Bach koji se u romanu spominje više puta namjenski je spomenut - majstor kontrapunkta (glazbeni pojam koji označava povezivanje više melodija ili glasova u suzvuk), jedan od najznačajnijih skladatelja čije upravo takve kompozicije očekuju  kuriozitet u jednakoj mjeri. Takvim skladbama potrebna je virtuoznost jer su svojevrstan topos u svijetu glazbe. Erika je takva u očima vlastite majke. Ona je pijanistica, iako to zaista nije. Majka joj je odredila sudbinu već rođenjem, Erika ju prihvaća, ne buni se jer ne osjeća vlastito tijelo. Ono je gotovo mrtvo, jer dok svira, pomiču se samo ruke, ostatak tijela miruje. Bach zahtijeva disciplinirano tijelo.

Tijelo koje je podložno funkciji ruku. Uspavano tijelo – odbačeno, odsječeno od ruku. Tijelo u mirovanju. To je Erikino tijelo dok muzicira. Nema improvizacije. Samo vještina, samo ona je potrebna.

Ili ipak ne; riječ je oglazbi?

Onoj koja govori jezikom partiture a izaziva/oživljava ono što u partituri ne postoji.

Erika Kohut je žena koja improvizira samo onda kada se to javno ne primjećuje. Bachova glazba je u tome slučaju pokazatelj snalaženja u društvu. Izvedbe njegovih djela otvaraju vrata uzornim građanima besprijekornog ponašanja. Klasična glazba, ozbiljna glazba, bonton –glazbeni, građanski.

Uljuđenost? Zaštićenost? Gluma? Averzija od improvizacije in vivo?

Dotiče se vrh hijerarhije jer nema greške kada je odabir glazbe u pitanju. Prema tome, to je i Erikino područje. Bitna je tehnika, emocija nikoga ne zanima. Varka marionete.

Niti jedan dio  romana ne govori o zanosu glazbom, jer, ona je u ovome slučaju nametnuta. U romanu je umjetnost nužnost.

Erika nije imala mogućnost biranja, ona joj ne predstavlja izazov.

Kako nije došla sama po sebi, ta umjetnost kojom se bavi Erika je celibat nametnut od strane majke.

Ona je jedna od onih majki (aluzija narativa) koje pripadaju skupini roditelja o kojima piše Michelle Perrot u jednom od tekstova; roditelja koji (parafraziram spomenutu povjesničarku): zaziru od  prolazne, razorne, strasti protivne trajnim vezama na kojima počivaju postojane obitelji.

Ne bi li ju sačuvala od vanjskog svijeta, majka je Eriku bacila u naručje glazbi čiji sustav je mjerljiv, čitljiv, ograničen ako je nametnut, a bezgraničan ako se miješa sa čulima. Erika nije imala priliku osjećati i birati osjećajem. Ona gleda, promatra, upoznaje se sa jednodimenzionalnošću svijeta ako je majka kontrolira. Kada je ne kontrolira ona eksperimentira zarezujući se, kupujući, gledajući svijet izvan svojega. Kada upoznaje Klemmera želi spoznati vlastite granice. On je sporedan. Kada mu u pismu navodi želje, ona eksperimentira Klemmerom i sobom. Prati reakcije njegovog tijela i svoga tijela, želi iskušati ono s čim se upoznala promatrajući svijet izvan svog svijeta.

Napokon, eksperiment uspijeva. Klemmer posustaje, čini zlo Erikinu tijelu, ona osjeća fizičku bol zbog udaraca i silovanja. No, opet, Klemmer je učinio što je tražila, pa je, prema tome, poraz njegov.

Rezultat Erikina otkrivanja vlastitog tijela - funkcije je krajnje otvaranje prema svijetu. Na posljednjim stranicama romana susrećem Eriku čija rana iz koje kaplje krv zjapi prema svijetu. Ta krv više nije u području njezine intime, biva dijeljena sa svijetom koji može nesmetano zuriti u nju i haljinu čiji patentni zatvarač se neda zatvoriti. Konačno se oslobađa uzvišenih ideala malograđanštine.

Možda?

Ono što se između ostaloga da zaključiti iz teksta romana jest da je Erika poput Klemmera u vlastitim očima, eksperiment u rukama Elfriede Jelinek. Njeno tijelo je prototip tijela žene u klasnom društvu. Još nije stasala oslobođena od unaprijed zadanih pravila ponašanja. Njezina majka i Klemmer su predstavnici vlasti u tome društvu (sjetimo se npr. Tetaka i Sluškinja u romanu Sluškinjina priča Margaret Atwood), oni čine prava slobode mjerljivima, oni podvlače granice. Ženi u takvome društvu ne preostaje drugo nego da traži traži rupe u sistemu ne bi li ga shvatila (poput Erike i njenih pothvata: kupovanja odjeće, peep-show etc.). Perfidna rješenja Elfriede Jelinek prema tome jednostavno pokazuju društvo onakvo kakvo ono zaista jest. Potrebno je oživljavanje. Repetitivno oživljavanje.
Pokreće Blogger.