Joseph M. Bocheński: Što je filozofija?

Filozofija je stvarnost koja se ne tiče samo stručnjaka jer, kako god to izgledalo čudnovato, ne postoji vjerojatno nijedan čovjek koji ne filozofira. Ili barem svaki čovjek ima u svom životu trenutaka u kojima postaje filozof. To prije svega vrijedi za prirodoznanstvenike, povjesničare i umjetnike. Svi se oni prije ili poslije običavaju baviti filozofijom. Ne želim dakako reći da je time čovječanstvu učinjeno neko veliko dobro; knjige filozofirajućih laika — bili oni i poznati fizičari, pjesnici ili političari, obično su loše. One sadržavaju nerijetko dječje-primitivnu i većinom pogrešnu filozofiju. No to je ovdje sporedno. Najvažnije je to da svi mi filozofiramo, i kako se čini, moramo filozofirati.

Stoga je za sve važno pitanje: Što je, zapravo, filozofija? To je nažalost jedno od najtežih filozofskih pitanja. Poznato mi je malo riječi koje bi imale tako mnogo značenja kao riječ “filozofija”. Upravo sam prije nekoliko tjedana sudjelovao u Francuskoj na jednom kolokviju vodećih europskih i američkih mislilaca. Svi su oni govorili o filozofiji, ali su pod tim mislili nešto posve različito. Mi zato želimo izbližega pogledati različita značenja te potom pokušati, u tom pravom labirintu definicija i shvaćanja, pronaći put za razumijevanje.

Najprije postoji jedno shvaćanje prema kojem bi filozofija bila pojam kojim bi bilo obuhvaćeno sve što još ne može biti znanstveno obrađivano. To je, primjerice, shvaćanje lorda Bertranda Russella i mnogih pozitivističkih filozofa. Oni nas upozoravaju na to da su u Aristotela filozofija i znanost značile jedno te isto te su se potom pojedine znanosti odvojile od filozofije: najprije medicina, potom fizika, pa psihologija te napokon čak i sama formalna logika koja se, kao što je poznato, većinom poučava na matematičkim fakultetima. Ili drukčije rečeno, ne postoji nikakva filozofija u smislu kao što to postoji matematika sa svojim posebnim objektom. Filozofija nema objekta. Pod filozofijom se samo podrazumijevaju određeni pokušaji da se objasne najrazličitiji, još nedozreli problemi.

To je zacijelo sasvim zanimljivo stajalište, a navedeni se argumenti na prvi pogled čine uvjerljivi. No ako se stvar pogleda malo izbližega, onda nastaju velike sumnje. Prvo, kad bi tome bilo tako kao što ti filozofi kažu, onda bismo danas trebali imati manje filozofije nego prije tisuću godina. To međutim nije tako. Filozofija nije danas manje prisutna, nego naprotiv više. Pri tome ne mislim samo po broju mislilaca — bit će da ih je danas oko deset tisuća — nego i po broju problema o kojima se raspravlja. Usporedi li se filozofija starih Grka s našom, onda se vidi da mi u dvadesetom stoljeću poslije Krista ponavljamo daleko više pitanja nego što su ih Grci ponavljali.

Istina je, drugo, da su se različite discipline s vremenom odvojile od filozofije. Značajno je međutim pri tome da onda kada se jedna takva posebna znanost osamostali, nastaje gotovo u isto vrijeme jedna paralelna filozofska disciplina. Tako, primjerice, u posljednje vrijeme, kad se formalna logika odvojila od filozofije, odmah je nastala nadaleko rasprostranjena i veoma raspravljana filozofija logike. O njoj se danas u SAD možda više piše i raspravlja nego o čisto logičkim pitanjima, iako je ta zemlja vodeća upravo u logici — ili baš zbog toga. Činjenice pokazuju da filozofija, umjesto da s razvitkom znanosti odumre, postaje još življa i bogatija.

I još jedno zlobno pitanje onima koji misle da filozofija ne postoji: u ime koje se discipline ili znanosti ova tvrdnja postavlja? Već je Aristotel predbacivao protivnicima filozofije sljedeće: ili — rekao je — treba filozofirati ili ne treba filozofirati; ako pak ne treba filozofirati, tada samo u ime jedne filozofije. Dakle, također kad ne treba filozofirati, mora se ipak filozofirati. To još i danas vrijedi. Ništa nije zabavnije nego stajalište tobožnjih protivnika filozofije koji navode veličanstvene filozofske argumente da bi pokazali kako filozofija ne postoji.

Ostaje dakle da se prvom mišljenju samo vrlo teško dadne za pravo. Filozofija mora biti nešto drugo nego samo sabirateljica još nedozrelih problema. Katkada je imala i tu ulogu, ali je ona još nešto puno više. Drugo mišljenje tvrdi naprotiv da filozofija neće nikada nestati, pa ni onda kad bi se sve moguće znanosti od nje odijele jer, prema tom mišljenju, ona nije nikakva znanost. Ona istražuje, kako se kaže, nadrazumno — nedohvatljivo, ono što je iznad razuma ili barem na njegovoj granici. Ona dakle sa znanošću, s razumom ima samo malo zajedničkoga. Njezino je područje izvan racionalnoga. Filozofirati prema tome ne znači razumski istraživati nego na neki drukčiji način, manje ili više razborit. To je danas nadaleko rašireno mišljenje, pogotovo na europskom kontinentu — zastupaju ga među ostalima određeni takozvani egzistencijalni filozofi. Posve ekstremni zastupnik toga pravca je zasigurno profesor Jean Wahl, vodeći pariški filozof, prema kojemu u temelju nema nikakve bitne razlike između filozofije i pjesništva. U objašnjenju Jeanne Hersch, filozofkinje iz Ženeve, filozofija je mišljenje na granici znanosti i glazbe; Gabriel Marcel, drugi egzistencijalni filozof, u jednoj svojoj filozofskoj knjizi dao je otisnuti komad vlastite glazbe — da ne spominjemo romane kojeobičavaju pisati neki današnji filozofi.

I to je mišljenje respektabilna filozofska teza. Njoj se u prilog može navesti mnogo toga. Prvo, da se u graničnim pitanjima — a to su većinom filozofska pitanja — čovjek mora služiti svim snagama, dakle i snagama srca, htijenja, fantazije — kao pjesnik. Drugo, budući da temeljne datosti filozofije nisu uopće dostupne razumu, mora ih se pokušati shvatiti drugim sredstvima, koliko je to moguće. Treće, sve što se tiče razuma, pripada ovoj ili onoj znanosti. Filozofiji ne preostale ništa drugo doli to pjesničko mišljenje na granici razuma ili posve s druge strane granice razuma. Možda bi se još moglo navoditi razloga te vrste.

Protiv tog se mišljenja bune mnogobrojni mislioci, među njima i oni koji su vjerni Wittgensteinovoj rečenici: “O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti.” Pod izrazom “govoriti” Wittgenstein podrazumijeva razumski govoriti, dakle misliti. Ako se, smatraju ovi protivnici pjesničke filozofije, nešto normalnim ljudskim sredstvima, to znači razumom, ne može shvatiti, onda se uopće ništa ne može shvatiti. Covjek poznaje samo dvije metode spoznavanja: ili da objekt neposredno vidi na neki način — osjetno ili duhovno — ili pak zaključivanjem. Oboje je pak funkcija spoznavanja i u bitnome čin razuma. Iz toga da se nešto voli, mrzi, da se nečega plaši, da se doživi odvratnost ili nešto slično, slijedi možda da se netko osjeća nesretnim ili sretnim — ali iznad toga ništa više. Tako to shvaćaju ti filozofi i moram sa žaljenjem konstatirati, da se oni u lice smiju zastupnicima drugih mišljenja i govore im da su sanjari, pjesnici i neozbiljni ljudi.

Ovdje se ne želim upuštati u diskusiju oko toga pitanja — za to ćemo još imati prilike poslije. Ipak bih jedno želio primijetiti. Ako pogledamo povijest filozofije — od starog Grka Talesa pa sve do Merleau-Ponty a i Jaspersa, uvijek ćemo ustanoviti daje filozof pokušao objasniti stvarnost. Objasniti pak znači rasvijetliti razumski, uz pomoć razuma, neki objekt koji treba objasniti. Također i oni koji su se oštro borili protiv uporabe razuma u filozofiji — kao, primjerice, Bergson — uvijek su upotrebljavali razum. Filozof, tako se barem čini, jest onaj koji razumski misli, onaj koji pokušava unijeti jasnoću — to jest red, to dalje ponovno znači razum, u  svijet i u život. Gledano povijesno —to znači u onome što su filozofi zaista činili, ne u onome što su oni o svom poslu govorili, filozofija je bila posve razumska, znanstvena djelatnost, nauk, ne pjesništvo. Filozofi su tu i tamo bili pjesnički nadareni: kao Platon, sv. Augustin, i ako se s velikima smije usporediti jedan suvremeni pisac, Jean Paul Sartre, koji je napisao nekoliko dobrih kazališnih komada. Sve je to za njih bilo prije jedno sredstvo za priopćavanje misli. U svojoj biti filozofijaje bila, kao što smo to rekli, nauk, znanost.

Ako je tome tako, ponovno se postavlja pitanje: Znanost o čemu? Svijet tijela istražuje fizika, svijet života biologija, svijet svijesti psihologija, svijet društva sociologija. Što preostaje filozofiji kao nauku? Koje je njezino područje?

Na to pitanje dobivamo sa strane različitih filozofskih škola najrazličitije odgovore. Spomenut ću među njima samo one najvažnije.

Prvi odgovor: spoznaja. Filozofija istražuje, mogućnost same spoznaje — pretpostavke i granice moguće spoznaje. To je, na primjer, stanovište Kanta i njegovih sljedbenika.

Drugi odgovor: vrijednosti. Svaka druga znanost istražuje ono šta jest; filozofija istražuje naprotiv ono što treba biti. Taj su odgovor dali pripadnici tzv. južnonjemačke škole i mnogobrojni suvremeni francuski
filozofi.

Treći odgovor: čovjek. I to kao pretpostavka i temelj svega ostaloga. Prema zastupnicima toga mišljenja sve se ustvari na neki način odnosi na čovjeka. Ta je povezanost ostala neprimijećenom kako od strane prirodoznanstvenika tako i od pripadnika duhovnih znanosti. Filozofija mora imati kao svoj objekt tu povezanost a pod tim vidikom i samoga čovjeka. To mišljenje zastupaju filozofi egzistencije.

Četvrti odgovor: jezik. ”Filozofski izrazi ne postoje, nego samo objašnjenja izraza” — kaže Wittgenstein. Filozofija istražuje jezik drugih znanosti sa stanovišta njegove strukture. To je učenje Ludwiga Wittgensteina i većine današnjih logičkih rpozitivista.

To su samo neki među još mnogim pogledima iste vrste. Svako od njih ima svoje argumente i brani se na prilično uvjerljiv način. Svaki od zastupnika tih mišljenja kaže o sljedbenicima drugih da uopće nisu filozofi. Treba samo čuti s kako dubokim uvjerenjima padaju takvi sudovi. Logički pozitivisti, na primjer, običavaju sve filozofe koji ne dijele njihovo mišljenje žigosati kao metafizičare. Metafizika je prema njima besmisao u najstrožem smislu riječi. Metafizičar proizvodi buku ali ne kaže uopće ništa. Isto tako kantovci: za njih su svi koji ne dijele Kantovo mišljenje metafizičari; to dakako za njih ne znači da ovi govore besmisao, nego da su nadiđeni i nefilozofi. A ne moramo ni govoriti o suverenom omalovažavanju koje egzistencijalistički filozofi imaju prema svima ostalima. To je opće poznato.

Da bih vam pak formulirao svoje osobno skromno mišljenje, osjećam spram ovog čvrstog uvjerenja u ovo ili ono shvaćanje filozofije određeno negodovanje. Čini mi se veoma razumnim kad se tvrdi da se filozofija treba baviti spoznajom, vrijednostima, čovjekom i njego vim jezikom. Ali zašto samo time? Je li ijedan filozof dokazao da ne postoji nijedan drugi objekt filozofiranja? Tko to tvrdi, tome moram, kao Goetheov Mefistofel, najprije preporučiti Collegium logicum, kako bi konačno naučio što to zapravo znači dokaz. Takvo što nikada nije bilo dokazano. Ako pogledamo u svijet oko sebe, tada mi se to čini jednim od pitanja koje je najmanje rješavano — jedno od važnih pitanja, i to takvih koja pripadaju svim navedenim područjima, ali ni od jedne specijalne znanosti ne bivaju obrađivana niti to mogu biti. Primjer jednog takvog pitanja jest problem zakona. Taj problem svakako nije matematički problem; matematičar može mimo formulirati i istraživati svoje zakone, a da si pri tom ne postavi ovakvo pitanje. To pitanje ne pripada ni znanosti o jeziku; jer nije riječ o jeziku nego o nečemu u svijetu ili barem u misli. S druge strane, matematički zakon nije nikakva vrijednost, on nije nešto što treba biti, već nešto što jest i nikako ne pripada teoriji vrijednosti. Ako se filozofiju želi suziti na neku od specijalnih znanosti ili na neku od disciplina koje sam nabrojio, onda se taj problem uopće ne može razmatrati, taj problem ne pronalazi svoje mjesto. A ipak je to pravi i važan problem.

Čini se dakle kao da se filozofiju ne može uspoređivati s posebnim znanostima niti je se smije sužavati na neko posebno područje. Ona je nekako univerzalna znanost, njezino područje nije suženo na nešto ograničeno i određeno kao što je to slučaj u drugim disciplinama.

Ako je tome tako, tada se može činiti i stvarno se čini da se filozofija bavi istim predmetima kao i druge znanosti. Po čemu se dakle filozofija razlikuje od drugih znanosti? Odgovor na to pitanje glasi da se ona razlikuje i po svojoj metodi i po svojem kutu gledanja. Po svojoj metodi — filozof sebi ne uskraćuje uporabu nijedne među mnogim metodama spoznaje. On na primjer nije poput fizičara obvezatan da sve svodi na osjetno opažajne fenomene, to jest, da se sužava na empirijskoreduktivnu metodu. On može koristiti također uvid u datost i još više od toga.

S druge strane razlikuje se filozofija od drugih znanosti s obzirom na svoj kut gledanja. Kad naime uzima u razmatranje jedan predmet, ona ga gleda uvijek i isključivo takoreći pod vidikom granice, pod vidikom temeljnih aspekata. U tom je smislu filozofija temeljna znanost. Tamo gdje druge znanosti ostaju stajati, gdje one, ne pitajući se dalje, pretpostavljaju preduvjete, počinje se filozof tek pitati. Znanosti spoznaju, filozof pita stoje to spoznaja; druge znanosti postavljaju zakone, filozof se pita stoje to zakon. Čovjek svagdašnjice i političar govore o smislu i svrhovitosti — filozof pak pita što se to zapravo treba razumjeti pod smislom i svrhom. Filozofija je i u tom smislu radikalna znanost što ona ide na korijene i to dublje nego bilo koja druga i što ona i tamo želi dalje pitati i istraživati gdje se druge znanosti zadovolje i stanu.

Često nije lako reći gdje leži prava granica između pojedine specijalne znanosti i filozofije. Tako je, primjerice, tijekom ovoga stoljeća tako lijepo razvijeno istraživanje o temeljima u matematici svakako filozofsko istraživanje, ali je u isto vrijeme tijesno povezano s ma tematičkim istraživanjima. Ipak postoje neka područja u kojima je granica veoma jasna. To je s jedne strane ontologija, disciplina koja ne istražuje ovo ili ono, nego je u njoj riječ o najopćenitijim stvarima, kao o stvari, egzistenciji, vlastitostima i sličnome. S druge strane ovdje spada proučavanje vrijednosti kao takvih — ne kako se one pokazuje u razvitku društva, nego kakve su one u samima sebi. Ovim dvama područjima filozofija ne graniči ni s čim — ne postoji nijedna druga znanost osim nje koja se bavi tim datostima ili se njima može baviti. A ontologija se pretpostavlja u istraživanjima na drugim područjima, čime je pak već ostvarena razlika s obzirom na druge znanosti koje o ontologiji ne mogu ništa znati.

Tako su filozofiju promatrali većinom najveći filozofi svih vremena. To je dakle, znanost, ne pjesništvo, ne glazba, nego ozbiljno i trijezno istraživanje. Ona je univerzalna znanost u smislu da se ne zatvara ni jednom području te se služi svim metodama koje su joj dostupne. To je znanost graničnih i temeljnih problema — time i radikalna znanost koja se ne zadovoljava pretpostavkama drugih disciplina nego želi istraživati do posljednjih korijena.

Mora se također reći da je ona strahovito teška znanost. Tamo gdje se gotovo sve uvijek stavlja u pitanje, gdje ne vrijede nikakve prenesene pretpostavke i metode, gdje se veoma složeni problemi ontologije uvijek moraju imati pred očima, tu posao ne može biti lagan. Nije stoga nikakvo čudo da se mišljenja u filozofiji tako razilaze. Veliki mislilac i neskeptik — baš naprotiv, jedan od najvećih sistematičara povijesti – Toma Akvinski, jednom je rekao da samo malo ljudi i tek nakon dužeg vremena i ne česta bez primjese zabluda, mogu riješiti temeljna pitanja filozofije.

Ali čovjek je ipak već određen za filozofiranje, želio on to ili ne. Ali zaključujući smijem vam još nešto reći. Unatoč velikim poteškoćama koje filozofiranje sa sobom nosi, ono je jedno od najljepših i najplemenitijih stvari koje uopće u čovjekovu životu mogu postojati. Tko je god ikada u životu došao u doticaj s nekim od pravih filozofa, uvijek će osjećati da ga filozofija privlači.

Iz knjige  J.M. Bocheński, Uvod u filozofsko mišljenje, Verbum, Split 1997.
Pokreće Blogger.