Srđan Sandić: Lomni, poetski tekstovi

Nijedna ljubav na svijetu ne može nadomjestiti Ljubav – jednom je rekla Marguerite Duras.

Duras je ispisala previše lomnih i poetskih tekstova. Guibert također. Ljubav je za njih: konačna, lomna, tragična, dramatična, ali najvažnija.

On je pisao o vlastitoj homoseksualnosti, o suočavanju s istom, o predosjećaju bolesti, o čekanju vlastite smrti (Citomegalovirus) – svojim bolničkim danima, osjećaju krivnje, ljubavi.

Ona je bila inspirirana homoseksualcima. Tvrdila je: "Muškarci su homoseksualci. Svi muškarci mogu postati homoseksualci, samo im nedostaje saznanje o tome, suočenje sa iznenadnim događajem ili očiglednošću koja će im to otkriti. Homoseksualci to znaju i to kažu. Žene koje su upoznale homoseksualce i koje su ih voljele određenom ljubavlju znaju to također i isto to kažu." (Duras, Stvarni život, Sarajevo 1987.)

Kraj života je dočekala upravo sa svojom zadnjom ljubavi, puno mlađim homoseksualcem Janom, o kojemu je dosta pisala. Oboje su, čini mi se, imali kontakta s Barthesom i oboje bili inspirirani njegovim Fragmentima, makar je Duras kasnije priznala da ga nikada nije doživljavala kao pravog pisca, ponajviše zbog toga što je bio čistokrvni homoseksualac, a ona je vjerovala da ako želiš biti pisac moraš biti u mogućnosti "biti i sa ženama". Zamjerala mu je preveliku ljubav koju je on gajio prema svojoj majci. S pravom.

Ona je upravo primjer one vrste emancipacije koja se mora dogoditi da biste si spasili život. Emancipacija od Velike Majke. Puno puta ju je (i ona kao Barthes svoju ili Guibert svoju) koristila kao motiv ili inspiraciju za književne istine koje je cijeli život stvarala. Sve do romana Ljubavnik gdje se gotovo dokumentarno izlaže. Gotovo pornografski.

Iako obrnuto simetrični, komplementarni, kao figure tvrde i meke ‘pornografije’. Oboje autora su beznadni po istoj formuli tragične filozofije ljubavi, oboje su na svoj način radikalni i bezuvjetni. Kod Durasove ženska stvaralačka fantazija u oba teksta povezuje simboličko muško i simboličko žensko, kao i ljubav i smrt, u pokušaju dijaloga, na putu od grubosti do ironije, u energiji razmjene, na rubu ljubavi. Opstanak para, međutim, nemoguć je, kao i trajna sreća. Ostaje pustolovina želje, kao pokušaj uživljavanja u tuđu dušu i svijest. Tako je i kod Guiberta.

Bolest smrti iz 1980. g., dvije godine prije Ljubavnika je lako zamisliva kao kazališni komad. U najmanju ruku – zato što to sugerira autorica sama. Ona preporuča da se tekst izvede s minimalistički praznom scenom i stiliziranom anti-glumom. Hučanje mora u pozadini bi bio jedini zvučni dekor – navodi. Bolest smrti je Kierkegaardov termin za nemogućnost voljenja, voljenja drugog. Ona nemogućnost da se izađe iz sebe jednoga; Jedinoga.

Muškarac koji sjedi u hodniku je dijalog slučajnih polu-ljubavnika kojeg prepričava u 2. licu množine glas pripovjedačice. Priča je to koja, možda jedina, predstavlja primjer "tvrde pornografije" u opusu ove velike autorice. Uvijek su iste zadane figure: razdvojeni par u seksualnoj ekstazi, simbolički pejzaž, dualizam muškog i ženskog (eventualno homoseksualnog), mrak – svjetlo, blizina – daljina, tlapnja, požuda, strast.

U originalnom izdanju knjige "Moji roditelji" Herve Guiberta ("Mes parents" iz 1986.), na pozadini stoji: "mladenačka autobiografija koja, kao istraga, uključuje zadržavanje tragova, optužbe i negiranje". Ovaj autobiografski roman ocrtava skoro cijeli piščev život, i gotovo sve osobe u toj nekonvencionalnoj obitelji prate sjene iz prošlosti: majka, zatrudnjela s župnim svećenikom, otac, u bijegu od trudne djevojke iz Nice, a sam autor otkriva i istražuje vlastitu homoseksualnost. Usprkos tajnama, radi se o sasvim običnoj obitelji; majka se bavi djecom, otac radi desetljeće za desetljećem, a sin traži prihvaćanje od svojih roditelja. Roman je pun nježnih trenutaka koje presijecaju izboji ljutnje i odvratnosti koji gotovo uvijek završavaju ljubavlju i razumijevanjem.

Marguerite i Hervea povezuje jezik, francuski. Odabir riječi i rečenice koji njihov izraz čini dramatičnim, filmskim, izmještenim, umornim, konačnim. Povezuju ih i ljudi i mjesta, pejzaži, motivi, simbolika, vjera i nevjera. Ne znam jesu li se družili i da li je to uopće bitno.

"Moji roditelji" (Mes parents) počinju govorenjem o pratetama Louise i Suzanne (protagonisticama jedne rane autorove knjige, točnije fotoromana objavljenog 1980.) da bi se razvijanjem teksta sve više približavao osvjetljavanju likova vlastitih roditelja.

U Guibertovom evociranju djetinje prošlosti nema mjesta idealiziranja tog pronađenog izgubljenog vremena, baš kao ni kod Duras u Stvarnom životu. Njegovo otvaranje škrinja vlastite povijesti nemilosrdno je suočavanje s demonima djetinjstva, odrastanja, ranog otkrivanja spolnog i umjetničkog identiteta – a postupak je (drsko je tvrditi) ali sličan onom koji se dogodio u Durasinom Ljubavniku.

Obiteljske epizode djeluju poput teatra okrutnosti, međusobnog uništavanja i iskušavanja blizine ruba, podsjećajući na određene prizore sa Balthusovih slika ili Ljubavnika. Ulaska u automobil ili prelaska skele. Te uvijek pitanje: je li ta fotografija postoji ili ne?

Guibertova je rečenica ogoljena poput oštrice žileta, a pisanje o obiteljskoj prošlosti lišeno stilizacije, barem one kičaste ili one koja tendira "detaljnosti". Srodan prozni rukopis, bespoštednog bilježenja koje ide od neumornog nabrajanja do fragmentarnog rastvaranja, moguće je naći u djelima Thomasa Bernharda (jednoga od uzora autoru Mojih roditelja) te – kako i tvrdim s početka, u kasnim prozama Marguerite Duras: Bol, Stvarni život, Ljubavnik.

Osjećaj koji se javlja s otkrivanjem sadržaja pohranjenog među koricama ovih knjiga usporediv je s promatranjem tajnih polaroida snimljenih između zidova obiteljskog života, ako ste to ikada radili ili ikada mislili da biste mogli. E, pa takav nekakav osjećaj. Recimo.
Zamislimo.

Vjerovati je kako će ova istovremeno mračna i blistava proza pronaći svoje povlaštene čitatelje u koloniji onih koji od literature ne traže bijeg ili lijek ili rješenje, nego su ponekad spremni i na male čitalačke egzorcizme. U ime zdravlja. Čistog zdravlja.
Pokreće Blogger.