Günter Zöller: Filozofija glazbe kao politička filozofija

Legendarne su moć i vlast glazbe što ih ona navodno podjednako ima nad bogovima i ljudima, životinjama i neživim stvarima. Orfejevo sviranje navodi vladara carstva mrtvih da oslobodi Euridiku. Amfion svojom lirom podiže zidove sedmodverne Tebe. Papagenova igra zvona obuzdaje divlje zvijeri i zle ljude. Tamino svojim zvucima frule svladava elemente za vrijeme kušnje vodom i vatrom. Oba primjera iz Mozartove Čarobne frule, kao i brojne glazbene obradbe priče o Orfeju od Monteverdija preko Glücka i Haydna do Liszta, Stravinskog i Orffa, svjedoče osim toga da je mitska magija kao takva glazbi uvijek iznova davala poticaj i predmet za glazbena djela. Od svojih magijskih početaka u spiritizmu i čaroliji do njihovih modernih prelamanja i samoogledavanja u operama glazbenika poput Wagnerova Majstora pjevačā i Pfitznerove opere Palestrina glazba je stajala u znaku opčinjenosti i začaranosti. Koliko pritom posredstvom glazbe mogu biti blizu zanos i ludost pokazuje klinička proza Kleistove bajkovite pripovijetke Sveta Cecilija ili vlast glazbe.

Glazba je podjednako kadra voditi kao i zavoditi te je zbog toga od davnine nisu samo visoko cijenili i poštovali, nego je i smatrali sumnjivom i opasnom. Osobito su filozofi smišljali kako ocijeniti i ograničiti moć glazbe u životu pojedinca i suživotu u zajednici.

…Za Pitagorejce glazba služi higijeni i terapiji cjelovito ustrojena čovjeka. Svoju ultimativnu potvrdu glazbena brojevna harmonija pitagorejske filozofije doživljava u astronomiji. S ustanovljenjem odnosa harmonije između trajanja okretaja pojedinačnih nebeskih sfera stupa uz zemaljsku glazbu i glazba sfera kao ljudskom uhu nečujna nebeska akustika. Glazba je na taj način ujedinjujuća veza između mikrokozmosa i makrokozmosa te je podjednako mjerodavna za prave odnose u ljudskom svijetu i u svemiru.

…Uvrštavanje filozofijskog promišljanja o glazbi u političku filozofiju u Platona i Aristotela nije u helenističkom i rimskom mišljenju dobilo pravi nastavak. Na mjesto klasičnog filozofijskog bavljenja oblicima i uvjetima političkog života kod post-klasičnih filozofijskih škola (kinici, stoici, skeptici, epikurejci) dolazi decidirana odbojnost spram države i kultivirani uzmak u individualnu etiku. Pritom nauk o odgoju, a s njim i razmatranje glazbenog obrazovanja, iz političke filozofije prelazi u teoriju i praksu javnog nastupanja (retorika). Antička tradicija govornog umijeća pruža i osnovu za pozicioniranje glazbe u sustavu sedam slobodnih umijeća (artes liberales) — općih znanja i vještina dostojnih slobodna čovjeka. Retorička integracija glazbe ostala je kroz kršćanski srednji vijek i sve do u rani novi vijek mjerodavna za rang i ugled glazbe kao znanstvene teorije, zajedno s koreliranom praksom. Pritom je glazba većinu vremena bila obuhvaćena u kvadriviju zajedno s ostalim brojevnim umijećima (aritmetika, geometrija i astronomija), ali je naposljetku više pomaknuta u susjedstvo umijeća riječi i pojma trivija (gramatika, dijalektika, retorika) — svrstavanje koje se jasno očituje u široko rasprostranjenom toposu glazbe kao »zvukovnoga govora«.

…Podloga za političku funkciju moderne glazbe, melodijski kao i harmonijski izdiferencirane, jest ciljano kroćenje glazbene moći. O granicama glazbene moći zatim govori i Schiller, posve na kraju svojih kritičkih bilješki uz Körnerov članak. Moćni utjecaj glazbe, koji njezin način djelovanja i utjecaj ističe pred svim drugim umjetnostima, Schiller objašnjava »tjelesnim materijalnim dijelom« glazbe, naime tonom. Glazba obuzima samo kao ton. No, njezina je moć »slijepa«. Ona se zbiva s fiziološkom zakonitošću, bez uvida i izbora. Slobodnim i, kako bi Rousseau rekao, »duhovnim« (»moralnim«) djelovanje glazbe postaje tek estetičkom formom — kroćenjem moći tonova prema mjeri i broju.

Time što glazba istodobno djeluje glazbeno kao ton i estetički kao forma, ona prema Schillerovoj ocjeni postaje slobodna, estetički oslobođena moć, spram koje slušatelj može očuvati i kultivirati vlastitu slobodu. Ali Schiller isto tako razjašnjava da je podrijetlo sve moći glazbe samo u onom tvarnom (»ton«). Iz tog razloga osim forme mora i materija uvijek doći do izražaja, ako glazba neće postati »samo objektom razuma«.58 Stoga se teškim povezivanjem materije i forme u glazbi kao lijepoj umjetnosti, napose u glazbenom prikazivanju strastvena karaktera, za Schillera na estetičkoj razini odvija ono sjedinjenje prirode i slobode koje odlikuje onaj ljudski život koji je doveden u sklad sa sobom i svijetom.

Fragmenti iz knjige Kritički duh – Spoznaja i djelovanje u Kanta, Fichtea i Nietzschea, Matica hrvatska, Zagreb
Pokreće Blogger.