Herbert Marcuse: Transformacija spolnosti u eros

Vizija nerepresivne kulture, koju smo podigli od sporedne tendencije u mitologiji i filozofiji na jedan viši stupanj, ima za cilj nov odnos između nagona i uma. Civilizirana ćudorednost se preokreće putem usklađivanja nagonske slobode i poretka: oslobođeni od tiranije represivnog uma, nagoni teže slobodnim i trajnim egzistencijalnim odnosima — i stvaraju novo načelo zbiljnosti. U Schillerovoj ideji »estetičkog stanja« vizija nerepresivne kulture konkretizira se na razini razvijene civilizacije. Na toj razini organizacija nagona postaje društveni problem (u Schillerovoj terminologiji politički), kao i u Freudovoj psihologiji. Procesi koji stvaraju ego i superego oblikuju i ovjekovjećuju specifične društvene ustanove i odnose. Takvi psihoanalitički pojmovi kao sublimacija, identifikacija i introjekcija imaju ne samo psihički nego i društveni sadržaj: oni završavaju u sistemu ustanova, zakona, posredništva, stvari i običaja koji sučeljavaju individuuma kao objektivni entiteti. Unutar toga antagonističkog sistema duševni sukob između ega i superega, između ega i ida, u iste je vrijeme i sukob između pojedinca i njegova društva. Ovo drugo (društvo) utjelovljuje racionalnost cjeline, a borba pojedinca protiv represivnih sila je borba protiv objektivnog uma. Stoga bi pojavljivanje nerepresivnog načela zbiljnosti koje uključuje nagonsko oslobađanje, regresiralo ispod dostignute razine civilizirane racionalnosti. Ta regresija bi bila psihička kao i društvena: ona bi reaktivirala rane stadije libida, koji su bili nadmašeni u razvoju ega zbiljnosti, i rastvorila bi društvene ustanove u kojima egzistira ego zbiljnosti. U smislu tih ustanova, nagonsko oslobođenje je ponovni pad u barbarstvo. Međutim, budući da se zbiva na vrhuncu civilizacije, a kao posljedica ne poraza, nego pobjede u borbi za opstanak, i potpomognuto slobodnim društvom, takvo bi oslobođenje moglo dati posve različite rezultate. Ono bi još uvijek bilo obrat procesa civilizacije, obaranje kulture — ali nakon što je kultura obavila svoj posao i stvorila čovječanstvo i svijet koji mogu biti slobodni. Još uvijek bi to bilo »regresija« — ali u svjetlu zrele svijesti i pod vodstvom nove racionalnosti. U tim se uvjetima mogućnost nerepresivne civilizacije ustvrđuje ne na osnovi zaustavljanja, nego oslobađanja, napretka — tako da bi čovjek uredio svoj život u skladu sa svojom potpuno razvijenom spoznajom, tako da bi on ponovo pitao što je dobro, a što je zlo. Ako će se krivnja, koja se nagomilala u civiliziranoj dominaciji čovjeka po čovjeku, ikada iskupiti putem slobode, onda se »istočni grijeh« mora ponovo počiniti: »Mi moramo ponovo jesti sa drveta spoznaje, da bismo opet došli u stanje nevinosti«

Ideja nerepresivnog nagonskog poretka mora se prvo ispitati na »najneurednijem« od svih nagona — naime, na spolnosti. Nerepresivni poredak je moguć samo ako spolni nagoni mogu, pomoću svoje vlastite dinamike i u izmijenjenim egzistencijalnim i društvenim uvjetima, stvoriti trajne erotske odnose među zrelim pojedincima. Moramo se zapitati da li spolni nagoni, nakon uklanjanja sveukupnog višak-potiskivanja, mogu razviti »libidnu racionalnost« koja ne samo da je primjerena napretku nego ga čak i promiče u smjeru viših oblika civilizirane slobode. Ta će se mogućnost ovdje ispitivati u Freudovim vlastitim terminima.

Mi smo neprestano ponavljali Freudov zaključak da bi svako istinsko smanjenje društvenih kontrola nad spolnim nagonima, čak i u najboljim uvjetima, okrenulo organizaciju spolnosti ka preciviliziranim stadijima. Takva regresija bi porušila središnje utvrde načela izvedbe: ona bi ukinula kanaliziranje spolnosti u monogamnu reprodukciju i tabu na perverzije. Pod vladavinom načela izvedbe, libidno zaposjednuće individualnog tijela i libidni odnosi s drugima normalno se ograničavaju na slobodno vrijeme i usmjeruju na pripremu i izvedbu genitalnog snošaja; samo u izuzetnim slučajevima, i sa visokim stupnjem sublimacije, dopušta se libidnim odnosima da uđu u sferu rada. Ta ograničenja, koja nameće potreba održavanja velikog kvantuma energije i vremena za rad koji nije zadovoljenje, produžavaju deseksualizaciju tijela da bi pretvorili organizam u subjekt-objekt društveno korisnih izvedbi. Suprotno, ako se radni dan i energija svedu na minimum, bez odgovarajuće manipulacije slobodnim vremenom, bio bi oslabljen razlog za ta ograničenja. Libido bi se oslobodio i preplavio institucionalizirane granice unutar kojih ga drži načelo zbiljnosti.

Iz: Eros i civilizacija, Filozofsko istraživanje Freuda, preveo Tomislav Ladan, Naprijed, Zagreb 1985
Pokreće Blogger.