Maurice Blanchot: Kafka i imperativ djela (1)

Netko je, očajan, odredio da će pisati. Ali očaj ne može ništa odrediti, »on svoj cilj uvijek i smjesta premaši« (Kafka, Dnevnik, 1910.). A i pisanje bi navodno potjecalo samo iz »istinskog« očaja, onoga koji ni na što ne poziva i od svega odvraća, a prvo oduzme pero onom tko piše. Znači da ta dva nagnuća nemaju ništa zajedničko osim neodređenosti, dakle nemaju ništa zajedničko osim upitnog načina na koji se jedino i daju pojmiti. Nitko ne može sebi reći: »Očajan sam«, nego:»Očajan si?« i nitko ne može ustvrditi: »Pišem«, nego samo: »Pišeš? Da? Pisao bi?«

Kafkin je slučaj zamućen i složen. Hölderlinova strast čista je pjesnička strast, privlači ga imperativom koji nema drugog imena. Kafkina je strast čisto književna, ali ne uvijek i ne sve vrijeme. On je beskrajno zaokupljen spasenjem i što je ta zaokupljenost jača, to je beznadnija, što beznadnija to beskompromisnija. Iznenađujuće postojano, dakako, ona se miješa s književnošću i stapa s njom prilično dugo, a onda se ponovno miješa s njom, ali u njoj se više ne gubi, nastoji se poslužiti njom, a kako književnost nikad ne pristaje biti sredstvo i kako Kafka to zna, iz toga proizlaze konflikti, nejasni i njemu a nama još više, i jedan razvoj koji je teško objasniti, ali sve jedno nam je od njega jasnije.

Mladi Kafka

Kafka nije uvijek bio isti. Do 1912. njegova žudnja za pisanjem vrlo je velika, djela koja nastaju nisu ga uvjerila da je darovit, više ga je uvjerila neposredna svijest o tome: divlje sile, u pustošećem naponu, s kojima ne čini gotovo ništa jer nema vremena, ali i jer ne može činiti ništa, jer se »pribojava tih egzaltiranih trenutaka, koliko god ih priželjkivao«. Kafka je tada po mnogo čemu sličan svakom mladom čovjeku kod kojega se budi sklonost prema pisanju, koji u tome prepoznaje svoj poziv, prepoznaje i neke njegove zahtjeve, a nema dokaza da će im se pokazati dorastao. Roman koji započinje pisati u suradnji s Brodom najočitiji je znak da je i on, u određenoj mjeri, poput ostalih mladih pisaca. Vlastita samoća podijeljena s drugim, pokazuje da Kafka još luta oko nje. Opazio je to vrlo brzo, na što upućuje bilješka iz Dnevnika: »Max i ja potpuno različiti. Koliko god se ja divio njegovim zapisima dok su preda mnom kao cjelina koju ne mogu narušiti ni ja, niti išta drugo..., toliko mi se svaka rečenica koju on napiše za Richarda i Samuela čini skopčana s nekim ustupkom kojega se ja, što se mene tiče, gnušam, i duboko u sebi doživljavam ga bolno. Barem danas« (studeni 1911.)

Do 1912. književnosti se ne posvećuje u cijelosti, uz ovakvo opravdanje: »Za sebe ne mogu ništa riskirati sve dotle dok ne uspijem u nekom većem radu, koji će me moći potpuno zadovoljiti.« Taj uspjeh, taj dokaz, donosi mu noć od 22. rujna 1912., noć kad je u jednom potezu napisao Presudu i noć koja ga neminovno primiče toj točki na kojoj se čini da se »može izraziti sve, da je za sve pripravljena velika vatra u kojoj i najčudnije zamisli izdišu i nestaju«. Domalo, prijateljima čita novelu i čitanje mu daje potvrdu: »U očima su mi bile suze. Potvrđivala se neupitna narav priče.« (Potreba da to što je tek napisao čita prijateljima, često sestrama, čak i ocu, također spada u međupodručje. Neće je se nikad posve odreći. Nije to književna taština – iako je on prokazuje – nego potreba da se fizički stisne uza svoje djelo, da pusti da ga ono uspravi, povuče, tako što će on njega navesti da se rasprostre u vokalni prostor koji, svojim velikim darom za čitanje, ima moć stvoriti.) Otad, Kafka zna da može pisati. Ali to znanje nije znanje, ta moć nije njegova moć. U onome što piše, uza samo par iznimaka, on ne nalazi dokaza da stvarno piše. U najboljem slučaju je to preludij, rad na pristupu, prepoznavanju. O Preobražaju kaže: »Smatram da je loš; možda sam definitivno izgubljen«, ili nešto poslije: »Velika odbojnost prema Preobražaju. Kraj se ne da čitati. Gotovo potpuno  manjkav. Bilo bi puno bolje da me onda nije omeo onaj poslovni put« (19. siječnja 1914.).

Konflikt 

Ova zadnja dionica aludira na konflikt s kojim se Kafka sudara i oko kojeg se lomi. On ima zanimanje, obitelj. Pripada svijetu i mora mu pripadati. Svijet daruje vrijeme, ali i raspolaže njim. Dnevnik je – barem do 1915. – ispresijecan očajničkim primjedbama u kojima se opetuje misao o samoubojstvu, zato što mu manjka vremena: vrijeme, fizička snaga, samoća, šutnja. Vanjske okolnosti nesumnjivo mu ne idu u prilog, mora raditi uvečer ili noću, remeti mu se san, iscrpljuje ga briga, no uzalud bi bilo vjerovati da je konflikt mogao nestati »jednom boljom organizacijom stvari«. Poslije, kad mu bolest bude podarila slobodno vrijeme, konflikt će ostati, pogoršavati se, promijeniti oblik. Povoljnih okolnosti nema. I tada kad »sve svo je vrijeme« daruješ imperativu djela, »sve« još uvijek nije dovoljno, jer nije riječ o tome da vrijeme posvećuješ radu, da provodiš vrijeme u pisanju, nego o tome da prijeđeš u jedno drugo vrijeme u kojem više nema rada, približiš se točki na kojoj se vrijeme gubi, na kojoj ulaziš u očaranost odsutnošću vremena i u samoću te odsutnosti. Kad imaš sve vrijeme, nemaš više vremena, a »prijateljske« vanjske okolnosti postale su činjenica – neprijateljska – da više ne postoje okolnosti.

Kafka ne može ili ne prihvaća pisati »u malim količinama« nedovršenosti zasebnih trenutaka. To mu je otkrila noć od 22. rujna kada je, pišući u jednom potezu, ponovno uhvatio u punini ono bezgranično nagnuće koje ga navodi da piše: »Samo ovako je moguće pisati, u ovakvom kontinuitetu, u ovako potpunoj otvorenosti tijela i duše.« I poslije (8. prosinca 1914.): »Ponovno vidio da sve to što je napisano u fragmentima, a ne u kontinuitetu većeg dijela noći ili cijele noći, ima manju vrijednost i ja sam svojim načinom života osuđen na tu manju vrijednost.« Ovdje imamo prvo objašnjenje za popriličnu količinu krhotina napuštenih priča koju nam otkriva Dnevnik u svom sadašnjem stanju. Vrlo često »pripovijest« ne ide dalje od par redaka, katkada brzo postiže koherenciju i gustoću, a ipak se prekida na kraju prve stranice, katkad se nastavlja na više stranica, učvršćuje se, širi – i sve jedno prekida. Mnogi su razlozi tome, ali prije svega, Kafka u vremenu kojim raspolaže, ne nalazi dovoljno raspona da bi se priča mogla razviti onako kako ona hoće, u svim smjerovima. Priča je uvijek samo jedan odlomak, pa još jedan odlomak. »Kako da od komadića izlijem priču koja će biti sposobna za uzlet?« Priča se tako otme, odluta, jer nije bila svladana, jer nije proizvela vlastiti prostor u kojem potreba za pisanjem mora u isti mah biti i ugušena i iskazana, vrati se u noć iz koje je došla i ondje zadrži, na bolan način, onoga tko je nije znao objelodaniti.

Kafki bi trebalo više vremena, ali bi mu trebalo i manje svijeta. Svijet je najprije njegova obitelj, čiju prisilu teško podnosi i nikad je se neće moći osloboditi. Zatim zaručnica, duboka želja da vrši zakon koji hoće da muškarac svoju sudbinu ostvaruje u svijetu, da ima obitelj, djecu, da pripada zajednici. Ovdje konflikt poprima novu vanjštinu, ulazi u proturječje koje je posebno snažno zbog Kafkine religijske situacije.Uvijek kad neumorno, svaki put sve napetiji, u vezi sa zarukama s F. B., sklopljenim, razvrgnutim, pa ponovo sklopljenim, ispituje »sve ono što je za ili protiv vjenčanja«, sudara se s ovim imperativom: »Moja jedina težnja i jedini poziv... jest književnost... sve što sam napravio rezultat je jedino samoće... znači, nikad više neću biti sam. To ne, to ne.« Za vrijeme zaruka u Berlinu: »Bio sam svezan poput zločinca. Ne bi bilo gore ni da su me u pravim lancima posadili u neki kut, i žandare pred mene... A to su bile moje zaruke, i svi su se trudili da me privedu u život i, ne uspi jeva jući, da me podnose onakvog kakav sam bio.« Nedugo poslije, zaruke se razvrgavaju ali težnja ostaje, želja za»normalnim« životom poprima razdiruću snagu zbog izjedanja što je povrijedio nekoga tko je njegov bližnji. Kafkinu priču usporedili su, pa i sam Kafka, s Kierkegaardovim zarukama. Ali konflikt je drukčiji. Kierkegaard može odustati od Regine, može odustati od etičkog stadija: pristup religijskom stadiju time nije kompromitiran, prije je omogućen. Ali Kafka, napusti li zemaljsku sreću normalnog života, na pušta i čvrstoću pravilnog života, stavlja se izvan zakona, uskraćuje si tlo i temelj koji mu trebaju da bi postojao i, u određenoj mjeri, uskraćuje to i zakonu. To je vječno pitanje Abrahama. Od Abrahama se ne traži da žrtvuje samo sina, nego i samog Boga: sin je budućnost Boga na zemlji, jer je Obećana zemlja zapravo vri jeme, istinsko, jedino boravište izabranog naroda i Boga u njegovom narodu. I Abraham, žrtvujući sina jedinca, mora žrtvovati vrijeme, a to mu žrtvovano vrijeme sigurno neće biti vraćeno u onostranoj vječnosti: onostranost ni je ništa drugo doli budućnost, budućnost Boga u vremenu, Onostrano je Izak.

Kafki je kušnja teža od svega što je olakšava (što bi bila Abrahamova kušnja da se od njega, dok ni je imao sina, sve jedno tražilo da ga žrtvuje? Ne bismo ga mogli ozbiljno shvatiti, mogli bismo se samo nasmi jati tome, Kafkina bol ima formu tog smijeha). Tako da je problem toliki da se on izvlači i u svojoj neodlučnosti, izmiče onome tko ga nastoji podupirati. Slične konflikte iskusili su i drugi pisci: Hölderlin se bori protiv svoje majke koja želi doživjeti da on postane pastor, ne može se vezati za određenu zadaću, ne može se vezati za onu koju voli, a voli baš onu za koju se ne može vezati, doživljava te konflikte u svoj njihovoj silini i oni ga djelimično slamaju, ali nikad ne dovode u pitanje apsolutnu nužnost poetske riječi izvan koje njemu, barem od 1800., već više nema života. Za Kafku, sve je mutnije jer on prijeku potrebu djela nastoji stopiti s prijekom potrebom koja bi se mogla nazvati njegovim spasenjem. Ako ga pisanje osuđuje na samoću, pretvara mu život u život neženje, bez ljubavi i bez povezanosti, i ako mu se pisanje sve jedno čini – u najmanju ruku često i dugo – kao jedina aktivnost koja bi ga mogla opravdati, to znači da, u svakom slučaju,samoća prijeti u njemu i izvan njega, znači da je zajednica samo utvara, a zakon koji u njoj još uvijek govori nije čak ni zaboravljeni zakon, nego prikrivanje zaborava na zakon. Pisanje tako, usred tjeskobe i onemoćalosti od kojih je to nagnuće neodvojivo, ponovno postaje mogućnost za puninu, put bez cilja koji se možda može poklopiti s ciljem bez puta, jedinim do kojeg bi trebalo stići. Kad ne piše, Kafka ne samo da je sam, »sam kao Franz Kafka«, reći će G. Janouchu, nego je ta samoća i sterilna, hladna, okamenjujuća hladnoća koju on zove obamrlost i koja je izgleda bila ta velika prijetnja od koje je strahovao. Čak i Brod, u onako brižljivom nastojanju da od Kafke napravi čovjeka bez anomalije, priznaje da katkada kao da je bio odsutan i kao da je bio mrtav. Opet vrlo slično Hölderlinu, toliko da se obojica služe istim riječima, dok se tuže na sebe. Hölderlin: »Ja sam se ukočio, okamenio sam se«, a Kafka: »Moja nesposobnost da mislim, da promatram, da primjeću jem, da se sjećam, da govorim, da se uključujem u život drugih, svakim danom posta je sve veća. Okamenjujem se... Ako se ne spasim u nekom poslu, izgubljen sam« (28. srpnja 1914.)

Spasenje pomoću književnosti

»Ako se ne spasim u nekom poslu...«Ali zašto bi ga taj posao mogao spasiti? Čini se da je gravitacijsko središte prijeke potrebe da piše, Kafka prepoznao baš u tom strašnom stanju vlastitog rastakanja u kojem je izgubljen i za druge i za sebe. Ondje gdje se osjeća do kraja razoren, rađa se dubina u kojoj je razorenost zamijenjena najvećom stvaralačkom mogućnošću. Čudesan preokret, nada i dalje ravnopravna najvećem beznađu, i razumije se da on iz tog iskustva izvlači os jećaj pouzdanja koji neće rado dovoditi u pitanje. Tako mu taj posao, osobito u mladim godinama, postaje kao neko sredstvo za psihološko spasenje (za duhovno još ne), taj napor stvaranja »ko je bi bilo doslovno vezano za njegov život, stvaranja koje on vuče k sebi da ono izvuče njega iz njega samoga«, što na najnaivniji i najsnažniji način izražava ovim riječima: »V e l ika mi je želja da danas, pišući, potpuno izvučem iz sebe cijelo svoje tjeskobno stanje i da ga onako kako dolazi iz dubine,zavučem u dubinu papira, ili zapišem, na takav način da za pisanu stvar mogu do kraja zavući u sebe« (8. prosinca 1911.).   Ta  nada, koliko  god mogla potamnjeti, nikad neće posve nestati i u Dnevniku ćemo uvijek,u svako doba, naći ovakvu vrstu bilješki: »Nedvojbenu, i čudesnu odlučnost donosi mi i sasvim malo pisanja. Onaj pogled kojim sam jučer u šetnji jednim okom obuhvatio sve!« (27. studeni 1913.). Pisanje tada nije poziv, iščekivanje milosti ili neka nejasna proročka provedba, nego nešto jednostavnije, izravno i neodgodivo: nada da neće potonuti, ili točnije, da će potonuti prije nje i tako u zadnji čas doći k sebi. Dakle zadaća neodložnija od svake druge, navodi ga da 31. srpnja 1914. pribilježi ove važne riječi:  »Vremena nemam. Mobilizacija je opća. K. i P. su  pozvani. Sad primam plaću samoće. Iako, to jedva da i jest plaća. Samoća ne donosi ništa osim muka. Neka, malo me dira sva ova bijeda i odlučniji sam nego ikad... Pisat ću usprkos svemu, pod svaku cijenu: to je moja borba za preživljavanje.«

Promjena perspektive

Međutim, malo-pomalo, ratni potres, ali još više kriza oko zaruka, spisateljsko nagnuće i njegovo produbljivanje, teškoće s kojima se susreće, njegova nesretna situacija uopće, drukčije će osvijetliti život pisca u njemu. Ta promjena nikad nije potvrđena, ne dovodi do neke odluke, nije drugo do nejasna perspektiva, no neke naznake ipak posto je: na primjer, on je 1914. još uvijek strasno, očajnički stremio k onom jedinom cilju, naći par trenutaka za pisanje, dobiti petnaest dana dopusta i iskoristiti ih samo za pisanje, pisati, sve podrediti tom jedinom, najvišem zahtjevu. No 1916., ako još traži dopust, traži ga zato da bi se angažirao. »Neposredna dužnost je bezuvjetna: postati vojnik«, plan neće imati nastavka, ali sve jedno, u središtu mu je želja koja pokazuje koliko je Kafka već daleko od »pisat ću usprkos svemu«, od 31. srpnja1914. Poslije će ozbiljno razmišljati o tome da se priključi cionističkim  pionirima i ode u Palestinu. Janouchu to kaže: »Sanjao sam o tome da pođem u Palestinu kao radnik, ili kao poljoprivrednik.« – »Ostavili biste sve ovdje?« – »Sve, da nađem život u sigurnosti i  ljepoti ispunjen smislom.« No budući da je Kafka već bolestan, taj san je samo san i nikad nećemo znati bi li on mogao odustati od svoje jedine vokacije,kao drugi Rimbaud, za ljubav pustinje u kojoj bi našao sigurnost pravedničkog života – niti bi li je ondje našao. O svim nastojanjima kojima se posveću je ne bi li drukčije usmjerio svoj život, sam će reći da su tek prekinuti pokušaji, tolike brazde što su suvišnim sitnicama nakitile središte tog nedovršenog kruga koji je njegov život. Nabraja, 1922.,sve svo je planove u kojima vidi jedino promašaje: klavir, violina, jezici, germanistički studi ji, anticionizam, cionizam, hebrejski studiji,vrtlarenje, stolari ja, književnost, pokušaji  žendibe, osamostaljivanje, i dodaje: »Kad mi se dogodilo da doguram još malo dalje nego obično, studij prava ili zaruke, od ovoga još, koje predstavlja napor da idem još dalje, sve je bilo još gore« (13. siječnja 1922.).

Ne bi bilo razumno izvlačiti iz usputnih bilješki apsolutne tvrdnje koje u njima postoje, i iako on sam to ovdje za boravlja, ne može se zaboraviti da nikad nije prestao pisati, da će pisati do kraja. Ali ako spisateljska sila izvana i ostaje ista, iako nam se pred kraj čini rigoroznija i točnija, ona kojoj dugujemo Dvorac, sve jedno je velika unutrašnja razlika između mladića koji kaže, onome koga je gledao kao svog budućeg punca: »Ja nisam ništa drugo nego književnost i ništa drugo niti mogu niti hoću biti«, i zrelog muškarca koji deset godina poslije književnost stavlja na istu razinu kao i svoje male vrtlarske pokušaje.

Odakle potječe ta razlika? To reći, značilo bi ovladati unutrašnjim životom jednog beskrajno rezerviranog čovjeka, tajanstvenog i za prijatelje, teško dostupnog i samom sebi. Ono što ni kod njega samoga nije moglo doprijeti do prozirnosti shvatljive riječi, nitko ne može svesti na određeni broj preciznih tvrdnji. K tomu, trebale bi tu i zajedničke namjere, što nije moguće. U najmanju ruku, izvanjske pogreške neće se sigurno počiniti kaže li se da, iako njegovo pouzdanje u moć umjetnosti često ostaje veliko, pouzdanje u vlastite moći, uvijek sve više na kušnji, njemu rasvjetljava i tu kušnju, ono što ona zahtijeva, i osobito, ono što on zahtijeva od umjetnosti: ne više da podari njegovoj osobi stvarnost i dosljednost, odnosno spasi ga od ludila, nego da ga spasi od propasti. I kad bude predosjećao, protjeran iz ovog stvarnog svijeta, da je možda već građanin nekog drugog svijeta u kojem mu se valja boriti ne samo za sebe nego i za taj drugi svijet, Kafki će se pisanje činiti tek kao sredstvo za borbu, katkad razočaravajuću katkad veličanstvenu, koju može izgubiti a da ne izgubi sve.

Usporedimo ove dvije bilješke, prvu iz siječnja 1912.: »Kod mene treba priznati jako dobru usredotočenost na književnu aktivnost. Kad se moj organizam uvjerio da je pisanje najplodniji smjer moga bića, sve se usmjerilo na to i odustalo se od svih drugih sposobnosti, onih kojima su cilj užitci u seksu, u piću, u jelu, u filozofskoj meditaciji i, prije svega, u glazbi. U svim sam tim smjerovima omršavio. Bilo je neophodno jer su moje snage, čak i sve za jedno, bile tako male da su samo na pola mogle dosegnuti cilj pisanja... Kompenzacija za ovo sve je jasna. Da bih započeo stvarni život u kojem će  moje lice napokon moći na prirodan način stariti u skladu s napredovanjem mog rada, samo trebam odbaciti rad u uredu – budući da je moj razvoj dovršen isam nemam više što žrtvovati, koliko ja mogu vidjeti.« Nesumnjivo, zavarati nas ne treba lakoća ironije, nego lakoća, bezbrižnost, koje su međutim znatne i kao kontrast rasvjetljuju napetost ove druge bilješke, čiji smisao izgleda isti (s datumom od 6. kolovoza 1914.): »Gledana s gledišta književnosti, moja sudbina je vrlo jednostavna. Nagnuće koje me navodi da predočavam svoj sanjarski unutrašnji život, odbacilo je sve drugo kao sporedno, i sve je strašno zakržljalo, ne presta je kržljati. Ništa me drugo nikad neće moći zadovoljiti. Ali sada moja snaga predočavanja izmiče svakoj  računici. Možda je zauvijek nestala. Možda se još vrati jednog dana. Moje joj životne okolnosti nisu prirodno sklone.Tako posrćem, i neprekidno uzlijećem prema vrhu planine na kojem jedva da se mogu na tren zadržati. I drugi posrću, ali u nižim područ jima, s većim snagama. Ako im zaprijeti pad, pridrži ih rodbina koja i ide kraj njih s tim ciljem. Ali ja, ja posrćem tamo gore. Nažalost, to nije smrt, nego vječne muke Umiranja.«

Ovdje se sijeku tri pokretača. Jedna tvrdnja, »neće me moći zadovoljiti ništa drugo (osim književnosti)«. Jedna sumnja u sebe, vezana za neumoljivo nesigurnu bit darovitosti koja »mrsi svaku računicu«. I osjećaj da ta nesigurnost – ta činjenica da pisanje nikad nije moć kojom raspolažeš – spada u ono krajnje što u djelu postoji, središnji imperativ, smrtni, ko ji »nažalost nije smrt«, jest smrt ali držana na distanci, »vječne muke Umiranja«.

Može se reći da ta tri pokretača, njihove nedaće, čine onu kušnju koja u Kafki iscrpljuje vjernost »mojoj jedinoj vokaciji«, kušnju koja se pokla pa s religijskom zaokupljenošću i navodi ga da u tom jedinstvenom imperativu čita i nešto drugo, još jedan imperativ koji nastoji podrediti ovaj prvi, ili ga barem preoblikovati. Što više piše, Kafka je manje siguran da piše. Ponekad se pokušava umiriti misleći da  »kad jednom dobi ješ spoznaju o pisanju, to više ne može podbaciti ili nestati, jedino što iskrsne, prilično rijetko, nešto što prekorači onu mjeru«.Slaba utjeha: što više piše, više se bliži krajnjoj točki onoga čemu djelostremi kao svom počelu, ali onaj koji to sluti, u tome može vidjeti jedino praznu du binu neodređenog. »Dalje više ne mogu pisati.  Došao sam do konačne granice, pred kojom opet možda moram ostati godinama,dok opet ne budem mogao započeti još jednu priču, koja će opet ostati nedovršena. Ta  sud bina me progoni« (30. studenog 1914.).

Izgleda da se promjena perspektive zbiva između 1915. i 1916.,koliko god bilo uzaludno htjeti datirati kretanje koje izmiče vremenu. Kafka je obnovio vezu s bivšom zaručnicom. Ti odnosi, koji će 1917.dovesti do novih zaruka, pa se odmah zatim okončati u bolesti koja se tada pokazala, bacaju ga na muke koje ne može prevladati. Stalno sve više otkriva da ne zna živjeti sam i da ne može živjeti s drugima.

Obuzet je i opsjednut, onim za što je kriva njegova situaci ja, život izručen činovničkim porocima, kako on to zove, škrtarenju, neodlučnosti, proračunatosti. Pod svaku cijenu treba pobjeći od birokracije, a tu više ne može računati na književnost, jer se taj posao nekud iskrade, jer je taj posao umiješan u varku neodgovornosti, jer posao zahti jeva samoću, ali ona ga i poništi. Otud odluka: »Postati vojnik«. U  Dnevniku se istodobno pojavljuju aluzije na Stari Zavjet, čuju se krici jednog izgubljenog čovjeka: »Uzmi me u naručje, ovo je ponor,  uhvati me u ponoru. Ako nećeš sad, onda poslije.« »Uzmi me, uzmi me, mene koji nisam nego splet ludila i boli.« »Smiluj mi se, grešnik sam u svakom kutku svog bića... Ne odbacuj me među izgubljene.«

Odavna su neki od ovih tekstova prevedeni na francuski uz dodatak riječi Bog. Nje tamo nema. Riječ Bog u Dnevniku se ne po javljuje gotovo nikad, i nikad na znakovit način. To ne znači da ovi zazivi nemaju, u svojoj neodređenosti, jedan religiozni smjer, nego da treba sačuvati snagu te neodređenosti i ne lišavati Kafku duha rezerve koju je uvijek pokazivao u odnosu na ono što mu je bilo najvažnije. Te su tjeskobne riječi iz srpnja 1916. i pokla pa ju se s njegovim boravkom s  F. B. u Marienbadu. Isprva ne baš najsretnijim boravkom, koji će ih na koncu intimno zbližiti. Godinu dana poslije, ponovno je zaručen. Mjesec dana poslije, pljuje krv. U rujnu na pušta Prag, ali bolest je još umjerena i tek poslije 1922. (čini se) posta je prijeteća. Godine 1917. piše još Aforizme, jedini tekst u kojem duhovna afirmaci ja (u jednom općem obliku koji se ne odnosi na njega posebno) katkada umakne iskušenju negativne transcenedencije.

U godinama koje slijede, Dnevnik gotovo posve izostaje. Ni riječi 1918. Par redaka 1919., kada je šest mjeseci zaručen s djevojkom o kojoj ne znamo gotovo ništa. Godine 1920. susreće Milenu Jesensku, mladu Čehinju, tankoćutnu, pametnu, sposobnu za veliku slo bodu duha i strasti, za koju je dvije godine vezan silnim osjećajem, u početku pun nade i sreće, a poslije predan tjeskobi. Dnevnik ponovno postaje opširniji 1921. i posebno 1922., kada ga zapreke u tom pri jateljstvu, dok se bolest pogoršava, dovode do vrhunca napetosti u kojoj izgleda da mu duh oscilira između ludila i odluke da se spasi. Ovdje treba navesti dva duga citata. Prvi tekst datiran je 28. siječnja 1922.: »Malo nepriseban, umoran od toga da vučem teret kroz snijeg. Postoje i drugi načini borbe, tako rijetko upotrijebljeni, i ja tako teško krčim put donjih, jer ne poznajem radost njihove upotrebe, jer, kao dijete, nisam naučio. Nisam naučio, ne samo »očevom krivnjom« nego i zato što sam htio uništiti »mirovanje«, poremetiti ravnotežu, i zato što, samim tim, nisam imao pravo dopustiti da se s jedne strane ponovno rodi netko koga sam se s druge strane trudio pokopati. Istina, ovdje se vraćam na »krivnju«, jer zašto sam ja htio izići iz svijeta? Zato što mi »on« nije dao da živim u svijetu, u njegovom svijetu. Naravno, o tome danas nemogu suditi tako jasno jer sam sad već građanin toga drugog svijeta koji je sa svakodnevnim svijetom u istom odnosu kao i pustinja s obrađenom zemljom (četrdeset godina lutao sam izvan Kanaana), pa kao stranac gledam natrag. Sigurno, i u tom drugom svijetu sam najmanjii najtjeskobniji (donio sam to sa sobom, to je baština od oca), i ako i jesam sposoban tamo živjeti, to je samo zbog tamošnjeg ustroja prema kojem i za one najneznatnije postoje munjevita uzdignuća, naravno i prignječenost koja traje tisućama godina i kao pod težinom cijelog mora. Unatoč svemu, ne trebam li biti zahvalan? Nije li trebalo naći put ovamo? Nije li mi se moglo dogoditi da me tamošnje »protjerivanje«, spojeno s ovdašnjim isključivanjem, prignječi na tu granicu? I nije li zahvaljujući očevoj snazi, izbacivanje bilo dovoljno snažno da mu se ništa ne može oduprijeti (izbacivanju, ne meni)? Istina, ovo je kao putovanje pustinjom natraške, s neprekidnim približavanjem pustinje i djetinjastim nadanjima (osobito što se tiče žena): »Zar ne bih već bio u Kanaanu?«, a u međuvremenu sam odavno u pustinji i to su samo očajničke vizije, posebno u ovim vremenima kad sam, i tamo, najjadniji od svih i kad se ima pokazati da je Kanaan jedina Obećana Zemlja, jer nema treće zemlje za ljude.«

Drugi tekst datiran je sutradan: »Napadi na putu, uvečer, u snijegu. I dalje mješavina predočbi, otprilike ovako: u ovom svijetu situacija bi bila užasna – sâm, ovdje, u Spindlermühleu, k tomu na napuštenom putu po kojem stalno praviš krive korake u mraku, u snijegu; k tomu put lišen smjera, bez zemaljskog cilja (vodi do mosta? zašto onamo? uostalom nisam ni došao do njega); k tomu, i ja napušten (liječnika ne mogu smatrati osobnom pomoći, nisam ga ja stekao svojim zaslugama, s njim imam u biti samo honorarske odnose), na ovom mjestu, nesposoban da me itko poznaje, nesposoban podnijeti poznanstvo, u biti pun beskrajne začuđenosti pred veselim društvom ili pred roditeljima s djecom (u hotelu, naravno, nema puno veselja, neću ići tako daleko pa reći da sam ja uzrok tome, sa svojom osobinom »čovjeka s prevelikom sjenom«, ali moja sjena je stvarno prevelika, i ponovno s čuđenjem konstatiram snagu otpora, upornost nekih bića da »usprkos svemu« žele živjeti u toj sjeni, baš u njoj; no tu se priključuje jedna druga stvar o kojoj tek treba govoriti); k tomu, ne napušten samo ovdje, nego uopće, i u Pragu, mojoj »rodnoj zemlji«, i ne napušten od ljudi, ne bi to bilo ono najgore, za njima bih mogao trčati dok sam živ, nego napušten od sebe u odnosu na bića, od snage u odnosu na bića; zahvalan sam onima koji vole, ali ja ne mogu voljeti, predaleko sam, isključen; nesumnjivo, budući da sam ipak ljudsko biće i budući da korijeni traže hranu, imam ja tu »dolje« (ili gore) svoje zastupnike, žaljenja vrijedne i nesposobne glumce koji su mi dovoljni (istina, ni na koji način mi nisu dovoljni i zato sam tako na pušten), koji su mi dovoljni samo zbog tog jednog razloga što moja glavna hrana dolazi iz drugih korijena u jednom drugom zraku, i ti korijeni su žaljenja vrijedni, ali ipak sposobniji za život. Tome vodi u mješavinu predočbi. Kad bi sve bilo ovako kako se čini na putu u snijegu, to bi bilo strašno, bio bih izgubljen, neshvaćeno kao prijetnja, nego kao trenutno pogubljenje. Ali ja sam drugdje. Samo, svijet ljudi ima čudovišnu snagu privlačenja, u trenu može učiniti da sve zaboraviš. Ali i moj svijet ima veliku snagu privlačenja, oni koji me vole vole me jer sam »napušten«, a ne možda kao Weissov6  vakuum, nego zato što osjećaju da ja, u sretna vremena, na jednom drugom planu, imam slobodu kretanja koju ovdje uopće nemam.«

Nastavlja se....

S francuskoga prevela Marija Bašić

Objavljeno u: Europski glasnik, broj 18, Zagreb 2013.
Pokreće Blogger.