Mirko Kovač: Pisac i grad

Svatko od nas zavoli ili zamrzi neki grad često i ne znajući zašto, bilo da smo se u njemu našli prvi put, bilo da smo boravili kraće ili dulje vrijeme. Neko loše ili dobro iskustvo može utjecati na naše osjećaje prema određenom gradu. S gradovima je kao i s osobama; mogu vam biti drage, simpatične, odbojne; možete se zaljubiti na prvi pogled ili ostvariti trajno prijateljstvo. Grad je živo biće u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih žitelja, svih razlika kulturoloških, povijesnih, antropoloških, klasnih i dr. U nj se sažima sve ono što vam daje pravo da bez susprezanja rabite termine da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, odužio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovjetili sa životom. Rodni grad je, kako Pessoa veli „kao kolijevka“; za nj nas drže uspomene, boje, mirisi djetinjstva, prijateljstva, bližnji, pa ipak smo toliko puta maštali o bijegu iz te kolijevke i tjeskobe, sukobljavali se s gradom, proglašavali ga neprijateljem ili ga pokušali mijenjati.

Pisac i grad, to je gotovo posebni status; jedva se može naći pjesnik koji se nije baktao gradom kao poetskom temom, opjevao njegove čari, njegove tajne, ovjekovječio ga ili udario na njegove mitove. U Pariškim slikama Baudelaire pjeva da pjesnik poput kralja silazi u grad da oplemeni stvari. On veli: „U labirintima velikoga grada, čak i užas neke čarolije krije.“ Za Whitmana je grad ljubavnik, ondje se orgija uz „bljesak oka“; za Borgesa je Buenos Aires labirint, on ga stalno ćuti, jer „spojeni nismo ljubavlju već strahom“. On svoj grad smatra osobom koja ne voli njegovu poeziju. Italo Calvino izabrao je Torino kao „idealni grad za pisanje, jer poziva na strogost i stil“, a nadasve „krase ga vrline slične vrlinama mojih sunarodnjaka“. On tvrdi da gradovi utječu na pisca isto koliko i knjige koje čita. Pariz naziva enciklopedijom. Uostalom, Calvino je autor divne knjige Nevidljivi gradovi u kojoj uzbudljivo pripovijeda o imaginarnim gradovima kao simbolima traganja za nekim svojim carstvom, jer grad sa svim proturječnostima jest carski posjed. Calvino, kao i glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhas, doživljava grad kao „metafizičku os“; unatoč svim svojim stvarnim crtama, prljavštini, izlokanim ulicama, urbanom kaosu ili pak ljepoti i skladu prekrasnih zdanja i trgova, lijepih kaštela i dobro uređenih perivoja. Uza sve, za Calvina je grad „ženski princip“.

Dvojica autora, Argentinac Alberto Manguel i Talijan Gianni Guadalupi napisali su zajedničku knjigu Rječnik imaginarnih mjesta, neku vrstu geografskog pojmovnika o zemljama, otocima, republikama, naseljima u džungli, državama „džinovskih žena“, gradovima od željeza, zaljevima; dakle o mjestima kojih nema u atlasima. Ima doista savršenih pronalazaka i otkrića, kao, primjerice, grad Abaton koji nikad nije na istom mjestu. Autori su išli za tim da uz postojeće uvijek ide i nepostojeće, da vidljiva strana ima i nevidljivu. I Marc Augé veli da mi zapravo stalno putujemo ili kružimo „od mjesta do nemjesta“. Calvino je bio oduševljen „izmišljenom geografijom“ dvojice pisaca, pa je rekao da je njihovo djelo jedno od najvažnijih u Biblioteci suvišnih knjiga.

Život velikog poljskog pisca i plemića Witolda Gombrowicza mogao bi se nazvati U potrazi za izgubljenim gradom. Proveo je gotovo dvadeset pet godina u emigraciji živeći u Buenos Airesu, a kad se vratio u Evropu, bježao je od grada do grada. U Parizu se našao nakon trideset i osam godina. U svom glasovitom Dnevniku pisao je kako je hodao Parizom pokunjene glave, nostalgičan za Argentinom. „Parizu, mislio sam, Parizu, stari tenore, uvenula balerino, sijedi mangupe, koji li je tvoj smrtni grijeh prema Ljepoti.“ Bio je „antipariški raspoložen“; zapisao je kako „Pariz jest dvor, ali sve je u njemu ostavljalo dojam dvorske posluge“. Godine 1964. stigao je u Berlin kao stipendist Fordove zaklade i ondje ostao godinu dana. „Berlin je kao lady Macbeth, bez predaha pere svoje ruke...“ Nakon godinu dana napustio je Berlin potpuno nemoćan da je jedva ušao u avion, a potom se nastanio u Royaumontu, tridesetak kilometara od Pariza, „te automobilske apokalipse koja zavija, urla, juri, smrdi“, ali i taj grad mu nije odgovarao, jer je posvuda odzvanjala praznina, sve je izgledalo opustošeno i mrtvo – grad koji je „vremenski protekao“. Napokon se skrasio na Azurnoj obali, pronašao je svoj gradić Vence, gdje je ubrzo i umro. Život u potrazi za izgubljenim gradom ili barem grobom u kakvom mirnom i tihom primorskom zakutku.

I dok se Gombrowicz hrvao s utvarama gradova, a Francuzi ga častili da je „mrzitelj Pariza“, srpski pjesnik u emigraciji Miloš Crnjanski kitio je odu Beogradu laskajući kako u njemu „nema besmisla, ni smrti“, te kako sjaji „kao iskopan stari mač“. U to isto vrijeme kad se zabludjeli sin vraćao iz emigracije u domaju, kad je kleknuo u crkvu svog grada čekajući da ga taj Beograd „poljubi kao mati“, jedan srpski pisac, u to vrijeme slavan i mnogo poznatiji od Crnjanskog, doslovno je harao Evropom, preveden na više od tridesetak jezika, prisutan u medijima, sa smislom za marketing i lovu, čuven po otkačenim i mahnitim izjavama. Bio je to Miodrag Bulatović. Njegov roman Crveni petao leti prema nebu, samo je na japanskom imao tiražu kakvu Crnjanski nije postigao sa svim svojim izdanjima, za cio život. Ali, Bulatovićeva slava bila je ograničena, trajala je možda jedno desetljeće, da bi je potom sam prožderao, a njegova ga je luda glava dovela u najcrnje nacionalističko leglo. U tom svom desetljeću slave svašta je govorio, duhovito i budalasto, ali nitko nije tako olajao Beograd kao što je to on učinio u zagrebačkom listu Telegram (08. listopada 1965.). Dogodilo se to nakon što su mu u Beogradu zabranili tiskanje romana Heroj na magarcu; ideolozi su ga proglasili destruktivnim, jer je vrijeđao moral i tečevine NOB-a. Poistovjećujući Beograd s cenzorima, Bulatović se okomio na tu „zagađenu varošicu“, na čaršiju od koje nitko ne može biti „lukaviji i podliji“, na grad koji ne trpi talente, koji dodjeljuje nagrade „onima koji prolaze“. On kaže: „U ovom obožavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teško je živeti stojeći uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva čekam da zbrišem, najteže je biti poražen.“ Druga je to i duga priča što je nesretni pisac, u vrijeme bujanja srpskog nacionalizma, sve to polizao i kao kuja podvijena repa vratio se u „zagađenu varošicu“, sitno tancajući moravac u Miloševićevu kolu.

Ivo Andrić u mlađahnim se godinama znao okomiti na mnoge gradove u kojima je boravio ili se nakratko zadržavao; činio je to mladenački pretjerano što je začuđujuće za gospodina koji će kasnije postati suzdržan i oprezan. Selio se iz jednog grada u drugi, ali malo je lijepih riječi imao o gradovima svoje mladosti; možda tek o Krakovu pokoji zgodan zapis. Višegrad je bio smrtonosan, Sarajevo pusto, premda taj grad u pismima školskom drugu Durbešiću naziva „naš grad“, ističe da ga voli, ali voleći ga i zaboravlja, jer to je „neprijateljski ambijent“. U sarajevskoj gimnaziji Andrić je bio predsjednik Hrvatske napredne mladeži, pa je kao stipendist hrvatskog društva Napredak došao na studij filozofije u Zagreb. Svom drugaru Durbešiću piše: „Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj...“ On dalje piše da se u Zagrebu „za godinu dana postaje životinja, bestia zagrebiensis, a za dve špijun“. Za njega je to „grad bez milosti“, „crvotočni grad“, a u jednom pismu veli da „Zagreb izgleda kao popišan akvarel...“ I Split mu je bio mučan, piše svojoj prijateljici: „Sve je ovdje osim mora i neba dosadno.“ Zasigurno se cijela ta pizma naprama Zagreba i drugih gradova može odbiti na mladenačke nemire i lutanja. Sa zrelošću je nadahnuto i bez ogorčenosti zapisivao impresije i crtice o gradovima, zemljama, krajolicima. Dakako, gradovi u njegovim romanima (Višegrad, Travnik, Sarajevo), opisani umjetničkom rukom, imaju mitsku vrijednost i izvan su ove priče.

Gustav Matoš umio je za srce ujesti svoje gradove, ali ih i prihvaćati, iako se ne može sa sigurnošću reći da je u bilo kojem od njih bio nešto posebno sretan. Beograd je hvalio i kudio, a Zagreb mu je bio „najljepši grad na svijetu“, „gostoljubiv i intimno domaći“. Rado ga je i lijepo opisivao. U tekstu Kod kuće Matoš veli: „Jedino pariski kejevi na učenoj Seini i flanerija po talijanskim drevnim trijemovima varoškim pruža raskoši zagrebačke šetnje. Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastova šetališta kao Tuškanac. Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza je prava karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim.“ I Tin Ujević je pisao i pjevao o gradovima, čak je Bernardu Shawu za posjeta Dalmaciji preporučio: „Vidjeti Dubrovnik i onda umrijeti.“ Tinov grad očito je bio Split kao sinteza svih primorskih gradova. Tin je pisao: „Split sam kao grad, svojom velikom starinom i svojom tmastom, trošnom ljepotom ostvaruje jedincat tip egzistencije, nepoznat Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, pa čak i Dubrovniku. Ja znam ovaj Dioklecijanov umorni i teški grad od djetinjstva, ali su mi trebala četiri decenija života da najzad sasvim prodrem u njegovu agonijsku i duboku poeziju. Split spada u gradove koji su na svijetu jedini svoje vrste.“

Da bismo upoznali grad koji smo iz ovih ili onih razloga zavoljeli, moramo zaviriti u svaki njegov kutak i to bezbroj puta. Gradovi koji se mijenjaju „brže od srca smrtnika“, bacaju me u depresiju; u njima se izgubim i klonem od nekog teškog umora. Takve gradove najradije zaobilazim. Volim se vraćati onomu što je nepromijenjeno, drago mi je vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto. Ono što „ustrajava u istom“, ovjerava naše postojanje. Gradovi koji se ne mijenjaju, drže nas u uvjerenju da i nama pripada „vrijeme koje se ne troši“. Neke gradove u kojima sam živio ili određeno vrijeme boravio, gotovo sam posve zaboravio. Katkad se pitam mogu li se uspomene izbrisati mimo moje volje i odluke, same od sebe? Začuđujuće je da mi se uopće ne javljaju nikakve slike iz Beograda, iako sam ondje proveo najveći dio vremena. Nema nijednog bljeska, nijedne uspomene, sve je ugašeno. Mogu se mnogih stvari prisjetiti samo kad hoću, ali onih spontanih i ničim izazvanih iskrica nema. Prijašnjih sam i davnih godina najčešće bježao u Zagreb; ondje sam često boravio i po nekoliko godina zaredom, ili tek u dužim i kraćim razmacima. Činilo mi se da me u mladosti taj grad spasavao beogradskih neuroza; smirio bi me i preporodio. Možda sam ga zavolio upravo čitajući Matoša; tko zna. A možda je tomu doprinijela neka sitnica, neki detalj, nešto posve nevažno i bezazleno, neki neodoljiv okus, mala vrtna restauracija u kojoj sam se osjećao kao na prijestolju, trenutak nikad definirane sreće.

Gradovi su mamci za pisce i putopisce; gotovo da nema pisca koji je odolio izazovu gradova, posebice onih o kojima se mnogo pisalo. Putnici tragaju za povijesnim mjestima, žele vidjeti rodnu kuću ili grob neke slavne ličnosti, dodirnuti ono što su čitali u knjigama, razgledati znamenitosti. Turisti fotografiraju, a pjesnici opijevaju svoje doživljaje gradova. Grad je vječna inspiracija, „vječna sadašnjost“, kako je govorio Josif Brodski zadivljen Venecijom kao umjetničkim remek-djelom koje bi se moglo nadmašiti samo gradom sagrađenim u zraku. Pjesnici su hodočastili izabranim gradovima i vraćali se s rukoveti stihova. Malo je tko pjesnički odolio Parizu; Matoš je zapisao da je taj grad „najveća ličnost današnjeg svijeta“, „slavna koketa koja kanda nikad ostarjeti neće“. Tin je Ujević pjevao Parizu; bio je općenito fasciniran gradovima, posvećivao je svoje čudesne stihove Zagrebu, Splitu, Šeher-Sarajevu i još mnogim mjestima u koja je „mamuran stizao“. Gradovi bude maštu, jer to su „bučna mora“, kako bi rekao G. Bachelard. Na valovima gradova pjesnici su usamljeni surferi - taj sam stih zapamtio, dirnuo je neku moju žicu, ali sam zaboravio ime autora. Za Pasolinija je bio, tko zna iz kojih razloga, iranski grad Esfahan najljepši na svijetu, „grad prelijepih mladića, s božanskim zatiljcima i vratovima“, kako je pisao. Kažu da se najradije slušaju priče o ratu, lovu i dalekim nepoznatim gradovima.

Sarajevske sveske, broj 21/22
Pokreće Blogger.