Pol Holbah: Zašto propitivati religiju?

Razumno biće treba u svim svojim akcijama da teži svojoj vlastitoj sreći i sreći svojih bližnjih. Religija, za koju se svi natječu da nam je prikažu kao najvažniju stvar za našu vječnu i zemaljsku sreću, koristi nam jedino ukoliko usrećuje naše postojanje na ovom svijetu i ukoliko smo sigurni da će ispuniti lijepa obećanja koja nam daje za onaij drugi. Naše dužnosti prema bogu, kojega ismatramo gospodarem naše sudbine, mogu biti zasnovane jedino na dobrima koja od njega očekujemo ili na zlima kojih se bojimo sa njegove strane. Nužno je, dakle, da čovjek ispituje motive svojih nadanja i svojih strahovanja; on treba, zbog toga, da konsultuje iskustvo i razum, koji ga jedino mogu voditi ovdje dolje, na zemlji. Na osnovu koristi koje mu religija pribavlja u vidljivom svijetu u kome je nastanjen, čovjek će moći da procijeni vrijednost onoga što mu ona obećava u nevidljivom svijetu, prema kome upućuje njegove poglede.

Ljudi se, u većini, drže svoje religije jedino iz navike: oni nisu nikada ozbiljno ispitivali ono što ih za nju vezuje, niti procjenjivali motive svojih postupaka, ni osnove svojih mišljenja, iako je religija, koju svi smatraju toliko važnom, oduvijek bila ono što se ljudi nisu usuđivali da temeljito prouče. Oni slijede puteve koje su im njihovi očevi obilježili; oni vjeruju zato što im se od djetinjstva govorilo da treba vjerovati; oni se nadaju zato što su se njihovi preci nadali; oni strepe zato što sü njihove preteče strepile; oni se nisu gotovo nikada udostojili da razmotre motive svoga vjerovanja. Veoma malo ljudi ima slobodnog vremena da ispituje ili sposobnosti da posmatra predmete koje poštuje iz navike, da rasuđuje 0 svojoj odanosti, o svojim tradicionalnim strahovanjima. Ljudi su uvijek opterećeni bujicom navika, primjera, predrasuda; vaspitanje navikava duh na najčudovišnija mišljenja kao što navikava i tijelo na najnesnosnije pokrete; sve ono što je trajalo dugo vremena izgleda ljudima sveto; oni bi osjećali krivicu ako bi obraćali svoje drske ispitivačke poglede na stvari pokrivene pečatom starine; ubijeđeni u mudrost svojih očeva, oni se ne smatraju doraslim da ispituju poslije njih; oni ne vide da je čovjek sve vrijeme bio obmanut svojim predrasudama, svojim nadanjima i svojim strahovanjima i da su mu isti razlozi gotovo uvijek onemogućavali ispitivanje.

Prost narod, zauzet nužnim radovima oko svoje ishrane, poklanja slijepo povjerenje onima koji tvrde da treba da ga vode; on im prepušta brigu da misle za njega; on vjeruje lako u sve što mu oni naređuju; on bi smatrao da vrijeđa boga ako bi i jedan trenutak sumnjao u dobronamjernost onih koji govore u njegovo ime. Plemići, bogataši, više društvo i kad su prosvjećeniji nego prost narod, imaju interesa da se ponašaju prema stečenim predrasudama i čak da ih podržavaju. S druge strane, prepušteni mekuštvu, raskoši i zadovoljstvima, oni su potpuno nesposobni da se bave religijom, koja, u svakom slučaju, popušta njihovim strastima, njihovim sklonostima, njihovoj želji da se zabavljaju. U djetinjstvu primamo sve uticaje kojima nas žele podvrgnuti; nemamo ni sposobnosti; ni iskustva, ni nužne hrabrosti da sumnjamo u ono čemu nas uče oni u čiju nas zavisnost stavlja naša slabost. U mladosti nas bujne strasti i stalno pijanstvo naših čula sprçcavaju da mislimo na religiju suviše trnovitu i suviše žalosnu da bi nas prijatno zanimala. Ako je mladi čovjek slučajno ispituje, on to čini pristrasno i nikad dugo ne izdrži na tom poslu: jedan površan pogled uskoro ga odbije od tako neprijatnog predmeta. U zrelo doba, razne brige, nove strasti, ambicije, želja za veli­ činom i vlašću, želja za bogatstvima i neprekidna zauzetost apsorbuju svu pažnju čovjeka ili mu ostavljaju samo malo trenutaka da misli o ovoj religiji za čije temeljito proučavanje nikada nije imao vremena. U starosti, umrtvljene sposobnosti, mehaničke navike organi oslabljeni zbog starosti i nemoći ne dozvoljavaju nam više da se uzdignemo do ispitivanja izvora naših ukorjenjenih mišljenja: strah od smrti koja je pred nama sprečava, uostalom, ova veoma sumnjiva ispitivanja, kojim svakako strah upravlja.

Na taj način, religiozna mišljenja, jednaput prihva­ćena, podržavaju se u toku dugog niza vijekova; na taj način iz vijeka u vijek narodi se predaju shvatanjima koja nisu nikada ispitivali; oni vjeruju da je njihova sreća vezana za ustanove, koje bi se, pri solidni j em ispitivanju, pokazale izvorom većine njihovih zala. A vlast je tu još oslonac čovjekovim predrasudama, ona mu zabranjuje ispitivanje, ona ga sili na neznanje, ona je uvijek spremna da kazni svakoga ko bi pokušao da ih razuvjeri.

Ne treba, dakle, da se iznenađujemo što vidimo zabludu gotovo izjednačenu s ljudskim rodom; sve se, izgleda, natječe da ovjekovječi njegovo sljepilo; sve se snage sjedinjuju da mu sakriju istinu; tirani ga mrze i ugnjetavaju zato što se usuđuje da ispituje njihova lažna i nepravična prava; sveštenstvo ga ozloglašuje zato što uništava njegove sjajne pretenzije; neznanje, tromost i strasti puka čine ga saučesnikom onih koji imaju interesa da ga zaslijepe, da bi ga držali pod jarmom da bi izvlačili koristi iz njegove nevolje: otuda narodi stenju pod nasljednim zlima i nikada ne nastoje da se od njih izliječe bilo zato što im ne poznaju izvor, bilo zato što ih navika prilagođava nesreći i oduzima im čak želju da se rasterete.

Ako je religija najvažnija stvar za nas, ako nužno utiče na cjelokupno ponašanje u životu, ako svoje uticaje rasprostire ne samo na naše postojanje na ovom svijetu nego još i na postojanje na drugom svijetu, koji se čovjeku obećava kao nastavak, onda, doista, ne vidimo ništa što bi zahtjevalo ozbiljnije ispitivanje sa naše strane. Međutim, ni prema čemu drugom ljudi ne pokazuju više lakovjernosti nego prema religiji: isti čovjek, koji će uložiti najozbiljnije napore u ispitivanje onoga što nema gotovo nikakva značaja za njegovo blagostanje, ne trudi se baš nimalo da se učvrsti i motivima koji ga opredjeljuju da vjeruje ili da čini stvari od kojih, po njegovom priznanju, zavise zemaljska i vječna sreća; on se u tome slijepo predaje onima koje mu je slučaj odredio za vodiče; on prenosi na njih brigu da misle za njega, a sebi pripisuje u zaslugu tu svoju vlastitu lijenost i svoju lakovjernost. U oblasti religije ljudi se proslavljaju time što ostaju uvijek u djetinjstvu i divljaštvu.

Međutim, našlo se u svim vijekovima ljudi koji se, izvedeni iz zablude a oslobođeni predrasuda svojih sugrađana, usuđuju da ovima pokažu istinu. Ali šta je mogao njihov slabi glas protiv zabluda posisanih s mlijekom, potvrđenih navikom, odobrenih primjerom, ojačanih politikom, često saučesnicom svoje vlastite propasti? Veličanstveni krici laži prisiljavali su na ćutanje one koji su htjeli da se zauzmu za ljude u prilog razuma; uzalud je filozof pokušavao da nadahne ljude hrabrošću kad su ih njihovi sveštenici i njihovi kraljevi primoravali da strepe.

Najsigurniji način da se ljudi varaju i da se njihove predrasude ovjekovječe jeste da budu varani još u djetinjstvu. Kod gotovo svih modernih naroda vaspitanje, izgleda, ima za cilj jedino da stvara fanatike, bogomoljce, kaluđere, to će reći ljude štetne ili nekorisne društvu; nigdje se ne razmišlja o tome da se stvore pravi građani; vladari, i sami žrtve vaspitanja u sujevjerju, ostaju čitavog svoga života u najdubljem nepoznavanju svojih dužnosti i istinskih interesa svoje države; oni uobražavaju da je sve učinjeno za njihove podanike ako su oni napunjeni duhom religioznih ideja, koji zamjenjuje dobre zakone i koji oslobađa vladare teške brige da dobro upravljaju svojim podanicima. Religija, izgleda, jedino smišlja da vladare i narode učini podjednako robovima sveštenstva. Ona se bavi samo time da stvara stalne prepreke sreći naroda; svugdje gdje ona vlada vladar ima nesigurnu vlast, a podanici su lišeni djelatnosti, nauke, veličine duše«, radinosti, jednom riječju, kvaliteta nužnih za oslonac društvu.

Ako se u hrišćanskoj državi vidi neka djelatnost, ako u njoj ima nauke, ako se u njoj naiđe na društveni moral, to je stoga što, uprkos njihovim religioznim mišljenjima, priroda svaki put kada to može, vraća ljude razumu i sili ih da rade za svoju vlastitu sreću. Svi hrišćanski narodi, ako bi bili dosljedni svojim načelima, trebalo bi da budu zagnjureni u najdublje mrtvilo; naše zemlje bi bile naseljene malim brojem pobožnih divljaka, koji bi se susretali samo da bi jedni drugima štetili. Doista, čime bi se dobri ljudi mogli baviti u jednom svijetu koji je religija svojim sljedbenicima označila kao prolazno boravište? Kakva može biti radinost naroda kojemu se svaki dan ponavlja da njegov bog hoće da se on moli, da se žalosti, da živi u strahu, da stenje bez prestanka? Kako može postojati društvo sastavljeno od ljudi koje uvjeravaju da treba da budu revnosni u vjerovanju, da treba da mrze i unište svoje bližnje koji nisu njihova mišljenja? Napokon, kako se može očekivati čovječnost, pravda, vrlina od mase fanatika kojoj se predlaže kao uzor jedan svirep, dvoličan, rđav bog kojemu je ugodno da vidi kako plaču nesrećna stvorenja, koji lm postavlja zamke, koji lh kažnjava da bi mu bili pokorni, koji naređuje krađu, zločin i pokolj?

Jer, takve su, ipak, crte boga kako nam ga hrišćanstvo predstavlja, kojeg je naslijedilo od Jevreja. Ovaj je bog bio sultan, despot, tiranin, kojemu je sve bilo dopu­ šteno. Ipak, ovaj bog je bio uzor savršenstva: u njegovo ime su se počinili najgnusniji zločini; i najveći prestupi bi se uvijek opravdali samo ako su bili počinjeni da se podrži njegova stvar ili da se zasluži njegova naklonost. Tako je hrišćanska religija, koja se hvali da daje naj­ čvršći oslonac moralu i da ljudima predočava najjače molitve da bi ih podstakla na putu ka vrlini, bila za njih izvor razdora, bjesnila i zločina; pod izgovorom da im donosi mir, ona im je samo donosila bjesnilo, mržnju, neslogu i rat; ona ih je snabdjela sa hiljadu oštroumnih sredstava da se muče; ona je prosula na njih nesreće, nepoznate njihovim očevima, a hrišćannin, ako je bio razborit, i te kako je žalio za mirnim neznanjem svojih idolopokloničkih predaka.

Ako moral naroda nije ništa dobio sa hrišćanskom religijom, ni vlast kraljeva, čiji je ona oslonac, kako sama tvrdi, nije izvukla od nje većih koristi; ona je stvorila u svakoj državi dvije različite vlasti; religiozna vlast, oslonjena na samog boga, prevazilazila je gotovo uvijek vladarsku; vladar je bio primoran da postane sluga sveštenika i svaki put kada je odbio da savije koljena pred njima bio je prognan, lišen svojih prava, uništen od svojih podanika koje je religija podstakla na pobunu ili od fanatika u čije je ruke ona stavila svoj nož. Prije hrišćanstva vladar države bijaše uopšte vladar sveštenika; otkada je svijet hrišćanski, vladar je samo prvi rob sveštenstva, on je samo izvršilac njegovih osveta i njegovih odluka.

Zaključimo, dakle, da hrišćanska religija nema prava da se hvali koristima koje ona pribavlja moralu ili politici. Razderimo joj, dakle, veo kojim se pokriva; uzdignimo se do njenog izvora; analizirajmo njena načela; slijedimo je na njenom putu i naći ćemo da Je ona, zasnovana na laži, neznanju 1 lakovjernosti, bila i biće uvijek korisna jedino ljudima koji smatraju da im je u interesu da varaju ljudski rod; da ona nije prestala nikada da izaziva najveća zla u narodima i da umjesto sreće koju im je obećala ona jedino služi da ih opije pomamom, jedino da ih poplavi krvlju, jedino da ih zagnjuri u ludilo i zločin, jedino da im onemogući da saznaju svoje istinske interese i svoje najsvetije dužnosti.

Iz: Razgolićeno hrišćanstvo ili ispitivanje načela i posledica hrišćanske religije, preveo Nerkez Smailagić, IP Rad, Beograd, 1963.
Pokreće Blogger.