Čedomil Veljačić: Pismo sa pustinjačkog otoka

Jer, čovjek je skrovit kao spilja, a životinja otvorena kao ravnica.” Mađđhima-nikayo, 51


Početkom marta (1966) zahvatila me je denga-groznica, nova bolest uvezena prije nekoliko godina iz Afrike u Južnu Aziju s politikom afro-azijskog bratstva i jedinstva, čiju vezu garantira brojna indijska kolonija osobito duž istočnih obala Afrike. Bolest traje sedmicu dana, a osjećaj tjelesne i duševne slomljenosti, koji odgovara gripoznom stanju, traje još jednu sedmicu.

Srećom, za vrijeme moje bolesti počele su kiše. Kišilo bi svakog poslijepodneva, a često i dugo u noć. Mirisi naglog tropskog gnjiljenja đungle ponekad su postajali neugodni. Ipak je prevladavao osjećaj ugodne svježine.

Naviknut na indijska kišna razdoblja, očekivao sam da će se takvo vrijeme nastaviti bar nešto duže od mjesec dana, a veselilo me je da nema neprekidnih kiša kao ponegdje u Indiji. Međutim, već nakon nešto duže od jedne sedmice kiša je prestala, a počelo je ljetno razdoblje “lijepog” vremena. (Kasnije sam shvatio da su mart i septembar ovdje razdoblja redovnih kraćih i blažih kiša između ljetnog i zimskog monsuna.) Ali ni razdoblje lijepog vremena nije proteklo bez povremenih kiša. Zanimljivo je da mi nitko, ni Evropljani koji ovdje žive već nekoliko godina, a pogotovo Cejlonci, ne znaju reći ništa o tim “razdobljima”. Godišnjih doba izgleda da ima malo previše ovdje u blizini ekvatora, iako neka od njih imaju vrlo ravnomjerna obilježja, kao ove nedavne kiše, ali prebrzo prolaze i lako se zaboravljaju u naglom toku bujne prirode.

Ipak, za mene će kratko razdoblje martovskih kiša ostati u nezaboravnoj uspomeni. Po noći, za vrijeme kiše i lomljave, koja nije prouzročena snažnim vjetrovima nego težinom zbog brzog natapanja i sagibanja visoko i široko isprepletenog raslinja, — po noći sam često imao osjećaj da se nešto događa na “gornjem katu” moje prizemne kuti (kolibe). Ujutro, pogled kroz male prozore zasjenjene rešetkom protiv komaraca svakog me je dana sve više rastuživao. To je bilo doba opadanja ogromnog potamnjelog lišća visokih kokosovih palmi. Sivo-smeđi povenuli listovi dugi po nekoliko metara prekrivali su podnožje đungle kao kosturi pretpotopnih nemani s uzdignutim glavama iznad beskrajnih rebara. Činilo mi se da je pod njima neprozirno i bujno zelenilo podnožja bilo ugušeno i opustjelo za nekoliko dana. Neobični spletovi tankih i visokih krivudavih stabala puzavaca, stabala koja u težnji da prodru do sunca rastu protiv svih pravila zemljine teže u raznosmjernim krugovima i osmicama, postajali su mi sve uočljiviji.

Palme s okruglim listovima na vjetru klepeću kao razvaljene daščare. Skupina visokih stabala bambusa koja u popodnevnom suncu, osobito pod tankom patinom oblaka, sjaje čistom zlatnom bojom, sada škripe kao nepodmazana vrata.

Plašio sam se, kao u Indiji, da lišće s mnogih stabala ne opadne potpuno. Poneka od njih tek tada ogoljena procvjetaju. Tako je cvjetalo u Madrasu stablo “hramskog cvijeća”, snažnih sočnih latica bijelih ili osjenčanih žuto ili crveno, na vrhu svake pojedine grane lijepog srebrnastog stabla. Ali ovdje nije tako. Na čistini ispred biblioteke, na vrhu otoka u kratkoj aleji tih stabala svaki je rascvjetani vrh zaokružen u pravilan buket listovima koji su napola već zeleni, a drugim dijelom još nježno žućkasti. Lišće koje neprekidno vene i opada, i mlado lišće koje često djeluje kao da je u cvatu, podjednako je izrazito u zelenkastoj tami listova u punoj snazi. Mlado je lišće nekih stabala nekad vrlo neobično. Nježne svilenkaste rese bakrenog i žutog pjegavog mladog lišća jednog tipičnog stabla, duboko zaklonjene pod krošnjom razvijenih grana, toliko se razlikuju da sam ih dugo smatrao cvjetovima tog stabla. Sličan duguljast i šiljat oblik imaju i mnogo manji listovi drugog stabla, gdje mlado lišće nježno žuto dozrijeva širenjem tankog grimiznog obruba. Na putu ka kupalištu, okrenutom zapadu, neobična prozračnost tog lišća zapanjila me je kad sam ga opazio prvi put nakon bolesti. Neka džinovska stabla s ogromnim lišćem imaju posve nježne bijele i žućkaste cvjetiće kao vršci jorgovanovog grozda. Ponekad se na zavoju puta nađu opali cvjetovi jasmina. Uzalud gledam naokolo i iznad sebe odakle su pali ovamo. Zrake sunca prodiru kroz đunglu do mladog zaštićenog lišća i nježnih cvjetića slično popodnevnom povjetarcu. Jedan je od najljepših prizora u popodnevnom zatišju moga predvorja, osobito u oblačnim danima i pred kišu, motrenje prodiranja povjetarca kroz đunglu u tankim, tankim pramenovima. U polukrugu pred sobom već poznajem okrugle kite i crvenkaste vrhove nekih grana od kojih se redovno provuku prvi pramenovi lahora. Okolno lišće iste grane, a i obližnji vrhovi drugih stabala, sve oko tih uskih kanala ostaje začarano tiho i nepomično. Ponekad me na povratku s ručka na zasjenjenom putu zaustavi po jedna isturena kita lišća koje se kreće samo za sebe, puno životne gipkosti. Tada tražim smjer pramena vjetra u okolici odakle prodire iz pozadine baš do te tačke i kuda nastoji da preskoči dalje, na drugu stranu puta. Kasnije sam naučio da su poznato najveseliji pojedinačni listovi gumijevca koji rastu kao rašireni prsti iz jednog zgloba, a često se jedan jedini list vrti kao čigra zahvaćen pramenom vjetra toliko tankim da ostali prsti istog dlana stoje potpuno mirni i ravnodušni oko njega. Pokušao sam da taj efekt vrćenja jednog jedinog prsta izvedem na svojoj ruci, ali nisam nikad uspio. — Sve mi jasnija postaje osnovna dogma ovdašnjeg narodnog vjerovanja da bogovi žive u stablima. Ćudljivost nekih djeluje doista demonski.

U tom pogledu mi je najprije pred očima jedno mango-stablo, pitomo i plodno, ali već staro i snažno razgranato. Jedna od njegovih najdebljih grana zakreće naglo jednim gležnjem u pravom kutu u novi smjer. Prolazeći ispod tog mjesta uvijek doživljavam osjećaj nasilnosti i srdžbe u tom davnom pokretu koji — kao većina nepromišljenih koraka u stranu — nije potpuno uspio da osvoji prostor za širi zamah daljeg razgranjavanja u većoj slobodi. Nije me čudilo, mnogo kasnije, kad sam u Advarskom biltenu čitao da je jedno lijepo staro stablo mangoa koje resi ulaz u staru zgradu biblioteke, a još nikad u svom životu nije donijelo ploda, najedanput izvan sezone, pred novu godinu urodilo bogatim plodom.

Inače su zaokreti osnovnih grana pod pravim kutom jedan od dva glavna principa u kosturnoj građi đungle. Drugi je princip pravilnih i prostranih izbočenih i udubljenih lukova. Osobito u blizini obale stabla najčešće već iz korijena rastu vodoravno van obale. Najveći pehlivan među stablima je obična kokosova palma sposobna da raste, ako treba, ravno kao svijeća iz samog korijena u bilo kojem smjeru. Nikad neću shvatiti zašto u plantažama kokosovih palmi (tipične plantaže bogatih Cejlonaca, oko kojih nema drugog posla nego da se svakih nekoliko mjeseci oberu plodovi) zasađenih u ravnim linijama, a ponekad i natapanih geometrijskim kanalima, stabla ipak podsjećaju na šibice razbacane na listu računske teke, ili na japansku igru “mikado”. Jedina razlika, prilično česta, jesu grbavi lukovi na bilo kojem ograničenom dijelu palme koja prije i poslije toga raste ravno kao da ništa nije   >bilo.

Ostala se stabla ne povijaju tako lako ni uz obalu. Neka kao da pravo ne shvaćaju tu životnu nuždu. Njih vlastita priroda prisiljava na to okovima korijenja visokog preko metar nad tlom. Ono savija grbaču glavnom deblu kadgod pokuša da je podigne, a to se kod nekih vrsta dešava u pravilnim razmacima većim od metar. Pred tom prijetnjom okovanih stabala (koja će na kraju ipak “umrijeti okomito”, po modelu Th. Wildera), neke se druge vrste sunovraćuju samoubilački prema zemlji već s nekoliko metara visine, pa s krošnjom izvrnutom naopako stižu do podnožja gdje bilo, iako je možda trebalo da se priklone vodi. I u tom prednjači jedna vrsta palme.

Normalna lučna konstrukcija, neusiljena i nevezana, često služi usklađenom i sigurnom silasku do vode. Stablo nekada u luku uranja u vodu, a zatim ponovo izranja u određenom ravnom smjeru. Ali ima i stabala te vrste u blizini obale koja su bila prinuđena da rastu uporedno s obalom, pa umjesto u vodu, na predodređenoj geometrijskoj tački zaranjaju u zemlju da se kasnije i ona u jednako pravilnom luku opet uzdignu nad površinu.

Tako se istovremeno sa mnom i okolna priroda oporavljala od rušenja i ogoljelosti. Na jednoj strani, sasvim blizu moje kuti, gdje je ranije bio zatvoren zid raslinja đungle, pojavila se sada u raskrčenoj pozadini jedna vrlo plemenita mlada palma s prostranim lepezastim naboranim, ali ne izrezanim lišćem koje se razvija već pri dnu biljke, gotovo iz korijena. Na neke su me ljepote u kosturnoj građi prirode upozorile životinje.
Pokreće Blogger.