Hannah Arendt: Kriza u obrazovanju



Opća kriza koja je obuzela suvremeni svijet, posvuda i gotovo u svakoj sferi života, manifestira se različito u svakoj državi, obuhvaćajući različita područja i pripremajući različite oblike. U Americi je jedan od njezinih najkarakterističnijih i najznakovitijih aspekata krize koja je, barem u posljednjih deset godina, postala politički problem na najvišoj razini, o kojem gotovo svaki dan piše tisak.


Zasigurno nije potrebno imati bujnu maštu da se otkriju opasnosti sve većeg pada razine osnovnih standarda u cjelokupnom obrazovnom sustavu i ozbiljnost problema koju su pravilno istaknula brojna nastojanja obrazovnih autoriteta da spriječe daljnje propadanje. Ipak, ako usporedimo ovu krizu u obrazovanju s političkim iskustvima drugih zemalja u dvadesetom stoljeću, s revolucionarnim previranjima nakon Prvog svjetskog rata, s koncentracijskim logorima, ili čak s općom depresijom koja se širi Europom od kraja Drugog svjetskog rata, teško je krizu u obrazovanju shvaćati onako ozbiljno kako bi trebalo. Doista je izazov promatrati je kao lokalni fenomen, nepovezan s većim problemima stoljeća, za koji treba okriviti neke posebnosti života u Sjedinjenim Američkim Državama, a kakvih nema u ostalim dijelovima svijeta.

Da, da je sve ovo točno, kriza u našem obrazovnom sustavu ne bi postala političko pitanje, a obrazovni autoriteti ne bi bili nemoćni i bavili bi se tim problemom na vrijeme. Ovaj problem svakako se ne svodi na puko pitanje zašto Johnny ne zna čitati. Štoviše, uvijek želimo vjerovati da se bavimo specifičnim problemima koji ne prelaze povijesne i nacionalne okvire, te su važni samo onima koji su njima neposredno pogođeni. Baš se to vjerovanje u naše doba stalno pokazuje netočnim. Možemo kao opće pravilo u ovom stoljeću uzeti činjenicu da štogod je moguće u jednoj zemlji jednako je moguće, u bližoj budućnosti, u gotovo svakoj drugoj.

Izuzev ovih općenitih razloga zbog kojih bi laicima bilo preporučljivo baviti se problemima na područjima o kojima, u specijalističkom smislu te riječi, ne znaju ništa (poput mene, obzirom da nisam stručnjak na polju obrazovanja, a bavim se krizom u obrazovanju), postoji čak jedan bolji razlog zbog kojeg bi se trebalo baviti nekom kritičnom situacijom koja ga izravno ne dira. I to je prilika, ukoliko se zaista radi o krizi – koja razara fasadu i miče predrasude – za istraživanje i propitivanje svega što je ogoljeno do same biti stvari, a bit obrazovanja je natalitet, činjenica da se na svijetu rađaju ljudska bića. Nestajanje predrasuda jednostavno znači da smo izgubili odgovore na koje se obično oslanjamo, a da i ne shvaćamo da su u osnovi to odgovori na pitanja. Kriza nas vraća na sama pitanja i od nas traži stare ili nove odgovore, no u svakom slučaju traži izravnu prosudbu. Kriza postaje katastrofa samo kad na nju odgovorimo unaprijed oblikovanim prosudbama, to jest predrasudama. Takav stav ne samo da produbljuje krizu, već time gubimo pravo na realno iskustvo i priliku za razmišljanja koje ono nudi.

Bez obzira na to kako se jasno neki općeniti problem može prikazati u trenucima krize, nikad nije moguće u potpunosti izolirati element univerzalnosti od točno određenih i specifičnih okolnosti u kojima se kriza događa. Iako kriza u obrazovanju možda pogađa cijeli svijet, karakteristično je to da nam se čini da je najgora u Americi, iz razloga što možda jedino u Americi kriza u obrazovanju može zaista postati neki čimbenik u politici. U stvari, u Americi obrazovanje ima različitu i, politički gledano, neusporedivo važniju ulogu nego u drugim zemljama. Tehnički, naravno, objašnjenje leži u činjenici da je Amerika oduvijek zemlja useljenika; očito je da se jako teški proces sjedinjavanja najrazličitijih etničkih skupina – koji nije potpuno uspješan, ali je neprestano uspješniji nego što smo očekivali – može postići samo putem školovanja, obrazovanja i amerikanizacije useljeničke djece. Obzirom da većini te djece engleski nije materinji jezik, već ga moraju učiti u školi, škole očito moraju preuzeti uloge za koje se u nacionalnoj državi pretpostavlja da ih obavlja obitelj.

Nadalje, još je od presudnijeg značaja za naše razmatranje uloga koju kontinuirano useljavanje ima u političkoj svijesti i mentalnom okviru zemlje. Amerika nije tek kolonijalna država koja ima potrebu za useljenicima da bi se napučio neki prostor, koji bi imao nezavisnu političku strukturu. Za Ameriku je odredbeni faktor oduvijek bio moto otisnut na svakoj novčanici dolara: Novus Ordo Seclorum, Novi svjetski poredak. Useljenici, pridošlice, su državi garancija da ona predstavlja novi svjetski poredak. Značenje, tog novog svjetskog poretka, to osnivanje novog svijeta nasuprot starom, bilo je i jest još uvijek dokidanje siromaštva i potlačenosti. No istodobno, veličina toga leži u činjenici da se od početka taj novi poredak nije isključio iz izvanjskog svijeta – kao što je inače bio slučaj kod osnivanja utopističkih zajednica – da bi mu se suprotstavio kao savršen uzor, niti mu je svrha provođenje imperijalnih težnji ili propovijedanje Evanđelja drugima. Njegov odnos s vanjskim svijetom od početka karakterizira činjenica da su u ovoj republici, koja je naumila ukinuti siromaštvo i ropstvo, dobrodošli svi siromašni i porobljeni na zemlji. Riječima Johna Adamsa iz 1765. godine – što je prije Deklaracije nezavisnosti- “Oduvijek smatram naseljavanje Amerike početkom općeg zakona i plana Providnosti za prosvjetljenjem i oslobođenjem porobljenog dijela čovječanstva cijelog svijeta.” To je osnovna namjera osnovnog zakona u skladu s kojim je Amerika započela svoje povijesno i političko postojanje.

Nevjerojatan entuzijazam prema onom što je novo, koji se očituje u gotovo svim aspektima svakodnevnog američkog života, te popratno vjerovanje u “beskonačnu popravljivost” – koju je Tocqueville istaknuo kao krilaticu običnog “neukog čovjeka” i koja kao takva prethodi gotovo stotinu godina razvoju u ostalim zapadnim zemljama – koje bi u svakom slučaju vjerojatno rezultirao time da se pažnja posvećuje i veća važnost pridaje pridošlicama po rođenju, djeci, koju su kad bi prerasli djetinjstvo i trebali kao mladi ljudi ući u zajednicu odraslih Grci jednostavno zvali οί νεοί, novi. Postoji još jedna činjenica; činjenica koja je postala presudna za značenje obrazovanja, a koji je taj patos novog, iako je znatno stariji od osamnaestog stoljeća, u tom stoljeću tek razvio konceptualno i politički. Iz tog izvora je na početku bio razvijen obrazovni ideal, na koji je u stvari Rousseau izravno utjecao, a u kojem je obrazovanje postalo instrument politike, a sama politička aktivnost se smatrala oblikom obrazovanja.

Uloga koju obrazovanje igra u svim političkim utopijama od davnina na ovamo pokazuje koliko je prirodno započeti novi svijet s onima koji su po rođenju i prirodi novi. Što se tiče politike, to uključuje ozbiljno pogrešno shvaćanje: umjesto da se udruže sa sebi jednakima u postizanju cilja, čak i s rizikom neuspjeha, dolazi do diktatorske intervencije, koja se zasniva na apsolutnoj superiornosti odraslih, i do pokušaja stvaranja novog kao fait accompli, to jest kao da novo već postoji. Iz tog se razloga, u Europi, vjerovanje da ukoliko želimo ostvariti nove uvjete moramo početi s djecom, zadržalo kao monopol tiranske kaste koja je, kad dođe na vlast, oduzimala djecu roditeljima i jednostavno ih indoktrinirala. Obrazovanje ne smije biti dio politike, jer se u politici bavimo onima koji su već obrazovani. Tko god želi obrazovati odrasle u stvari želi biti njihov skrbnik i spriječiti njihovo političko djelovanje. Obzirom da ne možemo obrazovati odrasle, riječ “obrazovanje” u politici ima negativan prizvuk; postoji krinka obrazovanja, ali pravi je cilj prisila bez uporabe sile. Onaj tko zaista želi stvoriti novi politički poredak kroz obrazovanje, odnosno, ne kroz silu i ograničavanje, niti kroz uvjeravanje, mora doći do groznog platonskog zaključka: mora se ustanoviti načelo izbacivanja svih starijih ljudi iz države. No, čak i djeci koju bi taj netko htio obrazovati da budu građani utopijske sutrašnjice u stvari se oduzima njihova buduća uloga u političkom tijelu, jer, sa stajališta novih, bilo što novo što bi svijet odraslih mogao predložiti je nužno starije od njih samih. U samoj je ljudskoj prirodi da svaka nova generacija odrasta u starom svijetu, pa bi stoga pripremanje nove generacije za novi svijet značilo da bi netko novopridošlima htio oduzeti priliku za novi početak.

Sve ovo nikako ne vrijedi za Ameriku, i upravo zbog te činjenice teško je ta pitanja pravilno prosuditi. Politička uloga koju obrazovanje zapravo ima u zemlji useljenika, činjenica da škole ne služe samo za amerikanizaciju djece, već utječu i na njihove roditelje, da ovdje, u stvari, u odbacivanju starog svijeta i ulaska u novi, sve to podupire iluziju da se novi svijet gradi kroz obrazovanje djece. Naravno da stvarna situacija uopće nije takva. Svijet na koji djeca dolaze, čak i u Americi, stari je svijet, odnosno, postojeći svijet, koji se sastoji od živućih i mrtvih, i koji je novi samo za one koji su u njega tek ušli useljenjem. No, ovdje je iluzija jača od zbilje jer dolazi izravno iz temeljnog američkog iskustva, iskustva da se novi poredak može utemeljiti, i štoviše, osnovati s punom sviješću o povijesnom kontinuumu, jer fraza “Novi svijet” svoje značenje crpi iz Starog svijeta, koji je koliko god bio zadivljujući po nekim dostignućima, odbačen jer nije mogao riješiti problem siromaštva i potlačenosti.

Što se tiče samog obrazovanja, iluzija koja proizlazi iz patosa novog je prouzročila ozbiljne probleme tek u našem (ovom) stoljeću. Kao prvo, omogućila je da razne suvremene teorije obrazovanja, koje su nastale u Srednjoj Europi i sastoje se od nevjerojatne mješavine smislenih i besmislenih stvari ostvare, pod krinkom progresivnog obrazovanja, najradikalniju revoluciju u cjelokupnom obrazovnom sustavu. Ono što u Europi nije otišlo dalje od eksperimenta, što je tu i tamo isprobano u pojedinim školama i izoliranim obrazovnim institucijama, da bi potom postupno širilo utjecaj na određene četvrti, u Americi je prije otprilike dvadeset i pet godina potpuno zamijenilo, gotovo u jednom danu, sve tradicije i sve ustaljene metode poučavanja i učenja. Neću ulaziti u detalje, te izostavljam privatne škole i osobito školski sustav rimokatoličkih župa. Znakovita je činjenica da su zbog nekih teorija, dobrih ili loših, sva pravila zdravog ljudskog razuma stavljena sa strane. Takvi postupci uvijek imaju veliko i kobno značenje, osobito u državi koja u toliko velikoj mjeri ovisi o zdravom razumu u svom političkom životu. Kad god u pitanjima politike zdrav ljudski razum doživi neuspjeh ili odustane od pronalaženja odgovora, suočavamo se s krizom; jer je upravo taj razum ustvari zdrav razum, njime smo mi i naših pet pojedinačnih osjetila određeni u nama znanom svijetu i pomoću njega se po tom svijetu krećemo. Nestanak “zdravog razuma” danas je najsigurniji pokazatelj suvremene krize. U svakoj se krizi djelić svijeta, nešto što nam je svima poznato, uništi. Nestanak zdravog razuma, poput vilinih rašlja pokazuje mjesto na kojem se takvo urušavanje dogodilo. U svakom slučaju, odgovor na pitanje zašto Johnny ne zna čitati ili općenitije pitanje zašto školski standardi prosječne američke škole toliko zaostaju za prosječnim standardima u svim zemljama Europe, na nesreću, jednostavno nije taj da je ova zemlja mlada i još nije dostigla standarde starog svijeta. Naprotiv, ova je zemlja na ovom polju jedna od “najnaprednijih” i najsuvremenijih na svijetu. I to je istina na dva načina: nigdje problemi obrazovanja masovnog društva nisu postali tako akutni i nigdje drugdje se suvremene teorije na polju pedagogije nisu tako nekritički i doslovno prihvaćale. Zbog toga kriza američkog obrazovanja, s jedne strane, najavljuje propast progresivnog obrazovanja, a s druge strane, predstavlja jako težak problem, koji se pojavio u uvjetima i kao odgovor na masovno društvo. U svezi s tim moramo imati na umu još jedan općenitiji čimbenik koji zasigurno nije prouzročio krizu, ali ju je u znatnoj mjeri pogoršao, a to je jedinstvena uloga koju jednakost ima i oduvijek je imala u američkom životu. To podrazumijeva puno više od jednakosti pred zakonom, više od izjednačavanja klasnih razlika, više čak i od onoga što je izraženo frazom “nedostatak diskriminacije”, iako je to od većeg značaja u svezi s ovim, jer je američko stajalište da je pravo na obrazovanje jedno od neotuđivih građanskih prava. Potonje je bilo od presudne važnosti za strukturu državnog obrazovnog sustava, pa srednje škole u europskom smislu postoje tek kao iznimke. Obzirom da je školovanje obvezno do16-te godine, svako dijete se mora upisati u srednju školu, pa je srednja škola ustvari neka vrsta produžene osnovne škole. Zbog toga srednje škole ne pripremaju učenike za upis na koledž, pa sami koledži moraju imati pripremne programe, stoga je njihov raspored kronično pretrpan, što, opet, utječe na kvalitetu nastave koja se tamo odvija.

Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da ova anomalija izvire iz same prirode masovnog društva u kojem obrazovanje više nije privilegij bogatih. Ako bacimo pogled na Englesku, u kojoj je, kao što svi znamo, srednjoškolsko obrazovanje posljednjih godina također postalo dostupno svim slojevima stanovništva, vidjet ćemo da ova teza nije točna. Jer u Engleskoj na kraju osnovne škole, kad učenici imaju 11 godina, postoji strašan ispit koji odstranjuje sve osim nekih 10% učenika, koji su sposobni za srednjoškolsko obrazovanje. Strogost ovakve selekcije nije ni u Engleskoj prihvaćena bez negodovanja; no u Americi bi to bilo jednostavno nemoguće. Ono što se u Engleskoj želi postići je “meritokracija”, što je očito opet uspostavljanje oligarhije, ovaj put ne po bogatstvu ili po rođenju, već po nadarenosti. No to ujedno znači i, iako ljudima u Engleskoj možda to nije jasno, da će se zemljom, čak i pod socijalističkom vladom, nastaviti upravljati onako kako je to od pamtivijeka, odnosno, ne kao monarhijom ili demokratski, već će vladati oligarhija ili aristokracija, ovo potonje u slučaju da se uvidi da su najnadareniji ujedno i najbolji, što nije sigurno. U Americi bi takva, gotovo fizička, podjela na nadarene i nenadarene bila neprihvatljiva. Meritokracija je međusobno isključiva s načelom jednakosti. Ono što obrazovnu krizu u Americi čini još gorom je politička narav zemlje, koja se sama u sebi bori da ujednači ili da što je više moguće izbriše razlike između mladog i starog, nadarenog i nenadarenog, na kraju i između djece i odraslih, osobito između učenika i nastavnika. Očito je da se takvo izjednačavanje zaista može postići jedino po cijenu autoriteta nastavnika i na štetu nadarenih učenika. Isto je tako očito, barem svima onima koji su ikad došli u dodir s američkim obrazovnim sustavom, da ova poteškoća, koja je ukorijenjena u političkom stavu zemlje, ima i velike prednosti ne samo na ljudskoj razini, već i na obrazovnoj; u svakom slučaju ovi opći čimbenici ne mogu objasniti krizu u kojoj se danas nalazimo, niti opravdati mjere kojima se ta kriza suzbija.

……

U normalnim uvjetima djeca se sa svijetom upoznaju u školi. Škola nije svijet i ne smije se tako ponašati; to je institucija koju smo postavili između privatne domene i doma s jedne strane i svijeta s druge, da bi prelazak iz obitelji u svijet uopće bio moguć. Pohađanje je obvezno, i to zahtijeva obitelj, već država, odnosno javnost, pa tako, u odnosu na dijete, škola na neki način predstavlja svijet, iako zapravo nije svijet. I u ovoj su fazi odrasli odgovorni za dijete, no sad to više nije odgovornost za dobrobit bića koje raste, već za ono što nazivamo slobodan razvoj kvaliteta i nadarenosti. To je, općenito gledajući, nešto po čemu se svaki čovjek razlikuje od drugog.

Obzirom da dijete još nije naviklo na svijet, mora ga se postupno upoznavati s njim. Obzirom jer je novi, mora se paziti da se u odnosu na svijet ostvari kao osoba. U svakom slučaju, pedagozi u odnosu prema mladom čovjeku predstavljaju svijet i za to moraju preuzeti odgovornost, iako oni sami nisu taj svijet stvorili onakvim kakav jest, i iako možda, otvoreno ili potajno, žele da je drukčiji. Ta odgovornost nije pedagozima dana proizvoljno, implicirana je činjenicom da odrasli mlade upoznaju sa svijetom koji se neprestano mijenja. Nitko tko ne želi preuzeti kolektivnu odgovornost za svijet ne bi trebao imati djecu i ne bi smio biti dio obrazovnog procesa.

U obrazovanju se ta odgovornost za svijet javlja u obliku autoriteta. Autoritet pedagoga i stručnost nastavnika nisu isto. Iako je razina stručnosti prijeko potrebna za postizanje autoriteta, ni najveća moguća stručnost sama po sebi ne može biti autoritet. Stručnost nastavnika sastoji se od poznavanja svijeta i mogućnosti poučavanja drugih tome, no njegov se autoritet nalazi u njegovom preuzimanju odgovornosti za taj svijet. Vis-a-vis djeteta, kao da je on predstavnik svih odraslih stanovnika svijeta, pojašnjava detalje i djetetu govori: Ovo je naš svijet.

Znamo kako danas stvari stoje po pitanju autoriteta. Kakav god da je nečiji stav o tome, očito je da u javnom i političkom životu autoritet ili nema nikakvu ulogu – jer nasilje i teror kakav provode totalitarne države nema nikakve veze s autoritetom – ili većinom ima vrlo osporavanu ulogu. To jednostavno znači da ljudi od nikoga ne žele tražiti i nikome ne žele dati da preuzme odgovornost za sve, jer gdje je god pravi autoritet postojao, morao je preuzeti odgovornost za stanje stvari u svijetu. Ako iz javnog i političkog života maknemo autoritet, to bi moglo značiti da od svih ljudi ponaosob tražimo da preuzmu, svaki svoj dio odgovornosti za situaciju u svijetu. No, to može značiti i da se odričemo zahtjeva svijeta i potrebe reda u njemu; odbacuje se svaka odgovornost za svijet, odgovornost i za davanje, ali i za izvršavanje naredaba. Nema sumnje da je u suvremenom gubitku autoriteta i jedno i drugo imalo utjecaja.

U obrazovanju ne smije biti takve nedorečenosti u pogledu gubitka autoriteta danas. Djeca ne mogu odbaciti obrazovne autoritete, iako su potlačeni od strane većine odraslih – no čak i taj apsurd poimanja djece kao potlačene manjine koju treba osloboditi može se iskoristiti u suvremenoj obrazovnoj praksi. Autoritet su odbacili odrasli, a to može značiti samo jedno: da odrasli odbijaju preuzeti odgovornost za svijet na koji su donijeli svoju djecu.

Naravno da postoji veza između gubitka autoriteta u javnom i političkom životu, te u privatnim pred-političkim realitetima obitelji i škole. Što je nepovjerenje prema autoritetu u javnom životu veće, manja je vjerojatnost da će i privatna sfera ostati netaknuta. Uz to je i činjenica, a ta je od presudne važnosti, da smo od pamtivijeka u tradiciji naše političke misli naviknuti poimati autoritet roditelja nad djetetom, nastavnika nad učenikom, kao model prema kojem shvaćamo politički autoritet. Upravo taj model, koji možemo naći čak i kod Platona i Aristotela, koncept političkog autoriteta čini tako nejasnim. Kao prvo, zasniva se na apsolutnoj nadmoći kakva nikad ne može postojati među odraslima i koja, sa stajališta ljudskog dostojanstva, nikad ne bi ni smjela postojati. Kao drugo, prema modelu dječjeg vrtića, zasniva se na privremenoj nadmoći, koja tako postaje kontradiktorna sama sa sobom ako se primjenjuje na odnose koji po svojoj prirodi nisu privremeni – kao što je odnos vladara i naroda kojim vlada. Stoga ono što je uzrok – i po prirodi današnje krize autoriteta i po prirodi naše tradicionalne političke misli – a to je gubitak autoriteta, koji je počeo u političkoj sferi, ali završit će u privatnoj. Zato ne čudi da je mjesto na kojem je politički autoritet prvi put potkopan, a to je Amerika, upravo i mjesto na kojem se suvremena kriza obrazovanja najjače osjeća.

…..

Stvaran problem u suvremenom obrazovanju leži u činjenici da, unatoč modernom pričanju o novom konzervativizmu, čak je i taj minimum očuvanja i takvom stava, bez kojeg obrazovanje jednostavno nije moguće, u današnje vrijeme zaista teško postići. Za to postoje dobri razlozi. Kriza autoriteta u obrazovanju je usko povezana s krizom tradicije, odnosno s krizom u našem stavu o realitetima prošlosti. Ovaj dio suvremene krize teško pada nastavnicima, jer je upravo njihova uloga posredovati između starog i novog, tako da samo to zanimanje zahtijeva od osobe iznimno poštovanje prema prošlosti. Kroz duga stoljeća, tj. kroz razdoblja rimske i kršćanske civilizacije, čovjek nije nužno trebao imati tu osobinu, jer je obožavanje prošlosti bilo normalno za rimski mentalni sklop, a to se u kršćanstvu nije promijenilo, već se samo promijenila osnova obožavanja.

Bit je rimskog stava bio (a to nije činjenica za sve civilizacije, niti za Zapadnu tradiciju u cjelini) da se prošlost qua prošlost uzima kao uzor, preci kao primjeri za potomke; vjerovalo se da samo prošlost ima veličinu, te da je najbolja dob starost, jer star čovjek, koji je već predak nekome, može služiti kao primjer ostalima. Sve ovo je u opreci ne samo s našim svijetom, suvremenim svijetom od razdoblja Renesanse na ovamo, već i, na primjer, s grčkim poimanjem života. Kad je Göthe rekao da je starenje ‘postupno povlačenje iz pojavnogsvijeta’, taj je komentar u grčkom duhu, kod kojih su životnost i pojavnost gotovo istoznačnice. Rimski bi stav bio da je upravo staren - jem i postupnim nestajanjem iz zajednice smrtnika čovjek doseže najkarakterističniji oblik postojanja, iako je, obzirom na pojavnost, u procesu nestajanja, jer jedino tad može biti autoritet drugima.

S takvom poleđinom tradicije, u kojoj obrazovanje ima političku funkciju relativno je lako napraviti pravu stvar na polju obrazovanja, gotovo se ne moramo zaustaviti i upitati što mi to doista radimo. Obrazovati, po riječima Polibija, je jednostavno značilo ‘vidjeti jesi li dostojan svojih predaka’ i na tom polju pedagog je mogao biti ili ‘kolega-natjecatelj’ ili ‘kolega-suradnik’, jer je i on, samo na drugoj razini, išao kroz život s pogledom uperenim prema prošlosti. Odnos kolega i autoritet su u ovom slučaju dvije strane iste medalje, a auto - ritet nastavnika je bio čvrsto utemeljen na pripadajućem autoritetu prošlosti kao takve. Danas više nismo u takvoj situaciji, pa nema smisla ponašati se kao da još uvijek jesmo, ili smo tek malo sišli s pravog puta i možemo se u svakom trenutku na njega vratiti. To znači da gdjegod se u svijetu pojavi kriza, rješenje nije da se jednostavno nastavi dalje, ili se vrati natrag. Takav povratak nas neće dovesti nigdje, osim možda u situaciju iz koje se kriza i razvila. Povratak bi bio tek ponavljanje – možda različit po obliku, obzirom da nema granica gluposti i kapricioznim idejama koje se mogu predstaviti kao zadnja riječ znanosti. S druge strane, nastavak, bilo da se radi o produbljivanju krize ili održavanju rutine i nadanju da kriza neće zahvatiti baš tu našu sferu života, može samo odvesti u propast. Da budemo točniji, doći će samo do još većeg otuđenja od svijeta, koji nam već sa svih strana prijeti.

Problem obrazovanja u suvremenom svijetu leži u činjenici da se obrazovanje po svojoj prirodi ne može odreći ni autoriteta ni tradicije, a mora djelovati u svijetu koji niti je strukturiran autoritetom, niti ga na okupu drži tradicija. To znači da ne samo nastavnici i pedagozi, već mi svi, dok god u tom svijetu živimo sa svojom djecom i mladim ljudima, moramo prema njima zauzeti radikalno drukčiji stav od on oga koji zauzimamo jedni prema drugima. Moramo odlučno odvojiti realitet obrazovanja od drugih realiteta, osobito od realiteta javnog i političkog života, da bismo samo na njega primijenili koncept au toriteta i stava o prošlosti, koji su tom realitetu primjereni i nemaju opću vrijednost u svijetu odraslih.

Stoga ono što je važno za sve nas ne može biti predmet bavljenja isključivo uskog kruga stručnjaka pedagoga, a to je odnos odraslih i djece uopće, ili naš stav prema rođenju: činjenici da smo svi mi na ovaj svijet došli rođenjem, te da se taj svijet neprestano rođenjem obnavlja. Obrazovanje je točka u kojoj se odlučujemo volimo li taj svi - jet dovoljno da preuzmemo odgovornost za njega i da ga spasimo od propasti koja bi, da nije obnavljanja, da nije dolaska novih i mlađih, bila neizbježna. Obrazovanje je i polje na kojem pokazujemo volimo li svoju djecu dovoljno da ih ne tjeramo iz svog svijeta i ne prepuštamo njima samima, da im ne oduzimamo priliku da pokušaju nešto novo, već da ih unaprijed pripremimo na zadaću obnavljanja tog našeg svijeta.

Fragmenti iz dužeg eseja Kriza u obrazovanju (1954) koji možete u celosti pročitati ovde

Odabrao i priredio: Stanislav Bender/ Prevela: Nataša Tomanović/ Up-underground, broj 9-10

Pokreće Blogger.