Pierre Hadot: Filozofija kao način života



Za stare narode sama riječ philo-sophia, ljubav prema mudrosti, bila je dovoljna za izražavanje ovakvog poimanja filozofije. U Gozbi, Pla­ton je pokazao da Sokrat, simbol filozofa, može biti poistovjećen s Erosom, sinom Porosa (obilja) i Pe­nije (siromaštva). Erosu je manjka­la mudrost, ali je znao kako je steći. Tako je filozofija uzela oblik misaone vježbe, volje i cjelokupnog postojanja pojedinca, čiji je cilj bio postići stanje praktički nedostižno ljudskom rodu: mudrost. Filozofija je bila metoda duhovnog napretka koja je zahtijevala radikalnu promjenu i transformaciju načina života pojedinca.

Ovako shvaćena, filozofija je predstavljala način života, kako kroz njenu primjenu i nastojanje za postizanjem mudrosti, tako i kroz njen cilj, mudrost samu. U stvarnosti, mudrost ne uzrokuje potpunu spoznaju – ona nam omogućuje “biti” na drugačiji način. Uzvišenost, a istovremeno i paradoksalnost antičke filozofije jest u tome što u isto vrijeme sadrži svjesnost da je mudrost nedostižna, kao i uvjerenje da je težnja prema duhovnom napretku nužnost. Prema Kvintilijanovim riječima, Moramo… težiti prema onom najvišem, kao što su to činili mnogi stari filozofi. Iako su vjerovali da još nikada nije pronađena nikakva mudrost, usprkos tome su nastavili podučavati nauk mudrosti. Stari narodi su znali da nikada neće postati mudracima, na način da postignu takvo postojano i konačno stanje, no barem su joj se nadali približiti kroz određene povlaštene trenutke, a mudrost je bila transcendentno pravilo koje je upravljalo njihovim postupcima.

Mudrost je tada značila način života koji je donosio spokojan um (ataraxia), unutarnju slobodu (autarkeia) i kozmičku osviještenost. Prvo i osnovno, filozofija je bila predstavljena terapeutski, s namjerom liječenja ljudskih patnji. Ovakvo shvaćanje se izričito navodi kod Ksenokrata i Epikura: Ne smijemo pretpostaviti da bi ijedna druga stvar bila korisnija od znanja o nebeskim pojavama… nego spokojnost uma i sigurno uvjerenje. …

S ciljem boljeg shvaćanja anti­čke filozofije kao načina života, vjerojatno je potrebno uočiti razliku koju su predložili stoici, razliku između rasprave o filozofiji i filozofije same. Za stoike, dijelovi filozofskog sustava: fizika, etika i logika, nisu zapravo bili dijelovi same filozofije, već prije dijelovi rasprave o filozofiji. …

Rasprava o filozofiji nije isto što i filozofija. Polemon, jedan od voditelja stare Akademije, znao je reći: Trebali bismo vježbati sami sebe u svakodnevici, a ne u dijalektičkim spekulacijama, po­put čovjeka koji je progutao knjige o harmoniji, ali nikada svoje znanje nije primijenio u praksi. Jednako tako, ne smijemo biti oni koji će zadiviti svoje promatrače vještinom silogističke argumentacije, ali koji su, kad se radi o njihovom životu, kontradiktorni vlastitim učenjima.

Pet stoljeća kasnije, odjek ovog stava nalazimo kod Epikteta: Tesar ne dolazi do vas i govori: “Poslušajte moje izlaganje o umijeću drvodjelstva”, već sklapa dogovor o izgra­dnji kuće i gradi je… Čini i sam jednako. Jedi kao čovjek, pij kao čovjek… sklapaj brak, imaj djecu, učestvuj u građanskom životu, nauči kako se nositi s uvredama i uvažavaj druge ljude.

… Filozofske teorije su u službi su filozofskog života. Upravo zato su u helenističkom i rimskom razdoblju bile reducirane na teoretsku, sustavnu, pomno sakupljenu jezgru, sposobnu izazvati snažan psihološki utjecaj i dovoljno jednostavne da bi se uvijek našle pri ruci (procheiron). Filozofska rasprava nije bila sustavna da bi se njome osiguralo potpuno, sustavno objašnjenje cjelo­kupne stvarnosti. Prije se može reći da je bila sustavna da bi se olakšalo umu da usvoji određeni broj principa, međusobno usko povezanih, koji potiču veću snagu uvjerenja i mnemotehničku djelotvornost upravo iz takve sistematizacije. Sabrane kratke izreke, ponekad upadljive forme, glavna načela, služile su da se učenik može lako snaći unutar temeljnog uređenja u kojem mu je bilo namijenjeno živjeti.

Sastoji li se filozofski život, tada, samo od primjene u svakom trenutku ili od dobro proučenih teorema s ciljem da se razriješe životni problemi? Zapravo, kad se osvrnemo na ono što filozofski život podrazumijeva, shvaćamo da postoji ponor između filozofske teorije i filozofije kao živog djelovanja. …

U stoicizmu, kao i kod epikurejaca, bavljenje filozofijom bilo je kontinuirano djelovanje, trajno i istovjetno životu samom, koje je trebalo stalno obnavljati. U obje škole ovo djelovanje može biti definirano kao usmjeravanje pažnje.

U stoicizmu se pažnja usmje­ravala na čistoću namjere. Drugim riječima, njen cilj bio je postizanje sklada između naše osobne volje i razuma ili volje sveopće prirode. Kod epikurejaca, naprotiv, pažnja se usmjeravala prema ugodi, koja se prema posljednjim teorijama smatra ugodom postojanja. Radi ostvarenja ovog usmjerenja, međutim, bilo je potrebno provoditi niz vježbi: intenzivno promišljanje o temeljnim poukama, stalno obnavljanje svijesti o prolaznosti života, istraživanje vla­stite savjesti i iznad svega, specifičan stav prema protoku vremena.

Baš kao stoici, tako nas i epikurejci savjetuju da živimo u sada­šnjosti, ne dozvoljavajući sebi da nas opterećuju kako prošlost tako ni neizvjesnost budućnosti. Za obje ove škole sadašnjost dostaje za sreću jer predstavlja jedinu stvarnost koja nam pripada i ovisi o nama. Stoici i epikurejci slagali su se u prepoznavanju neograničene vrijednosti svakog trenutka: za njih je mudrost jednako savršena i potpuna u jednom trenutku kao što je i kroz cijelu vječnost. Posebno za stoičkog mudraca, sveukupnost kozmosa je sadržana i obuhvaćena u svakom trenutku. Štoviše, ne samo da možemo nego trebamo biti sretni upravo sada. Stvar je hitna jer budućnost je neizvjesna, a smrt stalna prijetnja: Dok čekamo živjeti, život prolazi pokraj nas. Ovakav stav možemo razumjeti samo ako pretpostavimo da je u tradicionalnoj filozofiji postojala britka svijest o prolaznosti i o neizmjernoj vrijednosti postojanja. Postojanje unutar kozmosa, u jedinstvenoj stvarnosti kozmičkog događanja, držalo se za nešto beskrajno dragocjeno.

Dakle, kao što smo vidjeli, filozofija je u helenističkom i grčkom razdoblju preuzela oblik načina života, umijeća življenja i načina postojanja. To, međutim, nije bilo ništa novo. Tradicionalna filozofija već je otprije, još od Sokratovog doba, imala ovakav karakter. Postojao je sokratovski način života (koji su kinici nastojali oponašati), a sokratovski dijalog je bila vježba koja je navodila Sokratove sugovornike da se zapitaju, da se pobrinu za sebe i da učine svoju dušu što je moguće ljepšom i mudrijom. Slično to­me, Platon definira filozofiju kao uvježbavanje za smrt, a filozofa kao onoga koji se ne boji smrti jer promišlja sveobuhvatnost vremena i postojanja.

Ponekad se tvrdi da je Aristotel bio čisti teoretičar, no i za njega je filozofiju bilo nemoguće svesti na filozofsku raspravu ili na masu znanja. Umjesto toga, filozofija je za Aristotela predstavljala kvalitetu uma, rezultat unutarnje transformacije. Način života koji je zagova­rao Aristotel bio je život u skladu s razumom. …

Općenito, povjesničari filozofije vrlo malo pažnje pridaju činjenici da je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života. Oni filozofiju smatraju prvenstveno filozofskom raspravom. Kako se mogu objasniti korijeni ove predrasude? Osobno vjerujem kako je ovo pitanje povezano s razvojem filozofije u srednjem vijeku i modernom dobu.

Kršćanstvo je odigralo značajnu ulogu u ovom fenomenu. Od samih njegovih početaka, a to znači od II. stoljeća nakon Krista pa nadalje, kršćanstvo se prezentiralo kao filozofija: kršćanski način života. Doista, sama činjenica da je bilo moguće da se kršćanstvo predstavlja kao filozofija potvrđuje da se filozofija od davnina smatrala načinom života. Ako je bavljenje filozofijom značilo živjeti u skladu sa zakonom razuma, obrazloženje je da je kršćanin isto­dobno filozof budući da živi u skladu sa zakonom Logosa – božanskog uma. Kako bi se prikazalo kao filozofija, kršćanstvo je moralo uklju­čivati elemente preuzete iz antičke filozofije. Moralo se prikazati da Logos Evanđelja po Ivanu odgo­vara stoičkom kozmičkom umu, a kasni­je i Aristotelovom i Platonovom duhu. Također je bilo potrebno uvrstiti i filozofske duhovne vježbe u kršćanski život. Fenomen preuzimanja pojavljuje se vrlo jasno kod Klementa Aleksandrijskog i intenzivno se razvija u redovničkom pokretu gdje pronalazimo stoičko-platonske vježbe usmjeravanja pažnje na sebe samog (prosoche), meditacije, preispitivanja savjesti i pripremanja na smrt. Jednako tako ponovno naila­zimo na pridavanje velike važnosti smirenosti uma i neosjetljivosti.

… Kao što je Dom Jean Leclerq bio napisao: Jednako kao i u antici, filozofija u redovničkom srednjem vijeku ne označava teoriju ili put spoznaje, već mudrost življenja, način života u skladu s razumom. Istovremeno, među­tim, srednjovjekovna sve­učilišta svjedočila su uklanjanju konfuzije koja je postojala u prvobitnom kršćanstvu između teologije, utemeljene na zakonu vjere, i tradicionalne filozofije, utemeljene na razumu. Filozofija više nije bila vrhovna znanost, već “sluškinja teologije”, koju je nadopunjavala konceptualnim materijalima, logikom, fizikom i metafizikom, koji su bili potrebni. Studij slobodnih vještina postao je tek priprema za studij teologije.

Ako na trenutak zanemarimo redovničku upotrebu riječi filozofija, možemo reći da je filozofija u srednjem vijeku postala čisto teoretsko i apstraktno područje djelovanja. Više nije bila način života. Stare duhovne vježbe više nisu bile dijelom filozofije, već su uvrštene unutar kršćanske du­hovnosti. Upravo u tom obliku još ih jednom susrećemo u Duhovnim vježbama Svetog Ignacija. Neo­platonički misticizam nastavljen je u kršćanskom misticizmu, pose­bno kroz rajnske dominikance kao što je Meister Eckhart.

Drugim riječima, u srednjem vijeku sadržaj filozofije doživio je radikalnu promjenu u odnosu na antiku. Štoviše, od srednjovjekovlja nadalje teologija i filozofija su se podučavale na onim sveučilištima koja je osnovala srednjovjekovna Crkva. Iako je bilo pokušaja da se riječ “sveučilište” upotrebljava u odnosu na stare obrazovne ustanove, čini se da ni pojam ni bit sveučilišta nikada nisu postojali tijekom antike, uz moguću iznimku Orijenta s kraja kasnog antičkog razdoblja.

Jedna od karakteristika sve­učilišta jest da postoje profesori koji podučavaju profesore, odno­sno profesionalci koji podučavaju profesionalce. Time obrazovanje više nije bilo namijenjeno osobama koje su ga trebale proći s ciljem da postanu potpuno razvijeno ljudsko biće, već da postanu profesionalci, odnosno s ciljem da mogu naučiti kako obučiti druge profesionalce. To je opasnost “skolastike”, filozofske orijentacije koja je začeta krajem antike i koja je doživjela svoj razvoj u srednjem vijeku, a čija se prisutnost još uvijek može prepoznati u današnjoj filozofiji.

… Na suvremenom sveučilištu filozofije, ona očito više ne predstavlja način ili model života – ukoliko nije način života profesora filozofije. U današnje vrijeme filozofski element i životni milje sadržani su unu­tar državne obrazovne institucije. Ovo je oduvijek bilo, a i nadalje jest, opasnost za njenu neovisnost.

Kako god, moderna filozofija je prvenstveno i prije svega rasprava koja se razvija u učionici, a potom se prepušta knjigama. Ona je tekst koji zahtijeva tumačenje.

To ne znači da moderna filozofija nije ponovno otkrila, posredstvom različitih puteva, neke od egzistencijalnih aspekata klasične filozofije. Uz to, mora se dodati da ti aspekti nikada nisu potpuno nestali. Na primjer, nije slučajnost da je Descartes jedan od svojih radova nazvao Meditacije (Misli). To doista jesu meditacije – meditatio u smislu vježbe – u skladu s duhom kršćanske filozofije Sv. Augustina, i Descartes preporučuje njihovo vježbanje kroz određeno vrijeme. Ispod njenog sustavnog, geometrijskog oblika, Spinozina Etika odgovara veoma dobro onome što je sustavna filozofska rasprava mogla predstavljati stoicima. Moglo bi se reći da Spinozina rasprava, koja počiva na klasičnoj filozofiji, podučava čovjeka kako transformirati svoje biće, korjenito i konkretno, i kako postići blaženstvo. Pojam mudraca, štoviše, pojavljuje se u zadnjim recima Etike: Mudrac, toliko dugo dok se smatra takvim, gotovo nikad nije uznemiren u duhu, već budući da je svjestan sebe, Boga i stvari kroz određenu vječnu nužnost, nikada ne posu­staje nego uvijek posjeduje istinsku spokojnost duha.…

Može se reći da je ono što razlikuje antičku od moderne filozofije činjenica što u antičkoj filozofiji nisu samo Hrizip i Epikur oni koji su, zbog toga što su razvili filozofski sustav, smatrani filozofima. Prije bi se moglo reći da je svaka osoba koja je živjela prema Hrizipovim i Epikurovim pravilima u svakom smislu bila filozofom jednako kao i oni. Političar poput Katona Utičkog smatran je filozofom, pa čak i mudracom, iako nikad nije ništa napisao niti podučavao, zbog toga što je vodio savršen stoički život. Jednak je bio slučaj i s rimskim državnicima Rutilijem Rufom i Kvintom Mucijem Scevolom Pontifexom, koji su prakticirali stoicizam davanjem nesebičnog i humanog primjera u upravljanju provincijama koje su im bile povjerene. Ovi ljudi nisu bili samo puki primjeri moralnosti, već osobe koje su živjele stoicizam u svoj njegovoj potpunosti, govoreći kao stoici (Ciceron nam izričito prenosi da su izbjegavali određen način retorike u sudskim procesima u kojima su svjedočili) i promatrajući svijet kao stoici – drugim riječima, pokušavali su živjeti u skladu s kozmičkim razumom. Bili su u potrazi za ostvarenjem ideala stoičkog mudraca: biti čovjek na određen način, živjeti u skladu s razumom, unutar kozmosa i zajedno s drugim ljudskim bićima. Cilj njihovih težnji nije bila samo etika već ljudsko biće kao cjelina.

Antička je filozofija ponudi­la čovječanstvu umjetnost života. Nasuprot tome, moderna se filozofija pojavljuje prvenstveno kao struktura tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima. …

Filozofija je u antici bila vje­žba koja se prakticirala u svakom trenutku. Ona nas poziva da se usredotočimo na svaki životni trenutak, kako bismo postali svjesni beskonačne vrijednosti svakog sadašnjeg trenutka, jednom kad ga nadomjestimo unutar kozmičke perspektive. Vježba mudrosti povlači za sobom kozmičku dimenziju. Dok običan čovjek gubi doticaj sa svijetom i ne vidi svijet kao takav, već mu radije pristupa kao izvoru zadovoljenja njegovih želja, razborit čovjek nikad ne prestaje u umu biti svjestan cjeline. On razmišlja i djeluje unutar kozmičke perspektive. On ima osjećaj pripadnosti cjelini koja seže iznad granica njegove individualnosti.

Antička filozofska tradicija može pružiti vodstvo u našem odnosu prema sebi samima, kozmosu i drugim ljudskim bićima. U mentalitetu modernih povjesničara ne postoji klišej koji zauzima sigurniji položaj i koji je teže iskorijeniti od ideje da je antička filozofija predstavljala mehanizam bijega, čin uzmicanja pred samim sobom. U slučaju platonizma radilo bi se o bijegu u svijet ideja, o neprihvaćanju politike kod epikurejaca, o podčinjavanju sudbini kod stoika. Ovakvo gledište je zapravo dvostruko pogrešno. U prvom redu, antička se filozofija uvijek prakticirala u grupi, bilo da se radilo o pitago­rejskim zajednicama, platonskoj ljubavi, epikurejskom prijateljstvu ili stoičkom duhovnom usmjerenju. Antička filozofija tražila je zajednički napor, istraživačko zajedništvo, uzajamnu pomoć i duhovnu podršku. Iznad svega, filozofi, a prema posljednjim istraživanjima i epikurejci, nikada nisu prestali vršiti utjecaj na svoje gradove, transformirajući društvo i služeći svojim sugrađanima koji su ih često veličali, o čemu posto­je sačuvani pisani tragovi. Političke ideje su se mogle razlikovati od škole do škole, ali briga o utjecaju na grad ili državu, kralja ili cara, uvijek je bila jednaka. Ovo je posebno točno za stoicizam i može se lako uočiti u mnogim tekstovima Marka Aurelija. Kao jedan od tri zahtjeva koji moraju biti zadovoljeni, uz budnost nad vlasti­tim mislima i prihvaćanje događaja predodređenih sudbinom, najvažnije mjesto zauzima dužnost pojedinca da uvijek djeluje za dobrobit ljudske zajednice, odnosno da djeluje u skladu s pravednošću. Taj zadnji zahtjev je, štoviše, neraskidivo vezan uz prethodna dva. To je ona jedina i ista mudrost koja se potvrđuje kao kozmička mudrost i kao razum u kojem ljudsko biće sudjeluje. Ovo učešće u življenju u službi ljudske zajednice i u djelovanju u skladu s pravednošću temeljni je element svakog filozofskog života. Drugim riječima, filozofski život za sobom prirodno povlači angažman za zajednicu. Ovo posljednje je vjerojatno najteže ostvariti. Ključ je u tome da treba ostati na nivou razuma, a ne dozvoliti sebi da budemo zaslije­pljeni političkom strašću, bijesom, mržnjom ili predrasudama. Naravno, postoji ravnoteža – koju je gotovo nemoguće postići – između unu­tarnjeg mira kojeg donosi mudrost i strasti koje se na pojavu nepravde, patnje i ljudske bijede ne mogu obuzdati. Mudrost se, međutim, sasto­ji u upravo takvoj jednoj ravnoteži, a unutarnji mir je prijeko potreban za učinkovito djelovanje.

Takvo je učenje antičke filozofije: poziv svakom ljudskom biću na samotransformaciju. Filozofija je preobraćenje, transformacija našeg načina postojanja i življenja te potraga za mudrošću. Ovo nije jednostavan zadatak. Spinoza je napisao na kraju Etike:

Iako put koji sam pokazao kao vodeći prema ovom cilju djeluje pretjerano težak, on ipak može biti otkriven. On zaista i mora biti težak jer se rijetko pronalazi. Kako bi to bilo moguće da je spasenje jednostavno steći i da ga je moguće pronaći bez velikog rada, a da ga gotovo svi zanemaruju? Ali sve su izvanredne stvari teške kao što su i rijetke.

(Filozofija kao način života, 11. poglavlje, str. 264 – 276)
S engleskog prevela Mirna Peršić

Nova Akropola
Pokreće Blogger.