Samuel Beckett: Tekst nizašto


Kuda bih pošao, kada bih mogao ići, ko bih bio, kada bih mogao biti, šta bih rekao, kada bih imao glas, ko govori ovo, tvrdeći da sam to ja?

Odgovorite jednostavno, neka neko odgovori jednostavno. To je onaj isti stari stranac kao i uvijek, onaj koji priznaje jedino postojanje akuzativa Ja, u jami mog nepostojanja, od njegovog, od našeg, nalazi se jednostavan odgovor. Ne tvrdim to sa mišlju da će me pronaći, no zbog toga što bi mogao učiniti, onako živući i zbunjen, da, živući, reci šta bi mogao učiniti. Zaboraviti me, ne upoznati me, da, to bi bilo najmudrije, a niko za to nije sposoban više od njega. Čemu ova iznenadna susretljivost nakon takvog dezerterstva, lako je shvatiti, tako on tvrdi, ali ni sam ne shvaća. Ja se ne nalazim u njegovoj glavi, niti bilo gdje u tom starom tijelu, ali ipak sam prisutan, zbog njega sam prisutan, uz njega, stoga i sva ova zbunjenost. To bi mu trebalo biti sasvim dovoljno, moje odsustvo, ali nije, želi da budem prisutan, uobličen i svjetovan, poput njega, uprkos njemu, ja koji jesam sve, poput njega koji nije ništa. A kada osjeti da napuštam vlastito postojanje, on je taj koji mene napušta, u suprotnom slučaju, bijesan je, bijesan, toliko je bijesan. Istina je da traga za mnom kako bi me ubio, kako bi me učinio potpuno mrtvim poput njega, mrtvim poput svih onih koji žive. Potpuno je svjestan toga, ali njegova saznanja meni ne pomažu, jer ja nisam svjestan, ja ne znam ništa. Buni se kada ne promišlja i ne radi ništa sem promišljanja, nepošten je, te bi bilo od velike važnosti kada bi postojala mogućnost da se to poboljša. Vjeruje da su ga riječi iznevjerile, vjeruje da je upravo zbog toga što ga jesu iznevjerile na pravom putu ka mome ćutanju, želi vjerovati kako je to što su ga iznevjerile moja greška, naravno da su ga riječi iznevjerile. Svoju priču ponavlja svakih pet minuta, tvrdeći kako nije njegova, kako je u njoj sadržana sva mudrost za kojom čeznete. Želi vjerovati kako je moja greška to što nema priču, naravno da nema priču, što ne opravdava njegova nastojanja da utrapi jednu moju. To je način na koji promišlja, svjestan oznaka, ali kojih oznaka, odgovorite nam barem to. Čini da govorim stvari tvrdeći da to uopće nisam ja, da je dubina za kojom čeznete sadržana u njima, čini da ja koji ne govorim ništa tvrdim da to nisam ja. Sve je to istinski kraj. Kada bi me, barem, oplemenio postojanjem treće osobe, poput ostalih svojih izmišljotina, ali ne on, on se neće zadovoljiti ničim manje no mnome, zbog sopstvenog mene. U trenucima kada me posjedovao, kada je bio ja, nije me se mogao riješiti dovoljno brzo, nisam postojao, nije se mogao pomiriti s tim, to nije bio način na koji se moglo živjeti, naravno da nisam postojao, ništa manje nego što on jeste, naravno da to nije bio način na koji se moglo živjeti, ali sada posjeduje jedan vlastiti, pa dopustimo mu da ga izgubi, ako želi živjeti u miru, uz malo sreće. Život, koliko moj, koliko život, ne može posjedovati, tu ga ne možete prevariti, jer nije njegov, jer to nije on, kakva misao, tretirajte ga upravo tako, kao vulgarnog Molloya ili sasvim običnog Malonea, te proklete smrtnike, te srećne smrtnike, imajte srca, prizemljite ga u ta sranja, njega koji se nikada nije bunio, njega koji nije ništa drugo do ja, uzimajući u obzir sve stvari, ali koje stvari i kako ih uzimajući u obzir, trudio se držati izvan svega toga. To je način na koji govori ove večeri, način na koji čini da ja govorim, način na koji razgovara sa samim sobom, način na koji ja govorim, jer i postojim samo ja, ove večeri, ovdje, na zemlji, postojimo ja i glas koji ne proizvodi zvuke jer se kreće ka ništavilu, postoji teška glava i ruke položene ispod nje, i leševi u borbi sa svježinom, i tijelo, to sam gotovo potpuno zaboravio. Ove večeri, kažem ove večeri, a možda je i jutro. I sve ove stvari, ali koje stvari, sve vezano za mene, ne želim više nikada negirati njihovo postojanje, ne pronalazim više smisao u tome. Ako priroda jeste možda su i ptice i drveće, oni idu zajedno, voda i zrak, kako bi svijet mogao nastaviti da se kreće, nije važno da saznam detalje, možda sjedim ispod palme. A možda je ovo soba, sa namještajem, sa svime što uslovljava jedan udoban život, tama, zbog zida koji se vidi kroz prozor. Šta ja zapravo radim, govorim, činim da moje izmišljotine govore, ali to mogu biti samo ja. Čini tišine, također, kada slušam i čujem ovdašnje zvuke, svijet zvuči, pogledajte koliko truda ulažem samo kako bih bio razuman. To je moj život, zašto da ne, svakako jeste jedan život, ako vam se dopada, ako ste primorani, večeras ne govorim ne. Mora postojati jedan, čini mi se, onda kada se javi govor više nema potrebe za pričom, priča nije neophodna, samo život, to i jeste greška koju sam napravio, jedna od grešaka, to što sam želio priču samo za sebe, želio sam je tamo gdje je samo živjeti bilo dovoljno. U svakom slučaju napredujem, a bilo je i vrijeme, naučit ću kako da začepim usta prije nego završim, ako ne iznikne ništa već predviđeno. Ali on, koji se tek tako pojavljuje i nestaje, koji luta bespomoćno od mjesta do mjesta, iako mu se ništa ne dešava, ništa istinito, šta s njim? Ja ostajem ovdje, sjedeći, ako sjedim, često i osjećam da sjedim, ponekad da stojim, ili je jedno ili drugo, ili da ležim, postoji dakle još jedna mogućnost, često osjećam da ležim, to je jedno od troje, ili da klečim. Ono što se zapravo računa je samo postojanje na svijetu, djelanje nije važno, sve dok jesi na zemlji. Potrebno je samo disati, borba nije obavezna, ili traganje za društvom, možeš se čak uvjeriti i da si mrtav, pod uslovom da ne dižeš veliku buku oko toga, ta ko bi mogao zamisliti liberalniju vlast, ja ne znam, ja ne zamišljam. U takvim okolnostima nema smisla govoriti da si bilo gdje drugo, da si neko drugi, samim tim što jesam imam sve potrebno pri ruci, da bih uradio šta, ne znam, sve što bih trebao uraditi, tako da sam konačno ponovno sam, kakvo olakšanje bi to moralo biti. Istina je, postoje trenuci, poput ovog trenutka, kada djelujem gotovo potpuno obnovljeno. A onda nestane, svega nestane, i ponovo sam daleko, ponovo sa dalekom pričom, čekam sebe dalekog da započnem tu priču, da je završim, i opet vjerujem da ovaj glas ne može biti moj. Eto kuda bih pošao, kada bih mogao ići, eto ko bih bio, kada bih mogao biti.

Prevela: Ajla Bećirević, (sic!)

Pokreće Blogger.