Vojislav Pejović: Zašto volim Deda Mraza

1. Zato što se na njega može osloniti. Otkad znam za Deda Mraza, nije me ostavio na cjedilu: ni Nove ’78., kad mi je bilo nepunih šest ljeta, i kad sam – kao nagovještaj svih divota koje budućnost krije – ispod jelke zatekao kutiju od četrdeset čokoladnih bananica; ni ’94., kad nije bilo bananica, već samo brašna, kupusa i švercovane robe, te je put do moje jelke pronašao jedan prijeko potreban sapun, marke Camay; niti me je iznevjerio ovog puta, jer smješka mi se zamotuljak veličine sveske A5 formata, umotan u trobojne pruge i srebrne pahulje, uglavljen između dva povelika poklona od kojih nijedan, avaj, nije za mene.

2. Zato što je podložan pritisku. Mislio je možda Deda Mraz, onim svojim manevrom iz sedamdeset osme, da će mi se bananice smučiti. Možda je mislio i da će neslavna devedeset četvrta izlizati moje želje kao sapun, ili da ću mu se ove godine javiti i reći, dosta mi je bilo, nisam više dijete. Osnovano pretpostavljam da sam mu se na glavu popeo, pišući pisma već početkom oktobra, Dragi Deda Mraze, evo lišće žuti,kumeći da dobijem bar neku sitnicu, DVD komplet Makavejeva, kad te molim, insistirajući da njegove obaveze prema mojoj malenkosti još nisu istekle, još samo ove godine. Ni rođena majka više ne pada na takva prenemaganja.

3. Zato što je pljunuta baba Vojka. Evo Deda Mraza, kaže i skida vunenu kapu boje lavande, rumena u obrazima, nasmijana iznad okovratnika od lisice, žrtvovane nekoj davno prošloj modi. Snijeg ne pada, Titograd je to, iako je zimski raspust već počeo, i na TV-u ide zimski školski program, na kom puštaju igrane filmove negdje oko podneva. Prije filma najava kaže draga deco, pišite nam koje filmove biste želeli da gledate, adresa je Takovska 10, i ja ubjeđujem sestru kako bi oboje trebalo da pišemo, i zahtijevamo da nam puste Na zmajevom putu, U zmajevom gnezdu iPovratak zmaja. (Kako Deda Mraz ne upravlja programskom šemom Televizije Beograd, te želje ostaju tek želje puste.) Naš porodični Deda Mraz odlaže kaput sa lisicom i pritiska nas uz svoje ledene, mesnate obraze. Oči su joj svijetloplave i ima poneki zlatan zub. Lako je zamisliti je sa sijedom bradom, crvenom kapom sa ćubicom i flašom koka-kole u ruci. Umjesto koka-kole, iz torbe vadi vrećicu koja krije djeci dragu smješu skroba, vanilinog praha i vještačkih aroma. Za užinu ima puding, kaže. Puding je hranljiv.

4. Zato što Deda Mraza, baba Vojku i druga Tita povezuju niti neuhvatljive. I drug Tito je bio neodoljivo bucmast, gotovo kao Deda Mraz i baba Vojka. Osim sličnosti s Deda Mrazom, Josipa i Vojislavu je spajala i pripadnost narodnooslobodilačkom pokretu (zbjegovi, kuršumi, kora s drveća), kao i deda Vojislav, kojeg je baba, hirom istorije, ustupila Josipu na dar. Zbog svega toga, ali i zbog mnogih drugih stvari, onih koje su nas snašle i onih koje smo sami zakuvali, kad god pomislim na druga Tita, dođe mi u misli baba Vojka, pa odmah potom Deda Mraz, topao i krupan, obučen u gunj grimizan poput zore, onakve kakva može osvanuti samo u nekoj boljoj, dalekoj budućnosti. Majku ti božju, dječače, sad si Titov pionir, zaslužio si gramofon, kao da kaže taj nedokučivo veseli debeljko, taj mitski gojazni darodavac, taj zajapureni poštar nebeskih staza koji hrli da donese radost u svaki dom, svakom djetetu, vučen bedrima moćnih, zadihanih irvasa.

forever-alone-snow-owl5. Zato što je jedan vrlo pristupačan svetac. Obred u njegovu slavu ne iziskuje velike investicije, miris tamjana ili prisustvo sveštenih lica. Ikone sa njegovim likom se masovno proizvode i lako su dostupne. Nije bitno da li će slavlje pasti na jedan ili drugi Božić, jednu ili drugu Novu godinu. Nama koji ne pripadamo nijednom klubu, Deda Mraz dođe kao gotovo savršeno spritualno ispunjenje: oni koje volimo dobiće nešto na poklon.

Ne kažem, religijski pedigre Deda Mraza prilično je podnošljiv: nema tu nikakvih velikomučenika, ubica aždaja ili oživljenih mrtvaca, već uglavnom Svetog Nikole, širokogrudog maloazijskog biskupa i čudotvorca, zaštitnika mornara i djece, pokrovitelja sarme i ribljih specijaliteta, a ima ponečeg i od gromovnika Odina, bradatog nebeskog jahača. Ipak, svoje oble obraščiće, dobroćudni osmijeh i crveni kostim Deda Mraz ne duguje nikakvom hrišćanskom ili nordijskom mitu, već peru Thomasa Nasta, njujorškog karikaturiste s kraja 19. i početka 20. vijeka, koji bijaše strah i trepet moćnih i korumpiranih. Ima, dakle, u mom omiljenom svecu više istorije nego što bi se dalo zaključiti iz naizgled naivne vanjštine, ili iz kontroverznog sponzorskog dila sa The Coca-Cola Company. Htio bih o svemu tome da ga priupitam, kao i o hiljadu drugih stvari. Zato ga i čekam svake godine da proviri kroz dimnjak, ali svaki put, nažalost, zaspim.

6. Zato što ukazuje gdje leži spoj između materijalne osnove i duhovne nadgradnje. Dok je sedamdeset sedma isticala, moja sestra i ja smo se iz večeri u veče prikradali poklonima i kroz rupicu na kartonskoj kutiji pecali po nekoliko čokoladnih bananica, koje bismo potom, da se ne čuje, otvarali ispod jastuka, i na kraju u kutiju vraćali prazne omote. Prvog januara sedamdeset osme, ispod jelke u našoj dječjoj sobi osvanulo je svega nekoliko nepojedenih komada, i mnoštvo šuštavih celofanskih ljuštura. Ne sjećam se, bilo je davno, ali kladio bih se da tog jutra u Titogradu nije bilo materijala ni za jednu osrednju grudvu. Ove godine, Čikago već danima leži pod slojem smrznutog snijega. Ovogodišnja jelka je donekle drugačija, bez snijega od vate i zlatne rakete na vrhu, i najveći pokloni već odavno nisu za mene, ali osnovano sumnjam da paketić sa mojim imenom krije komplet filmova Dušana Makavejeva. Filmovi će doći na red, ali tek za koju nedjelju, kad vjetar bude izbrisao i poslednje tragove irvasa i sanki. Prije toga, doći će prvi januar. Gledaćemo u pidžamama novogodišnji koncert; smazaćemo nekolike čokoladne bananice. Škripaće, škripaće bijela staza.

Tekst prvotno objavljen u podgoričkim Vijestima, 31.12.2009. godine, prenosimo uz dopuštenje autora
Pokreće Blogger.