Ellen Presser: Zakašnjela jeka

Josef Burg, rođen 30. svibnja 1912. u Višnici, slovio je do svoje smrti 19. kolovoza 2009. kao posljednji predstavnik jidiš-književnosti iz Černovica. Životni tijek tog nježnog, introvertiranog čovjeka što sam ga devedesetih godina bila upoznala bio je duga tegobna pustolovina. Otvaranje Željezne zavjese omogućilo mu je da zaradi devize, za materijalno preživljavanje važno sredstvo, prigodom putovanja na susrete s čitateljima u Austriju i Njemačku. Burg je morao riskirati da ne padne u ruke razbojnicima, što prigodom povratka u Ukrajinu u vlaku nije bila rijetkost. Kasna i kratkotrajna bila je njegova radost zbog uspjeha. “Sada, kratko pred zastorom, kada je gotovo sve pri kraju, imam sve što si mogu zamisliti: čast, priznanje, uspjeh.

Kasno priznanje, naziv jedne ulice u njegovoj rodnoj Višnici, koja je još za njegova života stala nositi njegovo ime, objavljivanja njegovih djela od Beča do New Yorka, ulazak u međunarodne leksikone i austrijski Željezni križ za znanost i umjetnost I. reda, a 2009. dobivanje Nagrade Theodora Kramera kada mu dulja putovanja više nisu bila moguća - odgovaraju njegovoj zbirci pripovijetki koja se pojavila u izdavača Kirchheima Zakašnjela jeka. Čitav se njegov život svodi na taj provodni motiv, koji ga podsjeća na prekinuti napjev njegove mladosti, “poput zakašnjele jeke žive prekinute pjesme njegove mladosti”. “Zakašnjelo - kasni čitav jedan ljudski vijek”, tako se osjećao Burg, koji je od svoje druge knjige, 1940., do objavljivanja treće morao čekati četrdeset godina. “Melodiji svoga života”, naime na jidišu, Burg je ostao vjeran do kraja života. Pojedine njegove tekstove na jidišu objavio je izdavač Hans Boldt, u malim svescima po izboru.

Pravovremeno, na Burgovu stogodišnjicu, pojavila se u bečkoj izdavačkoj kući Mandelbaum prva cjelovita studija o životu i djelu Josefa Burga pod motom “Jučerašnji jidiš - svijet. Josef Burg i Černovice”. Taj rad, što ga je izvanredno vrijedno pročitati, a koji obiluje citatima i činjenicama priredio je Raphael Kitzmantel.

Burg je bio najstariji sin pobožnog splavara. Kad mu je bilo dvanaest godina, krenula je obitelj iz Višnice “jedne od kolijevki hasidizma” u Černovice. Radi studija germanistike pošao je u Beč. Do- živio je raznorodne okupatore Černovice, svoga zavičaja - Rumunje, Nijemce, Ruse i Ukrajince. Šou je doživio u Sovjetskom Savezu, kamo je prebjegao 1941. i izdržao kao nastavnik njemačkog jezika uz druge djelatnosti.

Nakon što je 1952. po Staljinovoj zapovijedi ubijen najveći pisac na jidišu, i Burg je zanijemio na niz godina.

Postao je svjedokom jedne “nametnute asimilacije” koja je i u Černovicama brisala posljednje tragove židovstva, što su ih ostavile njemačka i ruska nadiranja”. Tim važnije postade za njega pisanje na jidišu, njegovi su se tekstovi počevši od 1961. stali pojavljivati čak u Moskvi,u časopisu Sovjetiš Hejmland. Zbog demografskog smanjenja njegovih židovskih sugrađana smatrao je Burg: “Ne želim biti posljednji. Strašno je, kada pomislim da nakon tebe nastaje mrak.” Svoj prilog, da bi to sprije- čio ostvario je, pored ostalog, osnivanjem jidiš-ruskih Černovičkih listovà, kojim se nadovezao na glasilo u kojemu je 1934. objavio svoju prvu priču.

Kada Josef Burg više nije mogao putovati, posjeti prijatelja i štovatelja sa Zapada postadoše za njega životno važni u pravom smislu riječi. Telefon je za gotovo slijepa pisca, prikovana uz postelju, slušna veza sa svijetom. Njegov potmuli starački glas, podjednako na njemačkom i na jidišu, ostat će mi u uhu poput Pjesme nad pjesmama (s obzirom na naziv jedne zbirke njegovih tekstova iz 1993). Pozornosti vrijedan opseg njegova djela i ništa manje i nimalo manje vrijedna sekundarna literatura može se otkriti u monografiji Raphaela Kitzmantela. Za pisca saznanje o tome bilo bi veliko nu’e (na jidišu - zadovoljština). Ime Josefa Burga opstat će i ostati u vezi s Černovicama, upravo kao i imena Rose Ausländer, Paula Celana, Josefa Schmidta i Eliezera Steinbarga.

Odabrao i preveo: Branko Polić

Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt 

Objavljeno u: NOVI OMANUT, PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI Godište XX broj 2 (114), Zagreb, studeni – prosinac 2012
Pokreće Blogger.