Georges Snyders: Oslobođenje Auschwitza

Uhićen sam u Lyonu u ljeto 1944. godine, kada su se Amerikanci već bili iskrcali. Francuski sam Židov prve generacije, roditelji su mi bili Nizozemci. Uhićen sam na cesti jednostavno po izgledu.

Prebačen sam u zatvor Montluc u Lyonu, tranzitni logor u kojem su se skupljali budući deportirci. Bilo je to u vrijeme kada su Nijemci pomalo počeli biti svjesni da ih očekuje poraz: režim u Drancyju bio je zato znatno ublažen. Hodajući tom ogromnom zgradurinom naišao sam na neki klavir i započeo svirati Treći Beethovenov koncert. Ušao je jedan od čuvara i rekao mi: ”Ne biste smjeli da svirate s obzirom da se sutra sprema konvoj za logor”. Odgovorio sam mu: ”Znam, i ja sam u tom konvoju”. Povukao se okamenjen, a ja sam nastavio svirati. Krenuli smo sutradan u stočnim vagonima. Nacistički oficir zatvorio je grubim pokretom vrata vagona; tupi udarac vrata sličio mi je zvuku giljotine, život je u tom času bio prekinut.

U vagonu beskrajne evokacije onoga što nas čeka. Neki su mislili – ili su se prisiljavali misliti – da odlazimo samo u neki strogi logor; drugi, kojima sam i ja pripadao, bili su uvjereni da odlaze u smrt. Ništa tako ne pogoduje pesimizmu kao pasivnost u kojoj smo se nalazili. Kad se suočimo s našim neprijateljima, sakupit ćemo svu preostalu energiju: to je jedini način na koji možemo pokazati da ne zaslužujemo postupak kojem smo izloženi.

U Drancyju su nam dali kruh, koji nismo pojeli. Taj miris pljesniva kruha nesvjesno je bio povezan s našom pljesnivošću, prisjećam ga se i danas. Stigli smo. Svatko od nas nastojao je ponijeti nekoliko stvari, materijalna i simbolička zaštita. Najhrabriji su čak ušili pokoji zlatnik u odjeću. No izdana je zapovijed da sve stvari ostaju u vagonu. Osjetili smo posvemašnje i krajnje siromaštvo.

Prolazimo ispred njemačkog oficira koji pokretom glave pokazuje jednima da krenu lijevo, put koji ovdje vodi u smrt, a drugima desno, u radni logor. Ipak nisam siguran jesam li tu scenu zaista doživio ili sam je vidio u nekom američkom filmu o deportaciji – možda je bio i dokumentarac. Bilo kako bilo, pješice smo krenuli iz Auschwitza prema jednom od njegovih sporednih logora – Monowitzu. Upitnik, između ostalog, i pitanje zanimanja: učinio sam veliku glupost rekavši istinu: student. U koncentracionom logoru to znači ”nije ni od kakve koristi”. Određen sam kao radnik uz betonsku miješalicu. Posao se obavlja na otvorenom i naporan je. Brzo se zamaram. Podijeljeni smo na male skupine od dvanaest do petnaest ljudi, a nadzire nas kapo: moj je bio Ciganin. Mnogo je Cigana ubijeno! Nacisti ih koriste kao čuvare Židova.

Razgovori među zatvorenicima imaju često metafizičko obilježje: malo je mjesta tako pogodno za metafiziku kao koncentracijski logor, patimo i blizu smo smrti. Pitamo zašto nacisti žele istrijebiti Židove? Opozicioneri i pobunjenici znaju zašto su u logorima koji su, uostalom, bili u početku njima i namijenjeni: oni su izabrali pobunu i borbu…Židovi, počevši od malene židovske djece koju su odmah slali u krematorij, nisu izabrali ništa od toga: naša je smrt rezultat strašnog nesporazuma, lišen svakog smisla? Mi smo žrtveni jarci – ali mogli su to biti i neki drugi.

Onda sam odjednom shvatio zašto Hitler svakog Židova smatra svojim neprijateljem: zbog načina njihova života i oblika njihove emancipacije. Židovi priznaju iskonsku jednakost među narodima, među nacijama. Za nacizam samo je jedna viša rasa, ostale su niže rase; Židovi rat smatraju najgorom krajnošću, dok je on za naciste čas iznimnog zanosa; Židovi vjeruju u čovjekovu slobodu, dočim Hitler traži pokorne mase kako bi ih načinio ”jačima”. Tri su dakle židovska nedostatka koji su apsolutno nespojivi s fundamentalnim nacističkim vrijednostima.

U džinovskoj borbi u kojoj je svijet stavio na kocku svoju sudbinu težeći na jednoj strani demokraciji i pravdi, a na drugoj razdraženosti jačih koji mogu po volji uništiti one koji im smetaju, Židovi su nesumnjivo pretrpjeli više od drugih; ali na kraju, što se tiče mrtvih Auschwitza, bili oni pobunjenici, opozicionari…borba je bila ista!

Pitam se sada i za mene je to vitalno pitanje: Je li Auschwitz iznimka u povijesti svijeta? Cilj mu je bio uništiti cijeli jedan narod, od dojenčadi do staraca. Je li to krajnja točka dugog slijeda pokolja, ratova, trgovine crncima, ropstva, kolonijalizma, eksploatacije čovjeka po čovjeku? Auschwitzi su posvuda oko mene, pa iako živim u građanskoj udobnosti, ipak sam bliži izopćenima, nego oni koji nisu osjetili nesnošljivost.

No vratimo se logorskoj svakidašnjici. U vrijeme objeda, ako nisi sasvim ”otupio”, prisjećamo se prošlog života, naravno uljepšanog. Svi se bojimo postati ”musliman”, što u logorskom žargonu znači ublijediti – vidljiv znak da nemaš više snage za rad i da si zreo za krematorij. ”Ako budeš tako radio”, istim tempom kao kad te gleda kapo, ”za tri dana si musliman”.

Usudio bih se reći da u Auschwitzu nisu postojale ”lake bolesti” (nazeb, gripa): umireš ili živiš. Glad je bila istovremeno i bol i opsesija. Za malo repe (onako slabi kakvi smo bili) pristajali smo satima raditi prekovremeno. Na dan Kipura (praznik na koji Židovi praktikanti poste kako bi iskupili svoje grijehe) madžarski Židovi (masovno deportirani u ljeto 1944. godine) odbijaju podnevnu supu: teško je to danas razumjeti, ali onda je to bio nečuven fenomen: čak su i kapoi, čak su i esesovci bili njime impresionirani: ti ”podljudi” sposobni su odreći se hrane kako bi potvrdili sami sebe, svoje dostojanstvo! Sve do nedavno, premda nisam religiozni vjernik, postio sam toga dana u spomen, makar i ”laički”, tog svjedočanstva.

Drugi put u smrt vodio je kroz bolnicu. Jer, premda paradoksalno, u logoru je postojala bolnica. Služila je da se izbjegnu epidemije, kojima su bili izloženi i esesovski čuvari. Drugovi su me odgovarali da odem tamo jer, govorili su, odatle je najlakše završiti u krematoriju. Pa ipak, jedne večeri vraćajući se s posla pao sam u blatnu kaljužu; ako se pojavim u baraci u takvom stanju, neizbježno će me izbatinati. I tada sam stavio sve na kocku. S više očajanja nego nade našao sam se u bolnici. Zahvaljujući prijateljstvu koje sam sklopio s jednim starijim logorašem (koji nije oklijevao da radi mene riskira ionako malu zaštitu koju je imao u bolnici), a i grčkom Židovu liječniku koji je doznavši da sam student, projicirao u mene dvostruku sliku Bergson-Jaures, proveo sam tamo nekoliko popodneva, izbjegao prisilni rad i sačuvao nešto preostale snage. Moja sudbina ne može se usporediti sa svakodnevnim mučenjem mojih prethodnika: Nijemci su sada već znali da su izgubili rat i postali su oprezni. Osim toga esesovci su bili u škripcu između dviju logika: istrebljenje ili predaja. Zato je ipak poneki logoraš i preživio…

Patnje su nam bile dvostruke: prvo je bilo poniženje; sve je bilo usmjereno da nas uvjeri da nismo ljudi već niža bića nedostojna da žive, loš postupak u riječima i načinu, ”organizacija” rada usmjerena na iscrpljivanje i poniženje, a ne na davanje rezultata (govorim o nekvalificiranim radnicima poput mene), beskrajne prozivke, primoravanje da se prisustvuje vješanju. Ali u tome su se, da tako kažem, krile i radosti Auschwitza: svaki čas, svaki čin kojim se negirala oznaka nižeg bića. Sjetimo se mađarskog Kipura.

Drugo je bila glad: razdiruća, opsesivna. Daju nam supu i parče hljeba u podne i uvečer. Uvečer je moguće zamijeniti hljeb za još jednu supu: razum kaže da je bolje to ne činiti jer je kruh hranljiviji Ali bih s vremena na vrijeme popustio iskušenju, jer druga supa, naravno hladna, izazvala bi upravo ono što je trebalo, bol u želucu da ne osjetiš glad u času kad toneš u san. Glad malo-pomalo slabi moje snage, uništava tijelo: ako situacija potraje, umrijet ću ako i izostane nasilna smrt. Sahnem iz dana u dan – mjerim rukom gornji dio noge: palac i mali prst uspijevaju se dodirnuti; izdržat ću još koji mjesec. Tjelesna i moralna degradacija, mislim samo na to. Gdje je briga o dostojanstvu? Radim na otvorenom, ne treba ni isticati da sam loše odjeven na poljskoj zimi. Možda mi je zato i sada tako često, često hladno.

Crvena armija napreduje. Otkako sam došao u logor, čuje se tutnjava topova u daljini – ali su stalno daleko usprkos našim zvučnim fatamorganama. Ipak, jednoga dana oko 20. januara 1945, najavljuju evakuaciju logora. Ovog puta Rusi su blizu i nacisti žele odvesti preživjele deportirce i logor dignuti u zrak. U interesu im je da izbrišu sve tragove. Liječnik koji me štiti mjeri me – 35 kilograma – i kaže mi: ”Jadniče jadni, nisi u stanju hodati: ostani ovdje. Imaš velike šanse poginuti u eksploziji, ali s obzirom da ionako ne bi izdržao put…”.

Nijemci su doista izbezumljeni, pa se uspijevam sakriti. A onda je nastupila velika tišina, logor je pust. Januar je, snijeg, hladnoća, osama. Bio sam tup od svega, a tome su se pridružili nagla promjena režima i atmosfere. Kao i u stočnim vagonima, očekivao sam smrt, ali sam se istovremeno, na neodređen način, nadao spasu. Na ivici smrti spas nije nemoguć. Žedan sam, i na svoje veliko razočaranje, shvatio samo koliko snijega moram otopiti da dobijem malo vode. Čekam. Nikoga ne vidim, ni s kim ne razgovaram. Logor nisu digli u zrak. Pronalazim nekoliko krumpira, čekam, čekam, četiri ili pet dana, i kroz glavu mi prolaze slike smrzavanja, mumificiranja u ledu i usprkos svemu, misao o spasenju.

I tada jedne večeri (ni grandiozno ni dramatično) – negdje oko pet sati popodne, koliko se sjećam – jedan ruski vojnik, samo jedan, činilo se da se tuda slučajno šeće, gurnuo je vrata. Tek tako, jer je vidio vrata pred sobom. Mislim da je on mene prvi opazio i tada je shvatio da se nalazi u logoru deportiraca. Otišao je po drugove. U Monowitzu je ostalo nekih pedeset do šezdeset osoba; Rusi su nas smjestili zajedno u jednu baraku, imamo svaki svoju postelju; njeguju nas, donose dugo žuđenu hranu; čine sve da nam pomognu na način koji je mješavina samilosti, dobrote i grubosti svojstven borcima koji su i sami prošli najužasnija iskušenja. Nisu nas uzeli u naručaj, nisu nam pjevali uspavanke, nije to njihov stil, ali su nas naučili da dođemo sebi. Jer mi smo morali ponovno naučiti živjeti. Kad sam ugledao prvog ruskog vojnika, u navali osjećaja koji su me gušili, glavna misao mi je bila – živjet ću, dakle; radost, dakako, ali i perspektiva mnogih fizičkih i duhovnih teškoća. Rus koji se brinuo za mene nije nikako mogao shvatiti zašto sam svake noći želio imati na dohvat ruke tanjur s rezancima (naravno hladnih). ”Donijet ću ti bolje”, govorio je. Ali sigurnost mi je bila važnija, biti siguran da je hrana tu. Iskusio sam krajnost bijede i poniženja. Zajedno s prijateljem studentom medicine (sigurno je umro tokom evakuacije; njegov utetoviran broj slijedio je iza mojeg, što je učvrstilo našu bliskost u svakodnevnom životu) odlučili smo ”ako izađemo” (rečenica koju smo ponavljali deset puna na dan) da nećemo živjeti udobnim građanskim životom: htjeli smo da budemo klošari kako bismo shvatili i podijelili život izopćenih i kad logora više ne bude. Kakvog bi smisla imala deportacija ako bih nastavio s prijašnjim životom? A onda sam se ohladio, nastavio studij i diplomirao filozofiju.

Na Ecole normale supérieure, gdje sam radio s Louisom Althusserom, koji se vratio iz zatvoreničkog logora, bio sam čudno biće, istovremeno star, ostario i drug onima koji su se upravo vratili s robije. Ni njima ni svojim bližnjim nisam govorio o nacizmu, o deportaciji. Ne znam jesam li imao pravo. Bojao sam se da svojoj djeci ne ukažem odviše zastrašujuću sliku svijeta. Ipak, sjećam se da sam gledao neki film o Auschwitzu: iznenada sam shvatio da se između svakog snimanja ”nacisti” i ”deportirci” nađu u garderobi ili baru: nisam mogao to dalje gledati.

Vidite, moja priča nema ničega spektakularnog; svjedoči samo da je nekad ipak moguće oduprijeti se onima koji vas žele ugušiti prezirom do uništenja; svjedočanstvo koje ne dopušta da živimo mirno u društvu u kojem su, avaj, mnogi prezreni, pa i sami to radimo. Bilo kako bilo, nikako da otklonimo Auschwitz.

[Georges Snyders, La libération d’Auschwitz, Le Monde, 22 janvier 1995.]

S francuskog preveo Mario Kopić

Libreto
Pokreće Blogger.