Hans Küng: Što je to svjetski etos?

Projekt svjetskog etosa teži za mirom između religija, kultura i nacija na temelju nekoliko zajedničkih i osnovnih etičkih vrijednosti, mjerila i stavova. Tijekom više od dva desetljeća, neprestano je dobivao na aktualnosti i odobravanju. Dapače, svjetski etos doživljava – ne samo zbog svjetske gospodarske i financijske krize – silan uspon. Pored toga su razjašnjeni nesporazumi, koji se lako povezuju s novim projektom, za sve one, koji su se željeli informirati. Različite su discipline potvrdile i osnažile utemeljenja i obrazloženja koja su u prvom razdoblju crpljena prije svega iz svjetskih religija. No, Projekt je unatoč tome sve do danas ostao otvoren i živ proces. Karakterističan je po svojoj životnosti na temelju koje se kao i do sada veoma energično i po svoj prilici kreativno sučeljava s novim pitanjima, koja proizlaze iz kulturnih, društvenih ili religijskih razvoja.

  1. Svjetski etos kao šansa


(1) Globalno razdoblje zahtijeva globalni etos

Ljudsko mišljenje i djelovanje – od politike i gospodarstva preko odgoja i obrazovanja do kulture i sporta – sve se više odigrava pred globalnim horizontom. Iz tog je razloga etičko usmjerenje u istom takvom globalnom opsegu nužnije nego bilo kad do sada. Gotovo svakodnevno čitamo i slušamo o nekakvim krizama, pa čak upravo i o njihovim moralnim pretpostavkama i posljedicama.

Često se postavlja pitanje o tome koju krizu ljudi smatraju opasnijom od svih drugih. Ovo je moj odgovor: Od svih je kriza opasnije suvremeno gomilanje globalnih kriza. Živimo u razdoblju u kojem se više temeljnih kriza uzajamno uvjetuje i osnažuje. Fukushima predstavlja simbol toga kako se uzajamno osnažuju potres, cunami i tehničko-politička zakazanja. Klimatska i energetska kriza, financijska i gospodarska kriza, dužnička i državna kriza, stvarnost su ne samo u zemljama u razvoju nego i u Grčkoj, Portugalu, Italiji, Španjolskoj, Irskoj, Engleskoj i u vodećoj zapadnjačkoj sili SAD-u, pa čak naposljetku i u Francuskoj i Njemačkoj. Promatrano sve skupa, to nisu prirodne krize nego krize koje je prouzrokovao čovjek.

No, sada nažalost ne postoji čarobno sredstvo za prevladavanje pojedinačnih kriza ili čak svih kriza zajedno. Samo je po sebi razumljivo da ni svjetski etos ne pruža gotova rješenja svih tih problema u smislu nekog recepta. No, unatoč tome ideja svjetskog etosa predstavlja učinkovit pokušaj pružanja odgovora jer u krizama globaliziranog svijeta pruža etički orijentacijski okvir (globalno i kod kuće) i jednu vrstu moralnog kompasa, koji može biti koristan u svim životnim područjima, kako u velikim tako i u malim stvarima, kako za mlade tako za stare.

(2) Svjetski etos u svrhu izbjegavanja kriza

Prirodne se katastrofe ne mogu izbjeći, no tim više mogu katastrofe koje je prouzrokovao čovjek. U uvodu moje knjige „Projekt svjetskog etosa“ iz 1990. govorio sam o tri svjetske katastrofe i istodobno o tri krizna datuma, koja su se ponudila čovječanstvu da stvori novi i bolji svjetski poredak: 1918. (nakon Prvog svjetskog rata), 1945. (nakon Drugog svjetskog rata) i 1989. (nakon okončanja „hladnog rata“ između Istoka i Zapada).

  1. sam vrlo rasprostranjenu nadu izrazio uz pomoć sintagme novi svjetski poredak – „A New World Order“ – koji je potom nakon Prvog iračkog rata najavio i američki predsjednik Bush st. No, poslije dva desetljeća morao sam nažalost ustanoviti da se ta nada rasprostranjena u svim narodima očigledno nije ispunila.


Da je tu ogromnu nadu sustiglo razočarenje, to nije uzrokovalo samo zakazanje institucija (nacionalnih vlada i parlamenata i internacionalnih organizacija) nego i katastrofalno zakazanje morala. Uz pomoć respektabilne, poštene i konstruktivne politike, većina se tih katastrofa mogla izbjeći:

– Mogla se izbjeći nova vrsta međunarodnog terorizma: Zamislite da je država Izrael već nakon pobjedničkog Šestodnevnog rata 1967. s arapskim narodima sklopila pošten mir (kojem su se nadali i dalekovidni Izraelci): kako s Egiptom tako i s palestinskom državom, koju je trebalo izgraditi…

– Mogao se izbjeći rat u Afganistanu: Zamislite da su umjesto od prvog momenta ekstremno rizičnog rata na tlu, vodi i u zraku svjetske velesile prvo pokrenule dobro osmišljenu i globalno usklađenu političku i tajnu akciju protiv terorističke mreže „Al-Qaida“ (koja nije država!)…

– Mogao se izbjeći Drugi irački rat predsjednika Busha ml, koji je smjerao prema američkoj hegemoniji na Bliskom istoku: Zamislite da je diktator Saddam Hussein paraliziran uz pomoć političke i vojne izolacije, pa da je istodobno osigurano pošteno političko rješenje za problem Palestine…

– Mogla se izbjeći odveć brza ekspanzija Europske unije: Zamislite da se nije gradio isključivo financijski krov sačinjen od eura nego i istodobno konzekventno vršena unutarnja izgradnja Unije, koje je utanačena Ugovorom iz Maastrichta, putem reformi njezinih institucija (način glasovanja, uvjeti priključivanja i ostalo…) i onemogućen prevarantski pristup…

– Moglo se izbjeći raskidanje Europskog stabilizacijskog pakta, i to u prvom redu na temelju angažmana njemačke vlade: Zamislite da su Njemačka i – nadovezujući se na nju – Francuska Europi i svijetu pružile primjer za rekonstrukciju raspojasane socijalne države s ciljem stvaranja uvjeta za financiranje socijalnih mreža, dokidanje suvišnih subvencija, promjenu financijski neodrživih zakona, ponovne stimulacije gospodarstva i smanjenja nezaposlenosti…

– Na koncu konca, mogla se izbjeći čak i globalna financijska i gospodarska kriza: Zamislite da se blagovremeno potrudilo oko nove financijske arhitekture, koju su mnogi zahtijevali, oko novog Ugovora iz Bretton Woodsa, i suprotstavilo se „casino kapitalizmu“ na Wall Streetu, u Londonu, Frankfurtu i Zürichu…

Sve te krize uvijek posjeduju i etičku dimenziju. A svi će pokušaji rješavanja biti nedostatni ako se ne pozabavimo i razinom etosa, nutarnjim stavom uključenih aktera i rukovoditelja, preobrazbom svijesti, ponovnim podsjećanjem na odgovornost i osnovne etičke standarde.

(3) Demokratske i etičke vrijednosti

Vrijednosti nastale u Europi, kao što su „sloboda, jednakost i bratstvo“, i silna postignuća, kao što su demokracija, ljudska prava i tolerancija, globalno bi se bolje ukorijenila kad bi bile prenošene uz pomoć etičkih vrijednosti, kao što su čovječnost i ljudska mjerila. Proteklih su godina te zapadnjačke vrijednosti i ta zapadnjačka vrijednosna zajednica uvijek iznova bile hvaljene. No, pri tome se često nije osvrtalo na temeljne vrijednosti, koje jesu i europske, no prije svega su istodobno i univerzalne vrijednosti, a čije nepoštivanje kao posljedicu uzrokuje neljudskost:

– Nenasilje i strahopoštovanje pred životom;

– Solidarnost i pravedan gospodarski poredak;

– Istinoljubivost i toleranciju;

– Ravnopravnost i partnerstvo;

Različite su međunarodne konferencije i inicijative istaknule nužnost globalnih etičkih mjerila. Međunarodno povjerenstvo za globalni poredak u politici (1995), koje zajedno s ljudskim pravima naglašava i ljudske dužnosti; potom Globalno povjerenstvo za kulturu i razvoj (1995), koje povrh svekolikog ekonomskog rasta zahtijeva ljudski razvoj; na koncu preporuka „InterAction Council“-a, „kluba“ nekadašnjih predsjednika država i šefova vlada, da se proglasi Opća deklaracija o ljudskim dužnostima (1995).  Svi su svojim moralnim apelima reagirali na stanovite globalne razvoje i trendove:

– Prijelomne situacije u međunarodnoj geopolitičkoj stvarnosti i neučinkovito proglašenje „novog svjetskog poretka“;

– Prekomjerne probleme u području ekologije, eksploziju stanovništva i nestašicu energije;

– Sve snažniju tendenciju u smjeru etničkih sukoba i prijetećem sukobu kultura na lokalnoj i regionalnoj razini;

– Globalno umrežavanje na temelju napretka komunikacijskih tehnologija s njihovim mnogim pozitivnim, ali i nekim negativnim stranama;

– Izazove i šanse višekulturalnog suživota, koji sve do danas predstavlja stvarnost ne samo u velegradovima nego i u seoskim područjima;

(4) Ljudske dužnosti jačaju ljudska prava   

Deklaracija o svjetskom etosu Parlamenta svjetskih religija (Chicago, 4. rujna 1993) već u svom prvom poglavlju potvrđuje temeljno značenje ljudskih prava: „Uvjereni smo u temeljeno jedinstvo ljudske obitelji na našem planetu Zemlji. Iz tog razloga podsjećamo na Opću deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. Ono što je ona svečano proglasila na razini prava, to na ovom mjestu želimo potvrditi i produbiti polazeći od etosa: posvemašnje realiziranje neraspoloživosti ljudske osobe, neotuđivu slobodu, načelnu jednakost svih ljudi i nužnu solidarnost i uzajamnu ovisnost svih ljudi.“ No, Deklaracija ujedno naglašava da „zalaganje za pravo i slobodu pretpostavlja svijest o odgovornosti i dužnostima, pa se iz tog razloga moramo obratiti ljudskom umu i srcu.“

Tako je Deklaracija o svjetskom etosu suglasna s Općom deklaracijom o ljudskim pravima u članku 29. u kojem je riječ o „dužnostima svakog čovjeka prema zajednici“. U tom se članku istodobno govori o „pravednim zahtjevima morala, javnom redu i općem blagostanju u demokratskom društvu“. Ova su promišljanja predstavljala model pri formuliranju već spomenute Deklaracije o ljudskim odgovornostima „InterAction Council“-a (usp. poglavlje VI, 2). Tako postaje jasno da se ljudska prava i ljudske dužnosti, što se tiče društva, uzajamno ne ograničavaju nego plodonosno nadopunjuju. To naglašavaju i različiti dokumenti internacionalnih povjerenstava (usp. poglavlje IV, 5).

Poznato je da je pojam dužnosti u svojoj novijoj povijesti neprestano bio zloupotrebljavan, ne samo u državi nego i u Crkvi. No, sve nas te zloupotrebe ne bi trebale spriječiti u tome da ostanemo pri tom pojmu, koji od Cicerona i Ambrozija posjeduje veliku povijest i koji je zahvaljujući Kantu postao ključan pojam moderne, pa i danas izgleda nenadomjestivim. Dužnost doduše potiče moralno, ali ne prisiljava. Ona prvenstveno proizlazi ne iz čisto tehničkog ili ekonomskog nego etičkog uma. Karakterističan za njega, on čovjeka osposobljava za slobodno opredjeljivanje, potiče ga i pruža mu postojanost u moralnom djelovanju. No, ne bismo smjeli zaboraviti da mogu biti zlouporabljene ne samo dužnosti nego i prava, to jest, kao prvo, onda kad se neprestano isključivo koriste za vlastitu korist i, kao drugo, onda kad se iskorištavaju do svojih ekstremnih mogućnosti. Onaj tko zanemaruje svoje dužnosti, taj u konačnici podriva i prava. Čak bi i država bila ugrožena ako bi je stanovnici a pogotovo ako bi je politički i gospodarski autoriteti koristili nerazborito i zloupotrebljavali za puku vlastitu korist. Suvišno je upućivati na relevantne političke i gospodarske skandale u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Samo je po sebi razumljivo da se važenje ljudskih prava ni u kojem slučaju ne može učiniti ovisnim o faktičnom realiziranju dužnosti. Dapače, to bi značilo da bi prava pripadala samo onome tko bi dokazao da ih je dostojan na temelju ispunjavanja dužnosti prema zajednici. To se očigledno ogrešuje o bezpreduvjetno dostojanstvo ljudske osobe, koje je sa svoje strane pretpostavka ne samo prava nego i dužnosti.

(5) Uz svekoliku različitost zajedništvo

Polazeći od ideje svjetskog etosa, moramo poštovati kulturnu i religioznu raznolikost, a u sklopu toga i različita zakonodavstva u različitim zemljama i regijama dok ne proturječje Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Samorazumljivo je na primjer da je židovstvom obilježena država Izrael zakonski propisala održavanje sabatskog mira subotom. A jednako je tako samorazumljivo da se u relativno liberalnim arapskim zemljama, kao što je Oman, petku priznaje poseban položaj. No, onda bismo jednako tako samorazumljivim trebali smatrati da se tradicionalne kršćanske zemlje i u Europskoj uniji zauzimaju za zaštitu neradne nedjelje i da veliki savez crkava, sindikata, udruga i političara neradnu nedjelju želi kao europsko kulturno dobro uvrstiti čak i u Smjernice Europske unije o radu. Uostalom, slično vrijedi i za religiozne simbole u javnom prostoru, kakav je križ u tradicionalnim katoličkim regijama, sve dok se takav križ ne zlouporabljuje za stranačko-političke ili crkveno-političke ciljeve.

No, uza svekoliku kulturalnu i religioznu raznolikost, svjetski etos naročito osvještava ono zajedničko u sferi etosa. Svi su ljudi nositelji zajedničke odgovornosti za društva i čovječanstvo. A to predstavlja izazov uspostavljanja zajedničkog moralnog temelja kao osnovice za donošenje izbora i angažman: ne složenog etičkog sustava, ali tim više nekolicine općenito priznatih osnovnih i glavnih etičkih normi.

Na taj način svjetski etos predstavlja osnovnu ideju, koja premašuje kulturne granice, za utemeljenje pluralnog i često multikulturalnog društva. Naravno, svjetski etos pretpostavlja različitu kontekstualnu ukorijenjenost i utemeljenje etičkih načela, vrijednosti i normi, pa u tom smislu ni u kojem slučaju ne ostaje ograničen na isključivo religioznu opciju. Naprotiv, svjetski etos predstavlja apel, koji treba razumjeti uključivo. Usmjeren je obvezivanju samoga sebe na etičke vrijednosti i norme, a obraća se vjernicima i nevjernicima, religioznim kao i nereligioznim ljudima. Nitko nije isključen, pa čak niti oni koji apeliraju.

Pri tome se sve više raskriva važnost ideje svjetskog etosa za različita društvena područja:

- Pedagogiju: Ona je na temelju rastuće etničke heterogenosti školskih razreda sve snažnije obilježena interkulturalno. Istodobno se sve više očekuje temeljno etičko usmjerenje;

- Politiku: Ona je upravo u razdobljima snažne mijene u nacionalnom kontekstu usmjerena na osnovicu zajedničkih temeljnih vrijednosti. Nadasve je potrebno sačuvati društvenu povezanost s obzirom na ravnotežu slobode i odgovornosti;

- Gospodarstvo: U razdoblju globalizacije ono svoju pouzdanost mora dokazati na temelju obvezivanja na osnovne etičke standarde: ne samo u vlastitom poduzeću putem poduzetničkog etosa (kultura suradnje, kodeks ponašanja…) ili u sve više interkulturalno obilježenim poslovnim odnosima, u sklopu kojih upravo nije riječ samo o gospodarskom kapitalu nego i o kapitalu povjerenja, nego i posve načelno u slučaju oblikovanja naše globalizirane ekonomije;

- Na koncu međunarodne odnose: Sporazum oko temeljnog humanog etosa može trajno utjecati pozitivno na mir među ljudima iz različitih regija.

  1. Razjasniti nesporazume


Projekt svjetskog etosa započet je prije gotovo dva desetljeća s ovom programskom koncepcijom: Nema mira među nacijama bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama. Nema dijaloga među religijama bez temeljnih etičkih vrijednosti, mjerila i stavova.

Danas je projekt svjetskog etosa priznat posvuda u svijetu u vrlo različitim društvenim područjima, o njemu se dosta govori u medijima i uvijek se iznova realizira na mnogim razinama, pri čemu prvo mjesto zauzimaju škole. No, unatoč tome još uvijek nailazi na nesporazume. Zato bih prvo želio razjasniti nekoliko takvih nesporazuma, koji se uvijek iznova pojavljuju.

(1) Projekt svjetskog etosa nije izričito religiozni nego opći etički projekt

Mogu ga podupirati ne samo religiozne nego i nereligiozne osobe. Moguća su filozofijska utemeljenja jednako kao teološka i religiozno-znanstvena obrazlaganja.

(2) Svjetski se etos ne ograničava na osobnu etiku nego u svako vrijeme vrijedi za sve ljude i ustanove

Već Deklaracija o svjetskom etosu iz Chicaga iz 1993. izriče ono „što bi trebali biti temeljeni elementi zajedničkog etosa za čovječanstvo – za pojedince jednako kao i za zajednice i organizacije, za države jednako kao i za same religije“.

(3) Projekt svjetskog etosa ne smjera na jedinstvo religija nego na mir među religijama

Jedinstvo kršćanskih crkava bilo bi moguće kad ga pojedina crkvena vodstva, naročito ono rimsko, ne bi blokirali i sprječavali zarad očuvanja moći zato što kršćanske crkve u vjeri u Isusa Krista raspolažu zajedničkim temeljem. No, između velikih svjetskih religija nedostaje takav zajednički temelj vjere, pa iz tog razloga ne treba težiti jedinstvu među religijama, no tim više za dijalogom, suradnjom i mirom.

(4) Mir među religijama ne znači ignorirati nego nadići razlike među njima

Razlike u nauku, obredima i običajima treba ozbiljno uzeti u obzir, no u isto je vrijeme – zarad budućnosti čovječanstva – nužno naglašavati zajedničke etičke norme svim razlikama usprkos. Onaj tko ozbiljno prihvaća svjetski etos, taj je često bolje upoznat s razlikama religija od stanovitih kršćanskih apologeta, koji ističu samo razlike bez osvrtanja na zajednička obilježja.

(5) Premda se religije često nadmeću, zajednički je mirotvorni angažman moguć

Religije indijskog i kineskog porijekla ionako nisu tako ekskluzivne jedna spram druge kao što su to tri proročke religije. No, usprkos svim velikim dogmatskim razlikama čak i židovstvo, kršćanstvo i islam raspolažu s mnogo toga zajedničkog, prije svega zajedničkim etičkim standardima, koji predstavljaju srž svjetskog etosa. Ta zajednička obilježja u sferi etosa omogućuju konstruktivnu suradnju usmjerenu miru. Dakako, svaka od tri proročke religije mora koristiti svoj veliki potencijal za mir i kritički se odnositi prema onome što se može pokazati kao potencijal za sukobe. To se na primjer tiče pitanja „svetih ratova“ u Kur'anu ili u hebrejskoj Bibliji ili dogmatske isključivosti u kristološkim iskazima, primjerice u Ivanovom evanđelju. Tomu nasuprot, svjetski etos ističe iskaze svetih spisa, koji zahtijevaju mir i povezuju, ali pri tome dakako ne ignorira njihov potencijal za sukobe.

(6) Pod svjetskim se etosom ne misli na novu svjetsku ideologiju, no tim više na realističnu viziju

Što se tiče suvremenih ljudi, za njih su moderne ideologije jedinstva socijalističkog, kapitalističkog, scijentističkog ili čak religioznog kova sve manje uvjerljive. Svjetski etos ne predstavlja umjetnu „nadstrukturu“, pod njim se ne misli na „vještačko-apstraktni etos jedinstvenog svijeta“. On poštuje raznolikost religiozno i filozofijski utemeljenih moralnih kultura i ne suzbija dobronamjerno one koji misle drugačije. Temelji se u prastaroj mudrosti naroda i osnovnim životnim pravilima, kakva su se oblikovala od vremena kad su ljudi porijeklom iz životinjskog svijeta postali ljudima i kakva su sakupljena u različitim religioznim i etičkim kulturnim tradicijama, pa i u običajnom pravu.

(7) Svjetski etos ne želi nadomjestiti nego poduprijeti etiku pojedinačnih religija

Religija je uvijek više od samog morala, ona je u prvom redu poruka, nauk o spasenju, pa u sebe uz to uključuje obrede i zajedništvo. Bilo bi ludo i iluzorno htjeti nadomjestiti ili učiniti suvišnim Toru židova, Govor na gori kršćana, Bhagavadgitu hindusa, govore Bude ili mudre izreke Konfucija. Sve to ostaje temelj ili okvir za vjeru i život, mišljenje i djelovanje stotina milijuna ljudi. Religije trebaju, štoviše, kao što je to i za očekivati, moraju ustrajavati u svom vlastitom i naglašavati ga u nauku o vjeri, obredima i zajednicama. No, unatoč tome istodobno bi trebale priznavati i realizirati ono što im je zajedničko s obzirom na nekoliko osnovnih etičkih smjernica.

(8) Svjetski etos religije ne reducira na etički minimalizam nego upućuje na osnovicu sastavljenu od osnovnih pravila humanog života

On iznosi na vidjelo elementarno od onoga što je svjetskim religijama već sada zajedničko u sferi etosa. A upravo su dva temeljna načela svjetskog etosa ekstremno zahtjevna i bitno poboljšavaju ljudski suživot: kako pravilo humanosti prema kojem sa svakim čovjekom trebamo postupati ljudski, a ne neljudski ili čak životinjski, tako i zlatno pravilo uzajamnosti prema kojem drugom, bilo pojedincu bilo skupini, ne trebamo činiti ono što ne bismo željeli da i nama samima bude učinjeno.

(9) Svjetski etos ne predstavlja zapadnjački program koji se treba nametnuti ostatku svijeta nego se napaja iz svih velikih svjetskih kultura

Osnovne norme moralnosti oblikovale su se u svim kulturama. Čak se naglašavanje humanosti i zlatnog pravila uzajamnosti nalazi već pet stoljeća prije Krista kod Konfucija. A četiri središnje etičke smjernice ili imperativa ljudskosti – ne ubijati, ne krasti, ne lagati, ne zlorabiti seksualnost – nalaze se već kod Patanjalija, utemeljitelja joge, u budističkom kanonu, pa i – kao što je to za očekivati – u hebrejskoj Bibliji i na koncu konca u Novom zavjetu i u Kur'anu.

(10) Svjetski etos ne donosi sud o notorno prijepornim etičkim pitanjima između i u religijama

Etička pitanja, oko kojih od prvog dana nema konsenzusa među religijama ili pak samo unutar jedne religije ne mogu biti – makar u ovom trenutku – predmet svjetskog etosa. To je razlog zbog čega u Deklaraciji o svjetskom etosu Parlamenta svjetskih religija nisu spomenuta, između ostalog, četiri problema glede kojih nema konsenzusa: zaštita od začeća, abortus, homoseksualnost i eutanazija. No, unatoč tome religije su dužne, umjesto da društvo polariziraju s obzirom na ta prijeporna pitanja, kako se to često zbiva, doprinositi dosezanju konsenzusa na temelju daljnjeg promišljanja i uzajamnog razgovora u skladu s općim etičkim normama koji će pomagati pojedincima i doprinositi društvenom miru.

  1. Bitne dimenzije


(1) Pod etosom se ne misli na nauk o moralu nego na moralnu svijest, uvjerenje i stav

Strogo definirano, pod „etosom“ (grčki: izvorno navika, običaj, navada, tradicija) se ne misli na „etiku“: ne na etički sustav, filozofijsku ili teološku doktrinu ili disciplinu (na primjer Aristotelovu ili etiku Tome Akvinskog i Immanuela Kanta), koja je kao znanstveno promišljanje o moralnom ponašanju dakako vrlo važna. Naprotiv, pod etosom se misli na nutarnje moralno uvjerenje i cjelokupni stav, čovjekovo sebeobvezivanje na povezujuće vrijednosti, neopoziva mjerila i osobne temeljne stavove ili kreposti. U ovom se slučaju više ne nalazimo na razini prava, vanjskih pravila, zakona i paragrafa, policije, državnih odvjetnika, sudova i zatvora. Naprotiv, nalazimo se na razini osobne savjesti – ili u drugim kulturnim tradicijama – srca, dakle nutarnjeg kompasa. Pravna i etička razina su nužne i uzajamno se podupiru, a jedna drugu ne smiju ignorirati ili čak upiti.

(2) Etičke vrijednosti, norme i temeljni stavovi su kulturno specifični i vremenski uvjetovani, no unatoč tome postoje univerzalne etičke konstante

Etičke se norme uvijek ostvaruju u stanovitoj situaciji, na nekom konkretnom mjestu, u stanovito vrijeme i između ljudi koji tamo žive. I: One se ostvaruju na ekstremno različite načine. A da se u stanovitim razdobljima norme primjenjuju ne samo s različitim prioritetima nego i da mogu izgubiti naklonost, dospjeti u zaborav, štoviše da se mogu, nerijetko iz razloga moći, ignorirati, to je povezano s ovisnošću o vremenu i konstelaciji. Prisjetimo se na primjer prezira Isusovog nenasilja u razdoblju križarskih pohoda ili djelomično kulturno sankcioniranog ubijanja djevojčica u južnoj i istočnoj Aziji.

No, stanovita temeljna etička mjerila vrijede (ili bi trebala vrijediti) u svim kulturama. Iskustvo pokazuje: U različitim životnim svjetovima uvijek iznova se pomaljaju slične životne vrijednosti: nadasve zaštita života, vlasništva, istine (istinoljubivosti), seksualnosti. U svim se kulturama poziva na slične norme. Pri tome je opće poznata stvar da se temeljne vrijednosti, kao što su istinoljubivost i pravednost, u Kini ili Indiji drugačije razumijevaju nego u Europi ili Americi. A razumljivo je samo po sebi i to da se stav spram seksualnosti i partnerstva silno promijenio kroz stoljeća. No, ubojstvo, razbojstvo, laž i razvrat, koji ugrožavaju područje života, vlasništva, istine i spolnosti, vrijedili su i vrijede posvuda i u svako vrijeme kao moralno neprihvatljivi, premda na različit način. Svejedno je li riječ o američkom, izraelskom ili njemačkom predsjedniku, engleskom premijeru, japanskom ili indijskom državniku, koji obmanjuje i laže svoj narod: Prije ili kasnije bit će javno optužen i kažnjen gubitkom povjerenja, glasova ili čak odstupanjem od službe. Svejedno je li riječ o članu izvršnog vijeća nekog poduzeća u New Yorku, Tokiu, Singapuru ili Frankfurtu: Jasno je da će morati računati s gubitkom vjerodostojnosti i zakonskim sankcijama ako već nisu bile uspješne sankcije vlastite loše savjesti. Svejedno je li riječ o visokom političaru ili crkvenom čovjeku, koji siluje ženu ili seksualno zlorabi dijete: U javnosti neće izazvati smilovanje, neovisno o tome može li za to na koncu biti pravno optužen ili ne.

(3) Globalni je konsenzus moguć i nužan isključivo s obzirom na elementarni moral

Globalni je konsenzus moguć s obzirom na elementarni moral, koji se ograničava na nekoliko temeljnih zahtjeva. Jedino takav elementarni moral mogu očekivati i promicati druge nacije, kulture i religije: zaštita života, pravednost, seksualnost i istina. U tom je sklopu riječ o zahtijevanju „moral pur“-a, koji nikad ne smije biti dokinut.

Konsenzus nije nužan s obzirom na kulturno diferenciran moral, koji nužno sadržava brojne kulturno specifične elemente (stanovite forme demokracije ili pedagogije). Čak i s obzirom na konkretna prijeporna pitanja, kao što je abortus ili eutanazija, ne bismo trebali postavljati izjednačavajuće zahtjeve drugim nacijama, kulturama i religijama, polazeći od istog moralnog vrednovanja i prakse.

(4) Konkretni sukobi oko normi zahtijevaju vaganje dobara   

Pod svjetskim se etosom ne misli na čistu etiku normi nego na etiku odgovornosti, koja ne uvažava samo etičke norme nego i posljedice koje uvažavanje normi može povući za sobom. Norma je bez situacije šuplja. Situacija je bez normi slijepa. U konkretnoj situaciji sukob oko normi i kolizija dužnosti nisu rijetke, štoviše u većini slučajeva su pravilo. Rijetko postoji crno ili bijelo, ispravno ili pogrešno. Tada onaj ili ona, kojih se to tiče, moraju prema svojoj savjesti poduzeti vaganje dobara, koje norme neće staviti izvan snage, ali će unatoč tome dati prednost većem dobru (na primjer u razdoblju nacizma život skrivenog Židova) pred onim manjim (državnoj policiji reći istinu). Polazeći od toga, razumljivo je i moralno prihvatljivo da čovjek u svrhu okončanja političke tiranije riskira svoj i život drugog (atentat na Hitlera). No, čak i onda kad nije riječ o velikim pitanjima o životu i smrti, pri svakodnevnim menadžerskim izborima, pri sastavljanju novinarskih izvješća, pri izjednačavanju interesa u sklopu svakodnevnog suživota: U većini slučajeva moramo vagati između natjecateljskih dobara i interesa, pa za to trebamo mjerila – bez mjerila nema etičkog stava.

(5) Etička se pravila mogu razvijati i živjeti polazeći od uma, a bez pozivanja na transcendentalnu instancu 

Mnogi se prosvijećeni suvremenici, koji misle i djeluju etički, odriču religiozno utemeljenog etosa jer sami nisu religiozni. Religija je odveć često uzrokovala rigorizam, mračnjaštvo, praznovjerje i zaglupljivanje naroda, djelovala kao „opijum“. Iz tog razloga ne mogu i ne bi trebali niti religiozni ljudi poricati kako mnogi ljudi mogu čak i bez religije raspolagati temeljnim etičkim usmjerenjem i izvršavati moralan život. Zapravo, tijekom novog vijeka često su se više nereligiozni nego religiozni ljudi zalagali za ljudsko dostojanstvo i prava, za slobodu savjesti i vjere, pa tako postali uzorom čak i za religiozne ljude.

Načelno moramo naglasiti da čovjeku kao razumskom biću priliči istinska ljudska autonomija, koja mu omogućuje i bez vjere u Boga realizirati temeljno povjerenje u zbilju i uvidjeti svoju odgovornost za svijet. Počevši od Aristotela i stoika, filozofima polazi za rukom na temelju uma razvijati, konkretizirati i ostvarivati ciljeve i prioritete, vrijednosti i norme, ideale i modele, kriterije za ispravno i pogrešno. O tome će u narednom poglavlju biti više riječi.

(6) No, racionalno apstraktna argumentacija teško da može uvjeriti ljude različitih kultura i miljea

Etički diskurs usmjeren na utemeljenje Karl-Otta Apela (rođen 1922) i Jürgena Habermasa (rođen 1929) s pravom naglašava važnost racionalnog konsenzusa i diskursa. No, oni misle da u tobožnjoj neovisnosti o kontekstu mogu, polazeći od ljudske komunikacijske i argumentacijske zajednice, razviti norme koje trebaju vrijediti bezuvjetno. Religiozni temelji i tumačenja morala, koja su u očima javnosti tobože izgubili na vrijednosti, trebaju biti nadomješteni racionalnim diskursom, uobičajenom jezičnom igrom, „silom nenasilnog argumenta“. Nema sumnje da i svaka religiozna argumentacija pretpostavlja racionalni angažman, no sučelice konkretnoj životnoj zbilji pokazuje se upitnim želja uz pomoć apstraktnog racionalnog diskursa afirmirati jedan etos globalno (takoreći do posljednjeg indijskog ili afričkog sela). Filozofski se norme mogu prikazati dobro utemeljenim i obvezujućim. No, religije mogu, ako se ispravno razumiju, pridonijeti više u sferi motivacije, a norme isključivo religiozno – na temelju upućivanja na bezuvjetnu instancu – mogu polagati pravo na bezuvjetno važenje.

(7) Etička koalicija religioznih i nereligioznih ljudi i skupina predstavlja društvenu i svjetsko-političku nužnost

Na temelju brzog znanstveno-tehnološko-industrijskog razvoja, globalni su izazovi – oni politički, socijalni, ekološki, kulturni i osobni – zadobili takvu složenost i hitnost da njima možemo ovladati isključivo suradnjom različitih društvenih skupina, onih religioznih kao i nereligioznih. Za to je odsudan zajednički etos: Miroljubiv suživot zahtijeva dogovor oko toga da sukobe između nacija, etnija i religija želimo rješavati nenasilno. Pravedan gospodarski i pravni poredak zahtijeva volju da se pridržavamo stanovitog ustroja i stanovitih zakona. Institucije na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini mogu funkcionirati jedino zahvaljujući makar prešutnom pristanku dotičnih građana i građanki. Prihvatljiv suživot u obitelji, u sklopu sporta ili na radnom mjestu, zahtijeva minimum uzajamnog poštivanja i spremnost da jedni druge susrećemo pošteno i pristojno. No, gubitak starih tradicija usmjeravanja i instanci usmjeravanja u mnogim je društvima uzrokovao dalekosežnu orijentacijsku krizu i opasnost praznog prostora u sferi smisla, vrijednosti i normi, koji može dovesti do egoizma i ravnodušnosti, pa nerijetko i do trivijalnog nihilizma i difuznog cinizma. Iz tog bi razloga iza sebe trebali ostaviti i prevladati tradicionalne animozitete – konzervativci protiv liberala, klerikalci protiv laika, propagandisti predmoderne „kršćanske“ Europe protiv apologeta čisto sekularne Europe.

Pa čak se i spor oko porijekla ljudskih prava relativizira ako se u obzir uzmu dvije stvari: Jezično oblikovanje nedodirljivih i neizgubivih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva neosporno predstavlja epohalnu zaslugu europskog prosvjetiteljstva (Enlightenment, Les Lumières) u 17. i 18. stoljeću. No, ona su se mogla u Europi i jedino u Europi razviti na temelju židovsko-grčko-kršćanske baštine (čovjek kao individua, osoba, slika Božja) – od Platona, Aristotela i stoika preko Tome Akvinskog do doprinosa španjolske barokne skolastike ljudskim pravima (Vitoria, Las Casas).

(8) Religiozne tradicije ne treba ignorirati nego o njima kritički promišljati

Kulturni nas antropolozi poučavaju, kako ćemo to još pobliže vidjeti: Konkretne etičke norme, vrijednosti i uvidi oblikovali su se postupno – tijekom vrlo složenog i dinamičnog društvenog procesa. Ovisno o tome na kojem su se mjestu javljale životne potrebe, na kojem su se mjestu pokazivale međuljudske potrebitosti i nužnosti, tamo su se od prvog dana nametala usmjerenja i regulative za djelovanje zarad uspostave ljudskog ponašanja: stanovite konvencije, upute, običaji, dakle etička mjerila, pravila, norme, koje su prokušavane posvuda u čovječanstvu stoljećima i tisućljećima. Pri tome pada u oči kako su stanovite etičke norme posvuda u svijetu jednake. Pored toga, povijesna je činjenica i ovo: Religije su stoljećima bile sustavi orijentacije, koji su tvorili temelj za stanoviti moral, legitimirale su ga, pružale motivaciju za njega i često ga čak i sankcionirale uz pomoć kazni. O tome će biti još riječi.

U svrhu promišljanja o tim pitanjima i u svrhu usmjeravanja ljudi, filozofija i religija, filozofija i teologija izvorno su živjele više u zatvorenim kulturnim prostorima i u simbiozi. To se danas teško može iznova uspostaviti, a etička pitanja danas znatno premašuju granice filozofije i religije ili pojedinačnih kultura. Iz tog se razloga preporučuje energičnija suradnja svih dotičnih disciplina s obzirom na jednu te istu viziju nade: „To make the world a better place.“ Što se tiče ostvarenja te vizije nade, temelj joj mora biti promjena svijesti u smjeru humanog etosa – u službi kulture nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom, solidarnosti i pravednog gospodarskog ustroja, ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene, protiv svih oblika neljudskosti.

S njemačkoga preveo Alen Kristić     
Pokreće Blogger.