Karl-Josef Kuschel: Izazovi svjetskog etosa

1993-2013: 20 godina Deklaracije o svjetskom etosu

Temeljne namjere nekoć – izazovi danas

Što bi se još moglo reći tijekom predavanja o temi kakva je Deklaracija o svjetskom etosu a da to o njoj već nije podrobno istraženo i objavljeno? Od publikacija ću spomenuti samo rad o „Putu do Deklaracije o svjetskom etosu“ [„Die Weltreligionen entdecken ihr gemeinsames Ethos. Der Weg der Weltethoserklärung“] Christel Hasselmann, koji je izvorno nastao kao doktorska radnja i objavljen već 2002, i X. poglavlje 3. sveska „Sjećanja“ [„Erlebte Menschlichkeit“] Hansa Künga, u kojem je, pod naslovom „Projekt svjetskog etosa: jedan etos za čovječanstvo“, Küng opisao pozadinu i nastanak „Deklaracije o svjetskom etosu“, da bi, nadovezujući se na to, predstavio razvoj Projekta na temelju aktivnosti „Zaklade za svjetski etos“, koja je utemeljena 1995. Te su aktivnosti razvijene u vrlo različitim područjima rada i međunarodnim kontekstima, onako kako su još jednom i još podrobnije predstavljene 2012. u „Priručniku svjetskog etosa“ [„Handbuch Weltethos. Eine Vision und ihre Umsetzung“], objavljenom 2012. uz suradnju Stephana Schlensoga i Günthera Gebhardta. Dakle, što tome još pridodati nakon što je o projektu svjetskog etosa, kako se to čini, sve rečeno?

No, u mojoj se osobi istodobno ujedinjuje blizina i distanca? A to me i jest izazvalo da unatoč svekolikom oklijevanju prihvatim poziv Stephena Schlensoga da održim ovo predavanje. Uz Hansa Künga sam suvremeni svjedok, koji je „nekoć“, godine 1993, bio uključen u izradu „Deklaracije o svjetskom etosu“ i nazočan u Chicagu. Nastanak i proglašenje Deklaracije od strane Parlamenta svjetskih religija doživio sam iz prve ruke. A na to se nadovezuje to da više nisam aktivno uključen u operativne „poslove“ Zaklade, pa iz tog razloga mogu sa stanovitom distancom ne samo analizirati nekoć nastali Dokument i njegove temeljne namjere nego i naznačiti izazove današnjice i sutrašnjice s kojima je prema mom zapažanju projekt svjetskog etosa sučeljen 20 godina „poslije“.

  1. Svijet iz 1993.


„Svijet se nalazi u agoniji… mir nam izmiče – Planeta se razara – susjedi žive u strahu – napetosti između muškaraca i žena rastu – djeca umiru! To je odvratno.“ Započinje li na taj način naša Deklaracija o svjetskom etosu? U svakom slučaju, na taj način započinje „Uvod“ u prvo izdanje Deklaracije. No, upravo taj puki „alarmizam“, ta panična retorika sačinjena od slika iz apokaliptičkog repertoara, koliko histerična toliko i snažna, ne predstavlja stil i ton Deklaracije o svjetskom etosu. Zapravo, taj takozvani „Uvod“ i nije nastao u Tübingenu. Taj je tekst sastavilo uredničko vijeće Parlamenta svjetskih religija u Chicagu, a trebao je biti naglas pročitan za vrijeme završnog zasjedanja otvorenog za javnost 4. rujna 1993. što se i dogodilo.  Za odgovorne u Chicagu takav bi tekst čak bio i posve dostatan. On je i predstavljao više-manje ono što su očekivali od Tübingena, „dvije do tri stranice“, kako se toga ispravno sjeća Hans Küng. Zamislite da su iza Chicaga 1993. ostale samo te gotovo 4 tiskane stranice obuhvatnog Dokumenta. Ništa je ono što bi ostalo od tadašnjeg Parlamenta svjetskih religija. Tek je na temelju koliko precizno-sažete i ujedno toliko obuhvatno-supstancijalne Deklaracije bio stvoren temelj za budući rad u smislu dugoročne perspektive. A Hans Küng, njezin autor, bio je čovjek, koji se pobrinuo za to da se Deklaracija ne zagubi poput mnoštva dokumenata usvojenih tijekom skupština, kongresa, susreta i konferencija. U pravilu budu brzo „uladičeni“ i više nikad ne ugledaju svjetlo dana.

No, i naša Deklaracija o svjetskom etosu započinje tematiziranjem jednog problema. „Naš svijet prolazi kroz temeljnu krizu: krizu svjetskog gospodarstva, svjetske ekologije i svjetske politike.“ Tako glasi prva rečenica. To je formulirano mnogo trjeznije i odgovara situaciji iz 1993. godine. Kako je izgledao svijet iz 1993? Posegnut ću za tri netom spomenute natuknice.

  1. natuknica: Kriza svjetskog gospodarstva


Svijet se 1993. još uvijek nalazio pod dojmom drugog velikog „sloma burze“ u povijesti gospodarstva i financija 20. stoljeća. Poslije „crnog četvrtka“ u listopadu 1929. uslijedio je „crni ponedjeljak“ 19. listopada 1987. Tog se dana Dow Jones indeks strmoglavio za više od 20 posto. Na burzama je došlo do upečatljivo najvećeg dnevnog gubitka do tada. U New Yorku su se službeni brokeri od vremena do vremena suočavali s nesposobnošću da uopće ustanove kurs, nadasve zato što se kompjuterski sustav uvijek iznova gasio zbog preopterećenja. Unatoč tome, tijekom dana je više od 600 milijuna akcija promijenilo vlasnika što je za to vrijeme predstavljalo rekord. Sve u svemu, američko tržišta akcija tog je dana na vrijednosti izgubilo 500 milijardi dolara. Bezbroj ulagača je uništen.

Vrijeme je to američkog predsjednika Ronalda Reagana (1981-1989). Njegova je gospodarska politika stimulirala bogate da postanu još bogatiji prije svega putem umanjivanja poreza što je bilo povezano s očekivanjem da će bogataši nakon toga stvoriti radna mjesta i državi omogućiti ubiranje poreza. Dakle, prije ili poslije bogatstvo će se bogatih spustiti „dolje“. Riječ je o teoriji „trickle-down“. No, posljedica je užasna pohlepa za novcem. Iz tog će razloga „greed“ i postati ključna riječ za godine Reaganove vladavine. Već su 1987. seizmografski budno dva Amerikanca umjetnički predstavili i ujedno demistificirali tu pohlepu za novcem: Tom Wolfe svojim romanom „Bonfire of Vanities“ [„Lomača ispraznosti“] i Oliver Stone svojim filmom „Wall Street“. Radnja i jednog i drugog umjetničkog djela odigrava se u brokerskom miljeu New Yorka. Pojedinosti o tome možete pronaći u knjizi „Börsen, Banken, Spekulanten. Spiegelungen in der Literatur – Konsequenzen für Ethos, Wirtschaft und Recht.“ [„Berze, banke, špekulanti. Refleksije u književnosti – konsekvence za etos, gospodarstvo i pravo“] koju sam objavio 2011. zajedno s pravnikom u gospodarstvu prof. Heinz-Dieterom Assmannom iz Tübingena.

Druga smjernica Deklaracije o svjetskom etosu napisana je upravo protiv tih izobličavanja američkog gospodarstva, koja su prije svega omogućena iskustvima s ekonomijom na Reaganov način („reagonomics“) i kojima poput odraza u zrcalu odgovara u povijesti besprimjerno zaduženje američke države: „Obveza njegovanja kulture solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka“. Nije slučajno da pojašnjavajući komentar o tome završava ovim pasusom:

„Umjesto nezasitne pohlepe za novcem, prestižem i potrošnjom, potrebno je iznova pronaći smisao za umjerenost i skromnost. Jer čovjek u pohlepi gubi svoju 'dušu', svoju slobodu, svoj spokoj, svoju nutarnji mir, a time i ono što ga čini čovjekom.“ (Deklaracija o svjetskom etos, 1993, str. 34).

  1. natuknica: Kriza svjetske ekologije


Gospodarski rast na zemlji je „ograničen“. Šira je javnost svjesna te analize barem od 1972. Te je godine bračni par Meadows objavio svoju studiju koja će kasnije steći slavu: „The Limits to Growth“. Temeljna nakana tog istraživanja, koje je poduzeto po nalogu „Club of Rome“, jest to da pokaže kako osobno i lokalno djelovanje svake osobe posjeduje globalne učinke, ali ti učinci ne odgovaraju vremenskom horizontu i prostoru djelovanja tog pojedinca. Jasnije formulirano: Pojedinac u pravilu uopće nije svjestan onoga što dugoročno izaziva. Na temelju toga taj izvještaj zaključuje: Ako se suvremeni porast svjetskog stanovništva, industrijalizacije, onečišćenja okoliša, proizvodnje živežnih namirnica i iskorištavanja prirodnih resursa nastavi na sadašnjoj razini, apsolutne granice rasta na Zemlji bit će dosegnute tijekom sljedećih stotinu godina.

O toj se studiji strastveno raspravljalo posvuda u svijetu, a njezine su premise i prognoze doživjele višestruke prigovore. No, postigla je dvije stvari: Kao prvo, pokrenula je nova istraživanja, analize i prognoze. Ta se tema više nije mogla ignorirati. Tako je 1992, godinu dana prije nego što ćemo putovati u Chicago, objavljena susljedna studija „Nove granice rasta“. U aktualiziranim simulacijama u obzir su uzete nove spoznaje (na primjer o postojanju većih nalazišta resursa nego što se za to znalo dvadeset godina ranije) i razvoj do kojeg je u međuvremenu došlo. No, time nije opovrgnuta temeljna prognoza. Kao drugo, studija iz 1972. uvrstila je temu ekologije nepovratno u dnevni red svjetske politike. Nije slučajno da se 1992. održala i jedna konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju („United Nations Conference on Environment and Development – UNCD“), poznata i kao „Svjetski samit“. Održala se u lipnju 1992. u Rio de Janeiru. Mnogi je smatraju kamenom temeljcem integracije politike okoliša i razvoja na svjetskoj razini, a ujedno predstavlja preludij za niz drugih „svjetskih samita“ – Rio+5 1997.  u New Yorku, Rio+15 2002. u Johannesburgu i Rio+20 2012. iznova u Brazilu, povezanim s „Konferencijom Ujedinjenih naroda o održivom razvoju“. Koliko nam je to danas poznato, sve su to poduhvati koji znatno zaostaju za očekivanjima koja su se s njima povezivala u svijetu.

Kriza svjetske ekologije: Izrada Deklaracije o svjetskom etosu odvijala se pod dojmom te rasprave. Tragovi se nalaze prije svega u komentaru prve smjernice: „Obveza na kulturu nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom“. Ključne riječi iz tadašnje rasprave mogu se bez poteškoća pronaći u tekstu:

„Ljudska je osoba beskrajno dragocjena i treba je bezuvjetno štititi. No, i život životinja i biljaka, koje zajedno s nama nastanjuju ovu planetu, zaslužuju zaštitu, obzir i skrb. Neograničeno iskorištavanje prirodnih temelja života, bezobzirno razaranje biosfere, militariziranje kozmosa, sve to predstavlja zločin. Kao ljudi posjedujemo – upravo u pogledu na buduće generacije – posebnu odgovornost spram planete Zemlje i kozmosa, za zrak, vodu i tlo. U ovom smo kozmosu svi uzajamno isprepleteni i jedni od drugih ovisni. Svatko od nas ovisi o dobru cjeline. Zato važi sljedeće: Ne treba zagovarati vlast čovjeka nad prirodom i kozmosom nego kultivirati zajedništvo s prirodom i kozmosom.“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 30 i dalje).

  1. natuknica: Kriza svjetske politike


Promatrano iz perspektive svjetske politike, svijet iz 1993. pokazuje ambivalentno lice. To nismo smjeli ignorirati, a sačuvalo nas je od „alarmizma“. S jedne strane: Makro sukob Istoka i Zapada bio je deaktiviran. 1989. pao je Berlinski zid a već 1990. došlo je do ponovnog ujedinjenja Njemačke. Za ne povjerovati: Najednom više nije bilo „željezne zavjese“, Varšavskog pakta, monopola moći komunističkih stranaka. Čak je i politika atomskog razoružanja velesila napredovala. Već su u siječnju 1993. u Moskvi tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin i američki predsjednik Bush st. potpisali ugovor „START II“. Nazire se nova drastična redukcija strateškog atomskog oružja.

No, s druge strane: O novom svjetskom poretku, kako je to najavio predsjednik Bush st, nije moglo biti govora. Uz zakazanje gospodarske i socijalne politike (Bush je bio dopredsjednik za Reaganove vladavine), to je bio glavni razlog zašto je Bush u studenom 1992. izgubio predsjedničke izbore protiv Billa Clintona. Potonji će ga već 20. siječnja zamijenit kao 42. predsjednik SAD-a jer su na razini nižoj od starog makro svjetskog sukoba početkom 90-tih godina prošlog stoljeća izbili regionalni meso konflikti, a prvi spektakularni teroristički udari izazvali fatalne učinke: građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, bombaški napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku i Prvi irački rat za vladavine Busha st. Po prvi je put u povijesti nakon Drugog svjetskog rata islamistički teror na tako spektakularan način uzeo maha i po prvi je put jedna zapadnjačko-„kršćanska“ sila vodila rat na „muslimanskom teritoriju“. Sada već globalno umrežen i djelatan islamistički terorizam naročito iz toga crpi svoju demonsku energiju i opravdanje.

Ali 1993. pokazuje i neke pozitivne znakove na razini svjetske politike. To niti možemo niti želimo ignorirati. U veljači 1993, gotovo 6 mjeseci prije „Chicaga“, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvaja rezoluciju o osnivanju „Međunarodnog suda za ratne zločine“ počinjene na području bivše Jugoslavije. Sredinom rujna 1993, nedugo nakon zasjedanja Parlamenta svjetskih religija u Chicagu, tadašnji premijer Izraela Rabin i predsjedavajući PLO-a Arafat u Washingtonu potpisuju ugovor „Gaza-Jericho“ o djelomičnoj autonomiji Palestine. A list se okrenuo i što se tiče aparthejda u Južnoafričkoj Republici, i to u toj mjeri da su se Ujedinjeni narodi u listopadu 1993. mogli opredijeliti za okončanje gospodarskih sankcija protiv Južnoafričke Republike. Do novog političkog ustroja dolazi nenasilnim putem. Svijet je odahnuo. No, preplavljuje nas silno očajanje kad pomislimo na deset tisuća mrtvih čiju je smrt već do sada uzrokovao trenutni građanski rat u Siriji. 12. studenog 1993. Nobelovu nagradu za mir u Oslu dobivaju karizmatični crnački vođa Nelson Mandela i tadašnji južnoafrički predsjednik Willem de Klerk. Nobelovu nagradu za književnost za 1993. u Stockholmu dobiva Amerikanka i crnačka borkinja za građanska prava Toni Morisson, a Mirovnu nagradu njemačkih knjižara u Frankfurtu župnik, publicist i borac za građanska prava u DDR-u Friedrich Schorlemmer. A to jesu važni znakovi. Oni potječu iz povijesti slobode iz 1993. godine. Dakle, nema temelja za uzbunjivanje zbog nadolazeće propasti: „Čovječanstvo danas posjeduje dostatne ekonomske, kulturne i duhovne resurse da stvori bolji svjetski poredak!“ To je jedan od ohrabrujućih znakova koji se također nalaze u Deklaraciji o svjetskom etosu. (1993, str. 22)

Tekst se kreće na razini umjerenog stila i tona, u za njega svojstvenoj mješavini patosa i preciznosti. Odmah na početku govori o nužnosti „novog svjetskog poretka“, i to sučelice „starim i novim etničkim, nacionalnim, gospodarskim i religioznim napetostima“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 22). Sada znamo i zašto. Pri tome svjesno prihvaća ključnu riječ predsjednika Busha, ali svjetski poredak ujedno povezuje s globalnim pravnim poretkom koji simbolizira – ne samo simbolički – Međunarodni sud za ratne zločine. Polazeći od te povijesne pozadine iz 1993. (regionalni ratovi, islamistički teror, atomsko razoružanje, okončanje aparthejda), danas bolje razumijemo na koga se i na što se misli kad se u komentaru prve smjernice kaže:

„Upravo su politički moćnici pozvani pridržavati se pravnog poretka i zauzimati se što je više moguće za nenasilna i mirovna rješenja. Trebali bi se angažirati oko međunarodnog mirovnog poretka kojemu je potrebna zaštita i obrana od nasilnika. Naoružavanje predstavlja pogrešan put, a razoružanje imperativ sadašnjeg trenutka. Neka se nitko ne zavarava: Čovječanstvo neće preživjeti bez svjetskog mira.“

(Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 30).

  1. Potencijal religija u razdoblju sekularizma


Nasuprot takve globalne situacije temeljnu namjeru Deklaracije predstavlja podastiranje duhovnog i mudrosnog potencijala svjetskih religija, ne naprosto kao rješenje problema nego kao nutarnji izvor snage za primjereno djelovanje, i to u pogledu na svakog pojedinačnog čovjeka, neovisno o tome kakve je religiozne ili svjetonazorske pozadine. Religiozna strast povezana sa stručnim znanjem – za to se zalaže Deklaracija. Na taj bi se način trebalo postići da ljudi od problema ne bježe u privatnu sferu ili na temelju etike uvjerenja izbjegavaju stvarnost ili se čak cinički sklanjaju u stranu pred očitim pritiskom problema nego da se sami založe za rješenje problema – sa stručnim znanjem u glavi. Vruće srce i hladna glava ne moraju se isključivati. No, upravo zato što se pouzdaje u potencijal religija, Deklaracija se osjeća sučeljenom s oštrim prigovorima kritike religija. S njom se mora pozabaviti. Rasprava s kritikom religije u neku ruku neprestano i prožima tekst, čak i na mjestima na kojima nije izravno tematizirana.

U tom se sklopu pomalja laicizam i sekularizam, prije svega vrlo rasprostranjen u sjevernim i zapadnim europskim zemljama. Njihove pristaše proglašavaju religiju, ako je posve ne zabacuju unaprijed kao ideologiju neprijateljsku spram slobode, u najboljem slučaju privatnom stvari. Moć religijskih institucija napadaju kao monopoliziranje istine. Religije smatraju najneprimjerenijim „posredovateljima“ životnog stava kompatibilnog s demokracijom u globalnom društvu trećeg tisućljeća: slobode od svekolikog duhovnog i moralnog tutorstva, odgoja za poštovanje ljudskih prava, života u duhu pluralizma i slobodne razmjene ideja. Deklaracija o svjetskom etosu mora ostati postojana pred tim. Njoj to i polazi za rukom, i to u četiri koraka:

  1. Deklaracija prihvaća kritiku religija i okreće je u samokritiku. U posvemašnjoj se jasnoći distancira od „poglavara i pristaša religija“ koji „potiču agresiju, fanatizam, mržnju i neprijateljstvo spram stranaca, pa čak nadahnjuju i legitimiraju nasilne i krvave sukobe“. (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 20). Tekstu pri tome kao polazište služi spoznaja da se u suvremenom društvu vjerodostojnost može zadobiti jedino na temelju samokritike. Religije će moći biti doslovno „vjero-dostojne“ samo onda –


kako se to u tekstu od riječi do riječi nalazi zapisano – kad same uklone one sukobe koji izviru iz njih samih, kad razgrade uzajamnu oholost, nepovjerenje i predrasude, jednako kao i uzajamne neprijateljske slike, te iskažu poštovanje tradicijama, svetinjama, blagdanima i obredima onih koji vjeruju drugačije.“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 26).

  1. Religija se u Deklaraciji ne pojavljuje kao „sustav“, a niti kao „institucija“, koja ljudima želi ovladati na temelju paternalističkih odnosa, nego kao temeljni stav, ujedno i ponizan i odrješit, jer se može osloniti na predaje stare tisućljećima, višestruko izdavane i oskrvnjavane, ali ne i opovrgnute. Ovu će misaonu figuru kasnije preuzeti Jürgen Habermas kad bude govorio o tome da su „u svetim spisima i religijskim predajama artikulirane intuicije o grešnom padu i spasenju, o spasilačkom izlazu iz života doživljenog bez mogućnosti spasenja, suptilno sricanom i hermeneutički održavanom na životu kroz tisuće godina“. (Govor u Münchenu, 2004). Dakle, ključnu kategoriju Deklaracije ne predstavlja sveznalaštvo nego pouzdanje „u prastaru mudrost naših religija“:


„Kao ljudi religijskog i duhovnog usmjerenja, koji svoj život temelje na Posljednjoj zbilji i iz Nje crpe duhovnu snagu i nadu putem pouzdanja, molitve ili meditacije, riječima ili šutnjom, posjedujemo posebnu odgovornost…  Ne smatramo se boljim od drugih ljudi, ali se pouzdajemo u to da nam prastara mudrost naših religija može pokazati put i u budućnosti.“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 21).

  1. Razumljivo je samo po sebi da je polazište Deklaracije multireligijsko globalno društvo. Kako bi uopće moglo i biti drugačije, kad je trebala biti usvojena od strane Parlamenta svjetskih religija u nazočnosti više od stotinu poslanika iz različitih svjetskih religija u višereligijskom gradu kakav je Chicago? Kako bi uopće moglo i biti drugačije, kad je simbolička riječ „parlament“ trebala ukazivati istina ne na demokratsku legitimaciju u političkom smislu, ali zato na „jednake odnose“ u pogledu zastupljenosti i i komunikacije u moralnom smislu? Oholo monopoliziranje istine od strane bilo koje od religija bilo bi groteskno sučelice zadaćama na koje zajednički trebaju odgovoriti u globalnom društvu. No, pluralizam religija za Deklaraciju ne predstavlja povod za podizanje uzbune zbog „diktature relativizma“ nego za poziv na korištenje duhovnog i životno-praktičnog potencijala svake religije gdje god je to moguće. Ona želi izričito dosegnuti ljude iz svake religije što dolazi do izražaja već na retoričkoj razini zahvaljujući uvodnim rečenicama komentara svake smjernice i svakog pasusa naslovljenog slovom A u tim komentarima: „Bezbrojni ljudi u svim regijama i religijama zalažu se za život koji neće biti obilježen egoizmom….“ U svim religijama. I: „No, u velikim starim religijskim i etičkim tradicijama čovječanstva nalazimo smjernicu…“


Iz toga proizlazi da Deklaracija staje u kraj monopoliziranju istine od strane jedne religije, da prekida s polaganjem prava na nadmoćnost jedne religije kao tobože savršenije ili obuhvatnije od svih drugih i da staje u kraj trijumfalizmu kojim se druge religije diskvalificiraju kao „deficitarne“. Religije su različite. „Razlike između religija ne smiju se brisati ili ignorirati“ – u tome Deklaracija posve realistično čvrsto ustrajava (1993, str. 25). Jer nisu uzajamno izmjenjive, svjetske religije posjeduju različite profile istine. A jer je to tako, međureligijski razgovor nije suvišan. No, drugost je nešto različito od nadmoćnosti. Odnose ljudi iz različitih religija zatrovao je prikriveni ili otvoreni trijumfalizam, a ne ponizno pouzdanje u istinu vlastite religije.

  1. Deklaracija je lišena trijumfalizma i spram nereligioznih ljudi. Ne zahtijeva niti nadmoćnost jedne religije nad svim drugim religijama niti svih religija zajedno nad nereligioznim pojedincem. Ne stvara nove fronte između religioznih i nereligioznih ljudi nego ohrabruje za sudjelovanje, i to upućivanjem na temeljni etos koji „mogu razaznati i živjeti svi ljudi dobre volje, religiozni ili nereligiozni“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 25). Oznaka toga je svjesno postavljena: „Iz velikih religijskih i etičkih tradicija čovječanstva…“, što će reći: I etičke predaje nereligioznog karaktera iza sebe posjeduju veliku povijest, onu prije i poslije kršćanskog humanizma. To je trebalo izričito ustvrditi. Deklaracija nema ekskluzivan nego participacijski karakter.


Što se tiče četiri neopozive smjernice, nije slučajno da su se u povijesti ljudskih kultura i religija oblikovale ove a ne druge etičke norme. To sam bolje razumio tek na temelju distance. Ako se pobliže promotre, sve kruže oko teme zaštite života i pouzdanja u život. A kako bi drugačije moglo i biti? Kako bi drugačije mogao uspjeti ljudski suživot? „Ne smiješ lagati!“ – riječ je o osiguranju dostojnosti ukazivanja povjerenja, kako mene samoga tako i moga bližnjeg. „Ne smiješ krasti!“ – riječ je o osiguranju onoga što pripada meni i drugima. „Ne smiješ ubiti!“ – riječ je sasvim elementarno o nedodirljivosti moga i tuđeg ljudskog života. „Ne smiješ zloupotrebljavati seksualnost!“ – na kocki je ni više ni manje nego očuvanje mog vlastitog i tuđeg tjelesno-duhovnog integriteta. Ove su se etičke smjernice polagano nametale dok je čovjek iskoračivao iz carstva životinja, a različite religijske i filozofijske tradicije formulirale su te etičke smjernice upravo iz tog razloga obvezujućim i bezuvjetnim. U protivnom bi ljudska zajednica razorila samu sebe. Što se tiče zajednice, temeljni etos posjeduje društveno-psihološku funkciju autodestruktivne profilakse, osnaživanja nutarnje povezanosti. Na taj se način osigurava preživljavanje u borbi za život. Koliko se znanja o čovjeku i mudrosti o životu krije upravo u zlatnom pravilu: bez uzajamnosti nema suživota ljudi u miru i pravednosti. To je – razumije li se ispravno – u vlastitom interesu. Moralno djelovanje nipošto ne predstavlja automatski – kako to tvrdi rasprostranjeni klišej – „ludost“. Zašto ne? Zato što bezobzirnost (na primjer vulgarno ostvarenje interesa), laži (na primjer u obliku lažiranja konačnih financijskih izvještaja) ili obmana (većinom u obliku korupcije) dugoročno gledano razaraju temelje svekolikog suživota: povjerenje, bilo u svijetu stranaka, poduzeća, crkava ili univerziteta. Pri tome baš zlatno pravilo ne zahtijeva pretjerani altruizam nego sasvim trijezno apelira na vlastiti interes svakog čovjeka: Želiš poštovanje za svoju osobu – prakticiraj ga spram drugih! Želiš razumijevanje za svoje stajalište – pokaži razumijevanje i za ono tvog bližnjeg! Želiš solidarnost kad ti krene loše – ukaži ga drugima! Zapazi neraskidivu povezanost između tvoje i tuđe dobrobiti. Ne živi leđa okrenutih prema drugima, misli i na interese drugih. A drugi je uvijek i onaj druge vjere, drugačijeg razmišljanja i drugačijeg načina življenja.

III. Ono što nismo mogli slutiti 1993: svijet iz 2013.

No, sada tijekom predavanja i tečajeva za usavršavanje naobrazbe od strane skeptika uvijek iznova možemo čuti da je ono što se zahtijeva u Deklaraciji zapravo samo po sebi razumljivo i zato banalno. Krasti, lagati, ubijati, zloupotrebljavati seksualnost: Tko bi to još želio? A da se s njim „postupa ljudski“, to svaki pojedinac želi. Dakle, u biti „ništa naročito“, sve poznato. U dotičnim se pojašnjenjima Deklaracije naročito ističe da je isključivo s obzirom na „elementarni moral“, koji bi se ograničio na nekoliko temeljnih zahtjeva, moguć globalni konsenzus: „zaštita života“, na primjer, „pravednost, ravnopravnost spolova i istina“. U tim je pitanjima riječ isključivo o zahtjevu „čiste moralnosti“ koja se nikad ne bi smjela dokinuti. (Priručnik o svjetskom etosu, str. 36). A dvadeset godina kasnije? Je li se to tobože „samo po sebi razumljivo“ konačno dokazalo samorazumljivim? Kako izgleda svijet iz perspektive 2013? Posegnut ću za one tri natuknice još jednom.

  1. O svjetskom gospodarstvu: braća Lehman i posljedice


Zapravo, već je s 19. listopadom 1987. i slomom burze na Wall-Streetu ono nezamislivo postalo stvarnošću. No, to nije bilo gotovo „ništa“ u poređenju s 15. rujnom 2008, danom kad Američka banka braće Lehman u New Yorku mora najaviti stečaj i ostaviti za sobom dugovanje u iznosu od 75 milijardi američkih dolara. Posljedice? One sada više nisu ograničene samo na SAD kao nekoć 1987. Dolazi do potresa globalnog financijskog sektora povezanog s prijetnjom da će čitava nacionalna gospodarstva povući u propast za sobom a od njegovih se učinaka mi u Europi još zadugo nećemo opraviti. O tome je posljednjih pet godina objavljeno mnogo tekstova, pa o tome na ovom mjestu neću govoriti. Nisam ekonomist. No, što se tiče naše teme, na ovom mjestu moramo kazati makar ovo: Barem smo mi u Njemačkoj mislili da živimo u „socijalnom tržišnom gospodarstvu“ koje dobro funkcionira. Previše je vremena proteklo, a da nismo opazili koliko je ono već dugo „degenerirano“. Riječima gospodarskog novinara Gabora Steingarta:

„Država bi trebala nadzirati banke – no, ona je s njima stupila u intiman odnos. Središnje bi banke trebale čuvati stabilnost naše valute – no, one sada spašavaju privatne banke. Privatne bi banke trebale naše nacionalno gospodarstvo opskrbljivati novcem – unatoč tome, one su s onu stranu realnog gospodarstva otvorile kasino. Na taj je način, zahvaljujući svjesnom političkom opredjeljenju, raskinuta veza između rizika i odgovornosti a pravila tržišnog gospodarstva stavljena izvan snage.“ (FAZ, 31. lipanj 2013)

Sada je definitivno jasno da je ova financijska kriza ujedno i kriza vrijednosti, jedne predodžbe o čovjeku i jednog životnog stila. A iz tog razloga ona nije izraz nekog kratkoročnog „defekta“ nego temeljnih stavova ukorjenjivanih generacijama. U njih spada pomama za profitom (postići uvijek maksimum za samoga sebe), požuda za prednošću (druge uvijek nadvisiti), život na kredit (zaduženja ne predstavljaju problem), brzo umnažanje novca iz novca (zašto još uopće raditi?): Očigledno je da je sve to djelovalo kao droga koja je egu gotovo svih posredovala lažnu sigurnost i omogućila gubljenje ljudske mjere. „Pohlepa“ je postala „načelom“, a to treba razlikovati od svekolikog gospodarskog djelovanja poticanog razboritom težnjom za dobitkom.

Godine 2008. i 2009. ući će u povijest kao razdoblje tijekom kojeg će u svakodnevnicu nas građana ući brojevi do sada poznati samo iz astronomije – 50 milijardi, 500 milijardi, 720 milijardi – samo kao jamstvo za stabiliziranje eura. Prednost? Kao prvo, brutalnije nego bilo kad do sada nama građanima je predočena međunarodna isprepletenost našeg načina gospodarenja i time razmjer uzajamne ovisnosti. A kao drugo, posljedice politike državnog zaduživanja, koja je bezobzirno provođena posljednjih 20 godina. Ona se smatra jednim od uzroka gubitka povjerenja u međunarodna tržišta kapitala. No, ta opsesija zaduživanjem nije se poput usuda spustila na nas nego su je uzrokovali političari koje smo izabrali mi građani Europe. Sada kao u stanju šoka moramo uzeti na znanje: Državni deficit OECD-zemalja usedmerostručio se od 2007. i popeo se na gotovo 3,4 bilijuna dolara. Njihovo cjelokupno dužničko opterećenje dramatično se popelo na 43 bilijuna dolara. Same su SAD-e zadužene u iznosu od 10 bilijuna dolara. U istom su se razdoblju državni deficiti u eurozoni uvećali čak dvanaest puta. Sama je Njemačka zadužena 2 bilijuna eura, slijedi je Italija s 1,8, Francuska s 1,5 i Engleska s 1,3 bilijuna eura. Posljedice? Ovako su opisane od strane nekadašnjeg ustavnog suca i stručnjaka za ustavno pravo iz Heidelberga, Paula Kirchofa u strastveno sačinjenoj analizi objavljenoj 2012. pod naslovom „Država u opasnosti!“:

„Visoko zadužene države ovisne su o tržištu kapitala i lišene suvereniteta. Uslijed ovisnosti o davateljima kapitala ostaju bez dijela svoje demokratske legitimacije, svoje snage za isključivo djelovanje prema zakonu i pravu, a time i svoje dostojnosti povjerenja.“ (FAZ, 12. lipnja 2012)

Kakve sve to veze ima s etosom? Izvući ću tri zaključka:

  1. Dimenzija brojeva, o kojima se raspravlja na ovom mjestu, otima se našem jeziku i našoj sposobnosti predočavanja. A da li time i našoj sposobnosti kontroliranja? Potvrđuje se stari uvid: Ono što mi ljudi danas možemo učiniti s našim svijetom, kako tehnološki tako i financijski, više je od onoga što smo u stanju predočiti. Zbivanja na međunarodnim financijskim tržištima doslovno su „bez-mjerna“, a zbog toga što su s onu strane mjere, zato su i neljudska, spram ljudi neprijateljska. Jesmo li duhovno zbilja razumjeli što je taj digitalno-industrijski kompleks učinio i čini od nas? Jedna žena, koja poznaje taj svijet, Yvonne Hofstetter, voditeljica „Teramark Technologies GmbH“-a, u listopadu 2013. piše u FAZ-u:


„U visoko frekventnoj trgovini mašine komuniciraju s mašinama. U milisekundama, gotovo u nanosekundama, kreću se ogromne financijske sume. To je odveć opasno za sva nacionalna gospodarstva. U paralelnom elektronskom univerzumu zbivaju se stvari s onu stranu našeg ljudskog opažanja o kojima ništa ne znamo i – još gore – čije učinke na naš realan život ne možemo procijeniti.“ (FAZ, 19. listopad 2013, str. 25).

  1. Istodobno nema nikoga među nama da je pri zdravoj pameti, a da nije razumio kako je kriza globalna i da se može svladati isključivo globalno, da se proces njezinog svladavanja treba ravnati prema globalnim etičkim standardima. Umjesto načela bezobzirnosti načelo uzajamnosti i obostranosti. Riječ je o vrijednosti bez koje neće biti budućnosti vrijedne življenja, kako se to može pročitati u Deklaraciji o svjetskom etosu. A tamo je najavljeno i ovo: Onaj tko bude ignorirao tu vrijednost ili je čak bacao pod noge, taj će razoriti odnose i time zajedništvo, koje je upućeno na povezujuću snagu tih odnosa. Ako to ignorirate, umjesto socijalnog tržišnog gospodarstva dobit ćete „predatorski kapitalizam“ (Helmut Schmidt). Jasnije formulirano: Dakle, gospodarstvo bez obzirnosti za slabije, bez odgovornosti za zajedničko dobro, bez savjesti. No, u ekonomski globaliziranom i stoga uzajamno ovisnom svijetu trajne će asimetrije uroditi izopačenjima, migracijskim rijekama ili ponovnim oživljavanjem agresivnih nacionalizama. Upravo to doživljavamo tijekom krize eura.



  1. U zaduživanju nema ništa loše sve dok možemo plaćati kamate. Onaj tko se nekad zadužio zbog izgradnje kuće ili neke druge slične velike investicije, taj zna o čemu govorim. No, takvo zaduživanje počiva na razboritom očekivanju da će se dužnik moći nositi sa zaduženjem, kako plaćanjem kamata tako i glavnice. Kad je riječ o državnim zaduženjima u tom kontekstu, stvari stoje posve drugačije. Ona počivaju u biti na ciničnoj pretpostavci da generacije koje su se zadužile neće vraćati dugovanja. Dolazimo do uvida kako je naše blagostanje utemeljeno na bezobzirnosti i nesavjesnosti. A bezobzirnost i nesavjesnost su opreka etičkoj odgovornosti koja počiva na načelu koje sam spomenuo: uzajamnosti i obostranosti. Sve je to razumljivo samo po sebi? Kamo sreće. Nije slučajno da je Horst Köhler, povezan s projektom svjetskog etosa, komentirajući 2009. globalnu svjetsku krizu kao tadašnji predsjednik Njemačke podsjetio na zlatno pravilo:


 

„Došlo je vrijeme kad se možemo sporazumjeti oko zajedničkih zadaća čovječanstva i na njih se obvezati. Sada svi priznaju: Trebamo red u globalizaciji, priznata pravila i učinkovite institucije. Taj se red mora pobrinuti za to da se globalna javna dobra kao što su međunarodna financijska stabilnost, ograničavanje zagrijavanja zemlje i jamstvo slobodne i poštene trgovine zajednički definiraju i osiguraju… Kao globalna zajednica trebamo jedan zajednički i obvezujući etos. Moramo se sporazumjeti oko vrijednosti koje svi dijelimo i čije nepoštivanje zajednica neće podnositi. Temeljno načelo glasi: Od sada s drugima želimo postupati isključivo onako kako želimo da se postupa s nama samima.“ (Govor u Berlinu, 2009)

Riječ je makar o jednoj primjerenoj uputi za rad Zaklade za svjetski etos. Ona je na svoj način reagirala na nove izazove u području svjetskog gospodarstva i poslije dugog savjetovanja 2010. podastrla obuhvatni dokument od 13 članaka pod naslovom „Etos globalnog gospodarstva“. Može ga se s pravom promatrati kao važno proširenje i implementiranje 2. smjernice Deklaracije o svjetskom etosu. U to spada i utemeljenje Instituta za svjetski etos na Univerzitetu u Tübingenu na čelu s direktorom prof. Clausom Dierksmeierom koje je uslijedilo 2012. Zadaća mu je ciljeve projekta svjetskog etosa implementirati gospodarsko-etički i još snažnije nego do sada usidriti u svijet realnog gospodarstva. U tom bi pogledu prema mom zapažanju u narednom razdoblju trebalo još snažnije nastojati oko dijaloga s pravom. Kao što je to poznato, pravo i etos su neraskidivo upućeni jedno na drugo o čemu se u Deklaraciji o svjetskom etosu kaže: „Pravo bez morala ne može dugoročno opstati“ (1993, str. 24).  No, danas se i jedno i drugo u Europskoj uniji sa zajedničkom valutom, a bez zajedničke vlasti nalaze u fundamentalnoj krizi naspram globalnih financijskih turbulencija. Pravno obvezujuća pravila ugovaranja politički su oslabljena. Ljudi koji se u to razumiju poput našeg kolege s Pravnog fakulteta, člana kuratorija Zaklade za svjetski etos, prof. Heinz-Dietera Assmanna, već govore o „eroziji prava u Europi“, a time već i o „eroziji ideje o Europi kao pravnoj zajednici“. A „nestabilnost prava“ pogubnija je „od nestabilnosti financija“, citira Assmann već spomenutog Paula Kirchhoffa, pridodajući tome ovo:

„U Europi ustrojenoj kao pravna zajednica s nestabilnošću prava neće se samo urušiti stabilnost te zajednice nego i stabilnost njezinih tržišta i tržišno orijentiranog socijalnog osiguranja.“ (Schwäb. Tagblatt, 2. studeni 2013).

  1. O svjetskoj ekologiji: Fukushima i posljedice


One što su u zaborav već potisnuli financijsku krizu iz rujna 2008. u prvim mjesecima 2011. uzdrmat će drugačija kriza. 11. ožujak – drugi datum koji ne smijem zaboraviti. Cunami na sjeveroistoku Japana, izazvan potresom na moru, uzrokovao je zastrašujuće opustošenje domova na desetine tisuća ljudi i gubitak kontrole nad atomskom električnom centralom. Razvoj opasan po život. I: nešto više od tehničkog oštećenja. U prašinu se definitivno stropoštala vjera u svemoć tehnologije kad je u pitanju ono što može učiniti i kontrolirati. Nisam stručnjak za energetska pitanja, ali smatram da je i u ovom slučaju dotaknuto pitanje etosa. Zašto? Zato što smo naš način gospodarenja i blagostanja učinili ovisnim od tog načina proizvodnje energije. Dosta je ljudi na odgovornim pozicijama postalo žrtvom kobne obmane jer se atomska tehnika fundamentalno razlikuje od svih drugih tehnologija koje je do sada čovječanstvo izumilo i primijenilo, i to u dvije odsudne točke:

  1. Već i normalan pogon atomske elektrane (dakle, bez bilo kakvih smetnji) producira otpad koji je vrlo otrovan i nadživljava generacije. A zato što je takav, on je neprijateljski spram čovjeka. U mnogim se europskim zemljama već godinama stvara taj spram čovjeka neprijateljski otpad. A njegovo uklanjanje u trajno skladište sve je drugo do riješeno. Još uvijek ne znamo definitivno kamo s tom vražjom stvari. To predstavlja razliku spram svih drugih tehnologija. A čak kad bi se i pronašlo trajno skladište, rukovanje s toksičnim smećem svalilo bi se na stotine narednih generacija. Trajanje udarnog napona plutonija 239 iznosi 24 tisuće godina. Ni to nema veze sa solidarnošću između generacija. Kao i u slučaju zaduživanja, i u ovom se slučaju problem svaljuje na našu djecu i njihovu djecu. Praktično i u ovom slučaju naše je blagostanje utemeljeno na bezobzirnosti i nesavjesnosti s obzirom na buduće generacije.

  2. A druga je fundamentalna razlika ovo: postrojenja atomskih centrala ne smiju zakazati. Jer ako zakažu, ništa ne ostaje ograničeno u prostoru i vremenu. Ništa više nije lokalno i limitirano. Oštećena atomska centrala – to pokazuju Černobil i Fukushima – šalju radijaciju koja je aktivna i na udaljenosti od više stotina kilometara s trajnim štetama koje će mučiti buduće generacije. No, tehnologija izumljena od strane čovjeka, koja ne smije zakazati, jer bi štete za okoliš i broj žrtava bili užasni, bila bi doslovce neljudska, spram čovjeka neprijateljska. Zašto? Zato što smo mi ljudska bića pogrešiva i s jednom stvari nikako ne možemo ovladati: vremenom. No, uslijed radijacijske zaraze i ono bi bilo usmrćeno: za ljude više ne bi bilo budućnosti. Načelo „održivosti“ bilo bi doslovno ozračeno. A medicinski stručnjaci nam poručuju ovo: jednom ozračen čovjek više se ne može izliječiti! Megalomanija je dovela do toga da smo se dopustili nagovoriti na to da budućnost opskrbe energijom bude ona atomska. Jednako kao u slučaju ekonomije, trebamo i tehnologiju s ljudskom mjerom. Tehnologiju u koju ćemo se moći pouzdati kao pogrešivi ljudi i onda kada zakaže. Prvi koraci su učinjeni, izvučene su konzekvence iz slučaja Fukushime – što se tiče Njemačke i nekoliko europskih zemalja. Ali što se tiče čitavog svijeta? Čak se i u političkoj eliti Japana s njegovih 50 atomskih električnih centrala rasplamsala strastvena rasprava. Pakt s atomskom industrijom počeo se raspadati. Povjerenje erodira. Za to je ujedno posljednji čas jer ćemo medijski biti sve snažnije ovisni, a naše povjerenje izigrano! Natuknica: načelo poštenja i istinoljubivosti.



  1. O svjetskoj politici: 11. rujan 2001. i posljedice



  1. je došlo do bombaškog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku. To sam spomenuo na početku, ali je to brzo zaboravljeno – ta bilo je „samo“ 6 mrtvih. Onomad nitko nije mogao slutiti da će islamistički teroristi 11. rujna 2001. iznova doći i zabiti se s dva zrakoplova u tornjeve blizance Svjetskog trgovačkog centra. Rezultat: oko tri tisuće mrtvih, preko šest tisuća povrijeđenih, gotovo tri tisuće i dvjesto djece od tada bez svojih roditelja. Terorističko masovno ubijanje čije su žrtve bili i nevini muslimani.


Nikad nitko neće zaboraviti sliku urušavajućih tornjeva. Nemoguće je zamisliti da bi ljudi ljudima to mogli učiniti, i to čak s pseudoreligijskim utemeljenjem u stilu al-Qaide. No, malo je ljudi jednako tako moglo zamisliti ono što se odigralo 6. veljače 2003. pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Tog je dana tadašnji američki ministar vanjskih poslova Collin Powell pred svjetskom javnošću ustvrdio da Irak pod vodstvom Saddama Husseina posjeduje oružje za masovno uništenje koje bi potencijalno mogao upotrijebiti. Na taj bi način Bagdad bio u stanju „usmrtiti tisuće i tisuće ljudi“.

U prvom redu na temelju te tvrdnje iznesene od strane Powella, koji je kao nekadašnji šef generalštaba američke vojske uživao reputaciju iskusnog i razboritog vojnika, nadmoćnog „pobjednika“ u Prvom iračkom ratu (1990/91), pošlo je za rukom Američkoj administraciji – sada pod vodstvom Busha ml. – dobiti podršku znatnog dijela javnog mnijenja u SAD-u i drugdje u svijetu za vojnu intervenciju u Iraku, premda ne i formalni pristanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. 20. ožujka 2003. Bush ml. je izdao zapovijed za napad na Irak. Nisu prošle niti tri godine, a taj je isti Collin Powell, u međuvremenu izvan službe, u jednom televizijskom razgovoru izrazio duboko žaljenje zbog nastupa pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Osjećao se „strašno“ zbog svoje argumentacije koja se kasnije pokazala lažnom. To je „sramotna mrlja“ u njegovoj karijeri. Treća uputa Deklaracije o svjetskom etosu napisana je između ostalog protiv takvih besramnih laži i spletki političara spram javnosti: „Ako svom narodu u lice lažu, ako su krivi za manipuliranje istinom…, onda su proigrali svoju vjerodostojnost.“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 36).

Taj skandal, koji je opravdao rat u Iraku (broj svih žrtava do 2008. je oko 150 tisuća), pokazuje stupanj naše ovisnosti o medijski posredovanim slikama koja se u razdoblju elektronskog obrađivanja slika još zaoštrava. A koliko smo u međuvremenu postali ranjivi, u kojoj se mjeri s nama može manipulirati i u kojoj smo mjeri postali prijemljivi za iznude zahvaljujući globalnoj internetskoj mreži, to su pokazala otkrića obznanjena u lipnju 2003. o globalnim praksama prisluškivanja američke i engleske tajne službe. I to uključujući čak i privatnu sferu građana, poduzeća i državnih namještenika. Riječ je o razvoju još uvijek nezamislivom 1993.

Neću se graditi stručnjakom niti u ovom slučaju, ali znam: odnos sigurnosti i slobode u razdoblju globalnog terorizma mora se uvijek iznova odgovorno premjeravati. No, znam također i ovo: Internet nam je snažnije nego bilo kad do sada pokazao svoju ambivalentnost, svoju svijetlu i svoju mračnu stranu. U svijetle strane spada njegova neopoziva važnost kao novog nervnog sustava naše planete, kao instrumenta globalne komunikacije, participacije i kozmopolitske svijesti, kao instrumenta koji nam obećava globalno umreženo civilno društvo. Istina, do sada smo mi građani mogli u dobroj vjeri – u kakvoj obično jesmo – polaziti od toga da su „mreže s obzirom na nacionalnu sigurnost i ekonomsko blagostanje sigurne“ (H. Clinton, FAZ, 2. lipnja 2013),  no sada zapažamo iznenada da smo sučeljeni s dvije šokantne činjenice. Tek nam one omogućuju naslutiti mračnu stranu:

  1. Sučeljeni smo sa cyber kriminalom neusporedivih razmjera. Prema upravo objavljenom izvješću ravnatelja Saveznog kriminalističkog ureda, Jörga Zierkea, štete nastale uslijed cyber kriminala „veće su od onih koje zajedno izazovu trgovanje kokainom, heroinom i marihuanom“. U virtualnom se prostoru, prema riječima Zierkea, zbivaju iznude i razbojstva, trgovina drogom, pranje novca i dječja pornografija. Na to se nadovezuje korištenje interneta od strane terorista i u svrhu špijunaže. (FAZ, 13. studeni 2013).



  1. No, umjesto da nas tajne službe zaštite od tih zločina (što i jest jedino opravdanje njihovog postojanja) mi građani doživljavamo da takve službe čak niti u demokratskim državama ne znaju za mjeru i posvuda u svijetu prisluškuju građane, uključujući čak i šefove vlada „prijateljskih“ zemalja. Zašto? Ne zato što je postojao „začetak sumnje“ nego jer je to bilo tehnički moguće. Kao da je sve tehnički ostvarivo i dopušteno. Naše povjerenje u „mrežu“ je zlouporabljeno, pa se pitamo: Tko pribavlja informacije, kakve i u koje svrhe, bez dostatnih pravnih temelja i demokratske kontrole? Čiste sigurnosne mjere s ciljem suzbijanja terorizma? Ili nešto više? Industrijska špijunaža? Materijal za ucjene? Prihvatili smo da nam pripadaju materijali koje proizvedu aparati čiji smo vlasnici. Sada smo doznali da su se IT-oligarsi – Google, Facebook, Yahoo, Apple i Microsoft – povinovali zahtjevima NSA-e. Silicon Valley sklopio je ugovor s Washingtonom. Na temelju toga je za nas građane nastala koalicija „Big Data“ i „Big Brother“ koja poziva na uzbunu. Umjesto isključive kontrole zločinaca nadziranje građana bez demokratske legitimacije i kontrole pravne države.


A upravo je to već u srpnju 2013. godine zahtijevao još uvijek zvanični njemački ministar pravosuđa. Digitalni svijet treba „vrijednosti i povjerenje jednako kao i analogni svijet“, i to posvuda u svijetu. To je globalni izazov koji pretpostavlja sudjelovanje u univerzalnim vrijednostima. Doslovni navod:

 

„Ljudsko je dostojanstvo nedodirljivo a politika je pozvana da pomogne ostvarenje tog načela njemačkog ustava. Iskrena komunikacija pretpostavlja da mogu očekivati da moj sugovornik dijeli moje vrijednosti. Bez tog povjerenja neće biti iskrene komunikacije.“ (FAZ, 9. srpanj 2013)

 

Prekinut ću ovaj šturi prikaz kriza. No, poslije svega nema potrebe za dugim obrazloženjem da globalne krize, čije su konture predstavljene iz perspektive 2013, ne predstavljaju samo nego i jesu – možda čak u suštini – izraz krize etosa. Novi izazov za projekt svjetskog etosa. Izgleda da su tobože samorazumljiva načela etičke samosvijesti čovječanstva izdana ili pogažena nogama: načelo uzajamnosti i obostranosti, načelo održivosti te načelo poštenja i istinoljubivosti. Globalne krize su posljednjih godina na svjetlo dana su iznijele kako izdaju tih načela tako i trajnu nužnost njihovog provođenja. Ništa se nije pokazalo „samo po sebi razumljivim“, „banalnim“ pogotovo ne. Nadasve temeljni stup Deklaracije o svjetskom etosu nije izgubio ništa od svoje važnosti: upliv religijskog čimbenika na stotine milijuna ljudi na ovoj zemlji. I o tome još nekoliko riječi.

 

  1. Perzistentnost religija posvuda u svijetu


 

Što se tiče suvremene globalne religijske dijagnoze naredna mi se zapažanja čine neospornim. Istraživanja pokazuju (H. Jonas, Glaube als Option, Freiburg/Br, 2011, str. 192-200) ovo: Udio religioznih ljudi u svjetskom stanovništvu uopće se nije umanjio uslijed upliva modernizacije. Naprotiv, dramatično raste:

Tako u Africi snažno uzima maha ne samo islam nego i kršćanstvo bez obzira na okončanje kolonijalne vlasti. Uz misionarske aktivnosti crkava, to je povezano prije svega s demografskim razvojem. Procjene govore da se broju kršćana u Africi dnevno pribraja 23 tisuće ljudi – na temelju rođenja, ali i više od šestine na temelju konverzije. Udio kršćana u afričkom stanovništvu je od 1965. do 2001. porastao s 25 na 46 procenata.

I u Aziji postoji zapanjujuća uspješnica kršćanstva, vjerojatno najspektakularnija u Južnoj Koreji. Slično je u Kini. Doduše, religijsko-geografsko stanje u „Carstvu sredine“ trenutno je još  uvijek nepregledno, ali već je sada gotova stvar da Kina ostaje – maoizmom tu i tamo – duboko obilježena konfucijanizmom. Na to se nadovezuje da Kina danas predstavlja najveću budističku naciju na svijetu, da se broj daoističkih svetih mjesta u posljednjih 15 godina utrostručio i da tamo više kršćana – ako se računa u apsolutnim brojevima – već danas ide na bogoslužje nedjeljom nego u čitavoj zapadnoj Europi.

Što se tiče Latinske Amerike, duhovski pokreti i protestantsko-karizmatske „sekte“ doživljavaju takvu navalu da su već sada promijenili lice Kontinenta koji je stoljećima bio domena Katoličke crkve. Dakle, iz globalne perspektive promatrano nema temelja za sumnju u vitalnost religija, pa čak niti kršćanstva. Naprotiv, mnoge nacije na ovoj zemlji koje su po brzini rasta vodeće – Brazil, Uganda i Filipini – posve su i snažno obilježene kršćanstvom.

Isto vrijedi i za islam koji najveće poraste pokazuje u azijskim zemljama: u Indoneziji, Pakistanu i Bangladešu. Procjenjuje se da je 1900. godine na svijetu bilo oko 200 milijuna muslimana, a danas se sigurnim smatra cifra od oko 1,5 milijarde što odgovara porastu čiji je faktor 7. Kršćanstvo i islam su po rasprostranjenosti a ujedno još i po porastu vodeće religije u svijetu. Za svijet sveukupno i godinu 2050. procjenjuje se da će gotovo četvrtina svjetskog stanovništva (27,5%) biti muslimanska, a 35 procenata kršćanske vjere. Dakle, prema toj prognozi naspram 2,5 milijarde muslimana nalazit će se 3,1 milijarda kršćana. A to samo za dvije generacije. Što iz toga proizlazi?

 

  1. Revizija teze o sekularizaciji: Sve su se teze o u neku ruku automatskom odumiranju religije tijekom modernizacije odnosno procesa tehnologizacije, industrijalizacije, urbanizacije i obrazovanja samo djelomično obistinile. Ono za što se još početkom 20. stoljeća činilo da je plauzibilno, to se stotinu godinu kasnije djelomično falsificiralo a djelomično diferenciralo. Te su se prognoze obistinile samo za jedan segment svjetskog društva. Što se tiče religije, promatrano iz globalne perspektive, sjeverna su i zapadna Europa doživjele poseban razvoj. Iz toga su razloga mnogi od nas u Europi postali žrtve pogrešnih procjena. Svoj smo vlastiti posebni razvoj projicirali na svjetsko društvo i pri tome previdjeli: na drugim kontinentima ove zemlje religija za stotine milijuna ljudi igra kao i do sada istaknutu i motivirajuću ulogu – naravno, uza svekoliku ambivalentnost, uvijek sa sviješću o blagoslovu i prokletstvu stvarno postojećih religija.



  1. Kao i do sada, kroz svjetsko se društvo provlači ogroman ponor između bogatstva i siromaštva. Sociolozi govore o globalnoj socijalnoj fragmentaciji. To znači: Svjetsko se društvo praktično raspalo na regije ekstremno različite raspodjele dobara. Dostatno je usporediti gospodarsku snagu afričkih s azijskim, takozvanim tigar državama: Tajvanom, Južnom Korejom, Singapurom i Malezijom. No, protesti protiv te degeneracije ne iskazuju se danas više – za razliku od razdoblja koje seže sve do konca 80-tih godina prošlog stoljeća – ideološkim jezikom marksizma i maoizma. Prosvjed gubitnika modernizacije i globalizacije artikulira se danas u religijskom jeziku, naročito na području islama i hinduizma.


 

  1. Religijske energije predstavljaju globalnu činjenicu. Podcijeniti te energije značilo bi podcijeniti jednu od najsnažnijih pogonskih sila ljudske kulture. Iz tog je razloga uza svekoliku nužnost kritike religija kao sredstva njihova čišćenja pogrešno misliti da se problemi čovječanstva daju riješiti na temelju recepta još više laicizma i sekularizma. Prema mojim iskustvima važnije su strategije samo-čišćenja i unutarnje obnove tradicionalnih religija. Religije će biti čimbenik svjetske politike i u 21. stoljeću, bilo nam to po volji ili ne. Njih treba uzeti ozbiljno u obzir makar politički ako želimo razumjeti naš komunikacijsko-tehnički sve kompaktniji svijet. Da bismo stvorili povjerenje, trebamo hitnije nego bilo kad do sada na svim stranama obostrano temeljno poznavanje svjetskih religija. Prema tome, temeljna nakana Deklaracije o svjetskom etosu nije „ispunjena“. Naprotiv, religijski dijalog i obrazovanje za kompetentnost u međureligijskom dijalogu predstavljaju otvorenu zadaću na dnevnom redu.



  1. Područja aktivnosti „projekta svjetskog etosa“


 

Tijekom gotovo dvadeset godina svog postojanja Zaklada svjetskog etosa ostvarila je neka zadivljujuća postignuća, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, kako to na dojmljiv način potvrđuje današnji susret. Ovo nije mjesto za nabrajanje svih tih postignuća ili za iskazivanje zahvalnosti. Zaklada će 2015. napuniti 20 godina. Tada će biti vrijeme za vlastito svođenje računa. O tome na ovome mjestu samo ovo: Znanstveno-teorijski promatrano, na temelju silnog zalaganja pošlo nam je za rukom ukazati na sposobnost povezivanja tematike svjetskog etosa s vrlo različitim poljima rada i znanstvenim područjima. No, dopustite mi da u svjetlu novih izazova podastrem obrise tri područja aktivnosti s obzirom na našu današnjicu i sutrašnjicu:

  1. Područje aktivnosti I: Promocija dijaloga i suradnje religija


Jasno je da se i na ovom području posljednjih godina dogodilo mnogo toga. Kao prvo, znanstveno zahvaljujući trilogiji o abrahamskim religijama iz pera Hansa Künga, na temelju knjige Stephana Schlensoga o hinduizmu i zahvaljujući mojim vlastitim temeljnim radovima o trijalogu židova, kršćana i muslimana. Kao drugo, medijski na temelju multimedijalnog projekta „Potraga za tragovima[„Spurensuche“] s dvije sastavnice: dokumentarnim filmovima na DVD-ima i knjigom o tom nizu filmova. S naročitom pozornošću mora se spomenuti i vrlo uspješna izložba „Svjetske religije – svjetski mir – svjetski etos“. Promatrano unatrag, to je bila jedna od najuspješnijih ideja Zaklade što se tiče didaktičke prerade i prezentacije ciljeva svjetskog etosa, dakle izvanredno uspješno sredstvo za rad, kako to mnogi u ovoj prostoriji mogu potvrditi. Naposljetku, mnogo se toga dogodilo i na dijaloško-praktičnoj razini. Podsjetit ću samo na knjigu „Svjetski etos na temelju židovskih izvora“ [„Weltethos aus den Quellen des Judentums“] s rabinom Walterom Homolkom ili na konferencije o svjetskom etosu u Indiji i prije svega u Kini.

No, ne nazire se sustavna strategija angažmana oko održivog odnosno redovitog i institucionaliziranog dijaloga sa zastupnicima različitih religija. Malo je onoga u području religijskog dijaloga što se može usporediti s radom oko osvještavanja i provođenja etosa u području gospodarstva. Pri tome treba ostati svjestan odakle projekt svjetskog etosa potiče. Njegovi se korijeni nalaze u svijetu religija. Dakle, kao polaznu točku posjeduje strast i kompetentnost za međureligijski dijalog, i to u trostrukom pogledu: 1. obuhvatno poznavanje različitih religija, 2. obuhvatno komparativno poznavanje religija, 3. obuhvatno praktično iskustvo u religijskom razgovoru. Istina je da projekt svjetskog etosa živi od uvjerenja da se kao čovjek može posjedovati etos i bez povezanosti s religijom, no istodobno pojašnjava da etos nigdje ne bi mogao biti globalno afirmiran bez uzimanja u obzir upliva, pa čak i moći religija nad ljudima a kamoli protiv religija.

No, s druge strane, dugoročno gledano neće biti dostatno ostati pri dosadašnjem konsenzusu Deklaracije o svjetskom etosu do čijeg je ustanovljenja došlo putem komparacije religija – konkretno pri dva pravila (pravilo ljudskosti i pravilo uzajamnosti) i pri četiri neopozive smjernice – kao da je time već „sve kazano“. Trebalo bi biti dostojno intelektualnog napora tu vrlo važnu i esencijalnu bazu proširiti religijsko-komparativnim istraživanjima. U Küngovom programatskom spisu „Projekt svjetskog etosa“ [„Projekt Weltethos“] iz 1990. nalazi se jedan pasus koji upućuje u tom smjeru a meni se čini da još zadugo neće biti iscrpljen:

„Stručnjaci su pozvani u tom pogledu poduzeti korake naprijed. Tada bi se vjerojatno moglo dokazati i to da se u svim drugim religijama mogu naći izravne ili posredne paralele s katalogom kršćanskih kreposti i grijeha. Tako na primjer sa sedam glavnih ili izvornih grijeha, kako se nabrajaju od vremena Grgura Velikog, oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost, srditost i (religijsko-ćudoredna) lijenost, ili sa četiri kardinalne kreposti, preuzete od Grka, mudrost, pravednost, odvažnost i umjerenost. Zar u skladu s etikama svjetskih religija ne postoji nešto poput univerzalno rasprostranjenih grijeha, nešto poput „globalnih grijeha“, ali na sreću i univerzalno postulirane kreposti, nešto poput „globalnih kreposti“? Ako je tomu tako, zašto svjetske religije ne bi mogle naći zajednički temelj za suzbijanje globalnih grijeha i za promociju globalnih kreposti?“ (Projekt svjetskog etosa, str. 87 i dalje).

 

Pored toga, u samoj Deklaraciji o svjetskom etosu nalazi se mnoštvo nezapaženih pasusa s kojima i ovaj u IV. dijelu ostaje nezapažen:

„Prije svega usrdno molimo pojedine religijske zajednice da formuliraju svoj posve specifičan etos: ono što svaka religijska zajednica može reći na primjer o smislu života i smrti, o podnošenju patnje i opraštanju krivnje, o nesebičnom predanju i nužnosti odricanja, o suosjećanju i radosti. Sve će to produbiti, specificirati i konkretizirati svjetski etos koji se već sada nazire.“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 42).

Sve to treba uvažiti kako bi se istraživački rad o projektu svjetskog etosa učinio plodonosnim. Trebalo bi istražiti literaturu koja je u međuvremenu o tome objavljena i o tome održati dijaloške seminare. Po mogućnosti i nove „samite o toleranciji“. Onaj održan u Stuttgartu u studenom 2013. predstavljao je puni pogodak. Sažeto kazano: Kao što Projekt treba ekonomsku, filozofijsku i gospodarsko-etičku kompetenciju, tako će u narednom razdoblju trebati još snažniju kompetenciju komparacije religija i religijskog dijaloga – s ciljem proširenja njegove prihvaćenosti od strane svjetskih religija. Molim Vas da me razumijete ispravno: Ne zagovaram puki „back to the roots“, kao da se nije dogodio novi razvoj, nego „don't forget the roots“ – „make the roots strong again“!

 

  1. Područje aktivnosti II: Etički dijalog s prirodnim znanostima i tehnikom


Katastrofa iz Fukushime iznova je rasplamsala svijest o tome da i tehničko-industrijski svijet nameće pitanja u vezi s temeljnim stavovima i pogledima na život. S tim bi se izazovom projekt svjetskog etosa trebao uhvatiti u koštac ofenzivnije nego do sada. Potrebna mu je sposobnost povezivanja s razgovorima koji se vode čak i u prostoru prirodnih znanosti i tehnike o pitanjima temeljnih stavova spram zbilje i o pitanju  odgovornosti za život i kozmos koje iz toga proizlazi. „Skrb za planetu Zemlju“ (Deklaracija o svjetskom etosu, 1993, str. 21) ukorijenjena je u Deklaraciji o svjetskom etosu.

Povijest etičkog samo-obvezivanja u području tehničko ostvarivog je stara i na ovom mjestu je ne možemo rekonstruirati. Potaknuta je u 20. stoljeću razvojem i uporabom oružja za masovno uništenje. Hirošima je izazvala posljedice. 1995. je Sir David Rotblat, nekoć suradnik na projektu „Manhatten“ usmjerenom razvoju američke atomske bombe, u svom govoru tijekom dodjele Nobelove nagrade za mir po prvi put podastro ideju uvođenja Hipokratove zakletve i za prirodoznanstvenike. 2007. je šef Znanstvenog savjetodavnog vijeća engleske vlade, Sir David King, podastro nacrt „univerzalnog etičkog kodeksa“ za „istraživače na cijelom svijetu“. U Njemačkoj je pozornost privukao „Manifest iz Potsdama“ [„Potsdamer Manifest“] objavljen 2005.  Nadopunjen je detaljno razrađenom „Spomenicom iz Potsdama 2005“ [„Potsdamer Denkschrift 2005“] u knjizi koju je uz više suradnika izdao Hans Peter Dürr. Na ovom mjestu ne možemo ulaziti u pojedinosti.

No, jednu središnju misao iz Spomenice treba istaknuti. I autor i potpisnici polaze od toga da su „višestruke krize“, koje se mogu osjetiti posvuda u svijetu, izraz „duhovne krize u našem ljudskom odnosu prema svijetu u kojem živimo“. Ta je „duhovna kriza“ usko povezana „s našom (do sada) posvuda u svijetu favoriziranom materijalističko-mehanicističkom slikom svijeta i poviješću koja je do nje dovela“. No, uvidi „suvremene fizike“, osobito „kvantne fizike“, mogli bi nas načelno izvesti iz materijalističko-mehanicističke slike svijeta. Nadovezujući se na Einsteina i Russella, spomenuti Manifest i Spomenica zahtijevaju čak „novi način mišljenja“ prirodoznanstvenika o prirodnim znanostima. Riječ je o mišljenju koje će respektirati i podupirati „organizmičku raznovrsnost kultura“, zahtijevati „empatičkog čovjeka“ i ohrabrivati za temeljno držanje u znaku „svepovezanosti“ čovjeka sa svim živim bićima. To temeljno držanje, izraslo iz same suvremene fizike, dopušta nam, kako to piše u Spomenici, „izgraditi mostove između znanstvenih disciplina koje se uzajamno udaljavaju“ i uspostaviti „bliske veze između različitih umjetnosti i religija“ (str. 31). Sličnosti s Deklaracijom o svjetskom etosu su očigledne: „Svi smo mi u ovom kozmosu uzajamno isprepleteni i jedni o drugima ovisni.“ Za preporučiti je susret između projekta svjetskog etosa i promotora Manifesta i Spomenice iz Potsdama, a Institut svjetskog etosa mogao bi biti mjesto na kojem bi se taj susret ostvario.

  1. Područje aktivnosti III: Prihvatiti kulturne potencijale


„Umjetnost i religija“. Na koncu ću posegnuti i za ovom natuknicom. Integralni dio svjetske kulture ne predstavljaju samo religije i filozofije nego i umjetnosti. I one spadaju u prostor i vrijeme univerzalnih ljudskih fenomena. Od prvih vremena do danas ljudi se u cijelom svijetu služe umjetničkim formama izražavanja. Umjetnički kod, bilo da je riječ o glazbi, plesu, kazalištu ili filmu, razumije se posvuda u svijetu. Na početku 3. tisućljeća živimo u razdoblju svjetske glazbe i svjetske umjetnosti.

Upravo se književnosti danas kao nikada do sada pridaje važnost u području svjetske kulture, pa time i ulozi spisateljica i spisatelja u njihovim različitim zemljama. Onaj tko govori o „svjetskoj književnosti“ u smislu Goethea ili Thomasa Manna, taj upućuje na to – ideal-tipski kazano – da književno samo-izražavanje prelazi granice prostora i vremena, pa time i na mogućnost načelno bezgranične komunikacije. A ne spada li onda na svjetsku kulturu ne samo jedna globalno etička nego također i jedna globalno estetska svijest. Kafka, Hesse i Thomas Mann čitaju se u Južnoj Americi i Australiji, Borges, Garcia Marquez, Vargas Llosa u Aziji, dobitnici Nobelove nagrade za književnost kao što su Nadine Gordimer, iz Južne Afrike, i Wole Soyinka, iz Nigerije, čitaju se ne samo u Africi nego i u Europi. Ne smijemo zaboraviti židovske i muslimanske autorice i autore suvremene književnosti čija djela privlače pozornost posvuda u svijetu: Amos Oz i Philip Roth, Nagib Machfus i Orhan Pamuk.

Što bismo mi građani bili bez književnosti, te četvrte snage tumačenja svijeta onkraj religije, politike i ekonomije? Bez umijeća oblikovanja i tumačenja pjesnika? Da njih nema, svijet bi nam bio još samo prostor prepun lutanja i zbunjenosti, često neproziran, gotovo uvijek izvan kontrole. No, književnost ostaje biti sredstvo humane mogućnosti shvaćanja naspram neshvatljive zbilje koja izmiče mogućnosti tumačenja. Kad je prije nekoliko dana, 13. listopada 2013, Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič pružila poticajno svjedočanstvo o svom pisanju tijekom svog govora u povodu primanja Mirovne nagrade njemačkih knjižara u Frankfurtu, slušao sam kao što dugo nisam. U svojim knjigama oslikava sovjetsko razdoblje od Drugog svjetskog rata do Afganistana i Černobila i u malim i vrlo malim spisima daje glas ljudima koji pripovijedaju – ponekad vičući, ponekad šapćući – o „životu na ruševinama socijalizma“. Ona raskopava tragove gurnute u stranu tijekom marša povijesti, vraćajući im dostojanstvo ljudskog usuda. „U mojim knjigama pripovijeda 'mali čovjek' o sebi“, veli Svetlana Aleksijevič u Frankfurtu. „Zrno pijeska u povijesti. Njega se nikad nije pitalo, nestao je bez traga, u grob je sa sobom ponio svoje tajne. Idem onima koji nemaju glasa.“

No, onaj tko to danas kao spisatelj ozbiljno uzme u obzir, taj višestruko riskira svoju egzistenciju, ako ne čak i svoj život. „Writers in Prison“ može o tome pružiti odgovarajuće pripovijesti, a riječ je o Vijeću, koje je 1960. osnovao Međunarodni PEN čiji je etos od 1921. zapisan u povelji od četiri koncizna pasusa. U njoj je sadržan temeljni etos suvremenog spisatelja, koji je na snazi onkraj nacionalnih i kulturnih granica. „Književnost ne poznaje granice“, kaže se na primjer u prvoj točki. „Ona mora ostati zajedničkom vrijednošću među ljudima svim političkim i međunarodnim prevratima unatoč“. Očigledna je sposobnost povezivanja projekta svjetskog etosa sa svijetom poezije i poetike, s fiktivnim nacrtima i teorijskim diskursima pjesnika. Na raspolaganju je obilje materijala. Predradnje su poduzete. Ukazat ću samo na veliku studiju stručnjaka za književnost Paula Michaela Lützelera, koja je objavljena 2009: „Građanski rat globalno. Etos čovječanstva i suvremeni roman na njemačkom govornom području“ [„Bürgerkrieg global. Menschheitsethos und deutschsprachiger Gegenwartsroman“].

To su tri polja aktivnosti u koja tijekom sljedećih godina treba strpljivo prodrijeti.

1993-2013: 20 godina Deklaracija o svjetskom etosu. Pokušao sam pokazati da se taj tekst mora razumjeti polazeći od njegove povijesne situacije i da nije „prevladan“ ili nadomjestiv nekim drugim dokumentom iz svijeta religija u kojem bi se govorilo o konsenzusu različitih religija. Nadaleko i naširoko nije moguće pronaći neki dokument usporedive preciznosti i supstancijalnosti. Riječ je, kako je to višestruko nacionalno i međunarodno dokazano, o temeljnom i referentnom tekstu, koji sučelice novim izazovima zahtijeva osuvremenjenje. Na osnovi toga projekt svjetskog etosa postojano počiva na temeljima postavljenim dvadeset godina ranije, ali ujedno ostaje – nasreću – „projekt“, baština i zadaća.

S njemačkoga preveo Alen Kristić

 

Literatura

(redoslijedom kako je navođena)

 

Ch. Hasselmann, Die Weltreligionen entdecken ihr gemeinsames Ethos. Der Weg der Weltethoserklärung, Mainz 2002.

K.-J. Kuschel – H.-D. Assman, Börsen, Banken, Spekulanten. Spiegelungen in der Literatur – Konsequenzen für Ethos, Wirtschaft und Recht, Gütersloh 2011.

  1. Wolfe, Bonfire of Vanities, 1987.


(Njemačko izdanje: Fegefeuer der Eitelkeiten), Hamburg 2005.

  1. Küng, Erlebte Menschlichkeit. Erinnerungen, München/Zürich 2013.


(naročito X. poglavlje)

  1. Küng – G. Gebhardt – St. Schlensog, Handbuch Weltethos. Eine Vision und ihre Umsetzung, München/Zürich 2012.

  2. Küng – K.-J. Kuschel (Hrsg.), Erklärung zum Weltethos. Die Deklaration des Parlamentes der Weltreligionen, München 1993.

  3. Steingart, Die algorithmischen Armleuchter. Ein Gespräch, u: FAZ, 13. srpnja 2013.

  4. Hofstetter, Das systematische Risiko der Dummheit, u: FAZ, 16. listopada 2013.

  5. Kirchhof, Verfassungsnot!, u: u: FAZ, 12. srpnja 2013.

  6. Köhler, Die Glaubwürdigkeit der Freiheit. Berliner Rede 2009.


(Internet Dokumentation Bundespräsidialamt)

  1. Küng – K. M. Leisinger – J. Wieland (Hrsg.), Manifest Globales Wirtschaftsethos. Konsequenzen und Herausforderungen für die Weltwirtschaft, München 2010.


H.-D. Assmann, Rede an der Universität Tübingen, listopad 2013.

  1. Leutheusser-Schnarrenberger, Frontalangriff auf die Freiheit, u: FAZ, 9. srpanj 2013.

  2. Joas, Glaube als Option, Freiburg/Br. 2011.


H.-P. Dürr (Hrsg.), Potsdamer Manifest 2005. Potsdamer Denkschrift 2005, München 2006.

  1. M. Lützeler, Bürgerkrieg global. Menschheitsethos und deutschsprachiger Gegenwartsroman, München 2009.

Pokreće Blogger.