Žena (po) kojoj je hrabrost (dobila) ime

Slovačka politička i uopće društvena javnost cijelu je ovu godinu, nizom manifestacija, posvetila obilježavanju Holokausta nad slovačkim Židovima kako bi na dostojan(stven) način rasvijetlila brojne tzv. bijele mrlje iz tragičnog razdoblja svoje novodobne (po)ratne povijesti. To je ujedno jasan znak nasušne potrebe da se zajednica u cjelini konačno obračuna s vlastitim tegobnim nacionalnim nasljeđem, bez čega zapravo nije ni moguće ostvariti toliko potrebnu i željenu društvenu katarzu. Naravno, brojnim oponentima takva “htijenja" (posebice onim iz crkvenih krugova) nije do utvrđivanja pune i prave istine, jer im to naprosto ne ide u prilog, a u mnogočemu ih čak razotkriva kao svojevrsne promotore zla, suodgovorne za brojne počinjene zločine. Svaka javna rasprava o tomu „nacionalne higijeničare” stavlja im stup srama, tj. razotkriva ih u pravom svjetlu. Stoga se iz tih, ali i sličnih ideoloških redova, pokušavaju barem ublažiti strašne slike o pogromu nad Židovima, a izgovori se pronalaze u izmišljanju i forsiranju kojekakvih nebuloznih teza, koje nisu ništa drugo do besramnim pokušajima revizije povijesnih činjenica, a samim time i istine kao takve. Ne treba zaboraviti kako se tijekom Drugoga svjetskog rata razulareni domaći kvislinzi, raspojasani ultraradikalni i zadrti vjerski i ideološki fundamentalisti, po monstruoznosti zločina u mnogočemu „nadmašili” stravičnu esesovsku mašineriju smrti, iskazujući pri tomu veliku dozu samoinicijativnosti u brutalnom provođenju antisemitske politike. Uostalom, zar nije i taj, po nacionalistima „umjereni” Jozef Tiso, predsjednik slovačke ratne vlade, bez ikakvih ograda ustvrdio kako „Židovi i nisu ljudi, već izabranici Đavola, te da ih svatko tko ih podržava i(li) štiti neće izbjeći Božji gnjev i zasluženu kaznu”. I danas brojne nacionalističke neznalice tvrde kako je proglašenje slovačke države (14. ožujka 1939) pod Hitlerovim patronatom bio tek iznuđeni „izbor manjeg zla”. Ali način kako su je profašistički narodnjaci totalitarno ustrojili jasno ilustrira kako su željeli što je moguće više približiti se svom velikom „njemačkom uzoru”. Apologeti Tisova režima redovito se, kako bi opravdali potrebu stvaranja „samostalne slovač- ke države”, pozivaju na činjenicu neosporivoga nacionalnog privrednog uzleta u vrijeme savezništva s Hitlerom. Govori se i o procvatu nacionalne kulture i umjetnosti (zar nas sve to ne podsjeća na naša nesuvisla blebetanja o Paveliću i NDH?), pristojnom standardu života, ali pritom se blagonaklono i bahato ignorira, pa čak i niječe zločinačka, totalitarna narav Tisove diktature. Uoči rata u Slovačkoj je živjelo oko 100.000 Židova, a samo ih je neznatan broj preživio, i to najviše zahvaljujući požrtvovnosti i hrabrosti jedne nesalomljive i iznimne žene, Gisele Fleischmann, koju su poslije sunarodnjaci prozvali židovskom Majkom Courage Dakle, u vrijeme posvemašnjega ludila i sumraka ljudskosti i ljudskog uma, sloma svih moralnih i društvenih vrijednosti, Gisi Fleischmann je na sebe preuzela nezahvalnu i pogibeljnu ulogu glavnog organizatora židovskog pokreta otpora, ali i brojnih akcija spašavanja svih onih kojima je od strane nacista prijetila smrtna opasnost. Dugo se vremena o toj ženi (rođenoj u Bratislavi 1892) zapravo od svršetka rata, pa sve praktički do jučer, jako malo govorilo i znalo. Razlozi su brojni: društveni osjećaj krivice i stida za počinjene zločine, ali i ravnoduš- nost prema povijesnom zlu, kojeg se zaboravom željelo marginalizirati. Svako podsjećanje na Gisi, kako u ranije vladajućih. komunista, tako i danas u nacionalista, budi(lo) (je) nečistu savjest zbog izražena i neprikrivena antisemitizma. Srećom, danas se situacija ipak polako mijenja na bolje; snimljen je dokumentarni film o toj židovskoj junakinji, u Bratislavi se izvodi kazališna predstava, a Katarina Hradska objavila je o njoj sjajnu monografiju.

Gisela Fleischmann odrasla je u tradicionalnoj židovskoj obitelji, a zahvaljujući visokoj inteligenciji, obrazovanju, znanju svjetskih jezika i razgranatim međunarodnim vezama izrasla je u vodeću osobu slovačkoga liberalnog cionističkog pokreta. Nakon ustoličenja Tisova režima i politički se aktivirala, smatrajući da u tim ključnim i za njezin narod najtežim vremenima mora barem pokušati učiniti nešto kako bi se suprotstavila nacionalsocijalističkoj pošasti. Još prije početka rata, uspjela je svoje dvije kćeri prebaciti u Palestinu, a uz pomoć supruga (koji je ubrzo umro) i majke (koja joj je bila desna ruka u svim pothvatima) aktivno se uključila u spašavanje Židova i njihovo ilegalno prebacivanje u Švicarsku. Istodobno, shvatila je smisao masovnih deportacija i (u)činila je sve kako bi onemogućila ili barem usporila transporte smrti u Auschwitz, Treblinku, Majdanek i druge zločinačke logore smrti. U okviru Središnjeg židovskog ureda (koji je formalno morao surađivati s nacifašističkim vlastima) Gisi je organizirala ilegalnu Radnu grupu koja je bila sastavljena od predstavnika svih segmenata židovske zajednice” (od ortodoksa do asimiliranih Židova), a čija je zadaća bila sakupljanje financijskih sredstava za „otkup zatočenih Židova”, potkupljivanje nacističkih glavešina, formiranje tajnih skloništa za bjegunce i osiguranje izbjegličkih kanala. Ali. iznad svega, Gisi je, pregovarajući s Dieterom Wislicenyjem (glavnim Eichmanovim savjetnikom za rasna pitanja), pokušavala po tzv. mađarskom modelu preusmjeriti pojedine transporte smrti na slobodni teritorij, odnosno prema Švicarskoj. U toj igri s lukavim Wislicenyjem, gdje je ulog bio njezin vlastiti život, služila se svim mogućim sredstvima kako bi ostvarila svoj naum, a nije tajna kako se koristila i vlastitom tjelesnom privlačnošću i šarmom, čemu Eichmanov suradnik navodno mje mogao odoljeti.

U početku je Gisi nailazila na nepovjerenje i otpore u vlastitoj sredini, jer su je posebice agudisti (jedna od ortodoksnih frakcija) optuživali za avanturizam, a čak su joj i prigovarali kako izmišlja postojanje logora smrti, samo kako bi u duhu cionizma prisilila i ortodoksne Židove na povratak u Palestinu, koji je za njih bio bogohulan dok se ne pojavi Mesija. Posredovanjem američkih prožidovskih organizacija (JOESTPl i HICEM koje su financirale njenu djelatnost, Gisi je među prvima svjetsku javnost upoznala s činjenicom da se Židovi uhićeni na prostorima Reicha ne šalju u radne logore, već u poljske logore smrti. Sve do ožujka 1942. Gisi je, podmićujući domaće kolaborante, uspijevala odgađati masovne akcije deportacija slovačkih Židova u Poljsku, ali je sve više shvaćala kako se Wisliceny s njom poigrava i kako se nje zapravo pokušava domoći skrivenog ostatka židovske imovine, za koju je pretpostavljao kako je još znatna. Osim toga, Gisi je uspješno uvjeravala pojedine predstavnike Tisova režima kako se Židove više isplati iskorištavati kao besplatnu radnu snagu negoli prepustiti ih Nijemcima, koji će ih jednostavno ubiti u plinskim komorama. No i sama je bila svjesna kako agresivnu antižidovsku politiku, koja je ubrzo eskalirala, više neće moći „kontrolirati” i da se sprema okrutan, „konačni” obračun sa Židovima. Od ožujka do listopada 1942. nacisti su u logore smrti deportirali više od 60.000 Židova, ali Gisi Fleischmann nije posustajala. Posvetila se spašavanju ono malo preostalih odbjeglih Židova, a ubrzano je radila i na povezivanju svoje organizacije sa slovačkim antifašistima, koji su pripremali oružani ustanak, ali do kojega je za Židove došlo prekasno, tek potkraj 1944. Nakon toga prvog vala masovnih deportacija, u Slovačkoj je nastupilo svojevrsno zatišje, koje je trajalo sve do 17. listopada 1944. kada je bila uhićena i sama Gisi Fleischmann. Cijelo to razdoblje nalazila se pod paskom tajne policije, jer su putem nje željeli ući u trag skrivenim Židovima, ali i antifašističkom pokretu otpora. No, ne samo da im to nije uspjevalo, već im je Gisi ispred nosa i dalje prebacivala Židove preko granice i novačila antifašiste. Kada su je uhitili, ponudili su joj slobodu u zamjenu za otkrivanje suradnika, što je dakako odbila. S većom grupom zatočenika bila je prebačena u slovački sabirni logor Sereda, a potom i deportirana u Auschwitz, gdje je odmah po dolasku bila strijeljana po osobnom nalogu ratnog: zločinca, zloglasnog SS-časnika Aloisa Brunnera. U tom drugom valu masovnih deportacija, slovačka židovska zajednica bila je gotovo potpuno uništena; najbolja je ilustracija podatak kako su od 184 slovačka rabina, Holokaust preživjela tek četvorica.

Gisin život, prepun dramatičnih obrata i izazova, bio je podređen samo jednom cilju: što je moguće više pomoći drugima, spasiti što je moguće više života, pa čak i onda kada se to svima čini(lo) naprosto nemogućom misijom. Ne zaboravimo spomenuti da su joj slovački partizani ponudili mogućnost prebacivanja na tzv. slobodni teritorij i tako joj spasiti život, ali ona im je zahvalila riječima: „Nikamo ne idem, ostajem sa svojima, jer napustiti ih sada kada im je najteže i kada sam im najpotrebnija, bilo bi ravno izdaji.”. Nakon rata lzrael joj se zahvalio tako što je jednoj ulici u Jeruzalemu dao njezino ime, a sada je naposljetku došao red da joj se i slovač- ko društvo na pravi način oduži. Time će se udovoljiti, ne samo povijesnoj pravdi i istini, nego će se odati i počast (njezinoj) građanskoj hrabrosti i ljudskoj veličini. A to su univerzalne civilizacijske vrijednosti, bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati.

Jaroslav Pecnik

Objavljeno u: NOVI OMANUT, PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI Godište XX broj 2 (114), Zagreb, studeni – prosinac 2012
Pokreće Blogger.