Zoran Kojčić: Anti Odisej

Istražujući Homerovu Ilijadu uviđamo kako se Odisej i Ahilej razlikuju od običnih smrtnika. U današnjem svijetu nemamo dugovječnih heroja i kao mali ljudi borimo se s vlastitom beznačajnošću i sviješću o smrtnosti, postajući tako anti Odiseji.

 

Za razliku od našeg modernog društva i junaka naših knjiga i filmova kojima se danima divimo da bismo ih godinama zaboravljali, Homerovi se junaci pamte milenijima. Postojao taj slijepi pjesnik ili ne, mitovi koji su tobože zapisani po njegovim kazivanjima i danas nas proganjaju i raspravljamo o njima kao da su do jučer bili živi, rušili gradove, prkosili samim bogovima. U svojoj slavi i veličini Odisej već duže od dva milenija važi za junaka, mudraca, putnika, čovjeka koji pokreće stvari oko sebe, koji je sama inkarnacija akcije i uzbuđenja. Kao najveći među Grcima, lik koji punih dvadeset godina bez prestanka vodi borbu protiv samoga sebe i protiv cijeloga svijeta, protiv ljudi, tih niskih ljudi i protiv bogova, uspješan u pobjedi i nad jednima i nad drugima, Odisej je utjelovljen mit, priča sama po sebi, lik nad likovima. Najveći ratnici Ilijade su Hektor i Ahilej, neprikosnovene ubojice, ali najveći junak je onaj koji je kasnije dobio vlastiti ep – Odisej. Opisan kao divan, božanski i gotovo mudriji od Zeusa, kao ovan među stadom ovaca, Odisej je jedan od prvih dokaza da su u ratovima slavljeni generali, a ne vojnici – da ratove dobiva razum, a ne snaga. Odisej je također većinom vezan uz glagole kretanja, to ga čini pokretačem radnje – on je taj koji vojnike motivira, koji drži govore, koji se obraća čak i slavnom Ahileju u nagovoru na rat. U ratu koji je započela strast, ljubomora, ljubav, pobjedu odnosi glasnik razuma. Osjećaji su pokrenuli desetogodišnji sukob u kojem je živote izgubila gomila ljudi, da bi mu razum na kraju presudio. Odisej je opisan kao miran – on predstavlja mir u sred kaosa. Dok su svi oko njega usplahireni i u panici, on je smiren. On ne može biti kao svi, on je iznad svih, kralj nad kraljevima, na kraju postaje snažniji od Ajaksa, značajniji od Agamemnona. Njegovo ime odjekuje stoljećima, slavljen je od Grčke i Rima, preko renesanse i romantizma, sve do Joycea i Holywooda. Drugi junaci su ikone, Odisej nikada neće moći biti ikona, nema njegovih slika, nema mu spomenika. Odisej je ideja. On je ovaploćenje boga, ratoborni Isus koji ne radi za dobrobit čovječanstva, nego za dobrobit čovjeka. Drugi junaci su slavni, ali nisu opjevani; oni su obožavani, ali nisu božanstva; drugim junacima se dive, ali nisu divni. Drugi junaci nisu mirni, oni su srditi, ljuti, bijesni, prevareni, izdani, oni imaju ekstremne emocije, oni ni u kom slučaju ne koriste razum ni logiku, jedino što oni koriste je robotski trening. Oni su mašine koje imaju poremećaje. Odisej je čitav univerzum. Pametan, logičan, proračunat, smiren, duševan, srčan, hrabar, misaon, hladnjikavo borben, ali i pravedan. Odisej se ne bori za novac, Odisej ne bježi, Odisej se pamti kao idealan, divan, jedinstven, Odisej je kralj, vječna veličina!

Kako, nakon toga, početi misliti o anti Odiseju? Kao o čovjeku kojeg sam danas sreo u šetnji. Kao o najjednostavnijoj jedinki koju možete zamisliti. Anti Odisej parkira svoj stari Opel Kadett, dok ga žena čeka kraj ceste. Anti Odisej ima brkove, uzgaja ih još od sredine sedamdesetih, kad su bili u modi. On se ne kreće kroz modu, on pušta modu da prolazi kraj njega, njemu moda nije bitna, ili je se plaši. Ne plaši se toliko mode, koliko se plaši reakcije okoline na njegovo eventualno praćenje mode. Što bi okolina rekla da ga vide kako prati modu? Naš anti Odisej ne otvara vrata auta svojoj ženi, nego otvara vrata gepeka da žena sama ubaci vreću krumpira. On se ne bavi velikim gestama, nego se bavi malim svakodnevnim stvarima. On pali auto i pogrbljen vozi do svog stana, gdje ga čeka njegova stara, pohabana fotelja. Anti Odisej je mali čovjek, svakodnevna prikaza koja luta po pekarama, pijacama, gradovima i selima, koja ne stvara, koja se ne ističe, koja je zadovoljna time da je nitko, koja uživa u postizanju ničega. Anti Odisej ne putuje, ne pokreće, ne drži govore, on je statista u filmu života čije ime će ostati zapisano na odjavnoj špici, u kutu nekog groblja, taman onoliko dugo dok ga ime nekog drugog anti Odiseja ne zamijeni, jednako beznačajno.

U Ilijadi, Odisej se obraća jednom vojniku ovim riječima: nitko u ratu tebe ne broji. Odisej se obraća anti Odiseju! Anti Odisej je neubrojiv, nevažan za rat, na njega nitko ne računa kao na njega; na njega računaju kao na mašineriju, kao na stroj, na masu, na skup vojske, na vojsku kao takvu. Uvijek se vojska razlikovala od generala, iako su generali dio te vojske; no, generali su iznad nje. Čovječe, ti se ne brojiš, nikome nisi bitan, tvoje je da pogineš za nas, kako bi naša slava trajala. Da se tebe pita, sigurno ne bismo ni ratovali, nego bismo mirno sjedili po kućama i čekali smrt. Ovako, kad se nas vođe pita, mi idemo u smrt, idemo zbog putovanja samog, idemo jer je putovanje bolje od mirovanja pa makar putovanje bilo i ovako krvavo. Dok je Odisej jedinstven, anti Odisej se kupa u istosti. On živi iste živote, posjeduje iste stvari, zalazi na ista mjesta, kreće se među istim ljudima, ima isti smisao i isto umire kao i ostali. Anti Odisej nema osjećaj za promjenu i avanturu, u njegovom životu nema pobune niti uzbuđenja. Anti Odisej je vaša susjeda medicinska sestra, vaša blagajnica u supermarketu, vaš automehaničar, vaš liječnik, vaša bivša razrednica ili sin srednjoškolac. Anti Odisej ste i vi, skriveni u strahu od djelovanja, zarobljeni što ako floskulama i nije moje da se petljam izgovorima. Anti Odiseji smo svi mi koji si uskratimo ljubav, borbu, snagu, odlučnost, srčanost, hrabrost pred nekim drugim anti Odisejima. Skrolajući mišem kroz život, nezainteresirani za svijet iza sigurnosti vlastitih hipoteka, osudili smo sami sebe na laži da nas osrednjost i ništavnost zadovoljava. Svi mi, anti Odiseji, paralizirani pred licem drugoga, skriveni ispod maski lažnih profilnih slika na fejsbucima, tumaramo kroz istost drugih anti Odiseja, nesvjesni da ćemo jednog dana završiti isto kao svi oni prije nas, bez ikakvog znaka da smo uopće postojali, bez groba, bez pisma, bez spomena, bez velikog mita o našim podvizima.

Terorist i žrtva su također anti Odiseji. Možemo proći pored terorista na ulici, nikada ga ne bismo primijetili. Terorist je nitko, treniran da bude nitko, treniran da umre ni za što, u uvjerenju da umire za vječni život, usprkos zločinima koje čini. Žrtve su nam samo brojevi u medijima, nisu ljudi, oni su statistika u neprekidnom nizu. Žrtva je nitko, nepokretno, pokriveno tijelo na televiziji, mrtvo i bespomoćno, bez imena. Mi možemo samo zamisliti nemoć koju žrtva osjeća suočena s teroristom. Anti Odisej protiv anti Odiseja. Kada se sretnu, jedno držeći pušku ili bombu, drugo u nemoći i strahu, to je poput sudara zrcalnih svjetova, paralelnih jedan drugom u očima svemira, oboje na istoj razini ništavnosti, oboje umiru ni za što, slijepi pred bogom Smrti. Jednako možemo proći pored terorista i žrtve terora i ne primijetiti ih, tihe u svojim strahovima i nadama, skromne u svojoj smrti. Dok terorist nema lice, pokriva ga maskom i ne može biti slavljen niti opjevan – žrtva je cijela pokrivena, ne vidimo joj ni tijelo, niti pjevamo pjesme u njihovu čast. Žrtve ostavljamo da pokrivene leže na prljavoj cesti i nadam se da se bar zapitamo: za što su živjeli, za što su umrli? To je trenutak koji treba zanimati filozofiju – dok se povijest bavi kraljevima i generalima, svim ostalim vođama koje su ikada vodile neki rat. Jasno nam je što se zbiva u Odisejevoj glavi, što on misli i što on sanja, koji je njegov smisao života. Ono što još uvijek ne razumijemo je – što anti Odiseju daje dovoljno dobar razlog da se ustaje iz kreveta svakog jutra!? Odisej je jedan, jedinstven, kao i Napoleon ili još tek desetine njima sličnih, koje svi pamtimo. A što je s milijardama anti Odiseja koji su se još za života predali, koji su ostali uplašeni, koji se nisu snašli, koji su se skamenili pred licem drugoga, pred zahtjevima svijeta, pred naletima smisla i pred kosom Smrti? Što je s onima koji se jednog jutra probude u smradu vlastitog postojanja, u ogledalu vide da posljednjih dvadeset godina imaju brkove i da isto toliko voze Kadetta? Gdje se skrio njihov smisao? Smisao svih onih čija će imena na grobovima izblijedjeti za stotinjak godina, svih onih lica koja ste sretali po lokalnim ulicama, a da ste i zaboravili da su nestala. Filozofiju treba zanimati misao običnog čovjeka, suočena sa zastrašujućom činjenicom univerzuma – gdje svijest o vlastitoj smrtnosti od jednog dječačića napravi Ahileja! Razlozi zbog kojih odustajemo od vječnosti, razlozi zbog kojih nas proguta strah, zbog kojih svodimo vlastito djelovanje na minimum, zbog kojih svjesno odlazimo u grob lažno zadovoljni time da nam život ničemu nije služio i da nismo naučili ništa, a kamoli istinu, uplašeni pred sobom i pred drugima – te razloge propitati, njih protumačiti bi trebao biti zadatak filozofa, kao tragača za mudrošću.  Ne mogu svi biti kraljevi u grčkoj vojsci, smiruje situaciju Homerov Odisej, ujedno upozoravajući obične vojnike gdje im je mjesto. Međutim, ni grčki kralj ne može biti kralj bez svoje vojske – valja mu uzvratiti. Ono gdje se treba upetljati jest postavljanje pitanja – zašto kralj želi biti kralj, zašto vojnik guši svoju želju da bude kralj? Ne mogu svi zaslužiti slavu i besmrtnost imena. To može samo Odisej i samo onaj koji se odvaži biti Odisej. Svi ostali, anti Odiseji, se mire s činjenicom da će umrijeti i da nitko neće znati niti da su živjeli, niti da su umrli. To nas treba zanimati – treba nas zanimati kako anti Odisej gleda na činjenicu da mu je život prošao uzalud, da u životu ništa nije napravio. Treba nas zanimati što anti Odisej misli, svjestan ništavnosti vlastita života, svjestan vlastite smrtnosti i činjenice da će ga svi zaboraviti.
Pokreće Blogger.