Sarajevsko iskustvo kao paradigma jevrejsko-muslimanskih odnosa u Evropi

O razlici između religioznog humanizma i humanizma pod plaštom religije

Uporedivši Sarajevo s Jerusalimom, ukrade mi berlinski Jevrejski muzej ime rubrike, tačnije: pola imena, jer su pridjev “mali” organizatori kongresa Evropski Jerusalim – Jevrejsko‑muslimanski suživot u Sarajevuzamijenili pridjevom “evropski”. Organizator kongresa bila je Akademija Jevrejskog muzeja – Berlin, preciznije, Jevrejsko-islamski forum. Podsticanjem i unapređivanjem jevrejsko-muslimanskog dijaloga, ova institucija njemačke vlade trudi se da na što konstruktivniji način doprinese prevladavanju antisemitskih predrasuda kod vlastite rastuće muslimanske populacije, kao i da upoznavanjem konkretnih živih Jevreja s konkretnim živim muslimanima pridonese prevazilaženju novoukorijenjenih predrasuda ondje gdje Jevreji i muslimani nisu tradicionalno u izravnom kontaktu.

Sarajevo je za ovu akademiju stvarno mali Jerusalim i, što uopšte nije najnevažnije u cijeloj priči, evropski mali Jerusalim. Tu su se davno sreli, upoznali i mahom stvarne (a ne dogmatske ili ideološke) odnose zasnovali autohtoni evropski muslimani i autohtoni evropski (iz Španije pristigli) Jevreji.

Noć uoči kongresa u njemačkom Ministarstvu inostranih poslova otvorena je izložba Edwarda Serrote o ratnom angažmanu sarajevske Jevrejske opštine i jevrejskog humanitarnog društva La Benevolencija, pod naslovom Preživjeti u Sarajevu. Na izložbi sam se  upoznao s raznim "who is whoovima” međureligijskog dijaloga u Njemačkoj. Među ostalim i jednu lokalnu protestantsku teologicu feministkinju, vrlo prisnu ženu i krajnje angažovanu društvenu radnicu. Nakon prvih teoloških ispipavanja uslijedio je njen dirljivi humanistički monolog u kojem su se, u raznim kombinacijama, pojavljivali termini "mi" (što sam ja doživio kao "uključujući govor", nju i mene kao nosioce tradicionalnih zajedničkih evropskih judeo‑hrišćanskih vrijednosti), "pokazati" i "muslimanske izbjeglice i njihovi vjerski lideri". Ma koliko se slagao s mnogim njenim ciljevima, retorika i način procesovanja bili su mi strani. Doživotno maloljetan, kakvim me Bog dao, nisam zadržao za sebe tu, sve većma rastuću, intuiciju o tome šta je šuplje u cijelom pristupu, nego sam je formulisao ovako: "Ali, gospođo draga, ne možete koristiti religiju da muslimane učinite religioznim humanistima, ako je samo njima stvarno stalo do religije." Pogledala me je pogledom koji govori: “Mislim da znam šta hoćeš da kažeš, ali objašnjavaj dok se ne opasuljim.” Pa sam nastavio. “Ne mislim da je moguće ubijediti vjerujuće muslimane kako ne postoje bitne razlike između evropskog humanizma (izraslog iz biblijske judeo-hrišćanske kulture) i islamske tradicije, ako je njima više nego jasno da ste Vi, zapravo, samo humanista koji uopšte ne vjeruje da je Vaša (a, kamo li, njihova) knjiga Bogom dana. Vaša bi borba s ‘demonima’ Vaše religije muslimanima mogla poslužiti kao konstruktivno iskustvo samo ako bi oni stvarno stekli dojam da se ista stvarno desila, da ste se nekad stvarno hrvali s Božijom riječju i došli do obavezujućeg zaključka da... bilo šta; s druge strane, međutim, onog momenta kad muslimanski sagovornici u teološkom dijalogu shvate da je pred njima po ko zna koji put samo još jedan dobri stari humanista prerušen u vjernika, sve što bi taj mogao da kaže postaje irelevantno, manje-više kao riječi stručnjaka za gas na nekom zamišljenom naftaškom kongresu.”

Umjesto konkretnog odgovora ma insinuaciju, dobio sam virtuozni skok na druge teme.

Sutra sam u kongresno izlaganje uvrstio impresiju da bi jedan od razloga zašto religiozni humanizam tako dobro funkcioniše u Americi, a toliko šepa u Evropi, mogao biti bitno vezan za to što su većina američkih hrišćana "još uvijek" "samo" pred-post-hrišćani, dok su evropski hrišćani već uveliko post-hrišćani, dakle, ljudi koji hrišćanstvo doživljavaju kao kulturu, a ne kao objavljenu religiju. Da me neko ne shvati pogrešno, kao što religija i humanizam nisu sinonimi, tako nisu ni ateizam i humanizam. Dovoljno je sjetiti se bezbožnog nacizma da bi se shvatilo kakvom čovjekomrzju može (a, naravno, ne mora) da vodi ateizam. Humanizam je pogled na svijet nezavisan od a/teizma i može se uklopiti u oba svjetonazora sasvim prirodno. Religiozni humanizam razlikuje se od ateističkog humanizma prvenstveno po svom fokusu. Dok je prvi teocentričan, drugi je antropocentričan. U rijetkim, ali ipak postojećim sukobima interesa između ovih dvaju fokusa, Boga i čovjeka, većina religija i dobar dio vjernika opredijeliće se, što teoretski, što praktično, za Boga. Ateistički humanista napraviće, naravno, obratan izbor. Srećom, religiozni humanisti nalaze se rijetko pred takvim izborom. Religije i humanizam često dijele senzibilitete i vrijednosti. Počesto, religiozni autoritarijanci namjerno prenebrežu neosporne humanističke vrijednosti vlastitih tradicija. Još češće, ako ne uvijek, oni koji religiju doživljavaju kao kulturu, zabacuju ritualnu praksu koja religiju čini okosnicom života religioznih praktičara. Antropocentrični religiozni humanizam samo je humanizam pod krinkom religije. Međureligijski dijalog pod krinkama prije je maskenbal negoli dobra borba s Bogom i ljudima, koja je patrijarha Jakova učinila vrijednim sticanja novog teološkog imena – Jisrael (Izrael) – onaj koji se bori s Bogom i s ljudima i odolijeva (I Knjiga Mojsijeva 32:28 i dalje).

Eliezer Papo, rubrika Mali Jerusalim, magazin Stav
Pokreće Blogger.