Vedran Rutnik:Što znači filozofirati?

Što znači filozofirati? Nije li filozofiranje, u razlici spram svakog drugog načina mišljenja, moguće tek kao nešto u potpunosti navlastito?


Iz kojeg razloga u svome mišljenju još uvijek posežemo za filozofima? Zar zbog vlastite nenadahnutosti? Ili zbog nepovjerenja u vlastitu misao? Je li to nepovjerenje dovoljno opravdanje da se poslužimo tuđim mislima? I zašto ih tražimo? Zbog čega su nam potrebne? Što hoćemo s njima? Kada i kako ih susrećemo? Nakon što smo rastvarajući sebe otvorili vlastita bitna pitanja ili od svih mogućih glasova svoj glas više niti ne čujemo? Glasi li osnovno filozofsko pitanje: kako stojim s ovim ili onim filozofom?, ili pak kako stojim s filozofiranjem naprosto? Čemu i odakle uopće to filozofiranje u nama? Preslagujemo li tek misli ili uistinu mislimo? Oslobađamo li se suvišnih glasova ili upijamo nove, spravljajući svakovrsne mješavine u svrhu užitaka, okrjepe, bijega?

Možemo li misliti bez filozofa? Možemo li ih susretati tek ponegdje i ponekad, ali u svojim vremenima, na svojim mjestima, iz svojih razloga i sa svojim pogledima, ne vodeći se njihovim putokazima, ne posuđujući njihova oruđa i ne uvažavajući njihove glasove prije nego što smo uvažili vlastiti glas? Možemo li ih sretati slučajno i u prolazu? Krećemo li se da bismo ih uopće mogli sretati? Ili se vučemo za njima, vrludamo po njihovim stazama i svojski se trudimo na njima snalaziti? Možemo li ih prekrižiti, zaboraviti, protjerati?

Od zahtjeva za navlastitošću mišljenja ne bismo se smjeli braniti skromnošću ("ja sam još premalen"), jer filozofijski to znači: ne želim misliti, želim se samo poigravati, ne želim se odvažiti, ugodnije je biti okružen velikima. A ogroman trud koji ulažem u razumijevanje velikih jamac je da to što činim ima neku vrijednost, jer ono za što se valja pošteno namučiti i za što se mnogi drugi pošteno muče ne može biti bezvrijedno. No je li tomu zaista tako? Je li dovoljno uvući se među vrijedne da bi se sam postalo vrijednim? I je li svaki trud vrijedan samo zato što je trud? Ili smo prisiljeni svome mišljenju lupati pečate vrijednosti jer mu se u suprotnom ne bismo mogli posvetiti, a uistinu uopće ne znamo što činimo?

Je li filozofiranje nešto bez čega ne mogu disati? Ako nije, čemu onda sve to skupa? Ako jest, kako si mogu dopuštati da me na životu održavaju tuđe životnosti? Zašto prihvaćam tuđu krv i tuđe organe? Je li srodnost koju osjećam s nekim filozofom prethodna ili naknadna u odnosu spram srodnosti sa samim sobom? Može li u preobilju mojih pustinja uopće još biti mjesta za drugoga ili sam postao rob potrebe za ispunjavanjem onih prostora koje zbog manjka odvažnosti predosjećam kao prazne?

Zašto određeni filozof u meni raspaljuje vatru radosti mišljenja? Otkuda to? Što se tu prepoznalo? I zašto me sam čin prepoznavanja toliko zadivljuje? Zašto toliko vjerujem tom udivljenju? Što sam to bio neposredno prije sudbonosnog susreta? Je li taj susret zaista ono što mi je trebalo? Kako uopće znam što mi je potrebno? Na čemu počivaju predodžbe koje imam o sebi i o svojim potrebama? Kakav interes, koja krajnja svrha, kakav cilj? Na koncu, nisam li negdje vani samo pronašao potvrdu za nešto što već nosim u sebi? Što bi u tome bilo zadivljujuće? Cijenim li ono što imam toliko da isto to vidim još većim kada to prepoznam u drugome? Što se tu zapravo zbiva?

Ne bih li pred svakom naznakom srodnosti, pred svakom provalom takve vrste radosti trebao s oprezom ustuknuti? Ne trebaju li najveće zanesenosti i najljepša ispunjenja biti predmetom najozbiljnije sumnje? Ne treba li nas ono "pronašao sam!" zagolicati, zapeći nas u grlu, zagorčati nam i dane i noći? Ili smo izgubili njuh za odmorišta i meleme koji se prodaju, ako već ne za istine, onda barem za vrijedne pokušaje?

Nije li upravo filozof onaj koji tamo gdje svatko drugi pronalazi i prihvaća zadovoljstvo vidi znak, opasnost, upozorenje, priliku za zaustavljanje, za triježnjenje, za korak unatrag, za okret ka samome sebi? Ne srljamo li u neznanje i ne udaljavamo li se od sebe zbog jeftinog osjećaja nadahnutosti, konačnog pronalaska, smislenosti, povezanosti, trenutnog zaliječenja usamljenosti? Jesmo li toliko siromašni da nam takvi trikovi dostaju za mišljenje? Padamo li u toplinu zanesenosti već onda kad samo na trenutak promolimo glavu iz vlastite samotnosti i odmah prepoznamo suputnika? Pružamo li olako svoju drhtureću ruku? Ne cvili li naša potištenost zvucima zadivljenosti? Ne odjekuju li našim pustinjama glasovi oaza suviše često, suviše glasno, suviše zamamno?

I nismo li suviše neozbiljni, suviše nezreli svaki put kad se oduševljeno zadovoljavamo prisutnošću nečega što nam je blisko? Nismo li pri tome neobazrivi spram vlastitosti koja sa svakom našom bliskošću biva ostavljena čekati jer i ona traži blizinu, ali čistu i isključivu?

Dok mi skupljamo prijatelje i okrepljivače kojima ćemo nadvladati prazninu naša vlastitost nastavlja uzmicati. Ona strogo šuti, odgađajući objavu vlastita jezika, puštajući nas da se kupamo u tuđim jezicima kad nam je u njima već tako toplo. Ona čuva sebe dopuštajući našu propast i ničime se ne obznanjuje sve dok u nama ne začuje pitanje: što to radim?, što hoću?, čije su ove misle koje mislim? Tek tada vlastitost ustaje i počinje nam se približavati. Ona zna: uspijemo li se održati u toj upitnosti, lako je moguće da ćemo izgubiti svijest i pasti joj na ruke.

Ali koliko dugo ćemo imati hrabrosti za tu upitnost, koliko povjerenja za tu nesvjesticu? Koliko dugo ćemo moći izdržati taj preokret, tu muku nesigurnosti i neizvjesnosti, tu udaljenost od svega što smo smatrali bliskim, to kidanje veza, to poništavanje do sada vladajućih pitanja, odgovora, pretpostavki, pogleda, puteva, na koncu i naslijeđenog jezika kojim smo se u izgradnji svojih kula nepromišljeno služili?

Jesu li bitna pitanja filozofije uopće pitanja naše vlastitosti? Ima li vlastitost iole interesa za ta pitanja? Ne zanima li ju ipak samo jedno - razotkrivanje nje same?

Stoji li zaista tvrdnja da filozofiramo tek onda kad povedemo razgovor s filozofima? Zar nas naša vlastitost pri tome ne vuče za rukav, ne traži li od nas da svoj pogled usmjerimo prema njoj, da joj poklonimo svu svoju pažnju? I ne vrijeđamo li ju svaki put kad joj okrećemo leđa, tražeći ono bitno, ono nadahnjujuće, ono smisleno negdje izvan nje same? Jesmo li se ikada zapitali kako se osjeća tako zanemarena u našoj kući prepunoj gostiju koji nikako da odu, neprestano se izmijenjujući? Možemo li biti sigurni da nas već i sama nije napustila? Koliko dugo će još trpiti naše tumaranje i naša odbijanja? Ne bojimo li se njezina napuštanja? I ne započinjemo li filozofirati tek onda kada se s filozofima mimoiđemo?

Jedno je sigurno - vlastitost zahtijeva intimu, ona zahtijeva da budemo s njom nasamo. I zahtijeva to bezuvjetno, u suprotnom uzmiče.

Vlastitost je jedini mogući prostor filozofiranja, ljubavnica što puna ljubomore i beskompromisno traži potpunu posvećenost, apsolutnu predaju, odricanje od svega pa i od samog jezika. Ničeg našeg u nama više ne smije biti, jer vlastitost je ono jedino uistinu naše.

Ljubav vlastitosti privodi iscijeljujućoj tišini. Tek u njoj i iz nje bi se jednom možda mogao roditi u potpunosti navlastit govor. A to je dar na koji vrijedi čekati.

*

„...i Boga samog mora napustiti onaj tko se hoće postaviti u početak istinski slobodne filozofije. Ovdje to znači: tko to hoće zadržati, taj će to izgubiti, a tko to ukine, taj će to naći. Samo je onaj dospio do temelja sebe samoga i samo je onaj spoznao svu dubinu života tko je jednom sve napustio i sam bio od svega napušten, kome je sve potonulo i tko se ugledao s beskonačnim nasamo: veliki korak kojega je Platon usporedio sa smrću. (...) Tko hoće istinski filozofirati mora se osloboditi sve nade, sveg zahtijevanja, sve čežnje, ne smije ništa htjeti, ništa znati, mora se osjećati posve golim i siromašnim, mora sve žrtvovati, da bi sve stekao. Težak je taj korak, teško je, tako reći, otisnuti se i od zadnje obale." (Schelling)


Pokreće Blogger.