Židovski filozof koji je pokušao uvjeriti Izrael da ne sudi Eichmannu

Dvadeset i sedmog srpnja 1960. legendarni jeruzalemski gradonačelnik Teddy Kollek, koji je u to vrijeme bio šef ureda izraelskog premijera, dobio je pismo uglednoga britanskog židovskog filozofa prof. Isaiaha Berlina. U pismu koje počinje sa „Dragi Teddy”, Berlin piše: „Uviđam da se neće izbjeći proces. Koja mu je politička svrha? Da podsjeti svijet na klanje?” Pismo se odnosilo na proces nacističkom ratnom zločincu Adolfu Eichmannu, koji je trebao početi u Jeruzalemu iduće godine.

Dva mjeseca prije premijer David Ben-Gurion dramatično je obznanio u izraelskom parlamentu, Knesetu, da su izraelski agenti pronašli „jednog od najzloglasnijih nacističkih ratnih zločinaca, Adolfa Eichmanna, koji je zajedno s drugim nacističkim vođama suodgovoran za ono što se naziva ‘Konačno rješenje židovskog pitanja’, a to je uništenje šest milijuna Židova”. Eichmann je tada već bio u Izraelu iza rešetaka i pripremao mu se proces. Šest dana kasnije na sjednici vlade Ben Gurion je iznio smjernice o načinu na koji treba voditi proces. „Bitna stvar nije sama kazna jer za takav zločin nijedna kazna ne može biti dovoljno teška... Najvažniji je sam proces... To ne bi smio biti samo proces Eichmannu, nego proces u kojemu će se ispričati cijela priča o Holokaustu. Bitan nije samo Eichmann. Sve ono što su nacisti učinili protiv Židova mora na ovom procesu izaći na vidjelo i biti opisano do u pojedinosti. Za nas je to veoma važno: tu je nova generacija koja je ponešto čula (o Holokaustu) ali ga nije proživjela ...To nije važno samo za nas nego i za cijeli svijet koji želi zaboraviti što se dogodilo i čak se već umorio slušajući o tome.”

Poput mnogih drugih intelektualaca i Berlin je smatrao da Izrael ne treba suditi Eichmannu. U svom pismu Kolleku, koje je zapravo bilo upućeno Ben Gurionu, Berlin je pisao da je to politički proces potaknut željom za osvetom i pita se što leži iza toga: je li svrha „podsjetiti Židove da su jedno tijelo te da su ugroženi u dijaspori?” U odgovoru na vlastito pitanje ustvrdio je da „oni to niti znaju, niti ne znaju, ali to nikoga neće preobratiti”. Je li svrha procesa „podsjetiti svijet na pokolj?” Po njegovu mišljenju svijet je razdra- žen zbog „pokušaja da se pred sud izvedu duhovi nedavne prošlosti”, te će „začepiti uši da bi prepolovio krivicu krivih - Nijemaca, Britanaca itd?” „Tražimo li pravdu radi nje same?”, pita Berlin i odmah odgovara da u tom slučaju „žrtve ne bi smjele sjediti među sucima”. Prema Berlinu, žrtve - dakle Židovi - „mogu zahtijevati odmazdu, mogu ubijati, kažnjavati, ali ne mogu biti suci.” Održavanje procesa Eichmannu, po njegovu mišljenju, „politički ne bi bilo mudro ni dobro za državu”. To je „luksuz u kojemu mogu uživati pojedinačni pustolovi tipa grofa Monte Cristo, ali ne i zajednice.” Berlin, koji je uviđao da će se proces, unatoč svemu, održati izrazio je nadu da će Eichmann, nakon što mu se izrekne presuda, biti prebačen u druge ruke - u Njemačku ili u Egipat: “Ništa na svijetu neće ostaviti tako dubok dojam, siguran sam, kao čin jednog malog i duboko ranjenog naroda koji je ipak odbio da zabije bodež do balčaka.

Pisao je: “Tako nešto (oduševilo bi me kad bih vidio dobrodošlicu s kojom Egipćani na granici dočekuju Eichmana) začepilo bi usta mnogim kritičarima. Geste u našem svijetu nisu bez učinka.”

To pismo objavljeno je kao prvo u trećem od četiri sveska Berlinovih pisama - izdavač je „Chatto&Windus“; koja dokumentiraju njegov život i djelo između 1960. i 1975. Tih su se godina zbili brojni događaji koji su potresli svijet: kubanska kriza, ubojstvo američkoga predsjednika Johna Kennedyja, izraelski Šestodnevni rat, afera Watergate i rat u Vijetnamu. Berlin je bio poznati i iznimno ugledan intelektualac, profesor na Oxfordu i veoma tražen predavač.

„Pretpostavljam da je sve u B.G.-ovoj (Ben Gurionovoj) svemoćnoj ruci”, piše on Kolleku u pismu i napominje: „Znam da je javno mnijenje uzavrelo, tu su žrtve logora, ljudi sa žigom na ruci itd... Pa ipak njihovoj neutaženoj želji za osvetom ili čak pravdom moguće je suprotstaviti se“. U pismu on sažimlje svoje prijedloge: „a) poštedite E. (Eichmanna) i b) prognajte ga... Javni politički procesi i narodna pravda ... samo (pobuđuju?) sumnju u motive egzekutora.”

Eichmannov proces počeo je 11. travnja 1961. pred posebnom skupinom sudaca na Okružnom sudu u Jeruzalemu a predsjedavao mu je sudac Vrhovnog suda Moše Landau. Sedam mjeseci poslije, 15. prosinca, dr. Robert Servatius, zapadnonjemački odvjetnik koji je zastupao Eichmanna, podnio je žalbu na sudsku presudu; u svibnju 1962. žalba je odbijena, a odluku o tome donijelo je pet sudaca Vrhovnog suda. U noći 31. svibnja 1962. Eichmann je pogubljen. Berlin nije bio jedini koji je od ben Guriona i tadašnjeg izraelskog predsjednika Jichaka Ben Cvija (Yitzhak Ben Zvi) zahtijevao da se ne sudi Eichmannu. Mnogi intelektualci poveli su se za njegovim primjerom. Nakon procesa iznova je uslijedio val prosvjeda, ovaj put u obliku zahtjeva da se Eichmanna poštedi. Nakon što je 30. svibnja 1962. nad Eichmannom već bila izvršena smrtna kazna Ured predsjednika Ben Cvija zaprimio je peticiju u kojoj se traži da nacistički ratni zločinac ne bude pogubljen. Među potpisnicima bili su filozofi Martin Buber i Samuel Hugo Bergmann, židovski filozof, kabalist i profesor židovskog misticizma Geršom Šolem (Gershom Sholem), pjesnikinja Leah Goldberg i slikari Aarin Aricha i Yehuda Bacon, koji je i sam bio preživjeli logoraš. Berlinovo pismo sačuvano je u izraelskom Dr- žavnom arhivu u Jeruzalemu. Njegov rukopis na engleskom jedva je čitljiv pa se Kollek, koji mu je bio prijatelj, u šali osvrće na tu činjenicu u pismu poslanu 1. svibnja 1961., koje se također čuva u Državnom arhivu. „Kao prvo, piše Kollek, dopusti da te podsjetim da si prekršio svečano obećanje ne otipkavši pismo na stroju. Možda će moji unuci znati cijeniti Tvoju nemarnost kad Tvoje rukom pisane bilješke jednog dana postignu goleme cijene na tržištu. U svakom slučaju bolje je od Tebe primiti i rukom napisano pismo nego nikakvo.”

Ofer Aderet, Haarer

Prevela: Vlasta Kovač, Novi Omanut, 121, Zagreb, siječanj – ožujak 2014

Letters 1960-1975 by Isaiah Berlin (Chatto & Windus, 2013)
Pokreće Blogger.