Marija Elizabeta Skobtsova - Monaštvo u svijetu



Autentičan spomen Boga neodvojiv je od spomena na ljudsku patnju



Sučelice izazovima globalizacije na životno nužnu reformu kršćanskih crkava prije nego puka teološka načela mogao bi nas potaknuti proročki lik Elizabete Skobtsove, nesvakidašnje pjesnikinje, revolucionarke, teologinje i monahinje, koju je 18. siječnja 2004, unatoč otporima, Sveti Sinod Ekumenskog Patrijarhata u Istanbulu proglasio svetom.

Uz to, njezina životna drama predstavlja radikalnu kritiku javnog govora i prakse naših lokalnih kršćanskih crkava, sapetih okovima nacionalizma i ravnodušnosti spram socijalne bijede, razotkrivajući u čemu bi se morala sastojati naša osobna i zajedničarska ljudska i kršćanska obnova.

Teologinja

Rođena 1891. u Rigi, glavnom gradu Latvije, tada dijelu Ruskog Carstva, u aristokratskoj obitelji Pilenko, Elizabeta odrasta u gradiću Anapu, na obali Crnog mora, u kojemu je njezin otac bio gradonačelnik.

Kao djevojčica, svoju ušteđevinu želi darovati za izradu ikone u novoj crkvi u Anapu. Sa sedam godina traži majčino dopuštenje da postane monahinja kad odraste, a godinu potom da život provede hodočasteći od jednog do drugog svetišta diljem Rusije.

Pogođena očevom smrću, koju doživljava kao nepravdu nespojivu s Božjom opstojnošću, s 14 godina postaje ateistkinja, uvjerena da odrasli od djece kao tajnu skrivaju nepostojanje Boga.

Preselivši 1906. s majkom u St. Peterburg, tada političko-kulturni centar Rusije, upoznaje vodeće intelektualce i umjetnike, pristalice ljevičarsko-revolucionarnih ideja.

Oplemenjujući svoj pjesnički dar, sprijateljuje se s pjesnikom Aleksandrom Blokom, predvodnikom ruskog simbolizma. Prožeta osobnim nemirom i nezadovoljstvom revolucionara oko sebe, koji govore a ne čine ništa, čezne za konkretnim herojskim djelima uperenim protiv nepravde u svijetu.

S 18 godina udaje se za Dimitrija Kuzmin-Karavajeva, po političkom opredjeljnju boljševika, kasnije isusovca. God. 1912. tiska prvu zbirku pjesama. Iako dobivaju kćerku Gajanu, Dimitrije i Elizabeta se 1913. razvode.

Ne mireći se s nepravdom u svijetu, Elizabeta iznova otkriva Krista, ali ne kao utjelovljenog Boga nego kao herojskog čovjeka.

Čitajući Evanđelje spoznaje da zbiljska potreba ljudi nisu revolucionarne ideje već Krist. Opredijelivši se za studij teologije, uspijeva se, kao prva studentica teologije, upisati na Teološku akademiju u St. Peterburgu.

U jeku Prvog svjetskog rata s kćerkom se vraća u Anapu. Otkriva da bit izvornog kršćanskog asketizma nije bilo mrtvljenje sebe već odgovaranje na potrebe bližnjih, i to uz trajni trud oko oblikovanja pravednih socijalnih struktura.

Po povratku u St. Peterburg, u kapelici, u koju često zalazi, 1916. doživljava mistično iskustvo, putem kojega joj je darovan osjećaj Božje sveprisutnosti. U pismu Bloku piše da želi naviještati jednostavnu Božju riječ. Pojavljuje se i druga zbirka njezinih pjesama.

Političarka

Elizabeta će usred ruskog građanskog rata – Februarske i Oktobarske revolucije – uvidjeti koliko su snovi intelektualaca poput nje o revoluciji bili iluzorni.

God. 1918. izabiru je za gradonačelnicu Anapua. Nadala se da će grad, pružajući utočište svima, sačuvati od fanatizma sukobljenih strana: boljševičke Crvene armije i antiboljševičke Bijele armije.

Osvojivši Anapu, Bijela armija Elizabetu baca u zatvor pod optužbom suradnje s boljševicima. Na sudu se brani ističući:

„Nisam bila vjerna niti jednom režimu kao takvom, već onima čija je potreba za pravdom bila najveća, narodu. Bijeli ili Crveni, moja će pozicija ostati ista: Radit ću za pravdu i na utjehu patnicima. Pokušat ću ljubiti svog bližnjega.“

Od vjerojatne smrti Elizabetu spašava vojni sudac Danijel Skobtsov. Zaljubivši se jedno u drugo, sklapaju brak.

No, spas od boljševičkog terora uskoro će morati potražiti izvan Rusije. Potucajući se preko Gruzije, Turske i Jugoslavije, 1923. konačno stižu u Pariz. Uz Danijela, Elizabetu, njezinu majku Sofiju i kći Gajanu iz prvog braka, sada su tu još Jura, rođen u Tbilisiju, i Anastazija, rođena u Beogradu.

Socijalna aktivistkinja

Danijel, kao učitelj, i Elizabeta, izrađujući slike i lutke, jedva prehranjuju obitelj. Duhovno i intelektualno utočište Elizabeti postaje pravoslavno udruženje Ruski pokret kršćanskih studenata.

No, teška zima 1926. pokosit će Anastaziju. Potresena smrću najmlađe kćerke, Elizabeta ovaj put ne gubi vjeru. Naprotiv, postaje svjesna novog i specifičnog, općeg i sveobuhvatnog majčinstva. Raskriva joj se novi put i novo značenje životabiti majka svima kojima je potrebna majčinska skrb, podrška i zaštita. U tome je ne pomućuje niti raskid s Danijelom. Bez zadrške se posvećuje socijalnom radu i ispisivanju teoloških promišljanja, s naglaskom na socijalnim pitanjima.

Od 1930. kao tajnica Ruskog pokreta kršćanskih studenata po Francuskoj obilazi krajnjoj bijedi izručene ruske emigrante. Umjesto puke službenice, voljna da ublaži svakodnevnu bijedu, makar čisteći podove radničkih baraka, postaje im istinska tješiteljica i učiteljica. Slušajući, puna sućuti, ispovijesti tih otpisanih marginalaca, vraćala im je životni smisao, čitajući i razgovarajući s njima o Evanđelju i djelima Dostojevskog.

Služenje patnicima za nju neopozivo postaje služenje Bogu:

„Ako se čovjek svojim nutarnjim svijetom okrene nutarnjem svijetu drugog čovjeka, susrest će zastrašujuću i ohrabrujuću tajnu. Susrest će istinsku sliku Božju u čovjeku, odraz tajne Božjeg utjelovljenja. No, opazit će da je ta slika zastrta, izobličena i iskvarena snagom zla. Osjetit će potom poticaj da se upusti u borbu s đavlom za tu božansku sliku koju je đavao potamnio. A u toj će borbi pobijediti ukoliko ne bude težio za osobnim probitkom.“

U sve intenzivnijem traganju za životnim pozivom, Elizabetu prate otac Sergej Bulgakov i metropolit Evlogije Georgijevski, zadužen za ruske izbjeglice u Europi.

Evlogije će Elizabeti prvi ukazati da bi mogla postati monahinja, što će ona zdušno i prihvatiti, položivši monaške zavjete 7. ožujka 1932. Marija postaje njezino monaško ime.

Monahinja u svijetu

Putovanje Estonijom i Latvijom u svrhu upoznavanja tradicionalnih oblika pravoslavnog monaštva, Mariju učvršćuje u uvjerenju da je došao čas za oblikovanje novog tipa modernog monaštva angažiranog u svijetu, u kojemu nikakva suptilna barijera monaško srce neće odvajati od svijeta i njegovih rana:

„Na posljednjem sudu neću biti pitana o tome jesam li bila uspješna u asketskim vježbama, koliko sam naklona i prostracija učinila. Naprotiv, bit ću pitana o tome jesam li nahranila gladnoga, obukla gologa, posjetila bolesnika i zatvorenika. To je ono o čemu ću biti pitana. Za svaku siromašnu, gladnu i utamničenu osobu Spasitelj kaže 'Ja'... On stavlja znak jednakosti između sebe i svakoga u nevolji...“

Na pozadini sukoba između modernizma i tradicionalizma u Pravoslavnoj crkvi, Elizabeta spoznaje da prvotna zadaća kršćanstva nije niti čuvanje struktura prošlosti niti vizija budućega već zbiljski život, život u Crkvi i svijetu kakve zatičemo, susret s Bogom, samim sobom i bližnjim u nevolji. Zato je svojim manastirom smatrala cijeli svijet oko sebe, zamijenivši pustinju starih monaha pustinjom u srcima modernih ljudi.

Novo monaštvo mora biti smješteno u samom srcu zbiljskog života, ne dopuštajući da bilo što zasjeni Krista, nikakva pravila, običaji, tradicije, asketske težnje pa niti bilo kakva pobožnost.

Uvjerena da se monaštvo mora otvoriti potrebama marginaliziranih, govori, poput Ivana Zlatoustog, o sakrametnu braće i sestara, odnosno o liturgiji koja se ne slavi na oltaru od drveta i kamena već na oltaru od krvi i mesa, a to su naši bližnji.

Ugledajući se u svece slobode, u pravoslavnoj tradiciji prozvane Kristovim ludama, Marija izbjeglištvo razumijeva kao poziv i dar slobode koji treba iskoristiti za istinsku obnovu Crkve, oslobođenje zbiljskog i autentičnog u njoj od laži, ukrasa i prašine koja skriva Krista.

Utemeljivši 1935. Pravoslavnu akciju uz pomoć Nikolaja Berdjajeva, Marija u Parizu počinje osnivati javne kuhinje i kuće gostoprimstva za beskućnike i potrebite. Skromne kuće gostoprimstva Marijin su manastir u kojemu se duhovni život svakodnevno isprepliće sa služenjem socijalno ugroženim.

Na temelju socijalnog angažmana, u Crkvi je sumnjiče za ljevičarstvo, a ljevičari od nje zaziru zbog njezine crkvenosti.

U nakani da svima bude sve, poput sv. Pavla, Marija sa sugrađanima, unatoč osudama, u monaškoj odori s kriglom pive pred sobom i s cigarom u ruci po pariškim gostionicama dijeli zbiljski život. Tako zadobiva povjerenje običnih ljudi i dopire do bijednika za koje drugačije ne bi znala. Na vijest da zdrave ruske emigrante zatvaraju u umobolnice pokreće akciju njihova puštanja na slobodu i integracije u društvo.

God. 1939. u radu joj se pridružuje mladi svećenik otac Dimitrije Klepinin.

Mučenica

Uoči njemačke okupacije 1940, Marija dobrovoljno ostaje u Parizu zarad sirotinje, i to svjesna antiljudskosti i antikršćanstvenosti nacizma kao novog poganstva.

Uz ruske izbjeglice, žrtve nacističkih progona u Parizu postaju Židovi.

Uvjereni da bi Krist postupio jednako, otac Dimitrije, Marija i njezina majka Sofija, surađujući s pokretom otpora, spašavaju progonjene: pribavljaju hranu, pružaju sklonište i osiguravaju bijeg. Židovima otac Dimitrije izdaje krštenice koje im makar za neko vrijeme pružaju spas od logora smrti.

Na prigovore što pomaže židovima, jer to i nije kršćansko pitanje, Marija proročki uzvraća:

„Ne postoji nikakvo židovsko pitanje već samo pitanje upućeno kršćanima. Kršćanin je pozvan da postane jamac židovskog naroda. Da smo pravi kršćani, svi bismo danas nosili Davidovu zvijedu. Došlo je vrijeme ispovjedalaca.“

No, Gestapo budno prati oca Dimitrija i majku Mariju. U veljači 1943. prvo hapse Juru i Dimitrija, a potom i Mariju. Ne prihvaćaju slobodu koja je uvjetovana odustajanjem od pružanja pomoći židovima. Za njih je to bezuvjetna kršćanska dužnost.

U prosincu 1943. Jura i Dimitrije deportirani su u konclogor Buchenwald, a ubijeni su u veljači 1945. u konclogoru Dora.

Marija dvije godine boravi u konclogoru Ravensbrück. Pamte je po nepokolobljivom nastojanju da u logorašima sačuva plamen ljudskosti. Predah od paklene zbilje logorašima pruža organizirajuće tajne kružoke, u kojima se razgovaralo o socijalnoj pravdi, pomirenju katolika i pravoslavaca, povijesti Rusije... Nerijetko oskudnu logorašku hranu daruje drugima. Logoraši su sačuvali njezinu posljednju poruku: Svoj život prihvaćam bez sustezanja, znajući da je za mene sve onako kako mora biti. Ukoliko umrem, u tome ću vidjeti milost odozgo.

Smaknuta je u plinskoj komori na Veliki petak 30. ožujka 1945. u obližnjem 'logoru za mlade'. U daljini se čulo topništvo nadiruće Crvene armije. Iako nije povijesno potvrđeno, pripovijedalo se da je u plinskoj komori dobrovoljno zazuzela mjesto jedne mlade židovske žene.

Kao žiteljima zemlje u kojoj je za posljednjeg rata u gotovo svakom gradu postojao makar po jedan logor (smrti), u koji su pred nama odvođeni naši bližnji drugačije vjere i nacije, jer nas većina nije bila ljudski i kršćanski odvažno poput Marije, preostaje nam makar sačuvati spomen na one koji su se poput nje, riskirajući vlastiti život, identificirali s progonjenima, jer je upravo to bit ljudskosti i religioznosti uopće.

Literatura

  1. Grigori Benevitch, The saving of the Jews: The Case of Mother Maria (Scobtsova), http://www.georgefox.edu/ree/Benevitch_The%20Saving_Feb%202000.pdf.

  2. G. W. Target, The Nun in the Concentration Camp: The Story of Mother Maria [Elizabeth Pilenko], Exeter,  Wheaton 1975.

  3. Maria Skobtsova, Mother Maria Skobtsova: Essential Writings, Orbis Books, New York (2003).

  4. Sergei Hackel, Pearl of Great Price: The Life of Mother Maria Skobtsova, St Vladimirs Seminary Pr, Yonkers 1981.

  5.  T. Stratton Smith, The Rebel Nun: the Moving Story of Mother Maria of Paris, Souvenir Press, London 1965.

Alen Kristić|Filozofski magazin

Pokreće Blogger.