Vedran Rutnik: Niti teizam niti ateizam, već - filozofiranje

Društvo koje još uvijek treba religiju poručuje da ne želi samostalno misliti, a bez samostalnog mišljenja nije moguće samostalno biti. Takvo društvo je djetinjasto, maloljetno i nezrelo. Ono sanja prekrasne snove o individualnoj i kolektivnoj slobodi, dok samo počiva na neslobodnom temelju. Ono prisvaja sadržaj svojih snova prije nego li je istražilo porijeklo potrebe za takvim sadržajem, kao i za sanjanjem uopće. Umjesto da misli ono se spašava od mišljenja. U tom aktu spasa filozof njuši opasnost, nešto pokvareno, nekakvu pogrešku. On njuši bijeg. Njuši samoobmanu poradi samoodržanja. Njuši strah od propasti. A što ako je propast prvi preduvjet slobode? Ne bi li u tom slučaju svaki mogući spas bio dostojan bezuvjetnog prezira? Spas kao opasnost i prepreka?

Što znači vjerujem?

Jesmo li se ijednom iskreno, krenuvši od čiste nule, zapitali - što znači vjerovati? Kada čovjek poseže za vjerom?

Jasno je da su nam u traženju ovih odgovora, želimo li sačuvati nevinost mišljenja, religijski putokazi bilo koje vrste i sva etimologijska zavođenja (kakva, primjerice, nudi Ratzinger u svom poznatom Uvodu u kršćanstvo) od slabe pomoći. Moramo se uhvatiti u koštac sa samom stvari, u potpunosti neobojanom. Ogoljavanje stvari pokazat će nam da baš i nemamo posla s nekim prevelikim misterijem.

Započnimo s formom. Kada kažem vjerujem time zapravo govorim: ne znam, ali nadam se da, osjećam da, bilo bi lijepo da, volio bih da. Ovo nadam se i volio bih kasnije prelazi u siguran sam iako ne mogu dokazati, a naposljetku u znam. Čudesna alkemija, zar ne? Ali što joj leži u podlozi?

Pridajmo formi najjednostavniji sadržaj. Vjerujem da Bog postoji. Hm. Prvo je pitanje otkuda mi takvo uvjerenje. Jedno je jasno - sam mu se nisam domislio. Međutim, ni oni koji su mi ga prenijeli nisu mu se sami domislili. Ipak, netko je u tom višetisućljetnom lancu uvjeravanja morao biti prvim uzrokom. Naravno, tko bi drugi zauzeo to mjesto nego sam Bog.

Ali On nije govorio svima, već je odabrao svoje glasnogovornike kojima je na uho šaputao logos. Pokušajmo zamisliti da živimo u vremenu nastanka jedne religije. Jedan mudrac našem narodu objavljuje od samog Boga došapnutu mu istinu. Zašto bi mu narod povjerovao? Ako i pretpostavimo da je mudrac u potpunosti iskren i da ima čiste namjere (mada to što su čiste ne znači da su i ispravne, kamoli opravdane), opet nije jasno zašto bismo vjerovali glasovima iz njegove glave? Ako je netko nešto i spoznao, što to meni znači? Kakve koristi ja imam od toga, kad sam nisam čuo nikakve ili barem ne takve glasove u svojoj glavi? Odakle mudracu pravo da u moju glavu utiskuje svoje glasove? Odakle meni pravo da u svoju glavu preuzimam tuđe glasove? I po kojoj osnovi mudrac stječe legitimitet? Jer je prethodno bio vođa svoga naroda? Ili njegov mudri savjetnik? Ili potječe iz loze mudrih? Hm.. Izuzetno je zagonetan taj moment u kojem se mudracu poklanja povjerenje. Nalazi li se narod pri tome u nekoj praktičnoj opasnosti? Ili "božanske" objave nastupaju u razdobljima mira, sreće, blagostanja, prosperiteta i nesmetanog razvoja jednog naroda?

Prebacimo na trenutak naš fokus s naroda na pojedinca. Kada se u pojedincu javlja potreba za vjerovanjem? Kad se on osjeća snažnim, vitalnim, radosnim, kad mu sve polazi za rukom? Razmišlja li tada o bogovima, o utjesi, o spasu? Imajući u vidu da je trenutaka vitalnosti, radosti i preobilja snage u životu svakog čovjeka neusporedivo manje od trenutaka patnje, očaja, usamljenosti, straha i nemoći - nismo li upravo pronašli plodno tlo za vjerovanje, kako pojedinca, tako i čitavih naroda?

Vjerovanje započinje s onim nadam se da, volio bih da. Ali kako život sve jače pritišće i donosi sve samo ne spas i željenu sreću, kao niti dugo očekivani mir, prihvaćeno uvjerenje je potrebno osnažiti. U formi nadanja ono postaje preslab lijek, ono treba jaču, čvršću formu, treba ono siguran sam. A kada život toliko pritisne da postane neizdrživ, tada na scenu stupa najviša moguća forma - znam. Vjerojatno je svatko primijetio da su svećenici upravo na sahranama prepuni znanja o tome kamo pokojnikova duša odlazi. "Mi kršćani znamo...", govore. Ne više vjerujemo. Vjerovanje je sada izgubilo na težini, u ovom trenutku ono zvuči preslabo. Ne znam, ali nadam se najednom se pretvara u znam. U najvećim bolovima potrebna je najjača tableta.

Ne zaboravimo: svaka utjeha oduzima čovjeku čast podnošenja boli, uskraćuje mu iskustvo čistog bivanja u boli, a potom sprječava borbu s njom, njezino istraživanje, nadvladavanje i vlastito jačanje.



Vjerovati = ne misliti

Zanimljivo je kako se vjernici nalaze uvrijeđeni kada se govori protiv religije, osjećajući kako imaju svako pravo biti uvrijeđeni, a ne pitaju se ne vrijeđa li nas njihovo unižavanje čovjekova dostojanstva, poništavanje njegove slobode i gušenje njegove vitalnosti, što se jednom riječju naziva vjerom.

Našem stavu da vjerovati znači ne misliti suprotstavlja se sva moguća teologija kao izuzetno promišljen, logički i sustavno izveden prikaz objavljenih istina. Ali mišljenje u prethodno određenim okvirima, mišljenje koje ne dira u svoj temelj, nego ga, štoviše, nastoji što je moguće bolje opravdati, uopće nije nikakvo mišljenje. Ono je ili patvoreni silogizam - domišljanje premisama kojima bi se trebala potvrditi unaprijed određena konkluzija, ili pak apsolutna dedukcija, u kojoj mišljenju nema ni traga. To pokazuje da je mišljenje u vjeri jedna velika uvreda za samo mišljenje.

Zašto je mišljenje u religiji tako jalovo? Zato što se već unaprijed zna što se tu hoće. Zna se što čovjek jest i što bi čovjek, nasuprot onomu što jest, trebao biti. Pitanje je samo kako to prenaštimavanje sa biti (sein) na trebati (sollen) sprovesti u djelo. Religijsko mišljenje, bilo toga svjesno ili ne, u potpunosti je praktički obojeno. Njemu je stalo samo do krajnjeg ishoda čovjekova djelovanja. Ono je uvjetovano krajnjom svrhom koja je postavljena prije svega drugog. Iz tog razloga mišljenje je ovdje u ulozi sredstva. Ono nije i ne može biti slobodno. Kršćanski mislioc je drveno željezo.

U slobodnom mišljenju bitstvo čovjeka nije unaprijed određeno, a njegovo treba da uopće ne može postati temom. Za filozofa ne postoje pitanja poput: što želim biti?, što želim postati?, što želim postići? On ne može robovati unaprijed određenoj svrsi, on se ne može kretati u smjeru prethodno zadanog cilja. On je osuđen na lutanje. Stoga usuprot svim zahtjevima bilo koje vrste trebanja samome sebi govori: neka bude ovo što jest, i neka bude ono što će iz ovog lutanja proizaći, ma što to bilo. Filozof sumnja u sve lijepe slike o sebi koje se pojavljuju kao predmeti težnje, kao i u lijepe slike o čovjeku naprosto. Za njega je čovjek ono nerođeno koje se rađa. On ne zna što je čovjek, ali zna da lijepe slike nastaju iz straha. Pobijedi li se strah, u isti mah nestaje i potreba za lijepim slikama. Nasuprot tome, svaka želja onemogućava razvitak onoga što jest te tako sprječava slobodu rađanja.

Kako to da nam u startu nije sumnjiva svaka "istina" koja lijepo izgleda i primamljivo zvuči? Otkuda nam uopće predodžba o istini kao nečem lijepom, blagodarnom, olakšavajućem, umirujućem, kakvom ju opisuju religije? Ne vodi li nas ovo pitanje porijeklu potrebe za lijepim, nadasve optimističnim istinama, ne upućuje li nas na ružnoću i užas kao prve činjenice života iz kojih izrastaju sva moguća sanjarenja? Jesmo li do te mjere postali ovisnici o lijepim istinama da smo i svojoj najvišoj istini, svome Bogu, nadjenuli ime - ljubavi? Je li naša ucviljenost postala do te mjere besramna?

Mišljenju ništa nije sveto. U slobodi mišljenja nema ničega što misao ne bi smjela razoružati, razotkriti, razoriti, ismijati. Mišljenje se strogo čuva od prevelike ozbiljnosti. U svakom pretjeranom uozbiljavanju ono njuši kompleks, njuši podvalu, njuši strah. Sam pojam svetosti osmišljen je upravo iz razloga da se mišljenje odbije i obuzda, a na mjesto opuštenosti i smijeha unese siva ozbiljnost prepuna zahtjeva. Sveti spisi, sveti narodi, sveti ljudi, sveti oci, sveta mjesta, svete planine, čak i svete stolice! Oznaka svetosti kazuje: ne diraj, ne pitaj! Šuti, gledaj, pokloni se! Oponašaj! Kada je čovjek pristao samoga sebe shvaćati tako ozbiljno?

Iako je vjerovanje filozofijski grijeh, ni u filozofiji mi nemamo previše razloga za veselje. Sve su metafizike prepune religijskih otrova i filozofija ih se nije uspjela osloboditi do dana današnjeg. One koje su to pokušale postale su bljutavije od svih metafizičkih sanjarenja. Spomenimo samo jednu, tzv. analitičku filozofiju, to beskrajno znanstveno silovanje razuma koje svo svoje povjerenje poklanja logici, najružnijoj od svih izraslina jezika i najvećem mogućem sebenesvjesnom reduktoru stvarnosti.



Ti nemaš pravo vjerovati!

U slobodu se ne ulazi na tuđim nogama, ponajmanje na štakama. Stoga, usprkos demokratskim, liberalističkim uzvicima o svačijem pravu na sve i svašta valja kazati: ako si čovjek, ti nemaš pravo vjerovati! Izvoli kao i mi ostali podnositi muku neznanja o tome odakle dolaziš, tko te je i zašto stvorio, kamo ideš, koji je smisao sveg ovog užasa i što te čeka u smrti! Ti nemaš pravo lijepim se pričicama spašavati od muke, strahotnosti i očaja neznanja. Izvoli se gledati oči u oči s bezdanom koji se prostire pod tvojim nogama! Izvoli biti bez odgovora! Izvoli stajati na rubu pa i pod cijenu propasti i pada! Izvoli izdržati! Usuđuješ li se još biti mlakonja?

Kada se ovako počnemo odnositi prema stvarima vjere, tek tada možemo očekivati nekakav kulturološki napredak. Pri tome je potrebno razumjeti da filozofiranju nije stalo do rušenja religije. Religija nije nikakav neprijatelj i filozof je spram nje posve ravnodušan. Jedini neprijatelj filozofiranja je ljudska slabost uslijed koje čovjek odbija ustrajati u muci mišljenja i zbog koje postaje sklon lakom podlijeganju utjehama. Religioznost je samo jedna od mnogih formi te slabosti. Sama slabost je tlo na kojem filozofiranje vodi svoje bitke. Kritika religije samo je prva linija obrane, a razotkrivanje stvari vjerovanja jednostavan, gotovo pravopisni zahtjev da se stvari počne nazivati njihovim imenom. Pri tome je potrebno uvijek iznova graditi novi rječnik starih pojmova, sve dok pojmovi poput vjere, demokracije, Boga ne počnu u našim ušima zvučati grdo, a naposljetku izgube svako značenje.

Poneko bistrije oko moglo bi prigovoriti da razlog zbog kojeg se ljudi okreću religiji nije dokaz protiv božje opstojnosti. Ali ovdje se ni ne tvrdi suprotno niti je cilj ove rasprave pobiti božju opstojnost, što je vidljivo već iz samog naslova. Postoji li bog ili ne, je li jedan ili ih je stotinu, je li ovakav ili onakav, filozofu je sasvim svejedno, on je spram takvih pitanja posve ravnodušan, on ih ne može uzimati ozbiljno. Njega bi čak usrećilo da ga negdje, u ovom ili u onom životu čeka Bog, jer tada bi se mogao zagledati u njegovu pokvarenu dušu i obasuti ga prezirućom šutnjom, čisto iz gušta, iz vlastite taštine i ponosa. Jer svaki filozof zna da nijedan bog ne bi izdržao njegov pogled. Bogovi proklinju slobodne.



Sloboda i vlastitost

Ne mislim da sam ovim natuknicama iscrpio svu problematiku religioznih osjećaja i predodžbi, niti mi je to bio cilj. Time se bave teologije, jer njima je stalo da pokriju svaki kutak u koji naš um može zaći, da na svako naše pitanje pripreme odgovor, a tamo gdje ga nisu uspjele osmisliti ne ugrožavajući načelo neproturječenja reći će nam: to je misterij, to se ne može objasniti, u to je potrebno vjerovati. I tako povijest religija malo pomalo postade povijest uvreda.

Također ne mislim da o ovim pitanjima treba raspravljati u beskraj. Pripremati jednoj teologiji antiteologiju (što u izvjesnom smislu čini znanost, a u jednom drugom smislu metafizika) nije posao filozofiranja. Bila bi to još jedna zgrada praznih pojmova, skup zamjenskih odgovora, bez da se dokrajčilo sama pitanja. Od umijeća raspravljanja puno je važnije odgojiti u sebi intuiciju mišljenja, kako bi se bez pretjeranog obrazlaganja moglo nanjušiti probleme i stresti sa sebe pitanja koja za nas to nisu. Samo tako možemo izbjeći zavedenost pojmovnim igrarijama.

Filozof nema filozofiju. On ima samo filozofiranje i on jest samo u filozofiranju. To nije nikakav mistični iskaz. Hoće se reći tek to da sloboda mišljenja zahtijeva stalnu misaonu aktivnost, neprestano bivanje na rubu, preispitivanje ustaljenih predodžbi, pojmova, jezika, što bi se u negativnom smislu moglo izreći kao svakodnevno odustajanje od bilo kakvog konačnog rješenja uslijed spoznaje o tome da sama potreba za rješenjima izvire iz slabosti i straha. Ukoliko nije u kretanju, ukoliko svaki svoj temelj neprestano ne rastvara u bezdan, mišljenje nije slobodno. A ukoliko nije slobodno tada niti nije mišljenje.

Smatram da je o ovim stvarima potrebno govoriti jednostavnim jezikom a ne zabijati glavu u ustanovljene pojmove oslanjajući se na tradiciju mišljenja i prihvaćajući već uhodani način razmišljanja, ma kako novog datuma ono bilo. Gdje god postoji ustanovljavanje načela mišljenja i oformljavanje njegova jezika, tu se javlja i zahtjev za slijeđenjem tih načela u granicama samog jezika. Ali mišljenje je slobodno, ono se ne da ukrotiti ni najvećim imenima. Dopusti li si to porobljavanje, šteta je nepopravljiva. S druge strane, treba se čuvati i toga da se pridjev "slobodno" shvati liberalistički. Lako je upasti u zamku pa pomisliti da je za okusiti slobodu dovoljno suprotstaviti se tradiciji (bila ona antička, moderna ili postmoderna) samo zato što je tradicija, a mišljenje pri tome shvatiti kao puko subjektivnu svojinu na kojoj treba inzistirati nasuprot mišljenju drugih. Valja imati na umu da suprotstavljanje nije prvi čin, već je ono posljedica povezanosti sa samim sobom, nusprodukt vlastitosti. Stoga slobodu treba shvatiti intimno, u svezi s vlastitošću kao onim što ponajprije određuje bitstvo čovjeka, te biti svjestan da se slobodu osvaja u tišini vlastitih prostora. Naravno, nije uvijek lako prepoznati opterećenost ne-vlastitim mislima, što upućuje na posvemašnji oprez. Tako se filozof u svakom trenutku nalazi u žarištu igre i njegov demon nikad ne spava.

Stvari nisu tako komplicirane kakvima nam se predstavljaju u religijama i filozofijama. Nećete biti pretjerano drski ako pretpostavite da je kompleksnost metafizike i teologije skrojena kako bi vam zamutila vid, odbila vas od mišljenja ili preusmjerila vašu pažnju u svome smjeru, odmamljujući vas od vas samih. Stanovita doza drskosti neophodna je želi li se biti odvažan, a bez odvažnosti nema filozofiranja. Namećući svoj jezik metafizika i teologija izazivaju nas da i sami nametnemo svoj. Nemojmo si uskratiti taj užitak.

Mi ne trebamo filozofiju, mi trebamo filozofirati. A to znači: samostalno osluškujući i promišljajući rastvarati temelje stvari i tako se odriješavati onog nebitnog, pri čemu je nebitno sve što nije u potpunosti navlastito.


Pokreće Blogger.