Ivana Seletković: Tjeskobno(st) običnog

Jesu li ljudi sve unakazili jezikom, formom/formalnošću u bjegu od transfera značenja?



Reci!

Ne postoji ništa izvan jezika.

Misli!

Granice moga svijeta su granice moga jezika.

Drugima ostavi u zajam

ne-namjeravane i ne-predviđene posljedice; jezičnu lociranost.

Ja jesam u jeziku (konverzacija, oblikovanje misli), bivam u jeziku (učim o vlastitom postojanju i „koegzistenciji“-imenujem ili priželjkujem trajanje (?)), želim u njemu ostati (jezična ekspozicija sjećanja).

Izjasni se u jeziku pa ćeš postojati. Sakrij se iza definicija: institucija, kulture, obitelji i bit ćeš spašen logikom jezične konstrukcije, restrikcije simbolike (simboličnog). Bit će ti toplo u hipnozi zastrašivanja. Ja jesam – iza, u, na...za (?)-što.

Je li zaista tako?

Postoji li u jeziku univerzalno značenje, substitucija moguće konfuzije?

Što to toliko plaši, destabilizira egocentrizam i ima li išta strašnije od nas samih (introspekcija!) sačinjenih od strateških tjelešaca sumnji; možda?

Sumnjati u sebe je dalje jednako sumnji u drugoga (ja - u svijetu/društvu). Jer, kako ću ti vjerovati ako si nalik meni koji sam iskustvo doveo do sadašnjosti i preveo u raspoloženje pa onda u građevinu simbolâ sa mnoštvom vrata. Sva su povezana (točka gledišta: iz daljine su identična, neprimjetni su detalji – ima li ogrebotina, ikakvih razlika?) ali su i odvojena.

Kvake su im različite, nemaju isti od-sjaj; otisci ruku su ondje ostavili/markirali svoju prisutnost.

Kako otkriti čije ruke su bile tu, kako otkriti čiji otisak je bio posljednji, pretposljednji...?

A moj otisak je također ondje.

Činjenica je dolazak, prolazak. Odnos svršenih i nesvršenih glagola. Taj labirint značenja je jezična konstrukcija s interpunkcijskim znakovima. Početak-kraj.

Nije Panov labirint (?); otvorenost zaključka i/li zaključak koji se nadopunjuje/nesvršenost/ću. Zaključivanje nezaključivanjem. Prizivanje Harmonije!

I/li Okeansko osećanje = u jezik ulazi emocionalna komponenta-metafora. Nestabilnost.

U drugom-jasnom labirintu značenja sve mora imati svoju svrsishodnost, ponovljivost postupka (?).

Tada postoji sigurnost da labirint ima svoj izlaz, tada se unaprijed zna što čemu vodi; svi postupci čekaju da se završe – da se prezentiraju u statusu jednoznačnosti, jednoobraznosti, sigurnosti. Kažem - završim radnju, zaokružim temu, imenujem. Donesem sud. Zapišem- točka reda, obrazac. Potpišem!

Problem interakcije je riješen.

Čime?

Imenicom?

Imenom/imenovanjem?

Tu sam za tebe, tebi služim jer bi bez mene bio/bila nesretan/nesretna. Znam što ti treba jer sam ja kao ti. Ako ja jesam kao ti, onda se moje potrebe moraju izjednačavati s tvojima. Želim da jest tako jer onda ono jest, jer onda pripada jeziku-obuhvaćeno je njime, jest on.

Onda „mi“ jesmo u sličnostima i razlikama. „Mi“ se nalazi u jeziku jer smo „to“ ondje smjestili. Jest - definicija; dogmatizam prakse ili praktični dogmatizam. Prejudicirati jezikom značilo bi omogućiti glagolu nesvršenost koja će svakako postati svršenost. Nesvršenost glagola je aluzija (?) na njegovu značenjsku kontekstualizaciju. Znam(o) što jest ono što je u nastanku.

Ili ipak nije sve tako ne/jasno, razumljivo.

Potraga.

Nedovršena potraga.

Pokreće Blogger.