Ivan Urbančič: Heidegger, Nietzsche i nihilizam

Heidegger polazi od činjenice da je nihilizam kao zbivanje evropske povijesti po prvi puta iscrpno i temeljito mislio Nietzsche.


Heideggerov misaoni razgovor o nihilizmu započinje stoga kao razgovor s Nietzscheom i to najprije o tome što Nietzsche misli s nihilizmom i kako ga misli. Promišljanje mu pokazuje da se Nietzscheovo poimanje nihilizma nikako ne može razumjeti odvojeno od jezgra njegovog cjelokupnog mišljenja, naime odvojeno od njegovog poimanja prevrednovanja svih vrijednosti, volje za moći, vječnog vraćanja istog i natčovjeka. Zadatak promišljanja Nietzscheovog poimanja nihilizma tako se Heideggeru proširuje na promišljanje cjeline Nietzscheovog mišljenja koje se u tom promišljanju pokazuje kao prava metafizika unutar koje neodvojivo stoji i Nietzscheovo poimanje nihilizma kao povijesnog zbivanja.

To Heideggerovo promišljanje Nietzscheove metafizike koje samo sobom mora donositi odnosno izvoditi glavne strukturne crte te metafizike stoga se kadgod pričinja kao da se »identificira « s izvođenim crtama Nietzscheove metafizike. Uz tu vrlo značajnu »činjenicu« treba napomenuti da nam je takvo »identificiranje « sa Nietzscheovom, kao i sa svakom pravom metafizičkom pozicijom u povijesti metafizike moguće ne samo u izvanjski historijskom značenju (da naprosto naučimo neke teze i bez-misleno ih ponavljamo), već je to u bitnom smislu čak neophodno ako je istina da svaka prava metafizika u evropskoj povijesti — bez obzira na svoje dalje ili bliže, historijski odredljivo vrijeme nastanka — povijesno nikada nije prošla u nekoj ravnodušnoj prošlosti, nego nas u našem vlastitom povijesnom ovdje i sada u biti pogađa; tj. ono u njoj mišljeno pridolazi kao bivše iz naše budućnosti u našu povijesnu sadašnjost, uvijek je još pred nama i čeka nas, pridolazi nam kao buduće i tek tako nosi neku povijesnost čovjekove biti. Kad tome ne bi bilo tako, promišljanje bi prošlih metafizičkih pozicija bio sasvim neobavezan postupak, puko bavljenje nečim što za nas ima samo sasvim ograničeno, školsko značenje. U navedenom smislu Heidegger se svakako »identificira« sa izvođenom Nietzscheovom metafizikom; po svoj prilici bez toga se ni jedna metafizika ni ne može primjerno razumjeti. No, promašili bismo smisao vlastite povijesnosti ako bismo mislili da smo sasvim podređeni bivšem jer, baš suprotno, tek svojom izručenošću toj povijesnosti i njenom bivše-pridolazećem čuvamo ujedno svoju bitnu slobodu razgovora sa bivšim koje nas u biti pogađa. Taj u opisanom smislu povijesni, za čovječnost čovjeka odsudni odnos bitne obaveznosti metafizici, a ujedno mogućnost bitne slobode od nje čuva Heidegger ne samo u promišljanju jezgra Nietzscheove, nego i svake metafizike iz cjelokupne evropske povijesti i to ne samo u djelu o kojem je riječ, nego u svim svojim djelima. Takav odnos naspram metafizike omogućen mu je na osnovu uvida u jedinstvenost biti čitave dvetisućgodišnje zapadne metafizike. To je sudbinsko - povijesni odnos naspram metafizike koji se dakle — ukoliko je sudbinsko povijestan — ne tiče samo Heideggerove osobe, osobe jednog filozofa, nego naše »svjetske« povijesti, tj. nas samih, današnjeg čovječanstva (bez obzira na to kakav stav zauzimamo prema Heideggeru). Iz takvog odnosa moguće je tek vidjeti cjeloviti lik metafizike u čitavoj njenoj povijesti. Nietzscheova misao pokazuje se Heideggeru kao metafizika zato što Nietzsche daje poseban — prevratan — odgovor na pitanje koje je odlučujuće za čitavu povijest zapadne metafizike, naime na pitanje o bivstvujućem u cjelini i čovjekovom odnosu naspram nekako objašnjenog bivstvujućeg u cjelini. Osnovna metafizička stanovišta koja u svojoj istosti ipak nisu jednaka razlikuje Heidegger s obzirom na slijedeća četiri gledišta.
1. prema načinu kako je određen čovjek, kako sam sebe zna; 2. prema poimanju bitka bivstvujućeg; 3. prema poimanju istine bivstvujućeg; 4. prema određenju odnosa između čovjeka i bivstvujućeg.
Budući da Nietzscheovo poimanje nihilizma kao zbivanja evropske povijesti nije moguće odvajati od njegovog poimanja prevrednovanja svih vrijednosti, volje za moć, vječnog vraćanja istog i natčovjeka. što u svom nerazdvojivom jedinstvu predstavlja Nietzscheovu metafiziku i budući da Nietzsche najoštrije pobija čitavu dotadašnju evropsku metafiziku (a s njom etiku, moral, religiju itd.), koju drži platonizmom, predbacujući joj zanijekan je jedino istinitog zemaljskog života u ime tome životu transcendentnih »ideja« (to je za njega izvjesni nihilizam), moglo bi se ponovo iz toga zaključiti da se metafizika može misliti kao nihilizam samo ukoliko imamo na pameti ovu Nietzscheovu metafiziku. U tom slučaju rekli bismo naime: Nietzscheova metafizika je nihilizam kod čega bismo se držali prilično proširenog mnijenja, da je volja za moć, kako ju je izrekao Nietzsche, nihilistička jer niječe sve ljudske vrijednosti, a ipak je jasno da čovjek ne može biti bez ikakvih vrijednosti. No, takvo se mnijenje nikako ne može održati i Heidegger se pri promišljanju biti nihilizma ne može kod njega zaustaviti. Dvije stvari naime govore protiv njega: najprije sama Nietzscheova metafizika, a zatim i metafizika prije Nietzschea, čitava njena bitna povijest.

U Nietzscheovoj metafizici je naime volja za moć temeljna (bitna) crta svega bivstvujućeg u cjelini, stoga se ovdje u toj svjetlosti razotkriva i povijest. I sama metafizika, kako je u neko povijesno vrijeme nastala, tu je — kao i sve povijesno — po svojoj biti izraz jednog oblika volje za moć. Budući je ta metafizika za Nietzschea platonizam, dakle nijekanje jedino istinskog zemaljskog života u ime ovakvih ili onakvih »ideja«, tada se u svjetlu volje za moć ta metafizika pokazuje kao izraz nemoći za moć (tj. za jedini istinski zemaljski život u njegovom kruženju rasta i propadanja). To je za Nietzsohea nihilizam, ali ne onaj za kojeg se on zauzima. Drugi oblik nihilizma pokazuje se Nietzscheu kao raspad vjere u one zemaljskom životu transcendentne »ideje«, uslijed čega zemaljski život bez jedinstvenog transcendentnog smisla izgleda nevrijedan, besmislen, »ne isplati se više«! Ni za taj nihilizam ne zauzima se Nietzsche, jer mu je prvenstveno do toga da savlada sputavajuću nemoć tog pesimističkog nihilizma. Slijedeći oblik nihilizma pokazuje se kao zanijekanje tog zemaljskog života samog koji zbog raspada vjere u one »ideje« izgleda nevrijedan; taj je nihilizam dakle nemoćno teženje ka ničem ili čak aktivno uništavanje koje hoće (znajući to ili ne) baš to u-ništenje svega. Nietzsche odlučno pobija i taj oblik nihilizma. Nihilizam za kojeg se on zauzima i kojeg razumije kao razrješenje svih nabrojenih (koji niječu istinski, zemaljski, tjelesni život) nihilizama, jest ekstatički nihilizam koji s onu stranu tradicionalno metafizički određene razlike između dobra i zla vidi i djelatno postavlja taj jedini istinski, zemaljski, »tjelesni« život (dakle volju za moć) kao jedinu mjeru svakog postavljanja vrijednosti kao perspektivnih uvjeta takvog života, a time svakog djelovanja i nastojanja i stoga niječe, djelatno od' stranjuje i uništava (zato jest »nihilizam«) svako neodgovarajuće vrednovanje toga života po transcendentnim — pa ma kakve bile — »idejama«, a s njima i čitavu prijašnju metafiziku, moral, etiku, ukratko čitavu filozofiju, religiju, čistu znanost itd. kao nosioce tih »ideja«. Time dakle što razara svu prijašnju »metafiziku «, tj. cjelokupan sklop čovjekovog samorazumijevanja i njime posredovanog djelovanja, vidi Nietzsche savladane i sve prije nabrojene oblike nihilizma. Nietzsche prema tome nije mislio da čovjek ne treba imati nikakve vrijednosti, nego samo to da sve te vrijednosti sebi svjesno postavlja jedino istinski zemaljski život (tj. volja za moć) za svoj rast, kao perspektive vlastite moći, dakle kao uvjete bivanja na način moći. Svoj ekstatički nihilizam Nietzsche je stoga razumio kao pozitivno prevladavanje i odstranjenje svih prijašnjih nihilizama; u tom i samo u tom smislu možemo govoriti o Nietzscheovoj metafizici kao o nihilizmu.

Fragment iz eseja 'Bit nihilizma kao bit metafizike'

Iz: Praxis, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1971

Pokreće Blogger.