Mario Kopić: In memoriam Ernst Nolte (11. 1. 1923 - 18. 8. 2016)

Nolte u svojoj epohi



S europskim duhom novovjekovlja razvili su se povijesno mišljenje i historijska znanost koji se više ne zadovoljavaju registracijom onoga „kako je doista bilo“ (wie es eigentlich gewesen ist, Leopold Ranke)[1], nego žele i razumjeti zbog čega se nešto zbilo tako kako se zbilo. Pritom se, kao conditio svakog historijskog razumijevanja, samorazumljivo pretpostavlja da je ljudsko djelovanje vođeno stanovitim „dobro razumljenim interesom“ (intérêt bien entendu) (Alexis de Tocqueville).[2]

Može li se tako ono što se zbilo u epohi svjetskih ratova u Njemačkoj razumjeti iz perspektive „dobro razumljenog interesa“, pa makar i kao strahovito i nečuveno odstupanje od pretpostavljena smjera (Kursabweichung)? Može li se dakle ono racionalno (što ne znači nužno legitimno, nego jedino i samo „u mjeri razuma shvatljivo ili provedivo“, verstandesmäßig erfaßbar oder nachvollziehbar) uklopiti u stanoviti poredak?

Jedan je impozantno obrazovan njemački filozof i povjesničar na to pitanje afirmativno odgovorio, posvetivši gotovo cjelokupno svoje životno djelo tomu da to, s nevjerojatnom energijom i radinošću, pokaže i dokaže. Riječ je o upravo preminulom Ernstu Nolteu.[3]

Upravo je zato postao problematičan, za poneke čak i krajnje odiozan, pa je osamdesetih godina prošloga stoljeća polučio pravu prepirku među njemačkim historičarima, filozofima i politikolozima, prepirku s odveć emocionalnoga i ideološkog naboja, u kojoj se posebnim žarom „preodgojenog“ istaknuo posljednji Mohikanac kritičke teorije Jürgen Habermas. Posrijedi je famozna prepirka historičara (Historikerstreit)[4]. Hitler, nacional-socijalizam i nacistička strahovlada ovakvim se „racionalnim“ razmatranjem predočuju kao nešto posvema bezazleno, kao da nisu posrijedi eklatantni zločini nego tek stanovite aberacije. Ponajprije se takvim tumačenjem – govorili su Nolteovi kritičari – gotovo potpunomice negira jedinstvenost zločinstva utjelovljena u riječima Auschwitz i Konačno rješenje. Naravno, gnjev nikada ne može zamijeniti argumente. Sam je Nolte opetovano govorio o zločinstvu. Masovni se ubojica ne može opravdati činjenicom da i drugi ubijaju i, strogo gledano, u povijesti i ne opstoji nešto drugo do jedinstveni događaji. Tek kada se određeni povijesni događaj promatra u sklopu niza događaja, on biva prepoznatljivim. Konačan rezultat nije, dakle, ustrajavao je Nolte, moralno relativiranje (moralische Relativierung) nego historijsko relacioniranje (historische Relationierung)[5]. To je Nolte izričito naglasio i u razgovoru s piscem ovih redova 1999. godine, njegovim bivšim studentom na Institutu Friedrich Meinecke Slobodnog univerziteta u Berlinu, za sarajevsku reviju Odjek: „Mislim da sam u svojoj prvoj knjizi (Fašizam u svojoj epohi, prim. M. K.) bio jedan od prvih, možda čak i prvi, koji je obradio jedinstvenost nacionalsocijalističkog uništenja Židova. Da bi se i ta naglašena jedinstvenost nacionalsocijalističkog uništenja Židova prepoznala, svagda se mora uspoređivati. Uspoređivati i izjednačavati nije isto!… Priznajem potrebu pravljenja razlike, ali isto tako držim da izoliranje ovih razlika, poricanje i neuočavanje sveza ili cjeline, ne samo da je znanstveno pogrešno, nego je i moralno diskvalifikatorsko. Ono što u realnosti iza toga stoji jest jasno izražena simpatija za sadržaj ideja ruske revolucije. Kroz tu prizmu treba motriti ne samo negdanje putnike poput Georgea Bernarda Showa i druge, nego i neke sudionike u prepirci među historičarima. Jednostavno, posrijedi je kao originalni dokaz nuđenje davanja prednosti određenim idejama. Ideologijski se sadržaj pretpostavlja realnosti“[6].

Budući da je, parafraziramo li Hegela[7], Nolteovo ime vrlo „poznato“, a njegovo djelo malo ili gotovo uopće nije „spoznato“[8], predočit ćemo ovom prigodom – u sažetom obliku – bar njegove temeljne obrise.

Svjetsku je slavu, nakon izvrsnog doktorata o samootuđenju i dijalektici u njemačkom idealizmu i kod Marxa, obranjena kod Husserlova nasljednika Eugena Finka u Freiburgu, Nolte stekao 1963. godine knjigom Fašizam u svojoj epohi: Francuska akcija, talijanski fašizam, nacionalsocijalizam [9]. U njoj je iznio glavne konture svojega povijesno-filozofskog tumačenja XX. stoljeća. Liberalno-demokratski sistem, svojim kontradikcijama i neodređenom otvorenošću prema budućnosti, konstituirao je matricu dviju velikih ideologija (svjetonazora): komunističke i fašističke[10]. Prva, kojoj je put utro Marx, do ekstrema dovodi „transcendenciju“ modernog društva, a druga, koja odlučujući poticaj dobiva od Nietzschea, predstavlja „otpor protiv transcendencije“ (Wiederstand gegen die Transzendenz). Pod transcendencijom Nolte označuje ono što čovjeka podstiče da prekorači dano i što je u stanju preobratiti u samoj njihovoj biti ljudske poretke i odnose među ljudima, jednom riječju, sposobnost čovjeka da ne svodi sebe sama na jedinstvo zatvoreno u sebe, nego da bude više od sebe sama, da ide preko predručnog, otuđuje se prema „svijetu“ (kao ukupnom pojmu svih danih i prisnih stvari) i prekoračuje svu prirodu. Ako je ljudsko bivstvovanje transcendencija, transcendencija može biti teorijska i praktična. Teorijska transcendencija je izrastanje mišljenja (Hinausgreifen des Denkens) iznad svega što je dano i što može biti dano[11], kako bi se čovjek oslobodio granica svakodnevnog života i stekao mogućnost iskušavanja horizonta svijesti o totalitetu svijeta ('Horizontbewußtsein' des Ganzen der Welt). Što se tiče praktične transcendencije, ona odgovara društvenom procesu neprestana širenja odnosa među ljudima, koji oslobađa čovjeka kao pojedinca od tradiranih veza i iskonskih moći (Urmächte) prirodnog i povijesnog poretka, proces usmjeren univerzalnosti do te mjere da teži jedinstvu ljudskog roda. Ako je, kao svaki konzervativizam, fašizam otpor praktičnoj transcendentnosti – volja za očuvanjem onoga što jest – on svoju specifičnost nalazi u činjenici da se podjednako bori i protiv teorijske transcendentnosti utoliko što se suprotstavlja svakom obliku filozofske distanciranosti koja ga, idući dalje od onoga što jest, može podvrgnuti kritici i samim tim povećati neizvjesnost svojstvenu modernom društvu. Drugim riječima, transcendencija je apstraktnost modernog demokratskog univerzalizma koji mišljenje i djelovanje ljudi trga iz prirodnih i tradicijskih okvira. Fašizam pak hoće ljude utješiti pred neizvjesnošću i strepnjom postajanja slobodnima i neuvjetovanima[12]. Svoje daleko nadahnuće on crpi od Nietzschea, u njegovu htijenju da „život“ i „kulturu“ zaštiti od „transcendentnosti“. Bit se Nietzscheova zahtjeva, naime, sastojala u osjetilnom renaturaliziranju svijeta i potom u upućivanju na novoga, zdravog i nimalo dekadentna čovjeka.[13]

Sve to, smatra Nolte, nalaže da se komunistička i fašistička ideologija proučavaju usporedo. One zajedno radikalno očituju sve kontradikcije liberalizma, odnosno građanske demokracije, a njihova komplementarnost, odnosno rivalstvo, obilježilo je cijeli taj vijek. Posrijedi je stari topos europske političke kulture: kritika apstraktne moderne demokracije u ime starog „organskog“ društva, s desne strane, i u ime budućeg socijalističkog društva, s lijeve strane. Nova je samo ekstremna radikalizacija te dvostruke kritike, s Prvim svjetskim ratom, posredstvom lenjinizma i fašizma. Činjenica da se te dvije totalitarne ideologije vide u situaciji radikalne konfliktnosti ne priječi ih da se upravo preko tog neprijateljstva međusobno osnažuju – komunist je svoja vjerovanja hranio (totalitarnim) antifašizmom, fašist (totalitarnim) antikomunizmom, boreći se dakle protiv istog neprijatelja, građanske (liberalne) demokracije. Komunist je doživljuje kao plodno tlo fašizma, fašist pak kao predsoblje boljševizma. No ta se ekstremna radikalizacija kritike apstraktne moderne liberalne demokracije također upisuje i u stanoviti kronološki slijed: Lenjinova je pobjeda (1917) prethodila pobjedi Mussolinija (1922), Hitlerova da se i ne spominje. U Nolteovim očima prva na stanovit način izaziva druge dvije, i on će u svojim kasnijim djelima[14] gotovo opsesivno produbljivati analizu upravo toga kronološkog odnosa, oblikujući time navlastitu historijsko-genetičku[15] teoriju totalitarizma i, što je zacijelo najproblematičnije, zaoštravajući je tezom o „kauzalnom neksusu“ (kausalen Nexus)[16], odnosno uzročno-posljedičnoj vezi: boljševička revolucija za kratko vrijeme prethodi fašizmu kao antimarksističkoj reakciji, koji se bitno definirao, odnosno potpuno formirao upravo naspram nje.

Pogledajmo malo detaljnije. Najobuhvatnije Nolteovo historiografsko djelo, koje se pojavilo 1987. godine kao nekovrsna sinteza njegovih prethodnih radova, nosi naslov Europski građanski rat 1917-1945: Nacionalsocijalizam i boljševizam[17]. Već su u samom naslovu sadržane glavne postavke. Ruska je oktobarska revolucija, kojom su boljševici ostvarili neograničenu vlast i utemeljili Sovjetski Savez, bila za Srednju i Zapadnu Europu dotada neviđen izazov (Herausforderung). Građanska se Europa u svojim bitnim značajkama, u svojemu mišljenju i osjećanju, u svom imovinskom i pravnom poretku, osjećala ugroženom. Držala je da joj prijeti uništenje, kakvo je u Sovjetskom Savezu snašlo milijune ljudi, navodne neprijatelje režima, kao i one izmišljene. Jer ruska je revolucija izričito trebala biti početkom svjetske revolucije. Naime, posvuda je bilo komunističkih partija koje su „domovinu trudbenika“ proglasile svojom domovinom i nisu skrivale naum da vlast, čim je prigrabe, iskoriste na isti način kako su to učinili boljševici. Zanemare li se oni koji su se – napose iz intelektualnih redova – priključili komunističkom revolucionarnom pokretu, podsjećajući na aristokratske izbjeglice koje su se svojedobno pridružile Francuskoj revoluciji, građanska je Europa na boljševički izazov reagirala gnušanjem (Abscheu) i strepnjom (Angst).

Prije svega i iznad svega strepnjom. I nigdje nije ta strepnja bio tako velika kao u Njemačkoj, što se i moglo razumjeti. Prevrat od 9. studenoga 1918. godine bio je rezultat „crvene“ pobune. U ranoj je fazi Republike bilo spartakističkih i komunističkih pobuna, a u kasnoj fazi Komunistička se partija razvila u milijunski pokret. Usto je pogibelj s Istoka bila puno bliža Njemačkoj nego primjerice Engleskoj ili Francuskoj. Primjerice, Thomas Mann u svojemu dnevniku od 2. svibnja 1919. godine zapisuje: „Pitali smo se postoji li još spas za europsku civilizaciju… ili će se nametnuti azijatska ideja sravnjivanja sa zemljom i uništenja… Govorili smo o tipičnom ruskom Židovu, o vođi svjetskoga pokreta, o toj ekspanzivnoj mješavini judeo-intelektualnog radikalizma i kršćansko-slavenskoga fanatizma (sprengstoffhaften Mischung aus jüdischem Intellektual-Radikalismus und slawischer Christus-Schwärmerei). Svijet koji još posjeduje instinkt samoodržanja (Selbsterhaltungsinstinkt) mora se s najvećom mogućom energijom i ratobornom odlučnošću (standrechtlicher Kürz) boriti protiv te vrste ljudi (Menschenschlag)“[18].

Ruski je „parni valjak“ spadao u strahovita sjećanja iz rata, a Njemačka se versajskim mirovnim odredbama osjećala osuđenom na nemoć i nesposobnom braniti se.

Hitler i njegov nacional-socijalistički pokret pružili su na radikalan izazov radikalan odgovor. Obećavali su uništenje neprijatelja koji je prijetio uništenjem. To ih je obećanje dovelo na vlast i održali su svoju riječ. Pri tomu su gotovo neumoljivo nalikovali svojemu protivniku ili su ga čak i nadmašili, prekoračujući granice koje su sili tradicionalno određene. Da je svjetski rat izgubljen i da je 1918. godine došlo do kraha samo zbog toga što se nije nastupilo dovoljno bezobzirno – bilo je gotovo dominantno uvjerenje.

U tomu je smislu Hitler stalno iznova naglašavao kako se više nikada neće ponoviti 9. novembar 1918. I kako uopće poštovati pravnu državu koja je prema neprijatelju bila toliko uviđavna da ga je prije štitila negoli zatirala? Čemu uopće slobodarski ustav ako su se njime širom otvarala vrata neprijateljima slobode? Čemu se pridržavati mirovnoga ugovora ako je on zapečatio njemačku nemoć? Time što je Hitler raskinuo granice tradicionalno postavljene sili i nasilju, on se većini Nijemaca ubrzo više nije ukazivao kao diktator nego kao aklamativni Spasitelj (Retter). Njegova je posljednja konzekvencija tada bila krenuti u uništenje Sovjetskoga Saveza.

Uništavanje je Židova, smatra Nolte, pritom predstavljalo sporednu posljedicu (Nebenkonsequenz). Nije samo Hitler, ali posebice jest upravo on, od samoga početka, sliku neprijatelja povezivao s onim „drugim“. Prisjetimo se, ističe Nolte, s kakvom se konsternirajućom jasnoćom i razumljivošću u njegovu prikazu 9. novembra 1918. godine u Mein Kampf iza vođa marksizma ukazuje „Židov“: „Bijedni i propali zločinci! Što sam se više trsio u tom času snaći u tom užasnom događaju, tim više mi je stid negodovanja i sramote pekao čelo… Car Wilhelm II. je kao prvi njemački car vođama marksizma pružio ruku pomirenja, ne sluteći da protuhe (Schurken) nemaju časti. Dok su carsku ruku držali u jednoj ruci, u drugoj su već držali bodež. – Sa Židovima nema nikakvog paktiranja, nego samo tvrdi ili-ili. – A ja odlučih postati političar.“[19]

Drugim riječima, Hitlerov antisemitizam bio je najuže povezan s njegovim antimarksizmom i iz Hitlerova antimarksizma, smatra Nolte, treba interpretirati njegov antisemitizam: “Antisemitizam je bio ubojit (mörderisch) samo zato što je mogao biti povezan s jednim puno snažnijim socijalnim fenomenom nego što je to egzistencija židovske manjine. Taj jači fenomen bio je marksizam, koji je dokazao da je kadar prigrabiti svu moć i realizirati svoje socijalno uništavajuće postulate, a odlučujuća, zlokobna kopča (verhängnisvolle Verknüpfung) bio je pojam 'židovski boljševizam' (jüdischer Bolschewismus)“[20].

Za Noltea je nacional-socijalistička radnička partija u Hitlerovim očima trebala biti ništa drugo nego anti-boljševička partija, koja s boljševičkom oštrinom i svjetonazorskim jedinstvom „slici 'kapitalista' kao objekta mržnje suprotstavlja 'Židova' i istodobno preuzima neke temeljne pojmove 'vječne ljevice', poput one o borbi potlačenih protiv svojih ugnjetavatelja“[21]. To dovođenje u vezu jednoga s drugim moglo se činiti besmislenim. No kada je ta sveza jednom bila uspostavljena, tada je uništenje jednoga neprijatelja išlo ruku pod ruku s uništenjem drugoga. A kada se u ratu protiv boljševizma započeo umjesto pobjede nazirati poraz, tada se to uništenje moralo činiti utoliko prije potrebnijim, ne bi li barem onaj drugi pohod uništenja bio doveden do svojeg Konačnog rješenja.

Na ideološkom planu, univerzalistički ekstremizam boljševizma izaziva dakle ekstremizam partikularnog u nacizmu. Na praktičnom planu, eksterminacija buržoazije, koju je Lenjin proveo u ime apstrakcije besklasnog društva, kreira socijalnu paniku u točki Europe najranjivijoj na komunističku prijetnju. Zbog nje trijumfiraju Hitler i nacistički kontrateror.

Tako Ernst Nolte stiže do zaključka da se pomoću boljševičkog osvajanja vlasti u Rusiji može razumjeti – nipošto opravdati! – ono što se dogodilo u Njemačkoj, odnosno zbivanjima u Rusiji može se uvjerljivo ob-razložiti ono što je odredilo njemačko mišljenje i djelovanje. U znanom polemičkom ogledu koji je polučio prepirku historičara, Prošlost koja ne želi proći, zaoštrava svoju (zacijelo istinitu i relevantnu) kronološku tezu da je Gulag postojao prije Auschwitza, ali će objašnjenje Auschwitza potražiti upravo u presedanu koji se dogodio u drugoj zemlji i pod drugim režimom: „Uočljiv manjak literature o nacionalsocijalizmu sastoji se u tome što ona ne zna ili ne želi znati u kojoj mjeri sve ono što su nacionalsocijalisti kasnije činili, uz jednu iznimku u tehničkom postupku likvidacije u plinskim komorama, već bilo opisano u opsežnoj literaturi dvadesetih godina… Jesu li nacionalsocijalisti, je li Hitler proveo jedan 'azijatski' čin možda jedino zbog toga što su sami sebe ili sebi slične držali potencijalnim ili zbiljskim žrtvama jednoga 'azijatskog' čina? Nije li Arhipelag Gulag izvorniji (ürsprünglicher) od Auschwitza? Nisu li „klasno ubijanje“ (Klassenmord) boljševika logička i faktička prethodnica (logische und faktische Prius) „rasnog ubijanja“ (Rassenmord) nacional-socijalista?“[22]. Povlačenje neophodne usporednice između povijesti boljševizma i povijesti fašizma ovim i ovakvim će pitanjima voditi gubljenju specifičnosti, odnosno endogenosti njihovih svagdašnjih pobuda i zločina. A oni su pak neraskidivo povezani s njihovom biti. Hitleru, drugim riječima, nije bio potreban sovjetski presedan s likvidacijom kulaka kako bi planirao, pripremio i naredio eliminaciju Židova. Rat i osvajanja prokrčili su put od znane nakane do konačnog rješenja. I pritom se nije moralo pribjegavati hipotezi o nasljedovanju antikulačkog terora s početka tridesetih godina.

Ukratko, Nolte će u daljnjoj analizi fenomena fašizma, odnosno nacional-socijalizma, sve više pretpostavljati linearnu analizu njegovih uzroka, odnosno kauzalno objašnjenje[23]. Drugim riječima, neće polaziti od toga da uzroci imaju nekakvu ulogu u objašnjenju fenomena jedino i samo ako se gledaju sa stajališta novog fenomena, nego obrnuto, fenomen nacional-socijalizma može se, prema njemu, genetički objasniti sa stajališta njegovih povijesnih uzroka.

U famoznoj prepirki historičara Nolte će svoje tumačenje oslabiti paroksističkim tjeranjem svoje teze gotovo do ekstrema. Židove je nastojao prikazati kao organizirane protivnike Hitlera, zbog toga što su oni bili saveznici njegovih neprijatelja. Istini za volju, Nolte to ne misli jer bi bio negacionist (u historiografskom se kontekstu ovom terminu može dati prednost u odnosu na pojam revizionizma, jer historijska znanost napreduje upravo procesom stalnog revidiranja prethodnih teorija[24]). Dapače, u više je navrata u prepirki historičara izražavao svoju zgroženost nacističkim istrebljenjem Židova, pa čak isticao i singularnost genocida nad Židovima kao industrijskog likvidiranja jedne rase: „Nasilja Trećeg Reicha su singularna (singulär). Doduše, postoje stanoviti slučajevi koji bi se mogli karakterizirati kao presedani i paralele koncentracijskim logorima, ali uništenje (Vernichtung) više milijuna europskih Židova – i mnogih Slavena, duševnih bolesnika i Cigana – prema motivaciji i izvršenju su bez presedana (ohne Beispiel). Hladnokrvnom, neljudskom, tehničkom preciznošću kvaziindustrijske mašinerije plinskih komora, izazivaju užas (Entsetzen), koje se s ničim ne može usporediti (ohne gleichen)“[25]. Nolte podržava ideju da je boljševičko uništenje buržuja kao klase samo pokazalo put i da je Gulag preteča Auschwitza, ali genocid nad Židovima, kao izražaj tendencije toga doba, u njegovim očima nije samo sredstvo pobjede, on zadržava jezovitu osobitost da je bio sam svoja svrha, željeni plod pobjede, „konačno rješenje“ koje je bilo glavni cilj. Nolte nipošto nije antisemit, niti na bilo koji način pokušava eskamotirati zločinstvo umorstva Židova kao naroda. Njegove knjige to vrlo jasno potvrđuju.

No nastojeći odgonetnuti Hitlerovu antisemitsku paranoju, Nolte će naći donekle njezino „racionalno“ utemeljenje u izjavi Chaima Weizmanna iz septembra 1939. godine u ime Svjetskog židovskog kongresa, u kojoj on od svih Židova svijeta zahtijeva da se bore na strani Engleske[26]. Argument je istodobno zapanjujući i lažan. Razumljivo je da historičari ne rezoniraju sa suzama u očima, ali previše je cinizma u namjeri da se jednom narodu, židovskom, dodijeli status pravnog subjekta (koji se onda može proglasiti „ratnim zarobljenikom“). Uništenje Židova je vrhunac zločinstava koji su počinjeni u XX. stoljeću u ime političkih ideologija. To nipošto ne umanjuje težinu nečega sličnog, ali postoji nešto što holokaust razdvaja od ostalog. Naime, zatiranje Židova kao takvih i u cjelini odvijalo se jedino i samo na temelju činjenice što su rođeni kao Židovi, neovisno o svakom razumljivom rezoniranju izvedenom iz borbe za moć. Antisemitski teror naposljetku je izgubio svaku svezu s domenom politike iz kojeg je potekao[27]. Usto, biblijski je narod neodvojiv ne samo od klasične starine, nego i od kršćanstva. U srednjem je vijeku opstao kao progonjeni svjedok jednog drukčijeg obećanja. Imao je više no nerazmjernu ulogu u nastanku modernih nacija i dolasku liberalne demokracije. Time što su ga pokušali uništiti, nacisti su oružjem jedne od najrazvijenijih europskih nacija uništili europsku kulturu. Kako okrenuti novi list? Auschwitz se nikada nije smio dogoditi.[28] A dogodilo se nešto čime još uvijek ne uspijevamo ovladati. Uništenje europskih Židova predstavlja za nas takvu opsesiju, progoni nas, umjesto da pokreće samo našu znanstvenu znatiželju, zato što ga ne možemo niti odgonetnuti kao zagonetku, niti pak možemo svijet u kojem živimo posvema osloboditi od njega. Auschwitz pothranjuje neiscrpno užasavanje nad nama samima. Dužnost sjećanja[29] brani nam začepiti ranu koja se u europskoj kulturi njime otvorila.[30]

Možemo se zacijelo složiti s Nolteovim velikim štovateljem, historičarom Françoisom Furetom, da je kod Noltea posrijedi poniženi (humilié) njemački nacionalizam[31], da je muka njemačkog građanina, potresenog tragedijom svojega naroda i besprimjernim osudama koji su se zbog nacističkih zločina sručile na njegovu zemlju, egzistencijalna poluga njegovih knjiga, ali Nolte, dodajmo na kraju, pritom zastupa i dobro znano njemačko antiliberalno stajalište, svojstveno podjednako njemačkoj desnici kao i ljevici[32], koje nipošto ne želi „prihvatiti“ zapadnjačku civilizaciju, odnosno ne vidi je kao valjani životni poredak. To stajalište osporava liberalnoj demokraciji zbiljsku spremnost i sposobnost borbe na život i smrt, pa je stoga isključuje kao povijesnu veličinu, kao da ona uopće ne postoji i kao da je uopće nikada nije ni bilo. To se može potkrijepiti cijelim nizom kasnih, sve više apokaliptičkih i katastrofičkih Nolteovih dijagnoza suvremenog svijeta.

Tako će u osvrtu na novo izdanje Otvorenog društva i njegovih neprijatelja Karla Poppera izraziti u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung (26. kolovoza 1992.) svoju zabrinutost nad onim što se događa s društvom koje je upravo izgubilo te „neprijatelje“. Sada, kada sovjetski imperij više ne prijeti, Zapadu prijeti da zapadne u stanje koje „negira smrt“, stanje koje ne prihvaća „žrtvovanje života“ (in einen 'todverneinenden', den 'Opfertod' ablehnenden Zustand zu verfallen): „Društvo koje ne može više uvjerljivo utemeljivati spremnost vojnika, policajaca i žena na žrtve (Opferbereitschaft) u interesu života pojedinca, u čitavu je svojem individualizmu antiindividualno, naime umiruće društvo (sterbende Gesellschaf)“[33]. Rak nezadrživog individualizma, prema Nolteu, svoje vrelo ima u obećanju izrečenom pri ustanovljenju prve moderne zapadnjačke demokracije: „Čim se, prema znamenitoj formuli američke deklaracije neovisnosti, posvuda samo 'teži za srećom' pojedinca, društvo bi se moglo preobraziti u agregat egoizama, u kojem beskonačnost slobodnih impulsa preobražava društvenu cjelinu u nedokučivo i frustrirajuće čudovište, tako da bi posljedica mogla biti međusobno otupljivanje ili oduzetost, baš tako kao što nebrojeni automobili koji se slobodno kreću po prenapučenim cestama postaju sami sebi najtežom preprekom“[34]. U prilogu objavljenu u razvikanom zborniku Heima Schwilka i Ulricha Schachta Samosvjesna nacija Nolte će ovome dodati sljedeću zlokobnu špenglerijansku slutnju: „Naprosto se više ne može previdjeti da liberalizam (Liberalismus), ukoliko se razvija u liberizam (Liberismus) ili ovim biva odmijenjen, ubija nacije i da bi na kraju gigantskoga pomicanja stanovništva naposljetku mogao ubiti i čovječanstvo“[35]. A u korespondenciji s kolegom i poštovateljem Furetom, od 11. prosinca 1996, liberalizam, svijet tržišne privrede i konkurencije vidi kao opasnost i poziva na otpor: „Zamjećujem doista konkretnu opasnost – naime da posvema neobuzdani i u cijelom svijetu dominantni 'kapitalizam' dopusti da se duhovni vakuum, koji za sobom povlači, ispuni 'antifašizmom', koji povijest amputira i pojednostavljuje na isti način kao što ekonomski sistem uniformira svijet“[36].

Naravno, sve to nipošto ne znači da Nolteovo impozantno djelo ne zaslužuje teorijsku pažnju i respekt. Neosporna mu je i trajna zasluga što je (poput Waldemara Guriana, Hannah Arendt, Friedricha von Hayeka ili Carla Friedricha) imao hrabrosti vrlo rano prekoračiti crtu zabrane povlačenja paralele između heterozigotnih blizanaca[37] komunizma i nacizma[38], zabrane više ili manje sveopće u zapadnoj Europi, a napose u Francuskoj i Italiji. Ta je zabrana osobito bila neupitna u Njemačkoj zbog bjelodanih razloga. François Furet će tim povodom nedvosmisleno zapisati: „Lako je shvatiti kako su i zbog čega Nolteove knjige šokirale poslijeratne naraštaje koji su bili zatočeni osjećajem krivnje ili bojazni da će, nastojeći razumjeti fašizam, time ublažiti mržnju spram njega, ili su jednostavno bili zatočeni konformizmom tog doba. Razlozi prvih dvaju načina ponašanja barem su plemeniti. Historičar ih može i mora respektirati. No, idući istim putem, on će se morati odreći uzimanja u obzir straha od sovjeta kao jednog od temeljnih elemenata popularnosti fašizma i nacizma u dvadesetim i tridesetim godinama. Ignorirat će ono što nadolazak Hitlera duguje prethodnoj boljševičkoj pobjedi i kontraprimjeru čistog nasilja što ga je Lenjin izgradio u sistem vladavine; i naposljetku Kominterninu opsesiju da komunističku revoluciju proširi u Njemačku. Zapravo veto stavljen na razmatranja takvog tipa onemogućuje historiografiju fašizma; to je na razini povijesti pandan onome što je na političkoj razini antifašizam u sovjetskoj verziji. Zabranjujući kritiku komunizma, taj tip historiografskog antifašizma blokira također i razumijevanje fašizma. Među ostalim zaslugama, Nolteu pripada upravo ta što je taj tabu razbio“[39].

Latio se dakle Ernst Nolte krupnog, odveć krupnog istraživanja: na širokom temelju i na jedan gotovo antikvaran način protumačiti njemačku dramu u epohi svjetskih ratova, kako bi je racionalno (odnosno u perspektivi dobro razumljenog interesa) uklopio u tradiciju novovjekovnog europskog duha. Njegovo djelo spada zacijelo u red najvažnijih koje svatko tko se ozbiljno bavi problemom epohe dva svjetska rata u Europi naprosto mora poznavati. Premda je na početku svog puta djelom Fašizam u svojoj epohi otvorio mogućnost jednog novog, fenomenološkog razumijevanja fašizma na „transpolitičkom“ planu, kao povijesnog fenomena sui generis, što će reći kao povijesne (antigrađanske, antiliberalne, antikapitalističke[40], antiparlamentarne, rasističke i ratu usmjerene[41]) zbiljnosti, koja se kao cjelina ne dade reducirati na nešto drugo i nama znano, problematičnost njegova potonjeg, (mono)kauzalnog-teleološkog pristupa (kojim se, paradoksalno, približio upravo marksističko-lenjinističkoj analizi fašizma, prema kojoj je fašistički pokret tek odgovor građanske i liberalne demokracije na boljševičku prijetnju u epohi imperijalizma[42]) egzemplarno pokazuje jedino i samo nemogućnost predmeta: njemačka drama ne može biti potpunoma shvaćena starim instrumentima.[43]






[1] Usp. Erich Heintel, Wie es eigentlich gewesen ist: Ein geschichtsphilosophischer Beitrag zum Problem der Methode der Historie, u: Erkenntnis und Verantwortung: Festschrift für Theodor Litt, Düsseldorf 1960, str. 207-230.
[2] Više o tome: Olivier Meuwly, Liberté et Société: Constant et Tocqueville face aux limites du liberalisme moderne, Paris 2002, str. 207-219.
[3] Za cjelinu života i djela, vidi Volker Kronenberg, Ernst Nolte und das totalitäre Zeitalter. Mit einem Geleitwort von Manfred Funke, Bonn 1999; Siegfried Gerlich, Ernst Nolte: Portrait eines Geschichtsdenkers, Schnellroda 2009.
[4] Ukazujemo ovdje samo na najvažniju literaturu: Jürgen Habermas, Eine deutsche Art von Schadensabwicklung, Frankfurt/M 1987; „Historikerstreit“: Die Dokumentation der Kontroverse um die Einzigartigkeit der nationalsozialistischen Judenvernichtung, München 1987; Dan Diner (ur.), Ist der Nationalsozialismus Geschichte?: Zu Historisierung und Historikerstreit, Frankfurt/M 1987; Hans-Ulrich Wehler, Entsorgung der deutschen Vergangenheit?: Ein polemischer Essay zum „Historikerstreit“, München 1988; Imanuel Geiss, Die Habermas-Kontroverse: Ein deutscher Streit, Berlin 1988; Charles S. Maier, Die Gegenwart der Vergangenheit – Geschichte und nationale Identität der Deutschen, Frankfurt/M 1992; Volker Kronenberg, Zeitgeschichte, Wissenschaft und Politik: Der „Historikerstreit“ – 20 Jahre danach, Wiesbaden 2008; Nathias Brodkorb (ur.): Singuläres Auschwitz?: Ernst Nolte, Jürgen Habermas und 25 Jahre „Historikerstreit“, Schwerin 2011.
[5] Ernst Nolte, Nolte über Nolte: Die Epoche des Faschismus, Frankfurter Allgemeine Zeitung 86, 13. 4. 1988, str. 33
[6] Razgovor Maria Kopića s Ernstom Nolteom, Odjek, 3/1999, str. 46. Usp. i Ernst Nolte, Intervista sulla questione tedesca ieri e oggi, prir. Alberto Krali, Roma-Bari 1993, posebice str. 3-20.
[7] G. W. F. Hegel, Phänomenologie des Geistes, Sämtliche Werke 2 (Stuttgart/Bad Cannstatt 1965, str. 33): „Ono poznato uopće nije zato spoznato, jer je poznato“.
[8] Odličan primjer pruža tekst filozofa Slavoja Žižeka „Skroman prijedlog za jedan čin na Bliskom istoku“ (A Modest Proposal for an Act in the Middle East), u kojem je autor iz nekog razloga smatrao uputnim pozvati se na knjigu Ernsta Noltea o Heideggeru (Ernst Nolte, Martin Heidegger: Politik und Geschichte im Leben und Denken, Berlin 1992), vješto prikrivši pritom da je sva znanja o njoj pridobio samo iz recenzije dotične knjige objavljene u The New York Review of Books (vidi Thomas Sheehan, A Normal Nazi, The New York Review of Books, 14, 1993, str. 30-35). Očito je to iz šlampavog autorova brkanja navoda iz recenzije s navodom iz same knjige. Vidi Slavoj Žižek, Iraq: The Borrowed Kettle, London-New York 2004, str. 46.
[9] Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche: Die Action française, der italienische Faschismus, der Nationalsozialismus, München 1963.
[10] Usp. Karsten Fischer, Das unsichtbare Dritte: Demokratie und Totalitarismustheorie in Ernst Noltes philosophischer Geschichtsschreibung, Leviathan 23, 1995, str. 580-602.
[11] Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche, op. cit., str. 520. Uz ovo, vidi Hans-Christof Kraus, L'historiographie philosophique d'Ernst Nolte, La Pensée politique, „Écrire histoire du XXe siècle. La politique et la raison“, 2. juin 1994, str. 59-87.
[12] Već je Emmanuel Levinas 1934. istaknuo da se, prema definiciji Hitlerove filozofije, ljudska bit definira nekom vrstom okovanosti (espèce d'enchaînement). Vidi Emmanuel Levinas, Quelques réflexions sur la philosophie de l'hitlerisme, Cahier de L'Herne, Emmanuel Levinas, Paris 1991, str. 118.
[13] Usp. Ernst Nolte, Nietzsche und der Nietzscheanismus, Frankfurt/M. 1990. Vidi također Steven E. Aschheim, Nietzsche und die Deutschen: Karriere eines Kults, Struttgart-Weimar 2000, str. 344-348. Napose o odnosu Nietzschea i fašizma, vidi Bernhard Taureck, Nietzsche und der Faschismus: Eine Studie über Nietzsches politisches Philosophie und ihre Folgen, Hamburg 1989. Prema Taurecku, „Nietzsche je protofašist: ali nije samo to“ (str. 12).  I za Jacquesa Derridu postavlja se pitanja kako i zašto je bilo moguće ono što se tako naivno zove falsificiranjem, koje nije uspjelo sa svime i svakim. Ne može naime biti posve slučajno da je diskurs koji nosi Nietzscheovo ime služio nacističkim ideolozima kao legitimirajuća referenca. Nema ništa apsolutno slučajnog u činjenici da je jedina politika koja je njime mahala kao sa zbilja najvišom i službenom zastavom bila nacistička: „Još nije okončana budućnost Nietzscheova teksta. No ako je u otvorenim obrisima jedne epohe, jedina ničeanski nazvana (i samozvana) politika bila nacistička politika, to je nužno znakovito (nécessairement signifinat) i mora se propitati u svoj svojoj dalekosežnosti“ (Jacques Derrida, Otobiographies: L'enseignement de Nietzsche et la politique du nom propre, Paris 2005, str. 98).
[14] Vidi Ernst Nolte, Die faschistischen Bewegungen: Die Krise des liberalen Systems und der Entwicklung der Faschismen, München 1966; isti, Die Krise des liberalen Systems und die faschistischen Bewegungen; München 1968; isti, Deutschland und der kalte Krieg, München 1974; isti, Marxismus, Faschismus, Kalter Krieg: Vorträge und Aufsätze 1964–1976, Stuttgart 1977.
[15] Ernst Nolte, Die historisch-genetische Version der Totalitarismustheorie: Ärgernis oder Einsicht?, Zeitschrift für Politik, 43/2, 1996, str. 111-122. O Nolteovoj teoriji totalitarizma, vidi Marc-Pierre Möll, Historische Existenz und politische Ordnung – Zum Totalitarismusverständnis Ernst Noltes, u: Volker Kronenberg (ur.), Zeitgeschichte, Wissenschaft und Politik: Der ''Historikerstreit'' 20 Jahre danach, op. cit., str. 12-27; Giuseppe Gagliano, Il concetto di totalitarismo:Il pensiero di Simone Weil, Ernst Nolte, Luciano Pellicani e Hannah Arendt, Ariccia (RM) 2015, str. 99-159.
[16] Vidi Ernst Nolte, Der kausale Nexus: Über Revisionen und Revisionismen in der Geschichtswissenschaft. Studien, Artikel und Vorträge 1990–2000, München 2002.
[17] Ernst Nolte, Der europäische Bürgerkrieg 1917-1945: Nationalsozialismus und Bolschewismus, Frankfurt/M-Berlin 1987. I više se kasnijih Nolteovih djela nadovezuje na ova temeljna razmatranja. No, posebno valja istaknuti Nolteovu knjigu Streitpunkte: Heutige und künftige Kontroversen um den Nationalsozialismus, Berlin-Frankfurt/M 1993. Usp. Christian Graf von Krockow, Von deutschen Mythen, München 1997, str. 78-93.

[18] Thomas  Mann, Tagebücher 1918-1921, ur. Peter de Mendelssohn, Frankfurt/M 1981, str. 223. O Mannovim političkim pogledima vidi Jacques Darmaun, Thomas Mann, Deutschland und die Juden, Tübingen 2003; Manfred Görtmaker, Thomas Mann und die Politik, Frankfurt/M. 2005; Sebastian Hansen, Betrachtungen eines Politischen: Thomas Mann und die deutsche Politik 1914–1933, Duisburg 2013.
[19] Adolf Hitler, Mein Kampf, München 1936, str. 224.
[20] Ernst Nolte, Lehrstück oder Tragödie: Beiträge zur Interpretation der Geschichte des 20. Jahrhunderts, Köln-Weimar-Wien 1991, str. 35. Uz ovo, usp. Karl Dietrich Bracher, Nationalsozialismus, Faschismus, Totalitarismus: Die deutsche Diktatur im Macht-und Ideologienfeld des 20. Jahrhunderts, u: Karl Dietrich Bracher, Manfred Funke, Joachim Hans-Adolf (ur.), Deutschland 1933-1945: Neue Studien zur nationalsozialistischen Herrschaft, Düsseldorf 1992, str. 582-584. 
[21] Ernst Nolte, Streitpunkte, op. cit., str. 354. Svoj pojam „vječne ljevice“ (ewige Linke) Nolte opširnije tumači u djelu Historische Existenz: Zwischen Anfang und Ende der Geschichte, München-Zürich 1998, str. 407-423. Usp. Siegfried Gerlich, Ernst Nolte: Portrait eines Geschichtsdenkers, op. cit., str. 267-294. 
[22] Ernst Nolte, Vergangenheit, die nicht vergehen will, u: «Historikerstreit»: Die Dokumentation der Kontroverse um die Einzigartigkeit der nationalsozialistischen Judenvernichtung, München 1987, str. 45.
[23] Naspram kauzalnog objašnjenja, Hannah Arendt će u svojoj analizi nacizma prikloniti deskripciji ili prikazivanju njega samoga na temelju primarnih dokumenata i vlastitog hermeneutičkog iskustva i poći od toga da ga nijedan od „uzroka“ ne može po definiciji obuhvatiti, jer bismo ga reducirali na ono što mu je prethodilo. I zato radije treba odrediti njegove „izvore“ (Ursprung, ono odakle i po čemu nešto jest, što jest i kako jest) i teren na kojemu su se njegovi različiti elementi razvili. Kao prvog velikog krivca naznačuje nacionalnu državu kakva se razvila u krilu europske povijesti. Njezin se vrhunac poklopio s počecima njezine patologije u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tad se ona suočila s problemima koje nije bila kadra razriješiti – antisemitizmom, šovinističkim reakcijama na „židovsko pitanje“ koje asimilacija nije razriješila, i imperijalizmom, nacionalističkim oblikom univerzaliziranja svijeta. Nacistička je država tim izazovima, koji su se pojavili u osamdesetim godinama XIX. stoljeća, našla odgovor u isti mah zločinački i bezuman. Vidi Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, New York 1979. Usp. Stephen J. Whitfield, Into the Dark: Hannah Arendt and Totalitarianism, Philadelphia 1980, posebno str. 15-26; André Enegren, La Pensée politique de Hannah Arendt, Paris 1984; Claude Lefort, Hannah Arendt et la question du politique, u: isti, Essais sur le politique, Paris 1986, str. 59-72; John L. Stanley, Is Totalitarianism a New Phenomenon? Reflections on Hannah Arendt's Origin of Totalitarianism, The Review of Politics, 2, 1987, str. 177-217; Heiner Bielefeldt, Wiedergewinnung des Politischen: Einführung in Hannah Arendts politisches Denken, Würzburg 1993.
[24] Usp. Theodor Litt, Geschichtswissenschaft und Geschichtsphilosophie, München 1950, posebice str. 40. Također, Henri-Irénée Marrou, De la connaissance historique, Paris 1954, posebice str. 193.
[25] Ernst Nolte, Zwischen Geschichtslegende und Revisionismus?: Das Dritte Reich im Blickwinkel des Jahres 1980, u: «Historikerstreit»: Die Dokumentation der Kontroverse um die Einzigartigkeit der nationalsozialistischen Judenvernichtung, op. cit., str. 15
[26] Ernst Nolte, ibidem, str. 24.
[27] Usp. Philippe Burrin, Hitler et les Juifs. Genèse d'un genocide, Paris 1989.
[28] „Odlučujući je bio dan kad smo doznali za Auschwitz... To je bio navlastiti šok (eigentliche Schock). Prije se moglo reći: eto, ima se neprijatelje. To je posve prirodno. Zašto neki narod ne bi imao neprijatelje? Ali ovo je bilo nešto drugo. To je zbilja bilo kao da se otvorio ponor (das war wirklich, als ob der Abgrund sich öffnet) ... To se nikada nije smjelo dogoditi (dies hätte nie geschehen dürfen)!“ (Hannah Arendt, Ich will verstehen: Selbstzeugnisse zu Leben und Werk, München/Zürich 1996, str. 59).
[29] Izraz „dužnost sjećanja“ (il dovere della memoria) skovao je inače Primo Levi kako bi preživjele logoraše pozvao na svjedočenje, a da bi se prevladala nevjerica njihovih suvremenika. Na to podsjeća i Henry Rousso u razgovoru s Philippeom Petitom, La hantise du passé, Paris 1998, str. 43.
[30] Ona je također od sama početka bila instrumentalizirana od strane komunističkog pokreta, tabuizirajući na taj način antikomunističku argumentaciju: „Riječ antifašizam sadrži sve ono što će omogućiti širenje komunizma u poslijeratnom razdoblju. Uostalom, komunisti se nisu prevarili kad su se nastavili boriti pod tom zastavom, a ne pod bilo kojom drugom. Više neće htjeti drugi politički teren za svoje djelovanje, nego samo onaj dvodimenzionalni ili bipolarni prostor gdje jedan pol predstavljaju 'fašisti', a drugi oni sami“ (François Furet, Le passé d'une illusion: Essai sur l'idée communiste au XXème siècle, Paris 1995, str. 400). Vidi i Alain Besançon, Le malheur du siècle: Sur le communisme, le nazisme et unicité de la Shoah, Paris 1998.
[31] François Furet, Le passé d'une illusion: Essai sur l'idée communiste au XXème siècle, op. cit., str. 272.
[32] Paradigmatski je izraženo u djelu Wernera Sombarta, Handler und Helden, München 1915. Više o tome vidi u: Fritz Stern, The Politics of Cultural Despair: A Study in the Rise of the Germanic Ideology, Berkeley 1961; Kurt Sontheimer, Antidemokratisches Denken in der Weimarer Republik: Die politischen Ideen des deutschen Nationalismus zwischen 1918 und 1933, München 1962; Hermann Lübbe, Politische Philosophie in Deutschland: Studien zu ihrer Geschichte, Basel 1963; Herbert Schnädelbach, Philosophie in Deutschland 1931-1933, Frankfurt/M. 1991; Stefan Breuer, Anatomie der Konservativen Revolution, Darmstadt 1993; Kurt Flasch, Die Geistige Mobilmachung: Die deutschen Intellektuellen und der Erste Weltkrieg, Berlin 2000. Posebice za odnos njemačke ljevice prema demokratskoj ustavnoj državi vidi William E. Schuerman, Between the Norm and the Exception: The Frankfurt School and the Rule of Law, Cambridge, Mass. 1994.
[33] Ernst Nolte, Tod, wo ist dein Stachel?: Karl Poppers „Offene Gesellschaft“ nach dem Sieg über ihre Feinde, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 26. 8. 1992., str. 26.
[34] Ibidem.
[35] Ernst Nolte, Links und rechts: Über Geschichte und Aktualität einer politischen Alternative, u: Heimo Schwilk & Ulrich Schacht (ur.), Die selbstbewusste Nation, Frankfurt/M-Berlin 1994, str. 160. Vidi i Ernst Nolte, L'eredità del Nazionalsocialismo, Roma 2000, str. 48-60.
[36] François Furet & Ernst Nolte, Feindliche Nähe: Kommunismus und Faschismus im 20. Jahrhundert. Ein Briefwechsel, München 1998, str. 106.
[37] Izraz „jumeaux hétérozygotes“ (heterozigotni blizanci) pripada francuskom povjesničaru Pierreu Chaunu. Vidi Pierre Chaunu, Les jumeaux 'malins' du deuxième millénaire, Commentaire 81, 1998, str. 219. Peter Sloterdijk pledira pak za oznaku „ko-apsolutna zla“: „Dostojnost mržnje onoga što se zbivalo pod imenom komunizma za normalno je ljudsko rasuđivanje do kraja demonstrirana – pa iako još uvijek možemo susresti mnijenje da su strahote druge strane nadmašile one komunizma, tada prije svega zato jer se u odgovarajućim krugovima protive zahtjevu (Zumutung) da se uzmu na znanje činjenice: s preko 100 milijuna izbrisanih života je dostignuće u uništavanju ljudi komunističkih sistema nekoliko puta veće nego ono hitlerizma, kojemu se iz shvatljivih razloga dodijelio predikat apsolutnog zla. Nameće se pitanje nije li već davno bilo potrebno unijeti u opću svijest jedno ko-apsolutno zlo (ein ko-absolutes Böses ins allgemeine Bewußtsein hätte eingetragen werden müssen)“ (vidi Peter Sloterdijk, Gottes Eifer: Von Kampf der drei Monotheismen, Frankfurt/M. 2007, str. 199). O odnosu komunizma i fašizma, odnosno nacionalsocijalizma, vidi Alan Bullock, Hitler and Stalin: Parallel Lives, London 1991; Philippe Burrin, Fascisme, nazisme, autoritarisme, Paris, 2000; Marc Ferro (ur.), Nazisme et communismeDeux régimes dans le siècle, Paris 2005; Michael Geyer & Sheila Fitzpatrick (ur.), Beyond Totalitarianism: Stalinism and Nazism compared, Cambridge 2009; Luciano Pellicani, Lenin e Hitler, i due volti del totalitarismo, Soveria Mannelli 2009.
[38] Danas se, prema Nolteu, tim dvjema totalitarizmima priključuje i „treći“, islamizam. O tome vidi njegovo djelo Die Dritte radikale Widerstand-Bewegung: Der Islamismus, Berlin 2009.
[39] François Furet, Le passé d'une illusion, op. cit., str. 271-272. Uz kritiku historiografskog antifašizma, s eksplicitnim pozivanjem na Nolteovo djelo, vidi i Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit: Politisch-psychologischer Versuch, Frankfurt/M. 2006, str. 170-281.
[40] U tom smislu vidi nezaobilazan, pionirski, rad Güntera Reimanna, The Vampire Economy: Doing Business Under Fascism, New York-Auburm, Alabama 2007 (prvo izdanje 1939). Usp. i David Schoenbaum, Hitlers's Social Revolution: Class and Status in Nazi Germany, 1933-1939, New York 1966; Götz Aly, Hitlers Volksstaat: Raub, Rassenkrieg und nationaler Sozialismus, Frankfurt/M. 2005.
[41] Danas najdalekosežniju analizu tog rasističkog i ratu upravljenog aspekta nacional-socijalizma predstavlja djelo Gunnara Heinsohna. Njegova nosiva teza glasi: Hitler je htio u planetarnom razmjeru uspostaviti „pravo“ na zatiranje naroda, budući da je to u borbi za samopotvrđivanje narodnih i rasnih ljudskih grupa smatrao nečim od čega se ne može odustati s obzirom na situaciju navodna smanjivanja životnog prostora. Židovi kao „duhovna“ rasa ne nastupaju u toj borbi kao konkurencija, nego kao nešto puno gore: nastoje ohromiti (lähmen) spremnost na borbu nužnu za preživljavanje – pomoću zabrane ubijanja objavljene u Deset zapovijedi. Prije „uzdignuća univerzalne etike svetosti života i zaštite stranaca“, prema Hitlerovu uvjerenju, vladale su druge norme i opetovano će, kao kazna za propadanje čovječanstva, morati zavladati iste užasne norme. Hitler ne želi židovsku zabranu ubijanja prekoračiti samo u pojedinačnom slučaju, nego je želi sistemski prevladati. Hitler je htio uništiti moral tako što će fizički istrijebiti njegove „pronalazače“ i „nositelje“, Židove. A taj moral mora biti uništen, kako bi drugi bio skrojen prema planu (geplanten) i kako bi potom postale moguće i ozbiljene ubilačke akcije velikog stila u istočnim područjima, to jest „etničko čišćenje“. Vidi Gunnar Heinsohn, Warum Auschwitz?, Reinbek bei Hamburg, 1995.
[42] Usp. Wolfgang Abendroth (ur.), Faschismus und Kapitalismus, Frankfurt/M. 1967; Mladen Dolar, Struktura fašističnega gospostva: Marksistične analize fašizma in problemi teorije ideologije, Ljubljana 1982.
[43] To je zavjet i historijsko-politološkog rada Christiana Grafa von Krockowa, Die Deutschen in ihrem Jahrhundert 1890-1990, Hamburg 1990. U fenomenološkom demaskiranju transcendentalizma i pozitivizma u njemačkoj historiografiji zacijelo će najdalje otići Reinhart Koselleck (usp. Reinhart Koselleck, Vergangene Zukunft, Frankfurt/M. 1984; isti, Zeitschichten, Frankfurt/M. 2003). Vidi Mario Kopić, Reinhart Koselleck: život i fikcija, Zeničke sveske 21, 2015, str. 127-144.
Pokreće Blogger.