Mario Kopić: Milišićev križ


Poznatim i dokumentima potvrđenim činom odmazde ubijanja građana Dubrovnika na otočiću Daksi oktobra mjeseca 1944. godine, netom nakon ulaska partizana u grad, nadahnuo se veliki dubrovački pjesnik, najveći u  svom vremenu, Milan Milišić i dotaknuo ga u priči Život za slobodu u vrlo časnom kontekstu. Kroz priču o malom bifedžiji Mirku Šuštaru otrgnuo je Milišić zaboravu sve one koji nisu bili samo izbrisani iz knjige života, nego i, ostavljeni bez pogreba i groba, izbrisani dakle i iz knjige mrtvih. Zbilo se to početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali budnost onih koji su imali patent na istinu i pravdu još nije popuštala. Pjesnik, koji je na trenutak preuzeo ulogu pripovjedača s historijskim pamćenjem, našao se tako pred sudom ''čuvara tekovina revolucije'', bio osuđen na šest mjeseci zatvora, ostavši bez pasoša i prispjevši na crnu listu onih čije se ime ne smije izustiti u javnosti

No već početkom 1988. godine, u povodu izvedbe Klaustrofobične komedije Dušana Kovačevića u mandraču Kazališta Marin Držić u Dubrovniku, smještena iza stare gradske luke, podigao je Milišić, ovaj put kao dramaturg, ponovno veliku buru i pokazao se opetovano ''moralno-politički nepodobnim''. Povod ovaj put nije bila sama predstava nego Program od četrdeset stranica tiskanih na Kunstdruckušto ga je Milišić uredio za spomenutu komediju. Dubrovački dušobrižnici, do kojih su glasi o imploziji monolitnosti komunizma stizali vrlo sporo, pomno su prelistali kazališni program, stavili ga na ideološku provjeru i došli do neprijeporna zaključka da je posrijedi pogibeljna ideološka kontrabanda i smišljena podvala. Priložio je naime Milišić fotografije glumaca zauzetih u predstavi i opremio ih legendama koje su isticale identitet u diferenciji (tako je znanoj glumici Doris Šarić-Kukuljica objavio sliku s pionirskom kapom i rupcem, a u potpis stavio ''prva pričest'' itd.). Osim toga u Program je uvrstio ulomak iz tekstaPredstojeće ustavne promjene Koste Čavoškog, jedan ironični tekst Giovannija Papinija, kao i sudsko rješenje kojim su kažnjeni glumci teatra ''MM'' Radoslav Milenković i Sreten Mokrović iz Zagreba za izvođenje predstave Izlaz u Dubrovniku 1982. godine, jer su ''govorom i pantomimom zlonamjerno i podrugljivo prikazivali tekovine naše revolucije, njene sudionike, kao i tekovine našeg socijalističkog društva''. Kao vrsni poznavatelj teatarskog umijeća, Milišić je jednostavno impostirao teatar u teatru, uokvirujući u stiliziranu socijalističku komediju pravnu komediju oko suđenja jednoj predstavi nekoliko godina prije. Milišićevu sklonost ironiji nije dakako dijelila uprava kazališta, odnosno tadašnji dežurni ideolozi Dubrovnika. Već prije prikazan i prokazan kao nepodoban, a usto jedinstveno građanski odvažan, što je u Dubrovniku oduvijek bilo opasno u dugoj zimi poslušnika i klimavaca, odnosno ''vladavine ideološke svijesti dvojkaša iz Učiteljske škole'', što i dan danas baca svoje sjene, bilo je i ovaj put oportuno riješiti ga se. Odlukom ni manje ni više nego Radničkog savjeta izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Da Milanu Milišiću ideologije i terori totalitarnih režima nisu do kraja dali mira, lijepo svjedoči i epizoda iz njegova postumno objavljena romana Oficirova kći, gdje u liku uglednog dubrovačkog advokata i komunista Nikše Matića pregnantno iskazuje bit svake revizionističke apologije ubijanja. Izjavit će jasno i razgovijetno dotični ''Matić'' što misli o žrtvama komunističkog poslijeratnog zločina: ''Problem je u tome što Dubrovnik nije dao dovoljno žrtava''.  Jer svaki grad ima normu svojih žrtava koju treba ispuniti!

Povodom godišnjice smrti prijatelja Milana Milišića, ubijenog u Dubrovniku od granate jugoarmade u vlastitom stanu, u Slobodnoj Dalmaciji od 5. listopada 1992. zapisao sam:

''Život čovjeka koji se žrtvovao najčešće je bio žrtvovan u ime ove ili one besmrtne ideje. Ideja koja hoće biti vječna, koju žele imati za besmrtnu, traži vjeru u posmrtni život čovjeka prije svega zato da bi joj čovjek služio još i nakon smrti: svojim imenom dabogme, jer tijelom svojim ne može više.

Mrtvog Milana Milišića nisu pokopali mrtvi, pokopali su ga živi. Oni koje smrt tek čeka. Samo smrt, ne vječni život. Kao i za njim, tako će i za nama ostati spisi ili što već. Ali onaj život koji smo živjeli s Milanom završen je. Odsada ćemo živjeti drukčije. Kao što smo i počeli živjeti drukčije onda kada smo se sreli s njim. I kao što će bez te drugosti život koji još imamo pred sobom biti onakav kakav će biti.

Za moju generaciju koja je u kulturna zbivanja počela ulaziti krajem osamdesetih svojstveno je da nije više nastupala na osnovi utopijsko ocijenjenog raskoraka između ideala i realnosti. Prepoznala je da postojeće u svojoj zbilji nije ništa drugo do proglašena načela u svojoj zbiljskoj egzistenciji. Postojeće nije nikakva izdaja svoga historijskog izvora. Takvom presudom stupili smo na posve neizvjesno tlo. Manjkalo nam je iskustvo neposrednog sudionika u odrastanju svijeta u koji smo bili bačeni. To iskustvo u Dubrovniku je imao Milan Milišić.

S Milanom Milišićem sreo sam se kao čovjekom koji je na ljude gledao nekako s visoka, podsmješljivim, premda poštedljivim pogledom. U mladosti je, vele, bio bezobziran. Kad sam ga zadnji put vidio, u njemu nikakvog prezira više nije bilo. Bio je ponižen i uvrijeđen. S križa nije sišao.''

Jer dva su razloga zbog kojih s križa Milan Milišić nije sišao i nije mogao sići: sloboda misli i vjernost istini.

.......................................................................................... 

Milan Milišić: ŽIVOT ZA SLOBODU

Samo se jedan čovjek rodio, samo
jedan čovjek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno čista je statistika.
J. L. Borges


Ispisane jakim i nečistim pismom djetinjstva dvije me slike vezuju za oslobođenje Dubrovnika.

Sjedim na tepihu nasred velike dnevne sobe – saloče, kako se to u gradu zove – i igram se krpicama. Krpice su retaji koje mi je dala gospođa Mici. To je ona tete što svako večer sjedi za šivaćom mašinom. Ona je šnajderica. Ovo večer, međutim, koluti mašine miruju. Mirni su na neki osoben način i svi koji sjede u saloči, izuzimajući gospođu Mici i njenog muža koji se glasno prepiru. Prepiru se sad na njemačkom, sad na hrvatskom. Nitko se ne miješa u njihov razgovor mada svi emocionalno njore kroza nj.

Večer je uoči oslobođenja Dubrovnika. Nijemci se te noći povlače iz grada. Gospođa Mici ima austrijski pasoš. Ona je švapski pedantno zapakirala svoje i muževljeve kofere, i oslanjajući se na opreznost, razbor i intuiciju odlučila da ona i muž napuste Dubrovnik s Nijemcima. Ali muž neće. Odgovara i nju.

Mirko Šustar, Čeh koji godinama živi u Dubrovniku, drži na Stradunu buffet. On je jednostavan čovjek i njegovi razlozi su jednostavni: »Zašto bih ja bježao odavde, sa nekim i nekamo? Ovdje je moja kuća, ja živim ovdje; u svakom drugom mjestu sam izbjeglica bez krova i kruha. Nikomu nisam nikakvo zlo učinio, gledam svoj posao, nikomu nisam dužan.«

Kontra ovoj, naizgled razložnoj poziciji, stoji uvijek utegnuta gospođa Mici, i sve se više ljuti. Ona ne negira ništa od onoga što on kaže ali su njeni zaključci potpuno oprečni njegovima. Otprilike: »Nikad ti nećeš odrasti! O čemu ti pričaš? Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Da u ratu ne važi ta tvoja djetinjasta logika. Jesi li oženjen Njemicom? Jesi. Je li tvoj buffet stalno pun Nijemaca? Jest. Komu ćeš ti objasniti da je za tebe gost samo gost? Imaš li ikoga na partizanskoj strani tko će se zauzeti za tebe? Nemaš. Pa kako onda možeš biti tako glup, tako nedokazan!?« I lupka u liniji petom čizmice o pod.

K Šuštarevima smo preselili iz straha od bombardiranja. Otac, majka i ja dijelimo jednu sobu njihovog stana u gradu. Zašto smo napustili svoju kuću? Uostalom, zašto se kriti od eventualnog bombardiranja unutar zidina? Zar nije logičnije da su kuće van zidina, sa manje katova i raspoređene u manjoj gustini, daleko sigurnije ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, ali postoje tu i »emotivno-povijesni« razlozi. Jedna je osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina natopljen. Konstruiran da bi zaštitio i osigurao, taj prostor istodobno zrači nadmoć prema vanjskom, divljem svijetu. Kao da će svojim srezanim blokovima zgrada i svojim mostovima skrenuti tovar bombardera, zavrnuti i samu putanju letjelica. U grad se dolazi trgovati ili slaviti; smrt u gradu nije u skladu sa njegovim značenjem za koje se svijest i u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, budući da nije u skladu s pretpostavljenim i dugo življenim – neskladna. U gradu se može umrijeti od trešnje, od kuge ili prirodnom smrću. U svakom slučaju od nečega što je vis maior, Božja volja, a ne neka »tamo prdarija, gvera, bumbardavanje, revolucijon...« Ta sigurnost škatule je očiti anakronizam još od Napoleonova vremena; ali stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo, u Primorju, u Konavlima, u Hercegovini, na moru, sagradilo je, kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid psihološke nadmoći mjesta koji generacije očito baštine.

Stojimo s puno drugih ljudi ispred crkve Sv. Vlaha. Noć je prošarana nekim neobičnim osvjetljenjem koje dotad nisam bio vidio. U nepravilnom krugu oko Orlandovog stuba trupkaju neki džinovi u robi koju također ranije nikad nisam vidio. Glas kolovođe koji počinje pjesmu tako je oštar da mi se čini kako bi svojim bridom mogao presjeći zvonik napola. Gledam na tren u jednog od džinova s raskopčanom sivo-zelenom košuljom iz koje nadiru gusto maljave grudi.

Kolo se širi i mati me povuče za ruku da me ne ugazi neka od ogromnih, kao tenk teških cipela koje džinovi nose. Vidim u pretapanju slika neka razdragana ženska lica, neka ozarena bahatim zadovoljstvom, druga napeta od smijeha i pjesme. Ali uglavnom ne vidim ništa osim gužve, nogu, donjih dijelova kaputa... Atmosfera je elektrizirana mješavinom slavlja i straha.

Kategorije života i slobode kategorije su koje tako lako uzimamo za jasne po sebi i tako olako izjednačavamo. Život dijelimo od neživota (smrti) i slobodu od neslobode (ropstva) nekom osjenčanom crtom što kao državna granica razmeđuje predio na karti. Tamo pak gdje ta granica prolazi, u planinskoj vrleti ili na pučini, čovjek se nema za što uhvatiti; u neveri ili snježnoj oluji granica za njega ne postoji. Priroda postavlja granice njegovoj slobodi i njegovom životu. Jači i slobodniji on može biti od tih fizičkih datosti, ali samo prema unutra. Sloboda i život su zato najprije kategorije unutrašnjeg čovjekovog svijeta, a ne pitanje kliničke smrti ili javnog deklariranja.
No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno lako postaje drugo, a sve skupa – ništa.

Svoju slobodu – zbir svojih poriva i stremljenja – neprestance žrtvujemo životu, životu kao sklopu uvjetovanosti i komotnosti. Pa zar nije logično da se sve to jedanput i obrne? Da sloboda bude čin (akt), a život vrijeme u kojemu se taj čin može odvagnuti, u kojemu može potrajati.

Samo samoubojica na isti tas vage stavlja svoj život i slobodu; da bi jedno uništio drugim. On uzima slobodu da bude mrtav i uzima sebi život da bi (ga) se oslobodio.

Mislim da je tako nekako rezonirala gospođa Mici na vrhuncu svog razložnog jeda: »Ako već hoćeš izvršiti samoubojstvo – izvoli! Ali nemoj to nametati i drugome.«

Da li je Mirko Šuštar vjerovao da će se spasti? Nesumnjivo. No upravo vjera u spasenje, vjera u bolji život na zemlji i (ili) na nebu, ona je nezamjenljiva hrana svakog opredjeljivanja za mučeništvo. Zato znam da njegov ostanak nitko nema pravo naprosto otpisati u stavci »naivnost«. Taj crni optimizam, to ljekovito građenje nade, traži svoje preimenovanje. I dugo mi je trebalo dok sam shvatio da je, bez trunke fanatizma, nasuprot svakoj ideologiziranoj svijesti, nasuprot razlogu i ženi, Mirko Šuštar, mali bifedžija iz ratnog Dubrovnika, stao te noći u obranu slobode. Kao da je, ne znajući sam kako, u porobljenom Dubrovniku, par sati prije slobode koja dolazi, stao u obranu onih principa koji su mnoge odveli u šumu i borbu. Njegov trenutak izjašnjavanja je stigao odista kasno. Pa ipak, na vrijeme. Pitanje koliko je u tome otporu, u tome izboru da se bude pasivan i moguća žrtva, koliko je u tome samoubilačkog, ostat će, nažalost ili na sreću, bez preciznog odgovora. I mada je samoubilački poriv dovoljno širok da ponese teret otpora, žestinu opredjeljenja, sa njim uvijek kao da ide, kako to kaže Alvarez, i neka primjesa frivolnog. I zato bih volio da ga jednostavno isključim. Onaj tko do samozatajnosti štuje svoj nazor može u očima razložnog djelovati kao samoubojica. Međutim on sam kao da na pola puta uvijek pokreće neki mehanizam koji obesnažuje izvođenje gornjeg zaključka. U stavu »ginem za pravdu« težište je uvijek na onome za pravdu, nikad na ginem. A zaključivanje je u principu jedna logička operacija suvisla samo dotle dok djeluje (ograničavajuća) svijest koja bespogovorno usvaja tu logiku. Istoga časa kad se iz tog odnosa iskorači, ostaje tako malo onog na što se možemo pozvati. To je upravo ono mjesto gdje se otvaraju vidici tragičnog.

Ja naravno, ni tad ni danas, nisam mogao uspostaviti logičnu vezu između toga što je Dubrovnik oslobođen i činjenice da nema više dunda Mirka. Kakva je veza između bračne svađe u saloči Šuštarevih i pobjedonosnog uzmaha onog kola punog grlenih glasova, širokih prsa, neobičnih pokreta...

Bilo je onih koji su izdržali mučenja ne progovorivši, vjerni svojoj utemeljenosti u ispravnosti svoje borbe. I onih koji su pali u jurišu s posljednjom misli da ih zvižduk metaka podsjeća na fijuk čiope. Mirko Šuštar je izdržao u svom ljudskom uvjerenju da on ni za što nije kriv.

Uvjeti su bili ratni i misli su najčešće same od sebe slijedile ratnost. Neka ruka je po određenom šablonu sačinila popis, kao što je to uvijek sa popisima. Zasjedao je prijeki sud. Na plakatu s trideset-sedmoricom osuđenih na smrt bio je deveti po redu. Na dnu spiska stajala je naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.

Šuštarev pojam časti bio je očito preslab štit za njegov život. I tako je ispalo da ništa u njegovoj osobnoj povijesti nije slavno. Malima je data mala sudbina; život jednako kao i smrt prolazi im ne ostavljajući značajnije tragove. Tko danas, skoro četiri decenije nakon oslobođenja Dubrovnika, pamti dubrovačkog Čeha Mirka Šuštara, vlasnika buffeta na Stradunu, čovjeka koji je vjerovao da svijet može biti ovakav ili onakav, a ne da uvijek mora biti kakav jest.

Život je dao za pravo njegovoj ženi, rat je opravdao egzekutora, slava je naravno pripala pobjednicima. Samo je Mirku Šuštaru pripalo ništa i nema više nikoga tako moćnog da mu nešto može dati. »Za razliku od slave«, kaže Isidora Sekulić, »čast nikad nije šumna, burna, nikad ne znači bezuslovni klimaks i prvenstvo. A kad je u pitanju čuvstvo časti, onda smo definitivno unutra u čoveku, u jednom isključivo aktivnom procesu. Čuvstvo časti i ljubav za čast to je samopoštovanje čoveka zato što oseća da je poštovač velikih stvari, da na kraju poziva svoga vidi ideal i boga.«
Mnogo godina kasnije, ne obraćajući tad na to pažnju, čuo sam kako majka razgovara sa susjedom o gospođi Mici. Susjeda je vidjela gospođu Mici u Beču. Gospođa Mici je bila dobro i zdravo. Ali mene su tad interesirale zračne puške; davno sam već bio zaboravio njene šarene krpice i noć s pedantno zapakiranim koferima.

No uspomene ne mogu, kao ljudi, odseliti zauvijek; njihovo je nešto što hoće i umije odživjeti u nama svoj život do kraja. Kad-tad otvori se bunar nebeski da nas zalije i onim kapljicama koje su prskale u stranu dok smo kao djeca gacali po lokvama.

Njegova smrt je do mene dopirala polako. Kao da je to bio slučaj koji su rješavale kancelarije neke beskrajne Administracije. Probijala se do mene kroz godine s malom propusnosti. Neumitna i čista kao voda. Nelagoda koja me pecne svaki put kad prolazim barkom pokraj Dakse, idući ka nekom od Elafita stapa se sa onom mješavinom emocija koja me obuzme kad – bilo odakle – polazim na otoke; jedva da bih u njoj našao neko određeno mjesto za Šuštara.

Njegove smrti vjerojatno ne mogu nikad ni biti u potpunosti svjestan, jer nikad nisam bio svjestan u potpunosti ni njegova života. On je kao jedna od onih intrigirajućih sitnica iz djetinjstva, kao zapamćena pukotina u zidu za koji moram provjeriti da li je tamo kamo ga moje sjećanje locira.

I mada mi je njegov lik fizički sasvim izmakao, sad držim da, dok sam živ, neću zaboraviti njegovu unutrašnju uspravljenost koja mu je, nespremnu a ipak tako odlučnom, nalagala da se izravna sa sudbinom, i to kako je skupa sa ostalima, mada ga sa njima ne broje, dao svoj život za slobodu. Možda sam, u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

Laus, List omladine Dubrovnika, br. 63, listopad 1982, str. 11-12.

Pokreće Blogger.