Mario Kopić: Odlazak filozofa u pravom smislu riječi


U Ljubljani je u 86. godini umro filozof Ivan Ivo Urbančič, nesumnjivo najznačajniji filozof u Sloveniji, filozof koji je samoprijegorno i neodstupno služio filozofiji i njezinoj stvari, služio s najvećom predanošću i posvećenošću, služio ustrajno i potpunoma, do kraja.

Već od vremena svojega studija na poslijeratnom, marksistički ustajalom studiju filozofije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ustrajao je Ivan Urbančič na tome da se filozofija temelji na misliocima kao što su Kant i Schopenhauer. Nešto kasnije, kad ih je započeo prevoditi, na njih je nadovezao još Diltheya (Temelji metode moći, prevedeno i na srpskohrvatski) i Jaspersa, Husserla i Sartrea, Nietzschea i Heideggera. Tako Urbančič nije bio samo prvi koji je filozofiju iznova vratio u Sloveniju, nego i prvi koji je uveo fenomenologiju, ključni filozofski smjer 20. stoljeća. Već pri kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća izišle su u njegovu prijevodu Heideggerove Izabrane rasprave, Heideggerov Europski nihilizam i Husserlove Kartezijanske meditacije. Uz njih su izlazile i opsežne i temeljite Urbančičeve studije o tim i drugim srodnim europskim misliocima.
Istodobno se Urbančič zaposlio na Institutu za sociologiju i filozofiju i započeo intenzivno posvećivati povijesti slovenske filozofije. Sve do danas ostaje njegov opus iz tog područja najopsežniji i najdorađeniji. Urbančič nije samo pisao knjige poput Glavne ideje slovenskih filozofa između skolastike i neoskolastike (1971), nego je priredio i pretiske i prijevode tih filozofa, ukoliko su pisali na latinskom. Posebno je značajno njegovo izvlačenje iz zaborava Franceta Vebera, oca moderne slovenske filozofije, utemeljitelja studija filozofije pri ustanovljenju slovenskog univerziteta nakon Prvog svjetskog rata. U taj okvir spada Urbančičeva knjiga Predmetna teorija odnosno fenomenologija (1971), koja svjedoči o neposrednoj povezanosti na početku 20. stoljeća nastale slovenske misli s istodobnom europskom. Ta je studija pobudila i njegova prijatelja i filozofskog suputnika Dušana Pirjevca da se upusti u dubinski studij fenomenološke estetike.
Urbančič se također bavio i problemom naroda i nacije, što je rezultiralo knjigom Uvod u pitanje naroda (1981), kao i uključenjem u rad Nove revije i kandidnim zalaganjem za projekt demokratske slovenske autokonstitucije. Nakon slovenskog osamostaljenja Urbančič se odmah vraća čistoj filozofiji, mišljenju bivstvovanja i pitanju smisla bivstvovanja. Već je devedesetih godina započeo pri Slovenskoj matici izdavati prijevode Nietzscheovih djela, tako da su njegovom zaslugom na slovenski jezik prevedeni gotovo svi Nietzscheovi spisi. O Nietzscheu je objavio i dvije knjige pod zajedničkim naslovom Zaratustrina predaja (1993, 1996). Prva knjiga ima podnaslov Put prema začetku povijesti europskog bivstvovanja, a druga Uz kraj povijesti bivstvovanja. Potom je slijedila knjiga Opasnost bivstvovanja. U njoj se nije suočio samo sa svjetsko-povijesnom krizom humanosti, s krizom moderne europske ljudskosti, nego prije svega s krizom samog bivstvovanja. Opasnost bivstvovanja misli kao ono što se prigađa kao konačna epoha bivstvovanja, kao epoha koja ugrožava europskog čovjeka onečovječenjem, a svijet rastvaranjem stvari svijeta u nešto puko raspoloživo. Bit te opasnosti izvire iz biti tehnike, iz raspoloživosti kao biti sveobuhvatne prakse znanosti. Ta je opasnost izvornija, a stoga i dublja od svake kapitalističko-ekonomske ili političko-terorističke, čak od bio-tehnološke opasnosti. Jer to je konačnica epohe povijesti ne-biti bivstvovanja, ne-biti koja pripada samom bivstvovanju. I zato, formirajući prezentnu formaciju nihilizma, dovodi u pitanje sve postojeće vrednote, pa i one najviše. S tom je knjigom Urbančič prije svega posegnuo ne samo u srce sadašnjih rasprava o europskom duhu, nego i o globalizmu i globalnoj etici.
Premda mu je komunistička vlast spriječila izbor u zvanje univerzitetskog profesora, Urbančič je svojim djelom postavio temeljne okvire za studij fenomenologije i hermeneutike, za proučavanje slovenske filozofske tradicije, a do sama kraja svojega života otvarao je ključna pitanja o sudbini čovjeka u epohi prezentne, što će reći krajnje opasnosti bivstvovanja.
Posljednja knjiga Ivana Urbančiča, Povijest nihilizma, predstavlja upravo studiju nastalu iz desetljećima nagomilavanog filozofskog iskustva, zrelu misaonu sintezu prirodno proisteklu iz Urbančičevih prethodnih knjiga, pa zato nije ništa neobično, a ponajmanje neopravdano, da je tu knjigu i njezin autor, zajedno s onima koji su bliže upoznati s cjelinom njegova djela, razumio i doživio kao završni kamen na filozofskom zdanju što ga je gradio tijekom cijelog života i cijelim svojim životom. Misleći i pišući protiv dominantne struje, taj veliki aristokrat slovenske filozofije bio je vazda smiono i postojano pripravan u filozofskom krajoliku ići putem koji je odabrao i na tom se putu orijentirati jedino prema onim imperativima što ih je nametala sama stvar filozofskog mišljenja. Ivo Urbančič, to je obrazac posvećenosti filozofiji, obrazac založenosti filozofiji i njezinom dostojanstvu.

Pokreće Blogger.