Žarko Paić: IDEOLOGIJA, TEROR, KONTROLA: Ima li totalitarizam izglede za budućnost?


Uvod: Propaganda s onu stranu manipulacije

U 20. stoljeću mediji su postali najubojitijim sredstvima propagande.  Radio i televizija uz film čine tri najmoćnija proizvoda medijske industrije. Zvuk i slika ne nadomještavaju moć riječi. Naprotiv, totalnost vladavine medija u suvremeno doba više uopće nema svoj subjekt izvršenja kao u moderni kad je propagandi nedostajala logika neposrednosti. Vizualnost se medijske propagande zasniva na temeljnim načelima obrata svijeta iz kulture teksta u kulturu slike. Razmjeri su obrata dalekosežni. Ponajprije, jezik propagande više nije nagovaranje na potrošnju objekta ili vjera u sublimni objekt ideologije kao posljednje istine egzistencije. Umjesto ove logike posredovanja na djelu je posvemašnja neposrednost (transparencija). U njezinome okviru više nema razlike između pošiljatelja poruke i primatelja. Konačan je rezultat obrata da sam korisnik postaje medijem poruke. Drugim riječima, slobodna odluka da se želi biti začaran ili manipuliran polje odnosa između svijesti i djelovanja dovodi do one poznate postavke Petera Sloterdijka o ideologiji kao prosvijećenoj lažnoj svijesti: oni znaju što čine i čine to svjesno! (Sloterdijk, 1992). Što to znači za suvremenu propagandu u globalnome kapitalizmu? Ništa drugo negoli kritiku svih teorija o tzv. manipulaciji sviješću od psihoanalize do kritičke teorije društva, od Freuda do Adorna i dalje. Ako sustav djeluje autopoietički, tada sam subjekt političko-ekonomske racionalizacije više nije nepunoljetni adolescent koji ne zna što hoće pa srlja u okrilje poroka i obmana. Umjesto prosvjetiteljske težnje za samospoznajom kao buđenjem iz pijanstva ili košmara nalazimo se suočeni s najtežom situacijom u kojoj sve postaje objektom društva kontrole od potrošnje do kulta tijela, od obrazovanja do korporativnoga života društvenih skupina raznolikih životnih stilova.
         Moderno je društvo još imalo fikciju razdvajanja između sublimnoga objekta i pojavnoga svijeta manipulacije. „Veliki Drugi“ u totalitarnim je sustavima 20. stoljeća, osobito staljinističkome komunizmu, bio povijesni cilj eshatologije komunizma. Kada proleterska klasa u svojem totalnome zahtjevu za oslobođenjem postaje poopćeno čovječanstvo dovršeno je stanje slobode. Nakon kraja totalitarizma u toj formi povijesne logike „napretka“, propaganda više ne obavlja funkciju manipulacije sviješću građanina. Njezin je zadatak „uzvišeniji“. Sada je sve na tome da vizualni teror informacija stvori komunikacijski odgovor mase na zahtjev za neutraliziranjem „neprijatelja“ i da se u tom procesu demokratsko pravo većine postavi maksimom etičko-političke odluke koja vlasti daje legitimnost uporabe svih sredstava nasilja protiv Drugih. U Putinovoj Rusiji takav se klasični totalitarni postupak propagande opravdava demokratskim argumentima. Ubojstva političkih protivnika vlasti medijski su događaji. Uprizoruje ih sprega tajnih službi s teatralizacijom totalne moći države. U čemu je razlika spram onoga što je činila tajna policija (NKVD) u doba Staljina? Samo u formi transparencije zla, kako bi rekao Jean Baudrillard (Baudrillard, 2010). A to znači da se između Staljina i Putina ne smješta tek razlika između totalitarizma i autoritarne demokracije u kojoj političko-ekonomska oligarhija suvereno vlada državom i društvom. Ono što ih razdvaja jest preobrazba totalitarizma u formu korporativne države koja nadilazi liberalnu dogmu o nužnosti postojanja odvojenih sfera građanskoga društva i političke države. Nasilje poprima formu političke osvete i odmazde oligarhijske elite protiv mikropolitičkih manjina. Štoviše, nasilje ima svoju demokratsku legitimnost u spoju populizma i diktature na ulicama.
         U mnogim analizama teorije medija, posebno neomarksističkim, čitav se pogon moderne propagande imenuje „industrijom svijesti“ (Enzensberger, 1964). Sve do danas ta je oznaka samorazumljivom za djelovanje medija kao sredstava komunikacije. Njihova funkcija predstavljanja onoga što je skrivena bit ideologije tako se uobičajeno određuje službom nečemu sublimnome čija moć u političkome poretku totalitarne diktature nastoji biti totalnom upravo zahvaljujući tome što kontrola države ima cilj u ovladavanju sviješću svojih podanika. Propaganda, dakle, koliko god bila sredstvo za nešto sublimno u smislu totalne moći u doba medija postaje više od pukoga sredstva manipulacije. No, nije li upravo ta riječ ono što proizlazi iz biti ideologije bez koje totalitarna vladavina nema svoje utemeljenje? Propaganda se ujedno pojavljuje zajedničkim značajkama proizvodnje masovne svijesti. I to ne samo u totalitarnim poretcima poput fašizma, nacizma i komunizma. Njezina se otvorena moć začaravanja i vođenja svijesti u smjeru posljednjih ciljeva političke vladavine događa u sustavu liberalnoga kapitalizma. To je vladavina onoga što Giorgio Agamben, suptilnom analizom Debordova pojma društva spektakla u suvremenim uvjetima neoliberalne ekonomije i politike, naziva „spektakularno-demokratskom vladavinom“ (Agamben, 2003: 78-79).
         Nastanak ovoga fenomena, u kojem se spaja pojavnost ideje liberalne demokracije s potrošačkim delirijem kapitalizma, seže u sam početak 20. stoljeća. Sociolozi pokušavaju detektirati potrebu koja stoji u samoj biti modernoga društva za sve većim posredovanjem između pojedinca i njegovih otuđenih sfera države i društva. Očito je da se propaganda ne može objasniti samo upućivanjem na gubitak demokratskih institucija slobode u masovnoj industrijskoj proizvodnji. Kad je Adorno krajem 1930-ih godina baveći se „kulturnom industrijom“ na tlu paradigmatske zemlje kapitalizma 20. stoljeća, Amerike, došao do spoznaje da je autoritarna ličnost ono što nastaje iz proturječja masovne kulture i zahtjeva za demokratskim pravom većine u industrijski zasnovanome društvu, bilo je jasno da se korak do nastanka fenomena pokornosti i sljedbeništva vođe u formalno demokratskome sustavu odvija nezadrživom dinamikom raspada izvorne prosvjetiteljske kulture. Fenomeni antisemitizma, rasizma, nacionalizma iziskuju svojevrsnu kolektivnu matricu ponašanja na temelju nove strukture osobnosti čovjeka u totalitarnim poretcima vladavine (Adorno, 1983). Međutim, problem nastaje već otuda što ne postoji nikakav mentalni sklop fašizma, nacizma i komunizma te liberalne demokracije koji bi bio nadređen nesvodljivoj strukturi ponašanja i svijesti pojedinca ako ne postoji istodobno nešto što takav odnos uopće omogućuje. U svakom slučaju autoritarna osoba nije posebnost tek totalitarne vladavine. Ona se pojavljuje poželjnom normom i u suvremenome neoliberalnome kapitalizmu. Psihopati i karizmatske osobe s aurom nasilnika i birokratskoga izvršitelja naloga postaju uzornim figurama uspjeha u kognitivnome kapitalizmu emergentnih mreža (Deleuze i Guattari, 1987).
         Propaganda prethodi ideji totalitarne vladavine kao manipulacije i proizvodnje laži u politici. Riječ je o učinku tržišne ekonomije u ovladavanju društvenim krajolikom moderne industrijske demokracije. Ona, naime, nema druge svrhe osim poistovjećivanja profita s užitkom potrošnje. Razlika između tzv. ekonomske propagande (advertising, oglašavanja) i političke proizlazi otuda što prva počiva na manipulaciji građanina u modernome društvu kao potrošača, dok se politička propaganda orijentira unutar vrijednosti društvenoga sustava i poretka političke moći u rasponu od liberalne demokracije do totalitarne vladavine fašizma, nacizma i komunizma, te naposljetku onoga što određuje posttotalitarni svijet u globalnome poretku. Ekonomska je propaganda univerzalna. Ona svodi čovjeka na golo tijelo materijalizma potrošnje. Tome usuprot, politička je propaganda partikularna jer je uvijek određena djelokrugom ideologije, koja počiva na onome što Carl Schmitt smatra pravom biti političkoga i politike, a to je odnos prijatelj-neprijatelj (Schmitt, 1963). Temeljna razlika propagande u poretcima totalitarne vladavine spram „spektakularno-demokratskih“ nije tek u tome što politika određuje totalitarizam kao ideologiju totalne vladavine, dok ekonomija proizvodi učinak neutralnosti „industrije svijesti“ u liberalnome kapitalizmu. Što uistinu stvara privid razlike između političkoga i ekonomskoga jest ono „treće“ kao sublimno modernoga svijeta. To je stanje-između (in-between) diktature i demokracije, ono što struji kao rijeka slobode i protječe duž obala povijesnoga razvitka. Između diktature i demokracije stoji energija i moć samoga života. Baš se njega nastoji pokoriti izvanjskim svrhama. Ali život (bios) ovdje ne može biti ništa drugo negoli „duhovni bitak“ čovjeka u zajedničkome svijetu.
         Ideologija kao propaganda nastoji zbog toga pokoriti život u očitovanju duhovnih sposobnosti i moći čovjeka. Razlikovanje u pojmu „industrije svijesti“ kao nove kulture unutar modernoga kapitalizma prolazi kroz one stadije koje je neomarksistički teoretičar i avangardni umjetnik situacionizma Guy Debord u knjizi Društvo spektakla imenovao na sljedeći način:       
         (1) koncentracijski spektakl kojeg određuje totalitarni poredak ideologije i politike fašizma, nacizma i komunizma u 20. stoljeću (Italija, Njemačka, SSSR);
         (2) difuzni spektakl čija je temeljna značajka postojanje liberalne demokracije u tržišnoj privredi kapitalizma (Amerika) i
         (3) integrirani spektakl kao sinteza politike-ekonomije-kulture na kraju povijesti koji sjedinjuje, paradoksalno, totalitarnu ideologiju i potrošački duh globalnoga kapitalizma (Debord, 1999; Jappe, 1999; Paić, 2013: 433-482).
         Povijesni razvitak onoga što je ovdje u samome središtu promišljanja odvija se u singularnome slijedu događaja. Spektakularno-demokratska forma države i društva pokazuje samo to da ni „države“ niti „društva“ više nema kao nositelja modernoga pojma suverenosti i kao autonomne sfere slobode građanina. Integrirani spektakl kojeg Debord vidi u svezi medija, komunikacije, kapitalizma i slike/fetiša bez značenja izvan zatvorenoga kruga znakova (semiotika reklame) posljednji je stadij dovršenja kraja povijesti. Drugim riječima, radi se o novim mogućnostima hibridnih sustava vladavine. Sada takvi sustavi više nisu autonomni. Njihova je značajka u fleksibilnosti i nadomjestivosti. Stoga su u poteškoćama svi današnji istraživači pojma totalitarizma čim posegnu za analogijama i čim se zapodjene rasprava o obnovi totalitarne vladavine u novome povijesnome kontekstu. Očigledno je da pojam od samoga početka njegove uporabe izaziva osporavanja, čak i radikalne kritike, jer nije dovoljno operabilan. Za Raymonda Arona, primjerice, totalitarizam obilježava pet osnovnih značajki:

            „1. Do totalitarizma dolazi u režimu koji jednoj stranci daje monopol na političku djelatnost.
            2. Monopolistička stranka je animirana ili naoružana ideologijom kojoj daje apsolutan autoritet i koja zato postaje službena državna istina.
            3. Da bi proširila tu službenu istinu, država od svoje strane sama prisvaja dva monopola, monopol na sredstva nasilja i monopol na sredstva propagande. Svim sredstvima komuniciranja, radijem, televizijom i tiskom dirigira i naređuje im država i njezini predstavnici.
            4. Najveći broj ekonomskih i profesionalnih aktivnosti podčinjene su državi i, u izvjesnom smislu, postaju njezin dio. Budući da je država neodvojiva od svoje ideologije, najveći broj ekonomskih i profesionalnih aktivnosti pod utjecajem su službene istine.
            5. Budući da je sada sve aktivnost države, svaka je aktivnost u ekonomskoj ili profesionalnoj aktivnosti ujedno i ideologijska. Posljedica je politizacija, pretvaranje svih mogućih grešaka pojedinca u ideologijske i, konačno, teror koji je u isto vrijeme i policijski i ideologijski.“ (Aron, 1995: 283-284).

            Sličnosti između različitih tipova totalne vladavine u moderno doba nije moguće univerzalizirati. Primjerice, fašistički se model totalitarizma u Italiji naslanjao na mitski pojam nacije, nacistički, pak, na biologizam arijevske rase, a staljinistička se verzija boljševizma usmjeravala na teror proleterske klase. U njezino ime se progon „neprijatelja“ socijalističkoga poretka opravdavao uzdignućem Partije nad svim drugim subjektima/akterima političke moći. Razlika u odnosu spram ekonomije kao komandne ili korporativne tolika je da nije uopće moguće uspostavljati bilo kakve sličnosti. U Italiji je država kao korporacija u početku Mussolinijeve vlasti kontrolirala privatni kapital i njegove transakcije. Hitler je, pak, stvorio moćnu ratnu ekonomiju spregom krupnoga kapitala i NS-države. Naposljetku, Staljin je kapitalizam htio prevladati kolektivizacijom privatnoga vlasništva i komandnom ekonomijom. A njezin je glavni cilj bio uspostava „diktature proletarijata“ u ovladavanju ekonomskim zakonima socijalizma. Sve to ukazuje na nemogućnost operabilnosti jednoga pojma. Čini se da se on danas više zlorabi u metaforičnome smislu negoli što se njime mogu objasniti procesi transformacije društva i politike u globalnome poretku (Brunetau, 2002; Geyer i Fitzpatrick, 2009: 1-37). Imamo li u vidu ono što tvrdi Aron, tada je očigledno da propaganda kao bit ideologije prethodi teroru kao posljednjem dokazu bespravnoga djelovanja totalitarne države. Bez ideologije kao propagande u moderno doba i bez terora kao nepolitičkoga načina gušenja otpora u građanskome društvu protiv metoda vladavine s pomoću diktature elite (Partije, Vođe, korporacije) nemoguće je govoriti o totalitarizmu i njegovoj obnovi danas. Zar nam suvremena situacija ekonomske krize u Europi, problema s imigracijskim valovima stanovništva iz ratom i siromaštvom pogođenih zemalja Bliskoga Istoka i Afrike, porasta strukturnoga nasilja u čvorištima globalnoga kapitalizma mreža, neofašističkih obnova i mržnje spram stranaca i Drugih ne govore u prilog postavke o obnovi totalitarnih poredaka vladavine? Nipošto. Ideologija kao propaganda pretpostavlja totalnu kontrolu građanskoga društva u krhotinama, a ne današnju medijsku „babilonsku ludnicu“ čak i ako je većina poruka u javnosti na rubu simboličkoga i stvarnoga nasilja protiv manjina i temeljnih ideja liberalne demokracije. Teror kao državno nasilje u suvremenom svijetu nije još uvijek dokaz za postojanje totalitarne politike istrebljenja etničkih ili klasnih skupina poput nacističkih logora za Židove, sovjetskoga Gulaga ili zločinačke prakse rasno-elitne dominacije Crvenih Khmera u Kampućiji protiv doslovno čitavoga naroda.
         Što je to propaganda? Riječ se izvodi iz naziva zajednice Sacra congregatio Christiano nomini propaganda.  Utemeljena je 1626. godine pri Papinskoj kuriji Katoličke crkve. Glavni razlog je bio u širenju katoličanstva te pomnome uređenju crkvenih odnosa u nekatoličkim zemljama. Pojam se odnosi na sustavno oblikovanje stavova, mišljenja, percepcije, doživljaja masovne javnosti u modernome društvu. Bez obzira je li riječ o državi ili korporaciji, Partiji ili religijskim zajednicama kao subjektima propagande, od kraja 1920-ih godina ovaj se pojam/riječ rabi za metodu osebujne političke „industrije svijesti“. Propaganda nije drugo ime za ideologiju. Ona se može definirati kao način artikulacije ideologijskoga polja djelovanja. A povezuje se nužno s razvitkom tehničkih (novih) medija. Nije nipošto začudno da su totalitarni poretci u 20. stoljeću nastojali ove medije ne samo politički kontrolirati. Mnogo je važnije bilo koristiti ih za masovno manipuliranje osjećajima i stavovima. Zbog toga su prvi znanstveni radovi o tom fenomenu plod suradnje masovne psihologije i sociologije, jer se masovni čovjek u industrijskim društvima nalazi u položaju objekta izloženoga svim mogućim utjecajima (Lazarsfeld, 1942). Pitanje društvene svijesti postaje prvorazredno pitanje vjerodostojnosti ideologije. U članku naslovljenom „Totalitarna propaganda“ Siegfried Kracauer već na početku ukazuje na marksističku teoriju ideologije kao lažne svijesti. Naime, funkcija je propagande u idealiziranju i maskiranju interesa vladajuće klase. Da bi se prikrilo ono realno kao (ekonomsko) eksploatiranje i (političko) pokoravanje jedne klase, sloja, društvene skupine u modernome društvu nužna je ideologija. Njezina je osnovna funkcija, dakle, već unaprijed u proizvodnji društvene svijesti kao vladajućega mišljenja jednoga partikularnoga entiteta. Moralna svijest, savjest, djelovanje koje se opravdava višim ciljevima, vrijednosti u etičkome i svjetonazornome smislu sve je to podložno utjecaju ideologije. Ovdje valja nešto posebno istaknuti. Nije moguće poistovjetiti pojam svjetonazora s ideologijom. Razlog leži u tome što svjetonazor pretpostavlja sliku svijeta iz perspektive novovjekovnoga subjekta. Tako svjetonazor ima vlastitu duhovnu orijentaciju nastalu iz filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. Ideologija se, usuprot tome, pojavljuje s nastankom političkih stranaka u 19. stoljeću. Svjetonazor može postati ideologijom ako se cjelovita slika svijeta, primjerice, religijskoga fundamentalizma izričito politizira.[1] Erich Voegelin i Raymond Aron su krajem 1930-ih godina u svojim kritičkim teorijama totalitarizma skovali pojmove kao što su „političke ili sekularne religije“ (Voegelin, 2000; Aron, 1990). Riječ je o svjetonazoru koji postaje političkim djelovanjem kada religija od transcendencije prelazi u ovostranost.
         Aron je, kako vidjesmo, totalitarizam opisao uz pomoć postavke o propagandi kao ideologijskoj politizaciji. Kracauer, u istom duhu, pozivajući se na radove Maxa Horkheimera o instrumentalnome umu, upućuje na svezu između moći kapitala i nemoći rada. No, problem s određenjem nastanka i biti totalitarne propagande proizlazi otuda što pojam ideologije kao lažne svijesti nije dostatan da bismo uvidjeli kako propaganda Goebbelsa nema za cilj tek „idealiziranje i maskiranje“. Posve suprotno, cilj je totalitarne propagande nacizma u inskripciji i utjelovljenju mržnje spram Drugih (Židovi, komunisti, Slaveni, liberalizam, moderna kultura). Mržnja kao doživljaj i pokretač neposredne akcije iskaljuje se bijesom prema ciljanome objektu. U pitanju je, dakle, sinteza promjene svijesti i promjene djelovanja. Ova sinteza ne dolazi iz „čistoga uma“. Njezino je podrijetlo u praktičnoj moći političkoga poretka zasnovanoga na teroru i bespravlju. Rat postaje ključnom značajkom propagande i njezina posljednja svrha (telos). Bez veličanja rata i žrtvovanja za Führera i domovinu u totalnome ratu protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja propaganda bi ostala nesvrsishodnom. Štoviše, njezini ciljevi su bitno bez ikakve druge svrhe u permanentnom izvanrednome stanju (Kracauer, 2013: 11-22). Mistika rata kao doživljaja neposredne komunikacije prisutna je u filozofskim ogledima Ernsta Jüngera, ničeanca i borca na strani Njemačke u I. svjetskome ratu. Izostavimo li njegove lucidne i istodobno prijeporne stavove o ulasku u razdoblje „totalne mobilizacije“ kao vladavine totalne države u totalnome ratu, nema sumnje da se između ezoteričnih tekstova o snazi i doživljaju čovjeka s iskustvom rata i totalitarne propagande NS-države pojavljuje opasna crta približavanja (Jünger, 1926). Konzervativna revolucija u Njemačkoj i njezini predstavnici poput Carla Schmitta i Ernsta Jüngera otvaraju put s onu stranu kulture liberalizma i demokracije. Propaganda i rat tako su međusobno nerazdruživi elementi jedne ideologije koja ima jasne destruktivne ciljeve. Ali nedostaje joj obznanjena svrha u povijesnome smislu. Za razliku od eshatologijske strukture komunizma kao carstva slobode i jednakosti, totalitarni koncept vladavine nacizma iscrpljuje se već u tome što mu je permanentni rat i mržnja usmjerena protiv Židova razlogom odsutnosti vizije budućnosti. Nije stoga slučajno da je Hannah Arendt totalitarizmu uskratila bilo kakvo suvislo razumijevanje povijesnosti. Iako se staljinistički boljševizam pozivao na nužnost Povijesti kao „posljednjega Suda“ jednakosti i pravednosti, bila je to samo brutalna eshatologijska perverzija (Arendt, 1973).
         Vratimo se problemu koji nas se danas ponajviše tiče. Je li uopće moguće da se totalitarizam vrati u nekoj od svojih već prokušanih povijesnih formi? Na to pitanje odgovor je unaprijed negativan. Povijest se ne ponavlja. Ako je moguće nešto uopće nazvati ponavljanjem u svjetskoj povijesti, to se odnosi samo na ono isto što stoji u jezgri neke ideje poput demokracije u Grka, njezina nastavka u rimskome republikanizmu, potom srednjovjekovnoga slobodarstva europskih gradova, novovjekovnoga isticanja suverenosti nacije-države do suvremenih kozmopolitskih zahtjeva za globalnom vladavinom građanstva kao političkoga demosa. Neki od kritičara totalitarne vladavine poput Voegelina, pak, nastojali su otvoriti problem odnosa između svetoga i svjetovnoga iz stajališta povijesne teodiceje. Ona mora pretpostaviti borbu sa zlom kao gotovo vječnom strukturom. Ponavljanje ne valja shvatiti oponašanjem (mimezis) povijesnoga događanja. Bilo bi to odveć naivno. No, kada govorimo o ponavljanju, uvijek pritom mislimo na mogućnosti obnove predloška u drugome povijesnome okviru. Fašizam, nacizam i komunizam u naše doba mogu imati svoje „nove“ likove unutar globalnoga poretka. U demokratskim poretcima u parlamentima poput talijanskoga odavno već sjede neofašisti, a njemački neonacisti odnedavno imaju predstavnika i u Europskome parlamentu. Neokomunizam je ipak nešto posve drugo. Taj  se pojam teško može svesti tek na obnovu staljinističkoga boljševizma, maoističkoga poziva na svjetsku revoluciju sela protiv grada ili na uzore u kubanskoj revoluciji ili titoizmu. Temeljna razlika između totalitarnih poredaka fašizma i nacizma spram komunizma kao ideologije i utopije jest u tome što potonji označava mogućnost i nužnost borbe za ciljeve ispunjenja slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti čovječanstva (Badiou, 2010), dok prvi u svojem programu ne obećava ništa drugo osim uspostave zločinačke države te poretka zasnovanoga na vladavini jedne nacije, rase i Partije. Stoga se govor o nemogućnosti totalitarizma danas i njegovu povijesnome neuspjehu odnosi ponajprije na poraz Mussolinija i Hitlera u 2. svjetskome ratu. Kraj rata značio je istovremeno i kraj totalitarne vladavine fašizma i nacizma. Bez ratne prijetnje, terora i logora totalitarizam se čini tek eksperimentom nepolitičke vladavine nad ljudskim tijelom u biopolitičkome stanju. Druga strana problema jest povijesni poraz komunizma kao ideologije i realnoga socijalizma kao društvenoga poretka 1989. godine rušenjem Berlinskoga zida (Furet, 1997). To što danas Sjeverna Koreja još uvijek odolijeva izazovima promjene ništa ne mijenja na stvari. Bez globalnoga utjecaja, totalitarizam se u bilo kojoj novoj formi svodi na okamine prohujale prošlosti.
         Ako je „totalitarizam dovršen možda samo u svijetu koji je zamislio G. Orwell“ (Brunetau, 2002: 45), onda se njegovi izgledi za budućnost očito moraju potražiti u onome što već duže vrijeme zabrinjava zagovornike „novoga prosvjetiteljstva“. To su ponajprije klasični liberali uvjereni u Božju nepogrešivost vlastite ideologije mira i blagostanja za pojedinca i zajednicu. A nisu daleko od tog uvjerenja niti neomarksistički branitelji postavke o ljudskoj prirodi koja teži savršenstvu i dobru, pa je stoga svaki povratak zla u novoj formi samo zastoj na putu do carstva istine i univerzalne slobode za sve. Što je uzrok toj sumnji u vlastite ideale i norme? Pred kraj života sir Ralf Dahrendorf bavio se pitanjem vjerodostojnosti intelektualaca u 20. stoljeću. U kritici njihove ideologijsko-političke zaslijepljenosti totalitarnim poretcima koji su začarali čak i najveće mislioce poput Heideggerova pada u okrilje nacizma, ili, pak, plejade marksista poput Georga Lukácsa s vjerom u staljinističko shvaćanje povijesti kojem čak ni strahote Gulaga nisu otvorile oči za kritičko promišljanje stvarnosti, jedini istinski intelektualci bili su, prema Dahrendorfu, zagovornici liberalne struje mišljenja. Njih naziva erazmovcima. U analogiji s položajem Erazma Roterdamskoga, nizozemskoga filozofa i kritičara društvenih dogmi svojega doba, to su Hannah Arendt, Raymond Aron, Isaiah Berlin, Karl Popper i Norberto Bobbio (Dahrendorf, 2006). Ukratko, u promišljanju o ulozi intelektualaca u zbivanjima 20. stoljeća, od Oktobarske revolucije 1917., dolaska Hitlera na vlast 1933. godine, kraja  2. svjetskoga rata, studentske pobune 1968. godine do pada Berlinskoga zida 1989. godine i 11. rujna 2001. s napadom al-Qai'de na Ameriku, što, pak, naziva početkom novoga protuprosvjetiteljstva, Dahrendorf iskreno priznaje da je anomija svjetskoga poretka danas tolika da ideje modernosti i napretka više ne nailaze na apriornu potporu javnosti. Možda je stoga potrebno preformulirati pitanje. Je li moguće da totalitarizam unatoč svoje bjelodane neoperabilnosti u filozofiji politike, političkim znanostima i teoriji politike može i nadalje biti pojmom kojim objašnjavamo događaje razaranja demokracije i građanskoga društva u suvremenome svijetu? Drugim riječima, je li totalitarizam događaj protuprosvjetiteljstva koji u novoj formi tek može postati našom budućnošću?
         U ovom razmatranju valja poći od ishodišne postavke zajedničke mnogim teoretičarima totalitarizma. Pritom se moramo ograditi od toga da je riječ samo i jedino o polemičkome pojmu s kojim jedna ideologija poput liberalizma napada drugu kao što je fašizam, nacizam i komunizam. Osim polemičkoga, pojam totalitarizma ima normativnu i deskriptivnu funkciju (Žižek, 2001). Problem je u tome što se ne može izvesti iz vlastite singularne prirode. Zato se uvijek određuje u suprotstavljanju s liberalizmom i demokracijom. Autentičnost je totalitarizma u njegovoj političkoj nepolitičnosti. Iako formalno obnavlja vjeru u politiku kao nesvodljivu djelatnost i mišljenje, krajnji je cilj svakoga totalitarnoga poretka bitno nepolitičan. U nacizmu je to uspostava carstva „vječnoga Arijevca“, a u komunizmu apsolutne moći proleterske klase. Istina, svi su totalitarni pokreti i poretci u 20. stoljeću neprijateljski raspoloženi spram liberalizma. Njihova je struktura rasporeda političke moći u bitnoj suprotnosti spram ideje klasičnoga liberalizma o slobodi osobe, neutralnosti tržišta kao mjesta posredovanja društvenih potreba i pluralnosti svjetonazora u javnoj sferi političkoga djelovanja. Iako se totalitarizam otuda suprotstavlja liberalizmu kao ideologiji, ne smije se smetnuti s uma da je u političkome djelovanju demokratski poredak moderne radikalno suprotstavljen totalitarnoj vladavini. Ona se, doduše, prije dolaska na vlast demagogijski može označavati čak i demokratskim pravom većine kao mase/naroda (fašizam i nacizam), ili se, pak, u staljinističkim poretcima vlasti sam poredak ustavno-pravno naziva „narodnom demokracijom“. Ovo je, dakako, contradictio in adjecto, jer je demokratski poredak od Grka uvijek i samo vladavina naroda kao demosa, a ne etnosa. Ishodišna postavka o biti totalitarizma želi ukazati na to da je njegova izvornost ili nesvodljivost nešto s onu stranu svake ponovljivosti u svjetskoj povijesti. Singularna priroda ovoga događaja u Europi 20. stoljeća ima svoje filozofijske i kulturalne pretpostavke u različitim sustavima mišljenja još u 19. stoljeću. Ali, nemoguće je ne iskazati začuđenost pred takvim događajem nakon raspada ideje nacije-države završetkom I. svjetskoga rata kada su nastali najznačajniji totalitarni pokreti. To se ponajprije odnosi na sljedeće značajke totalitarizma neovisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam:
         (1)  tvorba novoga tipa društva i države kao „zajednice“ s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici iz ideologijske sfere proizvodnje svijesti kao masovne industrije;
         (2) teror u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja i to prema unutra i prema vani uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države;
         (3) singularnost novoga pokreta-poretka razaranja društvenih veza s pomoću ustroja paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole.
         Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD, Stasi, Udba itd.) određuju totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne, već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma.

1.   Ideologija kao „industrija svijesti“: Kracauerov prilog
kritici nacizma

         Siegfried Kracauer razvio je jedinstveni način estetsko-političkoga mišljenja u svojim ogledima 1920-ih i 1930-ih godina od kojih je zacijelo studija o njemačkome filmu od ekspresionizma do nacističke propagande paradigmatskom za razumijevanje drukčijega puta do tajne učinka ideologije u totalitarnim poretcima. Knjiga Od Cagliarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma otvara problem odnosa između estetike i politike s obzirom na masovni utjecaj novoga medija kao što je film (Kracauer, 1947/2004). Blizina i isprepletenost refleksija o fotografiji i filmu, novome načinu kojim masovno društvo u industrijskome svijetu postaje subjektom-objektom događaja umjetnosti, te sveze između totalitarizma i ideologije kao estetsko-političkoga pokreta često dovodi do toga da se Kracauerova estetska teorija razmatra u ovisnosti od Benjaminove i Adornove. No, posve je jasno da je prilog Kracauera razjašnjenju funkcioniranja nacističke propagande moguće razumjeti tek iz njegove estetike. U nju su uključeni teorija filma i teorija masovne kulture. Pojmovi „masovnoga ornamenta“ i „ekspresije stvarnosti“ imaju status kinematičke tvorbe života kao pokreta (Kracauer, 1995). Tko, dakle, želi razumjeti zašto su fašizam i nacizam te komunizam kao moderni pokreti prevladavanja građanskoga društva i liberalne teorije države mogli imati legitimnost demokratske većine, nije dovoljno da se upusti samo u ekonomsko-političke analize nastanka i širenja totalitarizma nakon I. svjetskoga rata. Bez usporednoga shvaćanja novoga statusa kulture u doba masovnoga industrijskoga društva nemoguće je pristupiti tajni totalitarne vladavine masama.
         Propaganda nikad nije puka manipulacija osjećajima i stavovima naroda, društvenih skupina i pojedinaca. Kracauer jasno pokazuje da je propaganda u totalitarnome poretku moguća samo zbog toga što je riječ o preobrazbi političkoga subjekta u masu. Ključne riječi modernog industrijskoga društva su pokret i masa. Mobilizacija otuda pretpostavlja neprestano kretanje spram nekoga cilja. Ali u tom kretanju nije riječ o pojedinačnome. Radi se o agregaciji objekata u prostoru i vremenu trenutačnosti, aktualnosti, onome „ovdje“ i „sada“. U tom sklopu se masa pojavljuje snagom buduće akcije. Ulazak masa u moderno društvo predstavlja jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća uopće. Sve kulturalne borbe kao sukobi ideologija mogući su tek onda kada umjesto razdvajanja na pojedinca i kolektiv u samo središte dolazi pojam mase u značenju amorfne sile. A njezina je neograničena moć u ekspresivnoj snazi razaranja (kulturkampf) (Ortega y Gasset, 2003; Canetti, 1984; Sloterdijk, 2000). Bit nacističke propagande stoga se sastoji u pokušaju da masa kao pokret određuje što je smisao samoga kretanja i kamo uopće smjera ideja permanentne borbe za životni prostor (Lebensraum) njemačkoga naroda (Volk). Za Kracauera je odlučujuće u naci-propagandi oblikovanje specifičnoga
        
         „fašističkoga totaliteta. Ili ga doseže totalno mobiliziranje masa, ili ga uopće ne doseže“ (Kracauer, 2013: 47).
        
         Pod totalitetom se shvaća ono što čini jezgru totalitarnoga poretka. Cjelina života ne dopušta nikakva razlomljenja. Jednako tako ono što povezuje kapitalizam, modernost i fašizam/nacizam nalazi se u sprezi tehnike kao totalne mobilizacije i ideologije kao propagande. Već je otuda bjelodano da ideologija ne može biti samostalnom duhovnom moći. Totalitet života zahtijeva totalnu kontrolu nad samim odvijanjem i razvitkom životnoga svijeta. Dokidanje razlike privatnoga i javnoga u svakodnevnome životu samo je izvanjska posljedica razaranja liberalne ideje autonomije građanskoga društva. Posrijedi je sada totalno razaranje ove prividne autonomije. Umjesto nje na djelu je posvemašnja transparencija života bez razlike između privatnosti i javnosti. Ima još nešto u ovome procesu dokidanja razlika između društvene i političke sfere u novome poretku. Liberalno shvaćanje države neupitno pretpostavlja da se čovjek određuje iz svoje strasti za slobodom bez granica. Jedna od moći očitovanja te slobode jest i pravo na prisvajanje prirode kao objekta. Privatno vlasništvo i njegove granice ovime su shvaćene u beskraju mogućnosti. Kapitalizam koji počiva na ovoj ideji nužno se pojavljuje u dvostrukoj ulozi društvenoga sustava posredovanja potreba: (1) kao pokretač povijesnoga razvitka u sferi tehnologije, znanosti i istraživanja zbog buduće akumulacije kapitala i osvajanja novih tržišta u svijetu; (2) kao društvena forma proizvodnje života u kojoj sloboda pojedinca mora imati formalnu zaštitu države od razornih utjecaja tržišta. Kada totalitarni pokreti u 20. stoljeću sklapaju savez s monopolnim kapitalizmom kao u Njemačkoj, tada je totalitet ekonomskoga života samo prebačen u ratnu ekonomiju, a totalitet političkoga života se uređuje s pomoću ideologije kao propagande i terora.
         Totalitet se života kontrolira zato što totalitarni poredak počiva na strahu od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, budući da pojam mase u svojoj homogenosti nije lišen opasnosti razaranja jedinstva naroda i Partije, mase i Vođe. U tom pogledu je jasno da nacizam koristi kinematičku moć modernoga doba kao sredstvo iluzije i maskiranja stvarnosti i kao svrhu totalne mobilizacije masa. Između terora i rata, međutim, nalazi se neutralni svijet svakodnevice. Prikazuju ga filmovi kroz niz scena banalnosti i trivijalnosti, ali s osjećajima pokušaja dosezanja onoga sublimnoga. Razlog je u tome što film nije tek tehnički medij umjetnosti onoga realnoga, već prije svega ekspresija života u kretanju. Film stoga sjedinjuje dvije temeljne moći estetike modernoga doba politiku i religiju. Politika se odnosi na artikulaciju moći u društvu i državi, a religija ima karakter duhovne zajednice vjernika. Povezuje ih transcendencija i suosjećanje s Drugim. Film je otuda savršeni medij iluzije stvarnosti i njezine ideologijske konstrukcije. U nacizmu politika poprima značenje politizacije kao nadomjeska za religiju i mit. Religija, pak, postaje političkim događajem estetizacije svijeta. Nacistički mitinzi, vojne parade i sletovi, svetkovine i veličanje kulta tijela i prirode pripadaju u taj sklop. Moderni su totalitarni pokreti uistinu po tome zajednički jer gotovo svi ono sublimno projiciraju kroz tri temeljne ideje i prakse novoga života s onu stranu građanskoga svijeta: prirodu – tijelo – masu. Za komunizam je priroda postala Povijest. Ali ono što je zajedničko u ovoj razlici jest pojam iz modalnih kategorija logike. To je nužnost kao sekularizirani pojam za životnu sudbinu nacije, rase, klase. Ako je u totalitarizmu „sve moguće“, kako je to ustvrdila Hannah Arendt, onda je to zbog toga što se sustav zla održava s idejom o nužnosti onoga što faktički jest (Priroda vs. Povijest). Totalitarizam ne ostavlja više mogućnosti kao demokracija. Postoji uvijek samo jedan put nužnosti. Svi su drugi isključeni. Propagandni film u totalitarnoj državi onoliko je uspio koliko čitavu stvarnost prikazuje kao totalnu mobilizaciju masa. U tom smislu nije slučajno da su najznačajniji filmovi avangarde 20. stoljeća ujedno i paradigmatski filmovi propagande komunizma i nacizma Krstarica Potemkin Sergeja Eisensteina i Trijumf volje Leni Riefenstahl.
         Načelo kojim se film pojavljuje u masovnoj kulturi na zapanjujući način zbližava novi medij i totalitarizam. Radi se, naravno, o kretanju, pokretu. Pokretne slike, kinematički način proizvodnje druge stvarnosti nalik realitetu, događaj zajednice promatrača koji su ujedno ono konkretno i ono apstraktno, pojedinci i masa, sve to govori u prilog Kracauerove postavke da je film u nacizmu bio više od propagandnoga sredstva veličanja mistike osvajačkoga rata. I nacistički filozof Ernst Krieck na jednom mjestu tvrdi, a Kracauer ga navodi u članku „Totalitarna propaganda“, da u nacionalsocijalizmu ni Partija niti program nisu od presudne važnosti. Na samome vrhu jest nova forma mobilizacije, čisti pokret masa (Kracauer, 2013: 38). Propaganda predstavlja sredstvo i put ozbiljenja procesa dinamiziranja života. Ovo ubrzanje nije lišeno vjere u napredak tehnike kao nove tehnologije. Utoliko su fašizam i nacizam izričito moderni pokreti. Što je zapravo bit pokreta? Zašto ta riječ/pojam savršeno odgovara totalitarizmu iako je nastala u 19. stoljeću iz ideja koja su bliža jedinstvu rada i oslobođenja od prisile kapitalističke eksploatacije negoli mitu o organskoj svezi naroda i prirode? Poznato je, naime, da pokret odgovara stvaranju sindikalnih organizacija u antikapitalističkoj borbi. Fašizam u Italiji u svojem nastanku izravno je povezan s anarhosindikalnim pokretom, a naziv Hitlerove stranke NSDAP ukazuje na savez nacije i radništva kao novoga demokratskoga načela političke borbe protiv liberalno-demokratskoga poretka Weimarske republike.
         Za Kracauera je poslanstvo nacističke propagande u tome da se ljude uvjeri u novu stvarnost ideologijske konstrukcije svijeta. Nisu važne činjenice, već pokret, masa i akcija. Sve ono što je na početku svojega djelovanja najavljivao futuristički manifest F.T. Marinettija u simboličkome smislu, nacistička propaganda pretvara u zbilju. Tehnički svijet medija odbacuje zastarjele načine komunikacije, rat postaje čistom mistikom žrtvovanja i svrhom totalne države, a neprijateljstvo spram prošlosti kao lažne tradicije preobražava se u političko-estetsko insceniranje mitske prošlosti kakva nikad nije postojala. Ne smijemo nikad zaboraviti da je u nacističkoj ideji umjetnosti na samome početku prije zloglasne Goebbelsove izložbe Izopačena umjetnost (Entartete Kunst) iz 1938. godine postojala blizina s avangardnim tendencijama ekspresionizma (Brenner, 1992). Kada Goebbels kaže da „je propaganda umjetnost“, onda taj iskaz valja shvatiti dalekosežno. Kracauer pokazuje u svojim promišljanjima da se bit propagande stoga ne odnosi na puko sredstvo moći Hitlerove diktature. Cilj propagande nije primarno politički. Njezina je nakana u „promjeni psiho-fizičke strukture čovjeka“ (Kracauer, 2013: 40). Što označava ovaj iskaz? Ako promjena ponašanja čovjeka ne dolazi iz njegove autonomne odluke, već izvanjski iz nečega što ima duboko neljudski karakter, moguće je zaključiti da se ideologija s pomoću propagande upisuje u samu bit čovjeka. Ta je bit ono što nije vječno niti nepromjenljivo. Ona je konstrukcija (ne)mogućega upravo zato što se čovjek u masovnome društvu dehumanizira s pomoću užitka u tehničkoj reprodukciji i s pomoću volje za osvajanjem i preoblikovanjem Drugoga. Ljudsku se prirodu može pretvoriti u neljudsku mašineriju (zla). Ovo je početak svih užasa manipulacije sviješću. Tzv. ispiranje mozga metodama s onu stranu ljudske izdržljivosti u fizičkome i psihičkome smislu bilo je i ostalo sredstvo tajnih policija u dolaženju do podataka od bitnoga značaja za buduće djelovanje. Ali, ovdje nije riječ o nečovječnim metodama izvan kontrole demokratske javnosti koje koriste i CIA i mnoge tajne policije liberalno-demokratskih poredaka u globalnome svijetu.
         Ono neljudsko pokazuje samo da tehnički problem Holokausta ili Gulaga nema nikakve veze s ekonomijom smrti u logorima. Glavni je problem u tome što logori predstavljaju neljudsku značajku poretka koji terorom zastrašuje, a logorskim sustavom istrebljenja etničkih i klasnih skupina državljana ukazuje na ono neljudsko kao temeljnu strukturu upravljanja u totalitarnim poretcima vladavine. Birokratski stroj uništenja radi savršeno samo zato što Drugoga tretira kao broj i funkciju. Tehnička reprodukcija stvarnosti kao industrije omogućuje napredovanje u kontroli svijesti. Kracauerova kritika ideologije, premda u bitnome slična onome što su izveli i Benjamin te Horkheimer i Adorno u svojim prekretnim radovima o umjetnosti i masovnoj kulturi (Benjamin, 1996: 9-62; Horkheimer/Adorno, 2012: 148-196), pruža dodatne mogućnosti nove interpretacije ponajprije stoga što unosi novi element u studije o totalitarnoj vladavini. Taj novi element jest estetska konstrukcija političkoga kao ideologijske propagande s pomoću novoga medija kao što je film.
         U vjerojatno najznamenitijem ogledu Siegfrieda Kracauera iz Weimarskoga ciklusa naslovljenom „Masovni ornament“ iz 1927. godine autor nastoji objasniti tajnu kapitalističke epohe upućivanjem na tvrdnju Maxa Webera o procesu raščaravanja (Entzauberung) (Kracauer, 1975: 71). Razum koji ovdje vlada jest pervertirani ili pomračeni razum, kojeg Max Horkheimer naziva instrumentalnim umom (Horkheimer, 1988). Apstrakcija suvereno vlada u društvenim odnosima. Umjesto neposrednosti ljudskoga ponašanja u interakciji između jednakih osoba, suočeni smo s totalnim posredovanjem, što znači da se racionalnost kao instrumentalnost pokazuje glavnim mjerilom ljudskoga života. Kapitalizam je duh apstrakcije. Upravo stoga je u estetskome pogledu svojevrsna pobuna tijela u svojoj životnosti otpočela s dolaskom zvučnoga filma krajem 1920-ih godina i teatralizacijom masovne potrošnje u propagandnim filmovima i predstavljačkim umjetnostima. Taj je učinak u estetskome smislu Kracauer nazvao masovnim ornamentom. Odlikuje ga nastanak hibridne forme perfomativnosti-u-pokretu. Kretanje mase samo je po sebi na rubu kaotične spontanosti. To je bila i temeljna riječ anarhosindikalizma Georgesa Sorela. Mistika spontanoga nasilja u borbi protiv kapitalističkih krutosti apstrakcije nadilazi jedan povijesni pokret. No, masovni ornament na sceni kao drugome životu predstavlja nešto s onu stranu razlike spontanosti i racionalnosti. Posrijedi je udivljenje publike s prizorima kontrolirane spontanosti i racionalne ekstaze. Ovaj potonji pojam koristio je u svojim spisima o masovnoj psihologiji i književnik Hermann Broch (Broch, 1959).
         Iako je posrijedi svojevrsna „površinska manifestacija epohe“ (Kracauer, 1975: 67), ono što je ovdje osobito važno jest uloga ljudskoga tijela u formaciji gubitka pojedinačnoga identiteta. Tijelo se postavlja u središte masovne kulture jer iskazuje ekstatičnost i snagu samoga života bez bilo kakvoga dodatka. No, tijelo nije tek golo i spontano. Ono je disciplinirano. Postrojeno u poretku stroge hijerarhije tek zadobiva novu suverenost. Ornament, prema tome, želi u medijski konstruiranome svijetu stvoriti privid moći u ustrojstvu kojeg masa participira kao novi subjekt estetike i politike. Bez mase ovdje nema pojedinca. Ta je ontologijska odrednica novoga načina strukturiranja svijeta u industrijskome društvu korak do postavke kako je industrija svijesti moguća samo u masovnoj kulturi. Što je bit te nove kulture? Nesumnjivo, ona posjeduje moć izjednačenja vrijednosti. To prije svega znači da se drukčije razmatra odnos između izvornika i kopije. Tehnička reprodukcija postaje više od tehničkoga pojma za proizvodnju objekata. Ono što vrijedi za industrijsku proizvodnju stvari samo na drukčiji način vrijedi i za umjetnost kao pokretačku snagu kulture. Osim poremećenoga ranga vrijednosti u masovnoj kulturi na djelu jest i stvaranje nove receptivne uloge promatrača. Može se s punim pravom ustvrditi da je s masovnom kulturom klasična estetika kontemplacije bačena na smetlište povijesti. Pobuna masa označava i emancipaciju promatrača od vjekovne uloge pasivnoga primatelja osjetilnih podataka kao umjetničkih osjećaja i doživljaja onoga što omogućuje umjetnost uopće (Ranciere, 2011). Ornament o kojem raspravlja Kracauer nije tek estetski pojam za kinematičku funkciju scenskoga pokreta koji zavodi i opčinjava. Valja ga razumjeti ipak u sklopu nečega što povezuje ekonomsku i političku propagandu. To nije ništa drugo nego estetska forma kulture. Ona je prilagođena masi. A to znači da se izjednačenjem ukusa i poništavanjem razlike između „visokoga“ i „masovnoga“ stila stvara nova estetsko-politička moć promjene društvenih odnosa.
         Kultura u masovnoj industrijskoj proizvodnji slijedi temeljne pojmove socijalne fizike kao što su kretanje, dinamika, ubrzanje. Međutim, sve bi to bilo posve neutralno i takva bi estetika bila odvojena od političkoga zahtjeva totalitarnih pokreta da oni nisu svoju težnju za vladavinom nad totalitetom života nastojali učiniti transparentnim učinkom zavođenja i udivljenja te straha mase od vlastite ništavnosti kao pojedinca. Adorno je u analizi autoritarne ličnosti jasno pokazao da je problem u tome što masovno industrijsko društvo počiva na proturječju između zahtjeva za poopćenjem moći apstraktnoga rada i njegovim djelovanjem na anonimnoga pojedinca. Strah od gubitka vlastitosti u takvom birokratskome stroju upravljanja i proizvodnje života koji pogađa moderni kapitalizam nadomještava se utapanjem u masu. Što vrijedi za logiku potrošačke euforije u svijetu banalnih objekata svakodnevice, na subliman način vrijedi i za preobražaj u masovnu ornamentalnost kulture (burleske, kabare, mjuzikli, propagandni filmovi).
         U čemu se ogleda lucidan smjer novosti Kracauerove kritike nacističke totalitarne propagande? Jednostavno, njezina je osnova estetsko-politička. A u tome je dosljedno izvedena iz nečega što se olako zaboravlja u analizi masovne kulture. Masa nije, naime, tek nešto homogeno u modernim društvima kojima vlada logika kapitalističke proizvodnje i potrošnje. Paradoks je u tome što se poimanje mase može izvesti tek iz njezine heterogenosti. Masovni su pokreti bitno različite političke i kulturalne orijentacije. Na taj su način opravdane kritike koje ukazuju na to da kultura u masovnome društvu ne može biti samo neutralnom i trivijalnom jer odgovara na zahtjeve prosječne publike za psihološkim rasterećenjem umjesto duhovne katarze. Naprotiv, kao što su masovni pokreti ideologijsko-politički obojani, lijevi ili desni, anarhistički, radnički, socijalistički, nacionalistički, fašistički itd., tako je i kultura koju nazivamo masovnom obilježena heterogenošću stilova i nikad se ne može svesti na zajednički nazivnik. No, osim toga masa i njezini akteri nisu drugo negoli izvršitelji naloga koji dolazi izvana, čak i kad se govori o primarnoj spontanosti pokreta. „Veliki Drugi“ određuje njezine ciljeve, načine pritiska na institucije vlasti kao i trenutak promjene političkoga smjera. Kracauer pokazuje u svojoj minucioznoj analizi da je „prezir masa“ unutarnja logika totalitarne vladavine. Ona je duboko antiegalitarna i stoga logika vladavine novih ekonomsko-političko-kulturalnih elita mora biti zapovjedna. Što karakterizira vojsku i policiju, a to je hijerarhija moći u svim aspektima, vrijedi i za cjelokupnu organizaciju NS-države. U tom pokretu kao novome poretku mase služe svojoj svrsi samo ako izvršavaju dvije primarne funkcije: (1) podrške Vođi od fanatične odanosti i sljedbeništva do vjere u njegovo božansko ili povijesno poslanstvo i (2) žrtvovanja bez ikakvih pitanja o svrsi takve politike apokalipse bez kraja.
         Hitler i Goebbels duboko su prezirali mase. Zato se propaganda u totalitarnome poretku može označiti upravo negativnom prosvijećenom lažnom sviješću, kako je to definirao Sloterdijk. Postoje u propagandi subjekti/akteri kao stvaratelji ili proizvođači „industrije svijesti“ i njezini adresati. Cijela sociologija masovnih pokreta kruži oko pitanja moći i vladavine elite koja predstavlja „glas naroda“ u novome masovnom društvu. Fenomen valja razumjeti iz unutarnjih proturječnosti modernoga kapitalizma, ali i bitno političkoga zahtjeva za sudjelovanjem u javnome životu. Mnogo je razloga zbog kojih ne možemo nikad pouzdano znati kada masa prelazi u stanje difuzije, kada se sažima i cijepa na dijelove, frakcije. U načelu, problem u određenju masovne kulture iz sebe same nastaje već otuda što kultura označava ono što se razlikuje od prirode, iako je čovjek u svojoj biti određen drugom prirodom. Ne slučajno, u nacističkoj propagandi se masa nastoji svesti na mržnju i žrtvovanje za sublimno pokretačku snagu povijesti. U tu svrhu je nužna strategija „žrtvenoga jarca“. Pronalaženje paradigmatskoga neprijatelja Nijemaca i europske kulture uopće u figuri „vječnoga Židova“ ispunjava taj zadatak. U Gobbelsovim iskazima problem se židovstva razmatra kao „bacil tuberkuloze“. A njega se mora odstraniti svim raspoloživim metodama koje stoje na raspolaganju za zdravlje njemačkoga narode i njegove kulture (Kracauer, 2013: 92).
         Osim što je masa svedena na primitivnost elementarnih osjećaja poput mržnje, agresije, straha, izostanka empatije spram slabih i prokazanih od strane državne ideologije, njezina je uloga u organiziranome teroru ključna za funkcioniranje totalitarizma. Tzv. podrška naroda ima prividno demokratski karakter jer odgovara načelu volje većine. Kada se umjesto liberalnoga načela slobode pojedinca uvodi načelo volje naroda, tada je već uvijek riječ o vladavini mase kao organizirane rulje. Potonji pojam koristila je Hannah Arendt. S pomoću njega je još više htjela upozoriti na moment negativnosti klasno-socijalne i političke mobilizacije onih dijelova društva koji pripadaju samome dnu. Umjesto Marxova lumpenproletarijata, sada smo suočeni s novom kulturalnom promjenom značenja subjekta/aktera masovnih pokreta fašizma/nacizma. Zašto ovo ne vrijedi i za staljinistički komunizam? Naprosto zato što su sve klase likvidirane, osim proleterske, pa se hajka na ostatke građanske klase kao neprijatelja poretka zbivala izvan djelovanja ulice. To je bio sustavni teror koji nalaže Partija i njezina propaganda. Staljin je do krajnjih granica ekonomske iracionalnosti uništio sovjetsko seljaštvo krajem 1920-ih godina. Učinio je to u ime dogmatske postavke o „petoj koloni“ protiv interesa radničke klase. Razmjeri su uništenja bili zastrašujući. Nije potrebno posebno spominjati koliko je ta odluka pridonijela kasnijem ekonomskome zaostajanju SSSR-a u odnosu na Hitlerovu Njemačku. U tom su smislu u pravu oni teoretičari totalitarizma koji prave razliku između fašizma/nacizma i komunizma. U prvome slučaju Vođa određuje smjer totalne države i masovnoga pokreta. S njegovom smrću u pravilu iščezava moć poretka-pokreta. U potonjem slučaju smrt komunističkoga Vođe nije i kraj totalitarne vladavine jer Partija preživljava, nadilazeći ljudske sposobnosti vladanja poviješću (Furet, 1997; Brunetau, 2002).
         Rekli smo već da je Siegfried Kracauer u knjizi Od Cagliarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma, koja je prvi puta objavljena 1947. godine u SAD-u, svoju teoriju filma primijenio na objašnjenje paradigmatskoga slučaja totalitarne (nacističke) propagande. Važno je napomenuti da se u ovoj knjizi razmatraju temeljna načela, kategorije i pojmovi tehničke konstrukcije nove estetske konfiguracije u tim filmovima. Usto, Kracauer kritički razvija pretpostavke za razumijevanje odnosa između ideologije i njezinih metoda djelovanja u masovnome društvu, gdje upravo totalitarna država usmjerava kulturnu politiku prema ideji pokreta spram ciljeva osvajačkoga rata u Europi i ujednačenja (gleichschaltung). Potonji je pojam stvoren 1933. godine. Tada NSDAP i Hitler dolaze na vlast u Njemačkoj. Pojam označava proces ujednačenja ili jedinstva svih sfera društvenoga života i zahtjeva totalne države. Pluralizam stavova i umjetničkih stilova je zabranjen novim zakonima, ukazima i praksom kulturne politike u cilju stvaranja novoga arijevskoga čovjeka bezuvjetno odanoga ideji tvorbe novoga Reicha. Narod je kao masa organiziran u mnoštvo saveza (Verbund), formalno dragovoljnih. Time je ostvarena potpuna kontrola odozgo i odozdo nad kulturnim životom kao NS-programom veličanja Vođe i mitske projekcije njemačke povijesti (Brenner, 1992). Da bi se mogla provesti politika ujednačenja, bilo je nužno stvoriti i ono po čemu se nacizam i dan danas određuje kao izričito moderni pokret vladanja masama. Radi se, naravno, o propagandi u sklopu kojeg sustava „industrije svijesti“ nije bilo nikakve mogućnosti samostalnoga djelovanja. Totalna država zahtijevala je totalnu moć. A moć novoga poretka trebao je najmoćnije sredstvo inskripcije svojih ideologijskih stavova u tijelo i dušu njemačkoga naroda. Masovna propaganda utoliko je bila nezamisliva bez novoga tehničkoga medija kao što je radio i bez novoga estetskoga načina začaravanja masa kao što je filmska produkcija. Radio je trebao biti neposredna akcija-reakcija na događaje u stvarnosti kao konstrukcija emocionalnih stavova o političkim pitanjima, a film je trebao stvoriti doživljaj sublimnoga u bijegu od neposredne stvarnosti njezinom mistifikacijom i preobrazbom u estetsku moć ideologije. Oboje, neposrednost i posredovanje, odgovaraju medijskome svijetu tehnike kao estetskoga čina manipulacije zvukom i slikom.
          Kracauer se posebno bavi totalitarnom propagandom s obzirom na dokumentarne filmove NS-poretka nastale nakon 1939. godine. Tada Njemačka otpočinje ratni pohod u Poljskoj i na zapadu Europe (blitzkrieg). Tri su filma najznačajnija: (1) tjedni žurnali kao kompilacija različitih fragmenata o napredovanju Hitlerovih trupa u Francuskoj, Nizozemskoj i Belgiji (Blitzkrieg na Zapadu); (2) Vatreno krštenje o osvajanju Poljske i (3) Pobjeda na Zapadu (Sieg im Westen) o pokoravanju Francuske. Pritom je riječ o tri temeljna načela. Kracauer ih smatra odlučujućim za filmove njemačke ratne propagande. To su, prvo, istina posvjedočena u realnosti i to na samoj vatrenoj liniji fronta. Dokumentarni film Licht Bild Bühne bavi se vojnim osvajanjem Poljske, ali tako da gledatelju pruža dojam kao da se i sam nalazi u zoni borbenih djelovanja. Realističke slike razaranja, prizori ratnih zbivanja bez kulisa, sve je to bila svojevrsna estetsko-tehnička inovacija. Nemojmo zaboraviti da je današnja vjerodostojnost TV-snimki stvarnih događaja rata i terora ona koja jedino ima pravo javnosti. Zbog svoje opskurne realističnosti postaje mjerilom prikaza istine događaja. Drugo, u neprestanom „filanju“ novim vijestima s fronta stvara se učinak napetosti i potpune predanosti slici kao informaciji o događaju. Ponavljanje onoga što čini bit informacije ostvareno je govorom, a ne slikom. Govor je ujedno propagandni komentar i umjetnički performativni događaj upravo stoga što zahvaljujući njemu slike dobivaju novu interpretaciju. Govor služi u NS-propagandnim filmovima učinku totalne derealizacije onoga vidljivoga. I nije nipošto začudno da su ovi filmovi bili početak jedne tehnike ili metode ideologijskoga začaravanja promatrača medijskoga događaja. To je osobito bilo potvrđeno u neoavangardnome filmu s onu stranu svih određenja žanra kao što je to bio teorijski film Guya Deborda Društvo spektakla iz 1973. godine. Umjetnik-teoretičar izgovara u filmu temeljne postavke svojeg istoimenoga djela. Bez govora slike ostaju prazne. Kao što u suvremenoj vizualnoj kulturi sama vizualnost postaje prikazivanje-predstavljanje onoga što slici omogućuje osjetilno-kognitivno djelovanje. To je jezik kao mjesto za dosezanje sublimnoga objekta. Naposljetku, ono treće, postaje zapravo bit totalitarne propagande i istodobno temeljni pojam medijskoga doba informacija – brzina. U naci-filmovima sve je snimano iz zrakoplova, tenkova, bojnih kola. Tako da se ono što Kracauer naziva „dinamičkom procedurom“ odvija usporedno s radijskim prijenosom izravne bitke na frontu (Kracauer, 1947/2004: 276).
         Tri načela filmova nacističke totalitarne propagande nesumnjivo su inovacija moderne tehnike u sprezi s psihološkim metodama manipulacije sviješću. Film se pokazao idealnim medijem propagande. Ponajprije zbog toga što utjelovljuje dvije strategije estetskoga oblikovanja svijeta u industrijsko doba. Riječ je o politici i religiji. Za Kracauera su tri načela NS-propagandnih filmova, ponovimo to sažeto, realističnost slike, višak informacija i brzina djelovanja. Sve se to uklapa u ideologijsku strukturu nacionalsocijalizma kao pokreta u doba masovne kulture. Pokret zahtijeva sliku svijeta koja u sebi pohranjuje „dinamičke procedure“ istine. Iz njih proizlaze slike realnosti. A one poprimaju „vjerodostojnost“ tek psihološkim tehnikama manipulacije svijesti. Govor pritom preuzima funkciju manifestne objave istine o djelovanju-u-pokretu. Sve što se tome suprotstavlja osuđeno je na uništenje bez milosti. Naravno, njemački vojnici na frontu su nepobjedivi i neustrašivi. Prikazani su herojima uzvišene nacije koja ima poslanstvo povijesti da očisti svijet od degenerativnih bolesti društva poput svega onoga što se pripisivalo Židovima, a to su „financijsko mešetarenje“, „unutarnje razaranje nacije-države“ i „lažni kozmopolitizam“. Kracauer je, međutim, precizno pokazao da se čitava operacija ideologijskoga iskrivljavanja stvarnosti u propagandnim filmovima osvajačkoga rata prikazuje kao borba ili pravedni rat za njemački životni prostor (Lebensraum) ugrožen od najezde Židova i Slavena. U tehničkome pogledu radi se o reduciranju informacija na sugestiju ili suptilni nagovor na ono što sugerira govorni komentar. Sukladno tome, Kracauer izvodi klasifikaciju NS-propagandnih filmova na: (1) komentar, (2) vizualnost i (3) zvuk (Kracauer, 1947/200: 278). Time nastaje totalni učinak derealizacije stvarnosti. Podvrgavanje masovne svijesti (publike) „Velikome Drugome“ ili sublimnome iskustvu nacizma kao takvoga proizlazi iz sinteze navedenoga. No, što još s tom ideologijom? Kako shvatiti odnos propagande i derealizacije stvarnosti?
         Čista ideologija u filmu funkcionira besprijekorno upravo zato što sjedinjuje medijsku neposrednost događaja kroz sintezu radija i filma. Poznato je da se „Goebbelsov genij“ smatra primjenom nacističke propagande s pomoću radija. Uobičajeno je govoriti da bi nacizam bio još moćniji u manipulativnim tehnikama ovladavanja sviješću masa da je Goebbels imao na raspolaganju televiziju. To je posve kriva pretpostavka. Televizija je vizualni medij koji se zasniva na mozaičnoj slici. Ona ima značajke difuzije informacija kao vijesti u najgledanijoj formi političkoga dnevnika. Totalitarni poretci komunizma u svijetu nakon Staljinove smrti televiziju su pretvorili u glavni medij ideologijske propagande. Bilo je to moguće zbog apstraktne forme televizijske slike, koja odgovara onome što i jest struktura komunističke propagande. Naime, Partija određuje što jest stvarnost, a ne ovaj ili onaj Vođa unatoč njihove moći i vizualne upečatljivosti (Fidel Castro, Tito). Vladavina nad TV-slikom u slučaju komunizma nakon 2. svjetskoga rata izvedena je na taj način da je medij postao ideologijskom porukom bez subjekta. Fašizam/nacizam nemoguće je uopće zamisliti u toj formi medija jer realističnost slike, protok informacija i brzina pokreta zahtijevaju filmski događaj insceniranja stvarnosti, a ne prikazivanje-predstavljanje same stvarnosti. Zato je uistinu Goebbelsov iskaz da „propaganda jest umjetnost“ prava istina avangardne uloge filmova o užasu osvajačkih pohoda njemačke vojske diljem istočne i zapadne Europe krajem 1930-ih godina.
         Umjetnost u masovnome društvu ne oponaša stvarnost niti je predstavlja. Ona je proizvodi kao događaj na isti način kao što se u industrijskome pogonu proizvode objekti potrošnje. Propaganda je bit ideologije u moderno doba. Razlog leži u tome što inscenira događaje na isti način kojim se avangardna umjetnost služila u konstruiranju situacija i konteksta s onu stranu postojeće stvarnosti. Tko ne vidi da je fašizam/nacizam u medijskome razvitku ideja avangardni pokret, taj ne može razumjeti zašto su mase bile toliko fanatično odane Hitleru do samoga kraja rata. Fanatizam nije tek rezultat iracionalne zaslijepljenosti i manipulacije kolektivnom sviješću (Reich, 2014). Iz njega ne progovara samo bijes i mržnja, potpuna posvećenost žrtvovanju vlastita života Führeru i III. Reichu. Posrijedi je psihološka logika masovne „industrije svijesti“. U onome realnome ne vidi se ništa drugo negoli vlastitu fantazmatsku projekciju svijeta. Taj kinematički događaj stapanja politike i religije, pokreta i onog sublimnoga, dovršava cijeli proces tzv. manipulacije svijesti. Što je bila glavna nakana tih propagandističkih filmova? Za Kracauera nije stvar u psihološko-strategijskoj funkciji osvajačkoga rata. Naprotiv, filmovi su trebali ispuniti prazninu u onome simboličkome. To je ono što masu u stanju ekstatičnoga događaja pokreta spram objavljenoga cilja pokoravanja komunizma i liberalizma (SSSR i Velika Britanija) kao prijetnje organskoj prirodi mita o njemačkoj naciji drži u grozničavoj napetosti. Pokret ne može zastati. U tome je bliskost između nacističke i komunističke ideje „permanentne revolucije“ kakvu je zagovarao i Lav Trocki. Ali ono što je ovdje odlučujuće za novu funkciju ideologije kao propagande već je uvijek određeno prodorom mase u moderno društvo. Radi se, naravno, o kulturi kao totalnoj mobilizaciji kolektivne svijesti. Njezina je posljednja istina zapravo bit moderne politike. Tzv. kulturkampf čije je shvaćanje prvi, da paradoks bude potpun, uobličio marksistički mislilac i talijanski komunist zatvoren u fašističkome poretku Ducea u tamnicu, Antonio Gramsci, predstavlja samo drugi oblik one poznate Schmittove definicije politike kao odnosa prijatelj-neprijatelj.
         Osnovu Kracauerove teorije propagandnoga filma u nacističkoj Njemačkoj čini produbljena analiza odnosa slike i jezika. Vizualnost i komentari određuju filmove nakon 1939. godine (Kracauer, 1947/2004: 283). U razlici spram Riefenstahlove estetike korporalne ekstaze NS-poretka kao mistike stroja onoga neljudskoga u Trijumfu volje, dokumentarni filmovi o osvajačkome ratu u Poljskoj i Francuskoj usmjereni su na brzinu i totalnu mobilizaciju percepcije. Sada ideologija više nije ono sublimno u mističnoj volji za mitskom projekcijom povijesti kao izvorom moći. Ona postaje ostvarenim ciljem zaposjedanja teritorija fantazmatskoga i simboličkoga. Gledatelj aktivno sudjeluje u akciji ratne drame. A ona zapravo ne prikazuje ništa osim tehničkoga razaranja teritorija kojeg opsjedaju i zauzimaju SS- trupe i vojnici Wehrmachta. Ova psihološka strategija bit će temelj svih budućih propagandnih filmova kao i učinka suvremene liberalno-demokratske ideologije. U izravnome televizijskome prijenosu terorističkoga napada al-Qaide 11. rujna 2001. godine na Svjetski trgovački centar (WTC) u New Yorku kamere CNN-a bile su fokusirane na objekte razaranja, ali su prikrile stvarne žrtve ovoga čina. Naravno, propaganda uvijek pretpostavlja akt cenzure. Država i njezini ideologijsko-politički aparati kreću u takvu akciju iz razloga samoobrane od moguće negativne reakcije vlastitih građana. U tome je bitna razlika između liberalnih demokracija i totalitarnih poredaka. U prvima postoji uvijek mogućnost otpora i subverzije spram sustava, a u potonjem je tako nešto nemoguće naprosto stoga što je građansko društvo pokoreno i pretvoreno akcijama ujednačenja (gleichschaltung) u nacizmu, primjerice, u podršku državi, Partiji i Vođi. Građani ovdje nisu participativni. Oni su podanici poretka. Odane sluge umiru za svojeg diktatora čak i kad unaprijed znaju da će na kraju biti izigrani i prevareni.
         Simbolička je funkcija ideologije u tome da realno prikaže kao drugu stranu svijesti, a istinu demaskira time što je prebacuje u sferu zbroja mnoštva tzv. empirijskih činjenica. U postmodernome svijetu razlika i heterogenosti, gdje je svaki događaj već uvijek medijska konstrukcija, ideologija može imati svoj učinak samo ako vizualno komentira ono što je derealizirano. Drugim riječima, prikrivanje i maskiranje stvarnosti sada se služi demaskiranjem istine pod izlikom opravdanoga straha od psiholoških posljedica za mase. Ono čega nema u vizualnome komentaru jest ono realno. Ali ne kao odsutno, nego kao traumatsko. Žrtve osvajača i njihova strategija začaravanja događaja traumatsku prirodu zbivanja brišu iz obzorja vidljivoga. U biti je totalitarne propagande da se filmom osvaja ono nesvjesno (Kracauer, 1947/2004: 284). Tako se cinizmom može smatrati očigledna perverzija stanja stvari. U spomenutim su filmovima njemački vojnici prikazani u trenucima nostalgije za domom, uz narodne pjesme, prizore iz seoske idile domova odakle su najvećim dijelom potjecali, do čežnje za djevojkom koja piše pismo svojem dragome na front. Žrtve nisu stvarne žrtve, dakle poljski i francuski narod u ovim filmovima. Nijemci kao organska cjelina postaju fantazmatskim žrtvama u zrcalu propagandne perverzije. Izokretanje poretka kategorija u stvarnosti odgovara biti ideologije. No, nije riječ ni o kakvoj lažnoj svijesti, već o onome što je i sam Marx postavio temeljnom platformom za shvaćanje ideologijske proizvodnje života. Svijest nije ono početno i prvo. To je društveni bitak koji se pokazuje u pervertiranome smislu, a svijest ga prikazuje-predstavlja upravo takvog kakav jest, naime pervertiranoga. Ideologija je otuda u moderno doba upravo medijska propaganda dovedena do krajnjih granica kulturalne borbe (Kulturkampf).
         Kracauer pod pojmom „psihološka povijest“ njemačkoga filma misli upravo na svezu između tehnike i simbolički nesvjesnoga. Zanimljivo je da je jedan od najznačajnijih teoretičara medija u doba posthumanizma, Friedrich Kittler, u svojim radovima povezao analize kulturnih tehnika od pisma, gramofona do kompjutora s Lacanovom psihoanalizom i Foucaultovim pojmom diskursa (Kittler, 2013). Očigledno je da se film kao propagandističko sredstvo začaravanja masovne svijesti bitno oslanja na postavke psihoanalize. Ali, ono nesvjesno koje se strukturira kao jezik, kako glasi poznat Lacanov aksiom, u masovnome se društvu pojavljuje kao slika. Taj vizualni komentar u naci-filmovima nakon 1939. godine, prema Kracaueru, odgovara obratu koji se dogodio ne samo u tehničkome smislu razvitka zvučnoga filma, nego prije svega obratu u shvaćanju filma kao političko-estetskoga medija promjene društvene svijesti (Kracauer, 1995). Kada se to ima u vidu, tada možemo zaključiti kako totalitarna propaganda uistinu nije maskiranje i idealiziranje stvarnosti zbog nužnosti da se mase uvjeri u organiziranu laž poretka. Mase vjeruju u ideologiju kao novu kulturu organizirane laži ili „prosvijećene lažne svijesti“ iz dva razloga. Jedan je zbog totalne moći samoga poretka kao diktature bez subjekta, jer Vođa je sekularni izvršitelj jedne sublimne moći mitske projekcije države. A drugi je razlog bezuvjetne vjere taj što totalitarni poredak obećava pojedincu kao pripadniku masovnoga pokreta da će ga od amorfnoga dijela rulje pretvoriti u subjekta/aktera „novoga poretka“, „nove države“, „novoga carstva“. Između elite i mase, dakle, postoji savez ekonomije, politike i krvi. To je posljednja istina ideologije u totalitarnome poretku suvremenoga svijeta, gdje je fašizmu, nacizmu i staljinističkome komunizmu zajedničko čak i ono što ih razdvaja. Problem je totalitarizma u tome što propaganda uvijek upućuje na izvanredno stanje, predigru rata i teror bez kojeg ovaj poredak gubi oznaku totalne države kao i totalne mobilizacije masa.

(Nastavlja se)





[1] Poteškoće u razumijevanju fenomena religijskoga fundamentalizma proizlaze otuda što se miješaju dvije razine diskursa – politička i kulturalna. Fundamentalizam je, nesumnjivo, moderna pojava u dvostrukome smislu riječi. S jedne strane je riječ o političkome pokretu povratka svetoga u moderni život s različitim predznacima: židovski, kršćanski, protestantski i, dakako, islamski. S druge, pak, strane fundamentalizam se u vjerskome smislu pokazuje kao kulturalni pokret poput američkih amiša ili sličnih zahtjeva za povratkom izvornome značenju Biblije u vođenju svekolikog društvenoga života. Je li moguće razdvajati politiku od kulture u razmatranju fundamentalizma? Ako se pojam shvati samo kao korištenje vjere u političke svrhe, tada je riječ o svojevrsnoj novoj „političkoj religiji“ u sekularno doba. To je značenje postalo vladajuće. Razlog leži u tome što su prijetnje terora radikalnih islamista nakon 1989. godine i ulaska u globalni poredak neoimperijalne vladavine SAD-a, Rusije i Kine jedna od najvećih opasnosti za sigurnost i mir u svijetu. U sjeni tog spora između političkoga islama i liberalne demokracije Zapada kao da se gubi kulturalna pozadina fenomena života malih vjerskih zajednica u SAD-u i gotovo nezapaženo u Europi, koje drukčijim načinom života i odanosti tradicionalnim vrijednostima svjedoče o krizi „kulturalne moderne“ (Riesebrodt, 2001; Paić, 2005). Stoga je depolitiziranje religijskoga fundamentalizma, doduše, nužan korak u nastojanju da se odvoji žito od kukolja, mirni zahtjevi za komunitarnim oblicima vjerske organizacije predmodernoga života u modernome svijetu od agresije i nasilja onog fundamentalizma koji kulturu kao izvorni tekst vjere pretvara u političko pitanje autoritarnoga vladanja masama (Tibi, 2004). Ali, posve je razvidno da je taj pokušaj sveden na neuspjeh bez radikalne politike neutraliziranja militantnoga oblika religijskoga fundamentalizma. Vratiti se temeljima vjere u modernome svijetu nije moguće ako se taj i takav svijet kao izvor dekadencije vrijednosti ne prevlada i dokine. Stoga je govor o religijskome fundamentalizmu bitno nemoguć bez uvida da je „kulturalna moderna“ istodobno i politički projekt tolerancije i pluralizma, slobode i pravednosti u okviru postojećih liberalnih demokracija.

Pokreće Blogger.