Evagrije iz Ponta: O tuzi


Monah koji je tužan ne poznaje duhovni užitak; tuga je utučenost duše i nastaje iz ljutitih misli. Bijes je želja za osvetom, no ako osveta ne uspije, ona rađa tugu; tuga je lavlje ždrijelo i lako guta tužnog. Tuga je crv srca i jede majku koja ju je rodila. Majka koja rađa dijete trpi bol, no kada rodi, bol nestaje. Ako se pak rodi tuga, ona izaziva silnu patnju koja ostaje i nakon porođajnih bolova i jako boli. Monah koji je tužan ne poznaje duhovnu radost, kao što vrlo grozničav čovjek ne poznaje okus meda. Tužan monah neće znati pobuditi um na kontemplaciju, niti će (Bogu) uputiti čiste molitve. Tuga je, naime, prepreka za svako dobro. Okovi na nogama su prepreka na putu, a tuga je prepreka pri kontemplaciji. Zatočenika barbara vežu lanci, zatočenika strasti veže tuga. Tuga je bez moći ako nisu prisutne druge strasti, a okovi su bez moći ako nisu prisutni oni koji vezuju. Onoga koji je vezan tugom svladale su strasti, a kao dokaz poraza stavljeni su mu okovi. Tuga nastaje zato jer se ne doseže (predmet) tjelesne požude; požuda je pak spojena sa svakom strašću. Tko je svladao požudu, svladao je strasti, a tko je svladao strasti, neće biti podvrgnut tuzi. Tko je uzdržan, nije tužan ako ne uživa hranu; tko je ćudoredno zdrav, nije tužan ako sagriješi razuzdanu ludost; tko je krotak, ne ljuti se ako se nije osvećivao; tko je ponizan, ne ljuti se ako je ostao bez ljudske časti; tko nije lakom, ne ljuti se ako je podnio novčanu štetu. Svi su ti, naime, silom izbjegli požudu za tim stvarima. Kao što vojnika u oklopu ne pogađa strijela, tako bestrasna čovjeka ne ranjava tuga.

Štit je zaštita za vojnika, a zid za grad; bestrasnost je pak za monaha sigurnija od oboje. Često strijela, koja para nebo, prodre štit, a masa vojaka sruši zid, no tuga ne svladava bestrasnost. Tko vlada strastima, vlada tugom, koga pak svladava naslada, taj neće pobjeći od okova tuge. Tko je neprestano tužan i hini bestrasnost, taj je sličan bolesniku koji hini zdravlje; kao što bolesnika prepoznajemo po boji kože, tako strasnog čovjeka prepoznajemo po tuzi. Tko ljubi svijet, podnijet će mnogo tuge, a tko prezire ono što je na svijetu, neprestano će se radovati. Lakouman čovjek, koji će podnositi štetu, jezivo će tugovati, a tko bogatstvo omalovažava, neće biti tužan. Slavoljubac će biti tužan ako prispije u beščašće, a ponizan čovjek će je prihvatiti kao drugaricu. Peć za taljenje čisti srebro s mnogo nečistoća, a tuga u skladu s Bogom čisti srce u grijesima. Neprestano taljenje smanjuje kvalitetu olova, a svjetovna tuga smanjuje razabirući uvid. Mrak zatamnjuje djelovanje očiju, a tuga osljepljuje kontemplativni um; kroz dubinu vode ne prodire sunčeva svjetlost, a tužno srce ne osvjetljuje gledanje svjetla. Svim je ljudima prijatan izlazak sunca, a tužnoj duši niti to ne prija. Žutica oduzima osjet okusa, a tuga oduzima duševni osjet. A onoga koji omalovažava svjetovne naslade – tužne misli neće uznemiravati.

Preveo s talijanskog Mario Kopić


Ovaj odlomak čine dva kratka poglavlja Evagrijeva spisa O osam zlih duhova (Περὶ τῶν οκτῶ πνευμάτων τῆς πονηρίας, latinski: De octo spiritibus malitiae), koji unatoč svom malenom opsegu spada među najutjecajnija djela kršćanske duhovnosti, označujući prvu strukturalnu analizu duhovnog zla što se na Zapadu preobrazilo i sačuvalo u učenju o ''smrtnim grijesima''. Djelce se očuvalo pod imenom sv. Nila. Ovdje je prevedeno prema uzornom grčko-talijanskom izdanju: Evagrico Pontico, Gli otto spiriti malvagi, ur. Felice Comello, Parma 1990. (M. K.)

Pokreće Blogger.