Mario Kopić: Što se zove filozofskom knjigom?

Prema nekim procjenama, u svijetu je danas oko stotinu tisuća profesora filozofije, od kojih je zacijelo njih više od desetak tisuća u univerzitetskom pogonu. Pod pretpostavkom da gotovo svatko od njih, zbog dobro znanih uvjeta napredovanja, svakih nekoliko godina objavi po jednu knjigu, postavlja se pitanje kako se snaći u tom moru ''objavljotina'', u toj džungli filozofskih knjiga i što zapravo čitati. Moramo se dakle odlučiti i izabrati, jer godišnje možemo u ponajboljem slučaju ozbiljno prostudirati ne više od dvadesetak knjiga. Evo nas dakle pred temeljnim pitanjem: Jesu li su sve te knjige profesora filozofije doista filozofske? Što uopće znači filozofska knjiga? Što je naposljetku filozofija?

Do odgovora vode dva puta. Prvi je onaj na kojem smo već unaprijed  određeni. Znamo tko su veliki filozofi, historijski gledano, od Heraklita i Parmenida preko Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, Nietzschea i Heideggera. Svi oni govore, većinom eksplicitno, i o tome što je filozofija. Platon u dijalogu Teetet i Aristotel u svojoj Metafizici već vrlo lijepo definiraju što je filozofija, odnosno navode što je izvorište (arche) filozofije. Izvorište filozofije, prema njima, jest čuđenje (thaumazein). Ne čuđenje općenito, nego čuđenje nad temeljnim čudom, čudom svih čuda. Posrijedi je čudo nad čudima da uopće jesmo i da sve što jest – jest. Posljedično i čuđenje nad tim da stvari postoje, da jesu, a posebno da i mi sami jesmo. Da za sebe sama mogu reći jesam. Što znači to kada kažem jesam ili da neka stvar jest, filozofski rečeno, da neko bivstvujuće (to on, ens) jest, da jestuje, da ima bivstvovanje (to einai, esse)?

To je pitanje već postavio, u dijalogu Sofist, Platon. Što je bivstvujuće? I to je ishodišno temeljno filozofsko pitanje. Tko se na neki način trsi odgovoriti na to ishodišno temeljno filozofsko pitanje jest filozof. Tko do tog pitanja uopće ne prispije ili mu se ono čini irelevantnim, nije filozof. On može raspredati o svemu i svačemu – o tome odakle smo došli, gdje smo, kamo idemo – ali to nije filozofija. Filozofija proishodi iz čuđenja, usredotočuje se na pitanje što je bivstvujuće. Dakle, čuđenje i na njega vezano pitanje što je bivstvujuće jest počelo filozofije, nešto što je na početku i što potom do danas određuje filozofiju. Aristotel potom to ishodišno temeljno filozofsko pitanje, pitanje što je bivstvujuće, dodatno izoštrava, pitajući se: Što je bivstvujuće kao bivstvujuće? I tu započinju krucijalni filozofski problemi: Je li bivstvujuće kao bivstvujuće samo nešto bivstvujuće ili pak bivstvujuće kao bivstvujuće – naglasak je na kao – nije ništa bivstvujuće? Nije više riječ o samom bivstvujućem, nego o onome po čemu bivstvujuće uopće jest to što jest, odnosno o onome po čemu uopće postoji kao bivstvujuće, o bivstvenosti (ousia, substantia) bivstvujućeg.

I potom kroz historiju. Kod Leibniza je riječ o istom temeljnom pitanju, ali opet u dodatno zaoštrenom obliku: Zašto je bivstvujuće, a ne radije niština?

U moderno se vrijeme to pitanje artikulira na različite načine. Znana su tri ključna filozofska Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Sva ta pitanja spregnuta su potom u pitanje: Što je čovjek? Na podlozi tih pitanja Kant je napisao svoje tri velike filozofske kritike: Kritiku čistog uma, Kritiku praktičkog uma i Kritiku estetičkog (poetičkog) uma, doslovno, prema Kantu: Kritiku snage suda, potom svoje pravne, političke, pedagoške i ostale tekstove. Kao antropolog, u filozofskom smislu kao moderni antropocentričar, filozofska je pitanja postavio na taj način, ali pogledamo li precizno što je Kritika čistog uma, vidjet ćemo da je njezino središnje pitanje opet pitanje bivstvovanja: ''Bivstvovanje očito nije nikakav realni predikat … ono je samo pozicija neke stvari ili izvjesnih odredbi na sebi samoj''.

Pogledamo li pak 20. stoljeće, vidjet ćemo da je za sve koliko toliko značajne filozofe pitanje bivstvovanja isto tako značajno, ako ne i značajnije nego Platonu i Aristotelu. Kod Heideggera se ono eksplicitno pojavljuje kao pitanje o tome što znači biti: Što je smisao bivstvovanja? Što je smisao bivstvovanja (das Sein), a ne bivstvujućeg (das Seiende), preciznije, što je smisao, što je istina bivstvovanja koje, kao takvo, nije ništa bivstvujuće. Filozofija kao metafizika, odnosno kao platonizam, jest onto-teologija, dvostruko-jedinstveni nauk o bivstvujućem kao takvom i u cjelini, drugim riječima, nauk o bivstvovanju i nauk o vrhovnom bivstvujućem, odnosno Bogu kao Uzroku bivstvovanja. Heidegger na podlozi ontološke razlike (dijafore) između bivstvovanja i bivstvujućeg razvija upravo pitanje o bivstvovanju kao bivstvovanju, o bivstvovanju neovisno o bivstvujućem, dakle i neovisno o božanskom bivstvujućem, Bogu. Time je, mogli bismo reći, odvojio ontologiju od teologije, uspostavio čistu ontologiju koju je sam imenovao topologijom bivstvovanja. Od Heideggera nadalje mimo pitanja o smislu bivstvovanja, želimo li biti filozofi, nipošto ne možemo ići. I to znaju Jacques Lacan, Emmanuel Levinas i Jacques Derrida, tri zacijelo najpoticajnija filozofa nakon Heideggera. Tako Jacques Lacan govori o manjku bivstvovanja. A o manjku bivstvovanja ne možemo govoriti ne pitajući se o bivstvovanju. Njegova je pak proturječnost u tome što se u biti ne pita o bivstvovanju, nego o bivstvovanju govori kao da bi njegovo značenje bilo nešto samo po sebi razumljivo. Ili pak Emmanuel Levinas, koji se, na podlozi iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta, u ime preživjelih pita: Imam li pravo na bivstvovanje? Ni on se ne pita toliko što znači biti, što je smisao bivstvovanja, koliko neposredno o tome imam li pravo na bivstvovanje, imam li pravo na postojanje, naime u tom smislu da drugom, egzistirajući, oduzimam životni prostor. Isto tako i Jacques Derrida. Središte je njegova filozofskog projekta upravo dekonstrukcija mišljenja bivstvovanja, prema kojoj ''postaje upitno određenje bivstvovanja kao nazočnosti''.

I veliki živući kršćanski filozof, Jean-Luc Marion, napisao je knjigu pod naslovom Bog bez bivstvovanja. Taj naizgled bizaran naslov ima za sobom sveukupnu povijest filozofije, cijelu povijest bivstvovanja. Ukratko rečeno, na tragu Heideggerova odvajanja ontologije od teologije, Marion svojim Bogom bez bivstvovanja odvaja teologiju od ontologije, uspostavlja čistu teologiju i zato napušta, odnosno odbacuje i znameniti ontološki dokaz o egzistenciji Boga. Time je kraj metafizike kao onto-teologije postao definitivan.

U uzvratnom ogledalu se kao osnovni problem postavlja pitanje da li se svi navedeni mislioci uopće doista pitaju, svaki ponaosob, što znači biti, što je smisao bivstvovanja, ili pak prihvaćaju već tradirano tumačenje bivstvovanja, ponajčešće platoničko. Prema Platonu, biti znači biti nazočan, biti pred očima, ono što bivstvujuće čini bivstvujućim jest nazočnost. Ono po čemu stvar doista jest, doista postoji, jest idea, izgled. Nije riječ o prisutnosti, kao kod Parmenida i Heraklita: prisutno je naime sve – tama i svjetlo, ali i sjena; prisutan je glas i prisutna je tišina, ali i odjek. Nazočno je pak samo ono što je svijetlo, što ima izgled dostupan ljudskom pogledu. Nazočno je vidljivo prisutno, nevidljivo prisutno nije nazočno, sjena je polu-nazočna. Time platonizam sve stvari hijerarhizira. Prije platonizma, kod Parmenida i Heraklita, nije bilo hijerarhije, sve je postojalo u harmoniji suprotnosti.
Dakle, filozofska knjiga jest knjiga koja se otvara tom temeljnom i vodećem filozofskom pitanju, pitanju o bivstvovanju. Knjige koje se ne pitaju o bivstvovanju, a govore ovo jest, ovo nije itd., a da se pritom ne pitaju što taj jest uopće znači, nisu prave filozofske knjige. Dakako, filozofske knjige se ne bave samo bivstvovanjem. Ni Platon se nije samo njime bavio. Više od polovice njegovih tekstova, najopsežnijih, poput Politeje i Zakona, uglavnom su socio-politikološke prirode, bave se pitanjem pravednosti, diobe vlasti, odgojem, čak eugenikom itd. Hegel je ironično zamijetio da je Platon mirne duše iz svoje Politeje mogao izostaviti kako razne preporuke dojiljama tako i recepte o sparivanju različitih tipova muškaraca i žena. Sa stanovišta pitanja bivstvovanja, Platonova čista filozofska knjiga samo je Parmenid. Samo se Parmenid neposredno bavi pitanjem bivstvovanja i njegovim odnosom prema Jednom. Valja još jednom naglasiti da filozofija kao filozofija nije sociologija, nije politologija, nije epistemologija, nije kozmologija. Ishodišno temeljno filozofsko pitanje je pitanje bivstvovanja i njegova značenja. Onoga tko ne poznaje to pitanje ili ga to pitanje ne zanima, tog nije u pravom smislu riječi moguće smatrati filozofom.

Drugi put do odgovora što je filozofija vodi preko same riječi philosophia. Riječ filozofija obično prevodimo kao ljubav prema mudrosti ili znanju, no u doslovnom smislu filozofija nije ništa drugo do rado-znalost ili ljubopitnost. Ne Znanje, koje spada u sofistiku, nego upravo rado-znalost, koja je dublja od znati-željnosti ili sve-znalaštva. Izvorište te rado-znalosti je upravo čuvstvo (pathos) čuđenja, čuđenja koje je na izvorištu i pjesništva i religije, samo što se kod religije ono razvija u fascinaciju, naposljetku u obožavanje (divinizaciju). No izvorište svejednako ostaje čuđenje kao takvo i zadaća je filozofije, odnosno filozofske knjige kao takve da to čuđenje čuva upravo kao čuđenje – i ništa drugo. U dubini smo svi filozofi – kao što smo svi poetska i religiozna bića.

U svakoj se pravoj filozofiji zato nahodi i mistična komponenta. I Nietzsche se na primjer poziva na ''mističnu intuiciju'', tvrdi čak da je ''intuitio mystica jedina autentična svrha sveg filozofiranja (eigentlicher Zweck alles Philosophirens die intuitio mystica)''.

Nema filozofije, nema pjesništva (umjetnosti) i nema religije tamo gdje se, drugim riječima, ne pada u bezdan, odnosno tamo gdje ne propada svijet samorazumljivog i neupitnog. U svom Predavanju o stvari Heidegger lijepo formulira: ''Svagda kada započinje, filozofija je u nepovoljnom položaju. Znanosti ne: k njima svagda postoji neki neposredan prijelaz i ulaz iz svakodnevnog predstavljanja, mnijenja i mišljenja. Ako se svakodnevno predstavljanje uzme kao jedino mjerilo svih stvari, tada je filozofija svagda nešto mahnito, nešto pomaknuto (Verrücktes). Ta mahnitost mislilačkog držanja pušta da se oponašajući je ponovno izvede samo u jednom mahu (in einem Ruck). Znanstvena predavanja, naprotiv, mogu započeti neposredno prikazom svojega predmeta. Pritom se izabrana razina ispitivanja više ne napušta premda ispitivanje postaje sve zamršenije i teže. Tomu nasuprot, filozofija izvodi stalno pomicanje (Verrückung) stajališta i razina. Stoga čovjek kod nje često dugo ne zna gdje mu stoji glava''. Već spomenuti Nietzsche je naposljetku i mogao misliti da bi njegovoj filozofiji najprimjerenije pristajalo ime ''umijeće nepovjerenja (die Kunst des Mißtrauens)'' i da bi nad njezinim ulaznim vratima trebale stajati Epiharmove riječi: Zapamti da ne treba vjerovati! (memneso apistein).


Pokreće Blogger.