Nikola Kuzanski: O SKROVITOM BOGU (Razgovor kršćanina i poganina)


Poganin: Vidim kako ti, dok se klanjaš u dubokoj poniznosti, niz lice teku suze ljubavi, iskrene, a ne hinjene. Kaži mi, molim te, tko si (quis es)?
Kršćanin: Kršćanin sam.
P. Koga slaviš (adoras)?
K. Boga.
P. Tko je Bog što ga slaviš?
K. Ne znam (ignoro).
P. Kako tako ozbiljno (serio) slaviš nešto što uopće ne poznaješ?
K. Zato što ne poznajem, slavim (quia ignoro, adoro).
P. Čudan prizor (mirum video): čovjek koji duboko doživljava (affici) nešto što ne poznaje!
K. Meni bi se činilo još čudnijim kad bih duboko doživljavao nešto što prema mojem mišljenju poznajem (quod se scire putat).
P. Zašto?
K. Jer čovjek uistinu manje poznaje ono što prema svojem mišljenju poznaje, nego ono što zacijelo ne poznaje (ignorare).
P. Objasni mi to preciznije, molim te.
K. Svatko tko misli da nešto zna, premda zapravo ne može znati ništa, čini mi se bezumnim (amens).
P. Meni se ti činiš posve bezumnim kada tvrdiš da nije moguće ništa znati!
K. Pod 'znanjem' (scientia) razumijem dokučivanje (apprehensio) istine. Onaj tko kaže da zna, tvrdi da je dokučio istinu.
P. To i sam vjerujem.
K. Jest, a kako bi mogao dokučiti istinu, ako ne spoznaš istinu o sebi? Ako je naime spoznavatelj (apprehendens) prije spoznatog (apprehensum), tada ne možemo zboriti o spoznaji istine.
P. Ne razumijem kako istinu možemo spoznati samo kao istinu o sebi (quod veritas non possit nisi per se ipsam apprehendi).
K. Misliš li da je možemo spoznati i drukčije i u nečem drugom?
P. Da.
K. Očito se varaš (aperte erras), jer izvan istine nema istine, izvan kružnosti nema kruga (circulus), izvan ljudskosti nema čovjeka. Dakle ni istina se ne može otkriti izvan istine, niti na drugi način, niti u nečem drugom.
P. Kako mi je prema tome znano (notum) što je čovjek, što kamen, a što sve druge stvari koje poznam (scio)?
K. Ništa od svega toga ne poznaješ, nego svoje poznavanje samo zamišljaš (te putas scire). A ako bih te zapitao o štostvu (quidditas) onoga što prema tvom mišljenju poznaješ, priznao bi da nisi kadar izraziti (exprimere) samu istinu čovjeka ili kamena. Znanje da čovjek nije kamen ne izvire iz znanja (scientia), zbog kojega bi znao za razliku između čovjeka i kamena, nego iz dojma o pripadajućim osobinama (ex accidenti), iz različitih djelatnosti i oblika kojima nadijevaš različita imena kada ih razlikuješ. Imena nastaju zbog kretanja u razumu koji razlikuje (discretiva ratio).
P. Je li istina jedna ili ih ima više?
K. Samo je jedna, jer samo jedna jednost (una unitas) jest, a istina se podudara s jednošću (unitate), jer je uistinu jednost samo jedna (verum sit unam esse unitatem). Kao što među brojevima možemo naći samo jednu jednost, tako i u mnoštvu možemo otkriti samo jednu istinu. Onaj tko ne dostigne jednost, neće nikada spoznati broj, a tko u jednosti ne spoznaje istinu, ne može ništa istinski znati. Premda, naime, misli da zna, lako može iskusiti da se to što prema njegovu mišljenju zna, može znati i istinitije (verius). Istinitije nego što sam vidiš, može se vidjeti nešto vidljivo – naime, oštrijim očima. Dakle, ne vidiš ono što je uistinu vidljivo – a isto vrijedi za slušanje i sve ostale osjete. Sve što znamo drukčije nego što bi se moglo znati, ne znamo uistinu, nego drukčije i na drugi način (aliter et alio modo). Istinu pak ne poznajemo na neki drugi način od načina koji je istina sama. Zato je bezuman onaj tko misli da nešto uistinu poznaje, a ne poznaje istinu. Zar ne bismo smatrali ludim (amens) slijepca koji bi mislio da poznaje razlike među bojama, a ujedno ne bi poznavao boje?
P. Ali tko od ljudi uopće išta zna, ako ništa nije moguće znati?
K. Mudrim (sciens) možemo smatrati onoga koji zna da ne zna i zato poštuje istinu, jer zna da se bez nje ništa ne dade dokučiti, da se bez nje ne može ni biti (esse), ni živjeti (vivere), ni umovati (intelligere).
P. Možda te je upravo to privuklo slavljenju, naime, žudnja da budeš u istini (desiderium essendi in veritate)?
K. Baš tako, kako si rekao. Ne slavim Boga koga vi pogani poznajete i imenujte prema svojem pogrešnom uvjerenju (colo enim deum, non quem tua gentilitas falso se scire putat et nominat), nego Boga samog, koji je sama neizreciva istina (ipsum Deum, qui est ipsa ineffabilis veritas).
P. Kaži mi, brate, molim te, kakva je razlika između tvog slavljenja Boga koji je istina i našeg slavljenja kojim ni ne kanimo (intendamus) slaviti Boga koji ne bi uistinu bio Bog?
K. Razlika je poprilična; a daleko je najvažnija razlika u tome da mi slavimo apsolutnu istinu samu (nos veritatem ipsam absolutam), nepomiješanu (impermixtam), vječnu i neizrecivu (aeternam ineffabilemque), a vi je ne slavite kakva je apsolutna u sebi (absoluta in se). Slavite je takvu kakva je u svojim djelima, slavite jednost u broju i mnoštvu, a ne apsolutnu jednost (unitas absoluta). Zato bludite (errantes), jer istina, koja je Bog, nije priopćiva (incommunicabilis).
P. Molim te, brate, dovedi me do toga da razumijem tvoje umovanje o Bogu! Odgovori mi i kaži što znaš o Bogu kojeg slaviš?
K. Znam da sve što znam nije Bog i da sve što poimam (concipio) nije Bog, nego da on sve to daleko prekoračuje (exuperat).
P. Znači da je Bog ništost (nihil)?
K. Nije ništost, jer ta sama ništost ima ime ništosti (quia hoc ipsum nihil nomen habet nihili).
P. Ako nije ništost, tada je neštost (aliquid).
K. Nije ni neštost, jer neštost nije sve (aliquid non est omne), a Bog nije radije neštost nego sve (Deus autem non est potius aliquid quam omne).
P. Čudne stvari zboriš o Bogu kojeg slaviš: da nije ništost, da nije neštost. Nepojmljiv je za svaki razum (nulla ratio capit).
K. Bog je onkraj ništosti i neštosti (supra nihil et aliquid), jer mu je ništost pokorna (ipsi oboedit nihil), da bi nastala neštost. To je, naime, njegova svemoćnost (omnipotentia): moć (potentia) s kojom prekoračuje (excedit) sve što jest i što nije, tako da mu se pokorava i ono što jest i ono što nije. On naime čini (facit) da nebivstvovanje (nonesse) prelazi u bivstvovanje (esse) i bivstvovanje u nebivstvovanje. On nije ništa od toga što je pod njim, i pred čim jest (praevenit) on sa svojom svemoći. Stoga ne možeš reći da je on više ovo ili ono, jer je sve od njega.
P. Možemo li ga imenovati?
K. Ono što se može imenovati je neznatno (parvum), dočim je njegova veličina (magnitudo) nepojmljiva. On ostaje neizreciv (ineffabilis).
P. Dakle, on je neizreciv?
K. Nije neizreciv, nego je više izreciv nego sve, budući da je uzrok (causa) svega što se može imenovati (nominabilia). Kako bi mogao biti bez imena onaj tko drugima daje ime?
P. Dakle, izreciv je i neizreciv?
K. Nije ni to. Bog, naime, nije korijen protuslovlja (radix contradictionis), nego je jednostavnost (simplicitas) prije svakog korijena. Stoga ne smijemo reći ni da je izreciv i neizreciv.
P. Hoćeš li uopće išta o njemu reći?
K. Nije imenovan, nije neimenovan, nije imenovan i neimenovan, jer sve što možemo disjunktivno ili kopulativno (disiunctive et copulative), skladno (per consensum) ili protuslovno o njemu izreći, zbog uzvišenosti (excellentia) njegove beskonačnosti (infinitatis) nije mu primjereno (non conveniunt). On je jedno načelo (principium), prije svake misli koju o njemu možemo oblikovati.
P. Prema tome, Bogu ne pripada bivstvovanje (esse)?
K. Imaš pravo.
P. Dakle, on je ništost?
K. Nije ništost, nije nebivstvujuće, niti pak bivstvujuće i nebivstvujuće (non est nihil, neque non est, neque est et non est), jer je vrelo (fons) i iskon (origo) svih načela bivstvovanja i nebivstvovanja (principia essendi et non-essendi).
P. Tada je, dakle, Bog doista vrelo načela bivstvovanja i nebivstvovanja?
K. Ne.
P. Ali maloprije si to rekao.
K. Istinu sam rekao kada sam to tvrdio i sada zborim istinu kada to niječem (nego). Ako, naime, postoje bilo kakva načela bivstvovanja i nebivstvovanja, Bog im prethodi (Deus illa praevenit). Ne-bivstvovanje nema kao načelo ne-bivstvovanje, nego načelo bivstvovanja, jer ne-bivstvovanje ima potrebu za načelom kako bi bilo (ut sit). Tako je, dakle, načelo ne-bivstvovanja, jer ne-bivstvovanja nema bez njega.
P. Je li Bog istina?
K. Ne, on je prije svake istine (sed omnem praevenit veritatem).
P. Dakle, on je nešto drugo od istine?
K. Nipošto. Ne može mu pripisivati 'drugost' (alteritas ei conveniri nequit), budući da je on prije svega što smatramo istinom i imenujemo 'istina'. Beskonačno je uzvišeniji (excellenter) od svega toga.
P. Pa ipak Boga imenujete Bog?
K. Imenujemo.
K. Zborite li istinu ili laž?
K. Ni jedno ni drugo, niti oboje istodobno. Ne zborimo istinu, ako tvrdimo da je to njegovo ime, ne zborimo ni neistinu, ako odričemo da je to njegovo ime. Također ne zborimo istinu i laž, jer je njegova jednostavnost prije svega imenljivog i prije svega ne-imenljivog.
P. Zašto ga imenujete Bog, ako ne poznajete njegovo ime?
K. Zbog sličnosti savršenstvu (similitudo perfectionis).
P. Hajde, objasni mi to!
K. Ime 'Bog' (grčki: theos, prim. prev.) dolazi od riječi 'theoro' (vidim, motrim, zrijem, prim. prev.). U našem području (regio), Bog je to što je vid u području boje. Samo vid može zamijetiti boju, ali da bi bio slobodan za zamjedbu bilo koje boje, njegovo je središte bezbojno. Vid je sa stajališta boje stoga prije ništost nego neštost. Područje se boje naime ne dotiče bivstvovanja izvan toga područja. Zato se s točke motrišta vida sve što postoji nalazi u njemu. A sam vid u njemu ne nalazimo. Vid koji je bezbojan ne možemo imenovati u području boje, jer za njega ime nijedne boje nije prikladno. A ipak je upravo vid svojim razlikovanjem dao ime svakoj boji. Zato je svako imenovanje (nominatio) u području boje ovisno o njemu, ali ime njega, od kojega potječe svako ime, prije je ništost nego neštost. Odnos Boga prema svemu (omnia) jest kao odnos vida prema vidljivim stvarima (visibilia).
P. Sviđa mi se to što si rekao. Jasno mi je da u području stvorenih bića (creaturae) ne nalazimo ni Boga niti njegovo ime. Prije će biti da Bog izmiče svakom pojmu (conceptus), nego da o njemu možemo tvrditi bilo što. Ne možemo ga otkriti u području stvorenih bića, jer nema njihovo ustrojstvo (conditio), ne možemo nesloženo (non-compositum) naći u području složenog. A sva imena koja izričemo imena su složenog (compositum). Složeno pak ne postoji iz sebe, nego iz onoga koji je prije svakog složenog. Premda je dakle područje složenog i sve složeno (omnia composita) samo po njemu to što jest, on sam je u području složenog neznan, budući da nije složen.
Stoga neka na vjekove vjekova bude slavljen Bog koji je skrovit pred očima svih mudraca svijeta!
Sit igitur Deus, ab oculis omnium sapientum mundi absconditus, in saecula benedictus.

(1445)

[Nikolaus von Kues, De Deo abscondito – Der verborgene Gott, in: Philosophisch-theologische Schriften, hg. und eingeleitet von Leo Gabriel; übersetzt und kommentiert von D. und W. Dupré, Bd. I.2. (Nachdruck der 1964 erschienenen 1. Auflage), Freistadt 1989, S. 299-309.]


Preveo s latinskog i njemačkog Mario Kopić
Pokreće Blogger.