Sarah Kofman: Ugušene riječi


Ako je nakon Auschwitza kategorički imperativ postao onaj što ga je Adorno formulirao na Kantov način, lišivši ga pritom njegove apstraktne i idealne općenitosti („misliti i djelovati tako da se Auschwitz ne ponovi, da se ne dogodi ništa slično“); ako je s Auschwitzom bila dosegnuta apsolutnost, pri suočenju s kojom se prosuđuju druga prava i druge dužnosti; ako Auschwitz nije ni pojam ni čista riječ, nego ime izvan imenovanja (ili, u Lyotardovu jeziku, ime koje označuje ono što nema imena u spekulaciji, ime onog anonimnog, ime onog što ostaje bez rezultata i bez koristi za spekulativno), za mene, za židovsku intelektualku, koja je preživjela holokaust, nužno je iskazati počast Mauriceu Blanchotu za njegove fragmente o Auschwitzu, koji su raspršeni po njegovim tekstovima, iskazati počast za pismo pepela, pismo katastrofe, koje izbjegava zamku suučesništva sa spekulativnim znanjem, s onim što u njemu proizlazi iz moći i jest dakle suučesničko s mučiteljima Auschwitza.

Ti nas tekstovi uče (ne bivajući pritom predmetom kakva poduka) kako se spominjati onoga što odsad mora biti pozadinom našeg spomena, sve, mlade ili stare, Židove ili Nežidove, ako može taj besmisleni prijelom ljudske vrste na dvoje nakon Auschwitza uopće još imati ikakav smisao. Prijelom što ga hoće antisemiti i nacisti, za koje Židov znači otpor, Drugi u svoj svojoj užasnosti, odbačeni čovjek što ga treba držati na primjerenoj udaljenosti, prognan, izgnan, iskorijenjen čovjek. Ono što nacisti nisu mogli podnositi, ono što su htjeli podrediti svemoći smrti, jest ono s čime nijedan oblik moći ne može izaći na kraj, budući da moć to ne susreće, naime ono što se ne mjeri iz aspekta moći: beskonačni odmak, koji neprestance iznova uspostavlja odnos s beskonačnim, ono čega bi, prema Blanchotovim riječima,  simbolički lik bio Židov (premda nipošto nije samo to), on koji je znao u svojoj povijesti svagda čuvati zahtjev stranosti, zahtjev izgnanstva, zahtjev izvanjskosti.

*
Nakon Auschwitza svi ljudi, Židovi (i) Nežidovi, umiru drukčije: ne umiru doista, preživljuju smrt, jer što se ostvarivalo – tamo, ne događajući se pritom, smrt u Auschwitzu, bilo je gore od smrti: „Čovječanstvo je u cijelosti moralo umrijeti zbog iskušenja što ga je pretrpjelo u nekima (u onima koji su utjelovljivali sam život, u gotovo cjelokupnom ljudstvu kojem je namijenjena stalna prisutnost). Ta smrt još traje. Otuda obaveza da nikada ne umremo samo jednom, a da nas pritom ponavljanje ne može priviknuti na njezin kraj, koji je svagda smrtan“ (Blanchot).

Jer je moj otac bio Židov, umro je u Auschwitzu: kako to ne bih rekla? I kako da to kažem? Kako da govorim o tome, o tome pred čim prestaje svaka mogućnost govorenja? Kako da govorim o tom događaju, mom apsolutu, koji komunicira s apsolutom povijesti – je li zanimljiv samo zbog toga? Govoriti – treba – a da to ne možemo: ne da bi odveć snažan, suveren govor ovladao najaporetičnijom situacijom, apsolutnom nemoći i samom nevoljom (détresse), ne da bi sve to zatvorio u vedrinu i sreću dana? I kako ne bih govorila kad je želja svih onih koji su se vratili – a on se nije vratio – da bi pripovijedali, pripovijedali bez kraja, kao da bi mogao postojati samo nekakav „beskonačni razgovor“ prema mjeri beskonačne bijede?

Moj otac: Berek Kofman, rođen 10. listopada 1900. godine u Sobinu (Poljska), odveden u Drancy 16. srpnja 1942. Bio je dio konvoja broj 12 s datumom 29. srpanj 1942, konvoja na kojem je bilo 1000 deportiranih, 270 muškaraca i 730 žena, starih od 36 do 54 godine: 270 muškaraca s brojkama od 54.153 do 54.422, 514 žena, odabranih za rad, označenih brojkama od 13.320 do 13.833, 216 drugih žena koje su bila odmah poslane u plinsku komoru. To je napisano tamo, na spomeniku Sergea Klarsfelda: svojim stupom imenâ, kojima nema kraja, svojom odsutnošću patosa, svojom ogoljenošću, neutralnošću svojih informacija taj vam uzvišeni spomenik oduzima dah. Njegov ''neutralni'' glas nagnuto (obliquement) vas oslovljava. U svojoj je krajnjoj sramežljivosti sam glas nesreće, toga događaja u kojem se uništila svaka mogućnost i koji je cijelom čovječanstvu nanio „odlučan udarac koji više ništa ne ostavlja nedirnutim“ (Blanchot). Taj glas ostavlja bez glasa, pobuđuje vam sumnju u vašu zdravu pamet i u svaki smisao, taj vas glas guši u tišini. ''Tišina kao krik bez riječi; nijem, no bez kraja kriči''.

*

Auschwitz: nemogućnost počinka. Moj otac, rabin, bio je ubijen jer je u logoru smrti htio štovati Šabat. Kao što su izvještavali svjedoci, živog su ga zakopali zamasima pijuka jer je odbio toga dana raditi, jer je htio slaviti Šabat, jer je htio moliti Boga za sve njih, žrtve i krvnike, i u toj situaciji krajnje nemoći i nasilja uspostaviti odnos koji izmiče svakoj moći. I to im je bilo nepodnošljivo: da neki Židov, ta gamad, čak u logoru ne očajava nad Bogom. Kako nije očajavao onoga poslijepodneva 16. srpnja 1942. godine kad ga je došao uhapsiti neki francuski policajac na čijim je usnama plesao smiješak neprilike i zbog čega se gotovo ispričavao. Nakon što je pošao upozoriti Židove iz svoje sinagoge da se sakriju na sigurno, jer je znao da će biti racija, vratio se moj otac kući moliti Boga neka uzmu njega samo da njegova žena i djeca budu zaštićeni. I nije se sakrio, otišao je s policajcem. Da ne bismo umjesto njega mi bili uzeti za taoce, s milijunima je drugih pretrpio to beskonačno nasilje: umrijeti u Auschwitzu.

U tom „mjestu“ što ga nije moguće imenovati poštovao je židovski monoteizam, ako pod tim izrazom, kao i Maurice Blanchot, razumijemo otkrivenje govora kao mjesta gdje su ljudi u odnosu s onim što isključuje svaki odnos: s beskonačno Udaljenim, s apsolutno Stranim. Odnos s beskonačnim s kojim nijedan oblik vlasti, pa premda to bila vlast krvnika u logorima, nije mogao izaći na kraj, osim tako da ga je negirala, da ga je zakopala u jarak udarcima pijuka, nikada ga pritom ne susrevši. 

*

O Auschwitzu i nakon Auschwitza nije moguća više nikakva pripovijest razumijemo li pod pripoviješću pripovijedanje povijesti događaja koje ima smisao. „Pripovijest? Ne, nikakve pripovijesti, nikada više“, kaže pripovjedač Blanchotova djela Ludost dana (La Folie du jour) on koji je, poput Edipa, gotovo izgubio vid, smisao dana i svoju sreću, sreću koja je u pripovjednom glasu, čak i kad pripovijeda najgore nesreće, kad podsjeća na „najgore dane“: „Vidim da sam čak i u najgorim danima, kad sam bio uvjeren da sam posve i u cjelini nesretan, gotovo cijelo vrijeme bio krajnje sretan“.
Od djela Ludost dana iz 1947. godine, Maurice Blanchot briše riječ „pripovijest“ iz svih svojih tekstova (ili iz njihovog reprinta) nakon holokausta. I to ne samo zato kako bi iznova doveo u pitanje tradicionalnu podjelu književnih vrsta. U djelu Prekasno (Après coup), zapravo pojašnjenju uz knjigu Vječno ponovno prosijavanje (Ressassement éternel), Blanchot objašnjava taj čin brisanja: „Svaka će pripovijest odsada biti pripovijest iz vremena prije Auschwitza, neovisno o tome kada je bila napisana“. Od tog događaja, od tog prijeloma, koji ništa nije ostavio nedirnutim, „bilo bi moguće da je svako pripovijedanje, čak svaka poezija, izgubila podlogu, na kojoj se uzdigao neki drugi govor, jer je ta sreća govora umrla“. Fikcijska pripovijest o Auschwitzu je neodrživa. Taj događaj nije mogla „anticipirati“ nijedna književnost.

Recimo, ta Blanchotova pripovijest Idila iz 1935. Na jednoj strani zato jer pripovijest, pa iako donosi određena pitanja, svagda ostaje strana interpretaciji i ispitivanju što ga pobuđuje, ne može biti prevedena, ograničena na ovaj ili onaj pojam, „na ništa što bi se moglo drukčije izraziti“, „na neko povijesno ostvarenje“, navijestiti budućnost koja već prijeti. Pripovijest „naviješta samo svoje vlastito kretanje“. Na drugoj pak strani zato jer je pripovijest Idila – upravo zato jer je pripovijest – opravdano i nužno idilična, kao oglas za svu svoju uzvišenost i ulazak u igru tog slavnog naslova. Jer takav je zakon pripovijesti: „Premda se čini da otvara nesretne mogućnosti neke sudbine bez ufanja“ (naslov je u tom pogledu parafraza, naviješta i pogođenost i nepravdu, koju pripovijest nanosi upravo onomu što daje razumjeti – ono nesretno svojstveno njegovoj sreći), ona ostaje „laka, bezbrižna i čuva vedrinu koja ne opterećuje i ne zatamnjuje htijenje za skrivenim ili ozbiljnim značenjem.'' „Iz svih aspekata nesretna pripovijest. No upravo kao pripovijest,  koja, dok se izriče, kazuje sve što ima reći, ili bolje, koja se naviješta kao vedrina, koja nastupa prije ozbiljnog ili dvosmislenog značenja, što ga pripovijest također i propisuje, ili po njemu, pripovijest bi bila idila, sličica, sretna u nesreći koju daje naslutiti i glede koje je stalno u opasnosti da je pretvori u privlačnost. To bi bio zakon pripovijesti, njezina sreća i radi potonje njezina nesreća.“

Idila, od grčkog eidollion, što je umanjenica od eidos, lik ili oblik: maleni oblik, malena slika. Riječ se rabi i za sadržaj te „sličice“, njezine tematike, koja je obično pastirska i tiče se seoskih predmeta. Idila je gotovo svagda ljubavna pjesma, općenito nježna i naivna. Odabrani primjer – nije nikakva slučajnost da pripada književnosti – jest Pavao i Virginija: „Ganutljiva ideja Pavla i Virginije“. Idila, neodvojivo oblika i sadržaja, pravo pravcato znamenje propovijedi, skandaloznog iskazivanja, koje prethodi svim prihvaćenim razlikovanjima, prethodi razlikovanju označitelja i označenog. Idila, „slava“ pripovjednog glasa koji daje jasno razumjeti, a da ga pritom nikada ne može zatamniti neprovidnost ili enigma ili strahovit užas onoga što se priopćava – čak niti smrt. Idila ne završava smrću stranca i njegovim pogrebom, koji nadomješta predviđeno vjenčanje i gdje pozvani koji bi morali na njemu biti, budu na prvom, u istoj odjeći, jedva jedvice iznenađeni, jednostavno krajnje razdraženi zbog promjene programa, koju simbolizira jednostavna zamjena zavjesa. Kao što je prije toga bio praznik, koji je slavio odlazak starca, „povezan“ s pokopom zarobljenika Nicolasa Pavlova, gdje cvijeće na mrtvačkom odru nije blistalo ništa manje nego kod „pravog“ praznika, ekonomija je pripovijesti, idilični zakon te toliko gostoljubive kuće takav da pri zadušnici svagda služe pečenje svadbenog ručka (ili obratno) – koje se tek ohladilo: The funeral baked meats/ Did coldly furnish forth the marriage tables. Jer hladni su kolači pogrebni/ za svadbene još bili stolove  (Hamlet). Posrijedi je to da je posvuda razbacano isto cvijeće (retorike?) i da je moguće sve „lančano povezati“. Nakon pogreba - kao u Kafkinom Preobražaju, gdje se odmah kad je Gregor Samsa umro u krajnjoj stisci i samoći, sve preporodi i već se njegova sestra, inače najsuosjećajnija, predaje nadi u obnovu koju joj obećava njezino mlado tijelo – „život“, odnosno pripovijest, „idila“, se nastavlja. Ne zaključuje se smrću, nego tvrdnjom „čudesnog i pobjedonosnog neba, stranoga strancu, koji govori da što god se dogodilo, svjetlo onoga što je izrečeno, pa premda u najnesretnijoj riječi, neće prestati rasvjetljavati na način toga laganog zračenja što svagda preobražava tamnu noć, noć bez zvijezda, kao da bi tmine također i – je li to sreća ili nesreća? – da, kao da bi tmine također bile i rasvjetljenje beskonačnog dana, sjaj prvog dana“.

Kazuje Blanchotova Idila: „U predvečerje smo postavili veliki mrtvački odar i pozvani su ostali te se pridružili pogrebu. Sunce je sada lijepo sjalo. Cvijeće u vrtu bilo je još napola vlažno od rose i rascvjetavalo se. Zelenilo je prodiralo kroz prozore i ulazilo u sobe. 'Draga moja' – rekla je Louis mladoj djevojci koja je jecala na klupi s glavom skrivenom dlanovima, 'ne plačite tako, draga moja'. Automatski ju je potapšala po koljenima i nakon što je pogledala u čudesno i pobjedonosno nebo, nebo koje ju je pod zrcalom proljeća unatoč smrti i suzama još uvijek nadahnjivalo odsjajima nepokolebljive vjere, ustala je, kako bi ispunila svoje dužnosti kućne gospodarice.“

Zadnja riječ pripovijesti namijenjena je dakle tomu da spriječi jecanje. Plakanje je svagda „licemjerno“, lažljivo (kao što su pogrebne svečanosti za Nicolasom Pavlovim s golemom količinom cvijeća pravo komedijaštvo, žalost na licima je posve „prividna“, situaciji primjerene riječi, što iz izgovara Pierre, direktor, odgovoran za smrt, čisti podsmijeh). Taj posljednji diktat izgovara – to nipošto nije slučajnost – žena, kućna gospodarica, ona koja je u toj zemlji, u zemlji gdje se tako lijepo ponašaju, zakon: Louise (iz Lux? Lex?), koja je vječno mlada, svagda nasmijana, živa, raspojasana, vesela, debeljuškasta, okrugla, sjajna, radišna i gostoljubiva. Louise, svijetao i sjajan zakon, koji se upravo u svojem zavođenju neprestance vrti oko Stranca, kako bi ga privukla, ugrabila mu njegovu stranost tako da bi ga – svagda s osmijehom i „u njegovo dobro“, no ne bez nasilja – podredila dobrom kućnom redu, zakonu vlasništva i čistoće.
*

Louise, knjižareva štićenica, koju je taj opisivao kao vrlo vedro dijete, koje je voljelo slike i književnost, nastoji u svojem proljetnom zrcalu uhvatiti stranca, koji pak, dok opet dolazi svijesti i opet zamjećuje dan, prihvaća novo ime („dar imena, koji ne može biti prijateljski dar“): Alexandre Akim, vlastito ime, strano ime (kao što je i  inače bilo sa svim ostalim zatočenicima, koji svi imaju grčka, ruska, židovska imena). Među njima će samo Starac, nekakav Teresija, posrednik između svjetla i noći, između svijeta gospodara i svijeta zatočenih, opet naći svoje pravo ime, izlazeći iz kuće. „To strano ime mu pristaje upravo kao i neko drugo. Bio je samo nekakav prosjak.“
Alexandre, iz alexo, odmaknuti, što je moguće uspoređivati s elauno, odbaciti, ružno postupati, progoniti, i preko toga, iz njemačke riječi Elend, bijedan, u nevolji, koja izvorno znači izgnanstvo, kako kaže Nietzsche, ali u uzmak, u sjenu.

Alexandre, čovjek izvana, koji dolazi srušiti ravnotežu zajednice, poticatelj prijeloma, kršitelj zakona, skvrnitelj ugovora, koji se ne može držati riječi – nije više niti čovjek; kao neprijatelj izgubio je pravo na zaštitu, na sućutnu milost, i zaslužuje kaznu, taj posebni oblik ratnog prava, karakterističan za odnos moći i nasilja koji vladaju u svakoj zajednici.

Alexandre Akim, izgnanik, bijednik, klatež kojeg zakon hoće zaustaviti, učiniti nepomičnim (akim iz akineo?), odvratiti izvana i koji može samo doživjeti neuspjeh, jer Alexander jest i ostat će čovjek izvana. „'To je stranac', kaže Louis veselo. Svagda sam tako mislila, nikada neće postati domaćin“. „Vaša je žena to objasnila. Svagda ću biti samo čovjek iz nekog drugog mjesta“. „U toj kući ćete naučiti da je gorak kruh stranstvovanja. Naučit ćete se da nije lako prestati biti stranac. Ako osjećate nostalgiju za vašom zemljom, ovdje ćete svakim danom nalaziti sve više razloga da ne osjećate nostalgiju za vašom zemljom. No ako vam uspije zaboraviti je i ako vas uspije zavoljeti svoje novo mjesto boravka, poslat će vas natrag kući, gdje ćete biti još jednom bez domovine i gdje ćete započeti svoje novo izgnanstvo.“ Zakon će nastojati zaustaviti proganjanje kaznama koje su kadšto smrtne, osudom na podsmjeha vrijedan rad, udarcima koji su katkad odmjereni ludom okrutnošću. Iza njihova privida nepravde i proizvoljnosti (i ovdje je doista moguće misliti na dementnu igru udaraca što ih zadaju SS-ovci), imat će za cilj ponovnu uspostavu ravnoteže i reda u kući, prisiljavanje na priznanje svemoći zakona (pripovijesti) i njegove idilične ekonomije što silom promiče pravo na usmrćenje svakoga tko mu hoće izmaknuti: kazne su svagda dane za „dobro i sreću“, kazne su svagda dane veselo, s osmjehom, kao i žalovanjem, s tisuću izgovora. (Kakav kapo u logorima je također sam govorio da ne voli tući, da je često potrebno, da je potrebna disciplina). Najgora nepravda u toj kući, pa premda najnevinija, jest da čovjek oboli, budući da na taj način već najmanje loš osjećaj daje misliti da možda nije sve tako dobro u toj lijepoj zemlji, da je unatoč nijekanju i jamčenju što ga daje zakon sreća ovdje krhka i da je svagda već nagriza nesreća. Zato se morate svagda dobro vladati, budući da vam prijeti snošenje udaraca, zatvaranje u mračnu ćeliju (gdje ćete inače lijepo ozdraviti). Premda noću cvilite zbog bolesti, premda ste pokriveni prašinom i imate isušeno lice i izgrebene ruke, morate još uvijek tvrditi da je sve dobro i da je vaša patnja idilična. Morate stalno očekivati da ćete biti tučeni – s osmjehom  - jednostavno zato jer kao čovjek izvana ne razumijete baš dobro zakone te – kafkijanske – kuće koja bi mogla biti hospicij za prosjake, „gostoljubivo prebivalište za jednostavne i sretne snove“, poželjna zbog svoje udobnosti, svoje raskoši, svoje sreće,  u kojoj imate privilegij boraviti (takva je barem varijanta knjižara, suučesnika gospodara, koji prodaje samo lijepe knjige o hospiciju i upozorava pred svakom mušičavom namjerom napuštanja te ustanove). Kuća koja je za vas prije pokajnički dom,gdje po nekom prokletstvu živite, zatvor gdje vlada mješavina strogoće i miline, prisile i slobode, gdje se unatoč svoj dobroj skrbi, koju vam namjenjuju iz ljubavi, ne osjećate slobodni, to je najmanje što možemo reći. Ali upravo vi nemate prava to reći (jer je riječ zatvor zabranjena u jeziku te lijepe zemlje), jer bi time uznemirili njezin poredak i izložili bi se najgorim kaznama. Ili najprofinjenijim. Jer zakon vlada i podlo, zavođenjem i privlačnošću. Brzo će se naime odreći svega što bi moglo odveć podsjećati na policijsko ispitivanje kojemu je Stranac bio podvrgnut pri „prijemu“, kad je bio kao kakav špijun pozvan da kaže svoje podrijetlo – nastojanje da stranost istrgnemo neotklonjivom Drugom, onome tko dolazi izvana, Najvišem, čovjeku dolaska koji je svagda na putu, nepoznatom, koji kao takav iznova uspostavlja poziv izvana i nad kojim vlast nema moć. I koji može u tu kuću, gdje vladaju higijena i čistoća i gdje se čovjek guši (kao u cijelom tom suučesničkom labirintskom gradu, gdje puše štetan, pokvaren, kužan zrak), jedino pustiti zrak izvana i s njim nered: „Je li značajno da sam iz neke zemlje, a ne iz kakve druge? Stranac sam, to je sve“, uspjelo mu je odgovoriti drugim zatočenim, koji su ponavljali pitanja gospodara (zatočeni, koji za njega nisu nikad postali pravi ''drugovi'', unatoč činjenici da dijele zajedničku slamnjaču, i unatoč velikom promiskuitetu, zbog koje se doista rađaju ''prikrivene intimnosti''. U toj lažnoj zajednici u kojoj nema nikakva korporativna duha, gdje svatko živi sam za sebe, stranca će svatko olako smatrati špijunom koji se ne pokorava općem pravilu, pa ni samo zato kako bi ga zaobišao). Na ispitivanje gospodara nije mogao odgovoriti ništa, ništa umjesto svega što su zahtijevali: „Stranac s knedlom u grlu nije uspio odgovoriti“. Pri apsolutnosti vlasti mogu vam riječi samo zastati u grlu, tamo se zadržati u rezervi, kako bi se očuvale. Pa ipak treba govoriti, pri čemu riskiraš da se ugušiš, zadaviš. Razmijeniti riječi (što je u stanovitoj mjeri moguće sa Starcem, za kojega se čini da igra dvostruku igru, igru asimilacije, igru drugosti, i da je shvatio zakon kuće, njezinu sreću, njezinu nesreću). Gospodaru će šutnja Stranca biti nesnosna. Toliko nesnosna koliko „crn i ustrajan pogled“ umirućeg, umorenog udarcima, jer je kalio poredak, beskonačan pogled beskonačnog, jedini mogući odgovor na nasilje vlasti koja se smije, koje će gospodara naposljetku prisiliti da zašuti, da do vrha pun „idilične“ naivnosti prestane ispitivati čovjeka, čovjeka čije su usne otečene, čeljusti rastrgnute, koji može samo plakati i cviliti kao kakav pas, ako pati ili ako mu ništa ne manjka. Obično policijsko ispitivanje brzo je završilo i stranca su nastojali pridobiti putovima suučesničke ljubaznosti. Posebice ga žena (jer kao i sve pripadnice njezina spola ne voli vagabunde) nastoji okružiti na najpodliji način, tako da nudi prizor sreće koji se čini bez greške i nepokolebljivu vjeru u tu sreću. Posvuda po kući mogu se naći nepobitna znamenja krajnjeg podudaranja para, recimo fotografije zaruke, na kojoj obje osobe sjaje  i „posve su okrenute jedna drugoj kao da su dvije strane istog lica“. Sve vodi dojmu da je vjenčanje gospodara prava idila, da njihova veza ostvaruje najsavršeniju harmoniju i sreću. Ona se oslanja o njegovu ruku, on se naginje k njoj. Opisuje je kao ženu koja je vedrija, mladolikija, svježija od svih drugih, koja ga posve razumije – ne napuštajući pritom ikada njegovu misao – kao žena „koja vas traži, koju tražite i koja je cijelo vrijeme upravo tamo, pokraj vas“.

Besramno pokazivanje idilične sreće koja bi Stranca imala nagnati da prihvati vjenčanje koje će mu jedino dati pravo na izlazak iz pokajničkog prebivališta upravo u onom času u kojem će se odreći svoje stranosti i izgnanstva i u kojem to više neće priželjkivati: „Oženim li se, uradit ću to zato jer vjerujem u vašu sreću, jer vidim samo vašu ljubav i jer mi se čini sretnim život u kojem je mogla procvasti takva sreća.“ I premda su na prvi mah sreća para i lijepa uređenost doma, koja ga utemeljuje, već odmah stavljena u pitanje. Posvuda se mogu naći i tragovi nesreće, očaja, šutnje, znakovi „jedva vidljive drame u kojoj se gospodari okomljuju jedan na drugoga“, prizori straha i užasa. Posvuda se iza lijepog apolinijskog prizora pojavljuje skriveno dionizijstvo – kao u Empedoklovu mitu, na rubu kugle Ljubavi, njezine okruglosti i potpune harmonije - znakovi mržnje, nesuglasja, sporova i razlika što razjedaju par. Posvuda prikriveno djeluju nagoni smrti, neodvojivo povezani s Erosom.
*
Blizina i moć komunikacije ovisni su o snazi odvajanja. Odnos se mora slomiti da bi postao pravi odnos… Samo stranost onoga što ne može biti zajedničko utemeljuje zajednicu. Idilična zajednica koja briše svaki trag nesuglasja, razlike, smrti, idilična zajednica koja se pravi da se temelji na savršenoj harmoniji, odnosnu stapanja, nužno je fikcija zajednice, lijepa (psihotična?) priča. Zakon zabrane i njezine ekonomije jest da sa Strancem pokopa svaku stranost, prikrivanje činjenice da sam povratak Stranca, noći, poput sablasti, kroz sve proreze kuće, ni izdaleka ne izaziva njezino rušenje, nego jedino jamči idili istinski temelj. Nesreća pripovijesti, inherentna njezinoj apolinijskoj sreći, jest da lažno prikriva Dionisa u njegovoj slavi.    

*
Ako nakon Auschwitza pripovijest više nije moguća, ipak se nameće govorenje, govorenje bez kraja za one koji nisu mogli govoriti, jer su do kraja htjeli očuvati istinsku riječ i pritom je ne izdati. Govoriti da bismo svjedočili, ali kako. Kako može neko svjedočenje izbjeći idiličan zakon pripovijesti? Kako govoriti o nepredstavljivom – nepredstavljivom koje je vrlo brzo isto za one koji su ga doživjeli – ne pribjegavajući pritom imaginarnom? I ako može, kako kaže Robert Antelme, samo književna umjetnost imati razlog za potrebno nevjerstvo, ne vrijeđa li to onda svjedočenje, tako da zajedno s fikcijom uvodi privlačnost i zavodljivost tamo gdje bi morala govoriti samo „istina“? Knjiga Roberta Antelma Ljudska vrsta (L'Espèce humaine) jedinstvena knjiga koju, kako nam kaže Maurice Blanchot, nije moguće čitati i reproducirati kao ostale knjige, iznimno značajna knjiga, predstavljena kao jedno od tih noćnih znamenja, tih tihih stvari, najjednostavnija, najčišća i najbliža tome apsolutu na kojeg nas spominje, ta knjiga dakle naglašava potrebu za tim da izbor događaja i dakle pismo vodimo kroz pripovjednu maštu fabulacije, kako bi tako pokušali razumjeti nesnosne istine; kako bismo prisilili sluh onih koji bi se inače odvratili od slušanja onoga što je bilo predugo prešućeno i kako bismo bili pozorni prema onima kojima je bila oduzeta kako prava riječ tako i hrana i koji se više nisu mogli zasititi govorenja. Vrlo su brzo, naime, oni koji se nisu mogli zaustaviti u pripovijedanju, u nizanju svih istinskih priča jedne na druge, u svoj njihovoj grozoti, od kojih se nijedna nije mogla previdjeti – vrlo brzo su, upravo u trenutku kad im je bilo konačno dano govoriti, da se opet povežu s istinskom dimenzijom Drugog i govora, shvatili da se iskopao ponor između zatočenika logora, „koji su otada bili prepušteni nekakvoj beskonačnoj, neprenosivoj spoznaji“ i osloboditelja, Amerikanca, onoga koji je došao iz jednog drugog svijeta, koji je bio čist, snažan, koji je bio jedar i čije „neznanje je beskonačno“. Jedni i drugi su bili takvi kao da se svatko od njih upoznao s nekom drugom vrstom, nisu se više razumjeli, nisu više imali iste navike, iste orijentacijske točke. Ponor što ga riječ užasno ili nepredstavljivo u ustima Amerikanca nije mogla popuniti, budući da je zatočeniku dala samo razumjeti da je bio shvaćen, da je bilo drugome dovoljno nekoliko riječi da sve „shvati“, da je o nespoznatljivom i neprenosivom stvorio konačno mišljenje što umiruje. Te iste riječi, što ih s jednakim tonom preuzima zatočenik, suočen s prizorom tisuću mrtvih i umirućih, omogućuju osloboditelju da bez nelagode preduhitri pogled drugoga, zadovoljnom mu daju misliti „da nema prostora za sud, drukčiji od onoga što ga je izrekao“: „Nepredstavljivo, to je riječ koja ne dijeli, koja ne ograničuje, to je najudobnija riječ. Čovjek se šeće s tom riječju kao sa štitom, s praznom riječi, i korak zadobiva izvjesnost, učvršćuje se, savjest dolazi k sebi.“ Kako dakle pripovijedati ono što nije moguće „priopćiti“ bez imaginacije? Ono čemu manjkaju – ili ih ima previše - riječi da bi bilo izrečeno, i to ne samo zato jer granično iskustvo beskonačnog pomanjkanja, kao i svako drugo iskustvo, ne može biti preneseno?

Kako dakle govoriti dok iskušavamo „frenetičnu želju!“; da bismo – nemoguća zadaća – izrekli to iskustvo takvo kakvo jest, da bi sve objasnili drugome, kad je čovjek izručen ludosti riječi, a ujedno vam nije moguće govoriti? Nemoguće bez gušenja. Kao da bi sam višak rezerve, zadržavanja riječi, postavljene u zavjetrinu pred svakim kompromisom s jezikom moći, izazvao kod čovjeka, koji je stalno bio u susjedstvu pakla (zime, hladnoće, gladi i ušiju) u samom času njegova oslobođenja i njegove pobjede čudnu dvostruku svezu: beskonačan zahtjev za govorenjem, dužnost govoriti u beskonačnost, koja se nameće nezaustavljivom silom – i gotovo fizičku nemogućnost govorenja: gušenje, zauzlana riječ, zahtijevana i zabranjena, jer se predugo vraćala, zaustavljala, ostajala u grlu i koja vas guši, izaziva da gubite dah, zagušuje vas, uzima vam čak mogućnost da započnete.

Dužnost govoriti bez mogućnosti govorenja ili biti saslušan, dužnost gušiti, takav je etički zahtjev kojim se Robert Antelme u Ljudskoj vrsti priklanja. A to inače ne vrijedi niti za jednu od tih lijepih knjiga što pripovijedaju lijepu priču – priču iz vremena prije Auschwita, pa premda je to knjiga Alexandra Akima, pa premda je to pripovijest o nekoj patnji, naime Kristovoj; „meka priča, nježna, lijepa smiješno beznačajna priča“; priča koja je previše idilična, jer je priča „nekog čovjeka, ništa drugo nego čovjeka, priča jednog samog čovjeka“. Čovjeka koji je imao pravo govoriti, imati neku priču, imati na svojoj strani žene koje su ga voljele. „Nije preodjeven, lijep je, u svakom slučaju ima svježe meso na kostima, nema uši, može govoriti nove stvari, i ako mu se podsmjehuju, to je zato jer ga nastoje barem tretirati kao nekoga … Govorio je o ljubavi i ljubili su ga. Dlake na nogama, mirisi, učenik koji ga je ljubio, obrisano lice.“ Lijepa priča o Kristu, tom nadčovjeku, bila je zajedno sa svim lijepim pričama pokopana pod tonama pepela Auschwitza. Antelmova knjige nije lijepa, uzvišena je: kao knjiga nakon Auschwitza u gušenju svjedoči o Neusporedivom, o broju mrtvih koje prekoračuje predstavljivu veličinu, o milijunima muškaraca, žena i djece svedenih na pepeo koji nisu imali pravo govoriti, imati neku priču, koji pri svojoj smrti nisu bili izručeni svojoj majci, jer u Auschwitzu, ubijaju i majke, tamo se jede kruh mrtvih, „zlato čupa iz usta da bi se jelo više kruha, iz tijela pravi sapun. Ili se pak njihova koža koristi za sjenila ženskih članica SS: nikakvih tragova čavala na sjenilima, samo umjetničke tetovaže.
K. je umro, i nisu ga prepoznali.
Drugovi su umrli vičući: 'Krave, crkotine…'.
Mali cigani iz Buchenwalda, ugušeni kao štakori.
M. L. A….mrtva, skelet, obrijana.
Sav pepeo na tlu Auschwitza.
Oče, zašto ste me…
Zavijanje djece koja se guše. Šutnja pepela, sipanog po poljani“.

Uzvišena knjiga koja zahtijeva divljenje i poštovanje, koja odgovara najvišem etičkom zahtjevu i čije nam pismo može, lišeno moći, dati razumjeti tišinu onih koji nisu mogli govoriti, „pravu riječ“, koja je jedno sa šutljivom prisutnošću drugoga, kojemu je spriječeno da bi se izražavao u vrijeme svojega boravka u logoru; zabranjeno, ali i odbačeno, očuvano, odmaknuto od svakog preokretanja, od svakog kvarenja, svake nasilne zlouporabe, zbog koje bi je mogla pritiskati sumnja da je napravila igru iz prekomjernog nasilja, zauvijek joj oduzeti vjerodostojnost i „konačno kompromitirati budućnost komunikacije“.

S francuskog preveo Mario Kopić

[iz: Sarah Kofman, Paroles suffoquées, Paris: Galilée 1987.]

Pokreće Blogger.