Žarko Paić: IDEOLOGIJA, TEROR, KONTROLA: Ima li totalitarizam izglede za budućnost? (2)


2. Teror, terorizam, logori: Izvanredno stanje
i njegove žrtve

         U jeku spora između historičara ili tzv. Historikerstreit u Njemačkoj 1980-ih godina kontroverzni Ernst Nolte, autor važne knjige Fašizam u svojoj epohi, zastupao je postavku da su Holokaust i svi drugi nacistički projekti genocida Židova i Slavena nastavak boljševičkih metoda primijenjenih u ruskome građanskome ratu nakon Oktobarske revolucije (Nolte, 2008; Kocka, 2001). Pitanje o povijesno-genetskome nastanku fašizma/nacizma na taj se način nastojalo odvojiti od vladajuće paradigme o izvornosti i singularnosti totalitarne vladavine ponajprije Hitlerova poretka u Europi. Problematičnost Nolteove postavke bila je u tome što je implicitno izjednačavala nesumjerljivosti staljinističkoga boljševizma i nacizma. Nasuprot klasičnim teorijama totalitarizma od Hannah Arendt do Carla J. Friedricha, primjerice, Nolte je otišao u posve drugome smjeru. Umjesto suprotstavljanja totalitarizma s liberalnom demokracijom i parlamentarizmom, umjesto radikalne razlike diktature i pluralne demokracije, naglasak se premjestio na borbu između dva slična i po mnogo zajedničkih karakteristika gotovo istovjetna politička poretka, osim posve suprotstavljenih ideologija. Nacizam je shvaćen iz fenomenologijske analize nastanka kao reakcija na sovjetski boljševizam (Fischer, 1997: 288-291). Ali, ako čak i zanemarimo u ovoj analizi neke povijesne usporedbe, nećemo moći izbjeći očigledne činjenice da su oba poretka bila u istoj mjeri protiv liberalizma, parlamentarne demokracije i pluralizma političkih stavova u javnoj sferi. Utoliko govor o povijesno-genetskoj metodi istraživanja Ernsta Noltea valja izolirati na ono što se čini bjelodanim. Izvornost svakog fenomena politike u 20. stoljeću pokazuje da se modernost nastoji izboriti za pravo na autonomiju ekonomije, politike, kulture, znanosti. U načelu, ovaj zahtjev bio je predmetom emancipacije, paradoksalno, totalitarne vladavine koja je u liberalnoj dogmi o privatnome interesu i koristi društva politiku i kulturu podvrgnula računskoj logici kapitalističke ekonomije.
         Što se u tom sklopu događa s terorom? Je li on specifičan za staljinizam i za nacizam ili je riječ o zajedničkim izvorima i tendencijama? Nije uopće sporno da su i Gulag i Holokaust najveći poligoni zločinačke politike terora i istrebljenja naroda, klasa, društvenih skupina u povijesti čovječanstva. No, ono što se iz Nolteove radikalno izvedene postavke moglo iščitati bilo je iznimno opasno relativiziranje zločina nacističke Njemačke u odnosu na sovjetski slučaj. Tijekom 1980-ih godina ta je prosudba uglavnom odbačena iz velikoga dijela historiografske literature o ovome problemu. Ono što se, međutim, još uvijek pojavljuje poteškoćom u razumijevanju totalitarizma nije više pitanje političke vladavine i društvenih struktura moći koliko pitanje o granicama terora u nacizmu i komunizmu. Postoji li bitna razlika u uporabi i monopolu nad nasiljem u Njemačkoj 1933-1945. godine i u SSSR-u od 1917-1989. godine? Problem je utoliko veći jer se kontinuitet terora nad državljanima komunističkoga carstva sve do pada Berlinskoga zida pokazuje u tome što Partija i država nastavljaju s nasiljem u širokim razmjerima i nakon smrti totalitarnih vođa (Staljin – Brežnjev). Jednako tako, ako se Nolteova postavka čak i ne iščitava u ključu krajnje opasnoga povijesnoga revizionizma, koji odgovara suvremenoj instrumentalizaciji historije za aktualne političke potrebe, a u konkretnom slučaju to znači prebacivanje krivnje na novog glavnoga uzročnika svih zala u 20. stoljeću komunizma u sovjetskoj praksi Gulaga nedvojbeno je da iza nje stoji pitanje o razlozima primjene krvavoga terora kao sredstva učvršćenja totalitarnoga poretka.
         Je li, dakle, moguće uopće zamisliti totalitarnu vladavinu bez terora i logora ili je to naprosto conradictio in adjecto? Iz svega dosad iskazanoga jasno je da bi ideologija kao propaganda bez rata, terora i logora bila osuđena na „diskurzivne igre“ bez svojega subjekta. Ili drukčije rečeno, ideologija bi u oba slučaja unatoč neporecivih razlika bila slatkom vodicom za prodaju iluzija, a ne organiziranim sustavom proizvodnje moći kao totalne „industrije svijesti“. Ideologija otuda nužno pretpostavlja postojanje terora. On označava praktično izvršenje moći totalne države koja otvara logore izvan dosega pravnoga sustava suverenosti nacije-države i u njima internira sve građane koje isključuje iz pravnoga poretka kao „neprijatelje“ i „subverzivne elemente“. Ono treće koje valja posebno razmotriti jer nadilazi granice totalitarne vladavine i postaje njegovim preostatkom u doba korporativnoga globalnoga kapitalizma čini se da je sinteza djelovanja ideologije i terora u državi. A riječ je o pojmu totalne kontrole. U svakom slučaju ta se tri pojma ne mogu razmatrati odvojeno. Razlog leži u tome što se bit totalitarizma pokazuje u onome što sama riječi govori. Totalno i totalitet su već uvijek sadržani u pojmu totalitarizma kao radikalne negacije slobode osobe, liberalnoga shvaćanja države i građanskoga društva. Ipak, kada govorimo o totalitarizmu kao paradigmatskome slučaju nove forme političke vladavine u povijesti ne mislimo pritom baš na sva tri poretka (talijanski fašizam, njemački nacizam, sovjetski ili ruski staljinizam). Priklanjamo se postavci istraživača ovoga fenomena Bernarda Brunetaua koji kaže:

            „Ali, ako nacionalsocijalizam očito dobro osvjetljava tri dimenzije totalitarne dinamike subverzivan pothvat jedne stranke, prednost ideologije nad političkom praksom, neograničeni teror njegovo pažljivo proučavanje pokazat će jedno neporecivo lice jedinstvenosti, usporedi li se s dva druga totalitarizma, talijanskim i ruskim“ (Brunetau, 2002: 145).

            Što čini bit njemačkoga nacionalsocijalizma? U čistoj formi kao što je to prva izvela Hannah Arendt i do danas je neporecivim za analizu totalitarizma iz esencijalističkoga gledišta uvijek je riječ o vladavini ideologije te sprezi terora i postojanja logora. Antisemitizam je vladajuća ideologija, teror je univerzalan i provodi se istodobnim dokinućem pravnoga sustava uvođenjem permanentnog izvanrednoga stanja, a sustav logora izvan jurisdikcije države i njezine suverenosti jest nešto s onu stranu svekolikog dosadašnjega shvaćanja pojma prostora u svjetskoj povijesti. Kažimo to odmah: prostor ne postoji kao kategorija suverenosti u političkome smislu. Zamjenjuje ga pojam teritorija u osvajanju. On poprima geopolitičku crtu „životnoga prostora“ (Lebensraum) za opstojnost njemačkoga naroda. Jedinstvenost i singularnost njemačkoga modela totalitarne vladavine na taj način povezuje antisemitizam kao sublimnu formu rasizma i nacionalizma s geopolitikom osvajanja teritorija u ratovima. Dakako, pojam osvajanja se semantički neutralizira pojmom sigurnosti Njemačke od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Ova dijalektika unutarnjega i vanjskoga postaje ključnom za logiku ekspanzionizma njemačkoga nacizma. Unutarnji su neprijatelji istodobno i vanjska opasnost jer je „židovska urota“ temelj postojanja svjetskoga poretka nakon I. svjetskoga rata. U svim ideologijskim rasprama, od političkih spisa Carla Schmitta do Heideggerovih filozofijskih refleksija o „raskorijenjenosti“ Židova iz svjetske povijesti prisutan je istodobno otvoreni antisemitizam (ideologija) kao i diskurs ugroženosti i žrtve njemačkoga naroda unutar postojećih granica države i izvan nje (geopolitika).
         Neograničeni teror ipak se bitno razlikuje od terora koji se provodio u Staljinovom SSSR-u. Hitlerov je teror isključivao bilo kakvu mogućnost da tajna policija (Gestapo) i SS-formacije istražuju i interniraju „prave Nijemce i Arijevce“. Logika isključenja primjenjivala se samo i jedino na Židove i radikalne političke protivnike (komuniste). Stoga je paradoks da je nacistički teror u svojoj brutalnosti partikularan. Uvijek se odnosi na neke određene etničke skupine i političke grupacije, ali ne i na mitsku projekciju njemačkoga naroda. Tome usuprot, teror u sovjetskome boljševizmu pogađa u svojim mogućnostima sve pripadnike društva i države, jer je univerzalan i ne odnosi se tek na pripadnike određene etničke skupine. Zato se može govoriti o tome da teror u nacizmu ima funkciju unutarnjega čišćenja zbog nesmetanog imperijalističkoga pohoda svijetom. S druge, pak, strane, boljševički teror događa se u ime Partije kao subjekta-supstancije povijesne istine, pa poprima karakter novih inkvizicijskih procesa. Nitko nije siguran. Moskovski procesi protiv pripadnika boljševičke Partije ne mogu se smatrati tek modernom formom ostracizma iz doba rimskih diktatora. Staljin je patentirao Lenjinovu metodu unutarnjega terora. Učinio je to iz jednostavnoga razloga učvršćenja svoje neograničene vlasti. Ali, iznad svega nije ni Bog niti totalitarni Vođa. Suverenu moć može imati samo Partija. Stoga je Lukácseva knjiga Povijest i klasna svijest filozofsko opravdanje vladavine posredovanja subjekta-objekta povijesti čiji je izvršitelj Partija kao hegelovski apsolut (Lukács, 1970). Nacizam je, doduše, također ozbiljenje jednopartijskoga sustava kao i staljinizam. Ali, funkcija NSDAP-a u ideologijskome opravdanju terora nije istovjetna onome što susrećemo u ideji da jedino komunistička Partija ima status nepogrešivosti, a totalitarni vođa Staljin pronosi i nastavlja samo duh Lenjina u teoriji i praksi. Teror kao brutalna metoda politike antisemitizma nužno potrebuje izvanredno stanje u suspendiranju pravnoga poretka (Agamben, 2002). No, teror kao sustavna politika kretanja Partije prema konačnome cilju uspostave komunizma u svijetu u svojoj je univerzalnosti pitanje „permanentne revolucije“. Razlike u duhu terora zbližavaju suprotstavljene megalite idelogijsko-političke moći.
         Često se događa da se teror u sva tri povijesno uspostavljena totalitarizma prikazuje bez specifičnih razlika. Činjenice dokazuju da je pojam „revolucionarnoga terora“ plod Lenjinove politike uništenja svih političkih protivnika čak i prije početka velikog građanskoga rata u Rusiji. 1918. godine nastaje doba „crvenoga terora“. Istodobno se u politički diskurs međunarodnoga socijalizma uvode pojmovi „neprijatelja naroda“, „neprijateljske klase“ i „unutarnjega neprijatelja“. Već u osvit Oktobarske revolucije stvara se prva politička policija ČEKA. Sve organizacijske forme novoga političkoga poretka imaju strukturu nove piramide kojoj je na vrhu Partija s idejom revolucije. Otuda se teror u komunizmu nužno mora izvesti iz shvaćanja povijesti kao revolucionarne klasne borbe do uništenja svih neprijatelja. Lenjinova revizija Marxa nije tek u ideji revolucije u jednoj ekonomski zaostaloj zemlji. Ponajprije se radi o tome da se pojam „diktature proletarijata“ izvodi iz postavke o imperijalizmu kao najvišoj i posljednjoj fazi kapitalizma. Država se kao i Partija pojavljuju u funkciji revolucije. Politička forma države koju boljševizam zagovara može biti samo „diktatura proletarijata“. A to znači da se čitav društveni život, cjelokupna organizacija odnosa između ljudi zasniva na totalnoj politizaciji. U ime revolucije proizlazi legitimno pravo da se svim raspoloživim metodama odstrani neprijatelje novoga poretka. Teror je legaliziran 5. rujna 1918. godine. Tijekom dugih godina užasa prošao je mnoštvo faza: od masovnih pogubljenja, zatočenja u koncentracijskim logorima do masovne likvidacije klasa i etničkih skupina protjerivanjem, izgladnjivanjem i drugim sredstvima brutalnoga nasilja (Brunetau, 2002: 114-116).
         Ova radikalna politizacija svijeta života od Lenjina poprima značajke totalitarne države. Ona u svojem osvajačkome pohodu povijesti bezobzirno, nemilosrdno, sustavno i planski istrebljuje i uništava Druge u ime Vođe i Partije. U Solženjicinovome remek-djelu Arhipelag Gulag u drugome i trećem poglavlju prve knjige govori se o nastanku institucionalnoga terora novog komunističkoga poretka (Solženjicin, 1988). Lenjin je njegov teorijski tvorac, Staljin praktični izvršitelj, a razdoblje nakon Staljinove smrti određeno je nastavkom iste metode drugim sredstvima. Destaljinizacija 1950-1960ih godina nije značila i dokidanje užasa prognanih i smaknutih u sibirskim koncentracijskim i radnim logorima, bez obzira bili oni disidenti ili prokazane skupine kulaka i još k tome nepoćudnih etničkih skupina, koje su već u prvim danima Gulaga proglašene neprijateljima. To se posebno odnosi na Ukrajince i Kozake te mnoge zakavkaske narode. Pritom je zanimljivo da je interniranje Židova od kojih su mnogi poput Trockoga pripadali avangardi „revolucionarnoga terora“ bio pouzdani dokaz Staljinove velikoruske nacionalističke ideje hegemonijskoga vladanja novom državom. Revolucionarni se teror opravdavao nužnošću uspostave univerzalnih načela „narodne demokracije“, što je posebno došlo do izražaja u kineskoj revoluciji Mao Zedonga, kao što je vladavina vjekovno potlačene radničke klase. Njezina se apstraktna struktura mase pretvara u moć „naroda“. No, taj „narod“ nije ni etnički niti demokratski konstituiran slobodnom voljom u zahtjevu za suverenošću nove nacije-države. Iza svega je stajao državni nacionalizam u složenoj formi internacionalnoga bratstva. Cinizam je ideje revolucionarnoga terora u Staljinovoj verziji u tome što je to na kraju bio nemilosrdan teror velikoruske hegemonije u novoj formi staljinističke represije. Stoga je potrebno mnogo obzirnije pristupiti njegovoj analizi da bismo uopće mogli vidjeti razliku spram nacističke politike istrebljenja Židova u Auschwitzu i brojnim drugim koncentracijskim logorima na teritoriju III. Reicha (Courtois, Werth i drugi: 1998).[2]
         U raspravi o biti totalitarizma u svojoj prekretnoj knjizi Prošlost jedne iluzije za razumijevanje ideologije komunizma i njegove prakse u sovjetskome, kineskome i drugim revolucionarnim pokretima koji su završili kao posvemašnja iluzija, francuski povjesničar François Furet naglašava da pojam „totalitarizam“ nije izmišljotina

propagandista hladnoga rata, smišljen kako bi se poistovjećivanjem s nacističkom Njemačkom, Nürnberšim procesom izopćenom iz čovječanstva, ocrnio Sovjetski Savez. U stvarnosti, pridjev „totalitaran“ još je između dva rata ušao u porabu sa svrhom označavanja dotad nepoznate vrste režima. Istina, još nije stekao analitičku preciznost kakvu će mu u drugome poslijeraću namjeriti dati Hannah Arendt i američki politolozi njezina nadahnuća“ (Furet, 1997: 171).

            Furet se osvrće pritom i na slučaj Ernsta Noltea i njegovu fenomenologijsku metodu istraživanja totalitarizma s pomoću „povijesno-genetskoga“ pristupa koji, kako vidjesmo, za njega znači da je fašizam bio reakcija na vladavinu boljševičkoga terora. Međutim, Furet ne dijeli stav da je Nolte htio time relativizirati zločine fašizma i njegov brutalni teror nad Židovima, kako mu se pripisivalo u javnoj raspravi povodom tzv. spora historičara (Historikerstreit), budući da je Nolte nedvosmisleno u svojim knjigama o nacističkim logorima i politici istrebljenja Židova zauzimao jasan stav protiv antisemitizma kao ideologije i protiv neljudskoga karaktera NS-terora (Furet, 1997: 173-174, bilješka 13). Zašto ovo posebno spominjati? Jednostavno zbog toga što je potrebno vidjeti da se u oba slučaja, kako staljinističkoga komunizma tako i nacionalsocijalizma, pojavljuje ideja revolucionarnoga prevladavanja društva i države uspostavljene u čitavoj modernoj povijesti. Uobičajeno se previđa taj zahtjev iz Hegelove i Marxove dijalektike. Sve proturječnosti modernoga kapitalizma i njegov stvarni lik u formi otuđenosti rada od totaliteta stvaralačke proizvodnje dovode se do vrhunca u krizama i ratovima. Revolucija se, dakle, mora razumjeti iz biti totalitarizma kao totalni politički prevrat i obrat liberalnoga shvaćanja čovjeka. Jedna od važnih Furetovih refleksija o stoljeću totalitarizma u kojem komunizam ima mjesto vodeće dogme i kontroverze, daleko više od nacizma zbog toga što je izgubio svoju političku moć tek padom Berlinskoga zida 1989. godine, svakako jest ona da su revolucije na tlu Europe od engleske i francuske do Oktobarske stvorile i razorile duh moderne, a da je I. svjetski rat po svojim posljedicama bio uvod u totalnu mobilizaciju znanosti, tehnologije i politike u stvaranju svijeta zasnovanoga na riziku, strahu i teroru (Furet, 1997: 11-12). Revolucionarni rat, mir, teror očigledno predstavlja proces iz kojeg nastaje totalitarni poredak kao obećanje zajednice jednakih i „jednakijih od jednakih“, kako glasi ono poznato mjesto kritike egalitarne utopije iz Orwellove Životinjske farme.  
         Iz toga proizlazi da se revolucionarni teror boljševika zasnivao na univerzalnoj ideje uspostave buduće zajednice svjetske vladavine radničke klase, dok se nacistički teror nad Židovima opravdavao idejom nacionalne (konzervativne) revolucije sa svrhom izgradnje novoga carstva arijevske rase. Revolucionarni teror izričito se odvijao kao državni teror usmjeren na „neprijatelje“ poretka i stoga je njegov politički karakter samo prividan. Zašto? Jer se iza ove politizacije svijeta života i u komunizmu i u nacizmu ne radi o političkim ciljevima, već o nečemu što je s onu stranu pojma moderne države. Riječ je o stvaranju imperija, carstva, novoga načina organizacije političkoga života s onu stranu nacije-države i modernoga shvaćanja suverenosti. Teror se, doduše, ostvaruje kao sredstvo monopola države u nasilju nad „neprijateljima“. Iako je individualni terorizam krajem 19. stoljeća otpočeo s anarhističkom kritikom kapitalizma i države, teror kao državno nasilje stvar je 20. stoljeća. Država pod svojim okriljem preuzima moć zastrašivanja i zločinačke akcije usmjerene protiv „neprijatelja“ bez obzira na vrstu i karakter samoga terora: od preventivnoga rata do neutraliziranja protuterora država koje se u današnjem globalnome poretku proglašavaju „lupeškim“ (rogue states) i stoga izopćuju iz njega (Derrida, 2005).
         Teror i terorizam, međutim, nisu jedno te isto, iako je potonje bez prvoga nemoguće. Odredba terora jest u nečuvenome i zastrašujućem događaju. Uobičajeno se teror smatra sredstvom za druge političke i društvene ciljeve. Njime se označava prijetnja uništenja tijela i institucija države. Tek se iz definicije moderne suverenosti nacije-države može izvesti njegov pravi doseg. Otuda je totalitarni teror, revolucionarni kao u staljinizmu ili nacistički s rasističkom idejom odstranjenja Židova i drugih nearijevskih rasa, promjena u shvaćanju odnosa terora i države. Sada, naime, više nije riječ o napadu na državu i njezine institucije. Država postaje ona koja totalno nasilje uzima za svoj legitimni monopol. Terorizam se otuda pojavljuje kao sredstvo političke borbe osobito nakon II. svjetskoga rata. Isto je tako određen granicama operabilnosti pojma moderne države. No, tek će 1990-ih godina s islamizmom kao ideologijom otpočeti doba permanentnoga izvanrednoga stanja u globalnome poretku. Mreža organiziranoga terorizma poput al-Qaide i srodnih organizacija predstavljaju novi način borbe, jer više nije riječ o teritorijalno određenoj modernoj državi. Umjesto zastarjele forme nacionalne države sada je na djelu težnja za uspostavom imperijalnoga poretka Zapada. Pitanje ovog ekonomsko-političko-kulturalnoga sklopa društvenih matrica moći postaje pitanje o vrijednostima civilizacije koja pokreće osvajačke ratove kao „humanitarne intervencije“, prikazujući vlastitu ulogu u proizvodnji kriza obrambenim razlozima nacionalne sigurnosti (Heinsohn, 2003).
         Stoga prostor zatočenja etničkih skupina, klasa i političkih protivnika države kao novoga poretka više ne pripada prostoru države. To je teritorij unutar imperijalnoga poretka, ali izvan jurisdikcije tzv. pravne države (Vlaisavljević, 2014: 143-156). Logori otvoreni u Sovjetskome Savezu i u Njemačkoj za vrijeme totalitarne vladavine Staljina i Hitlera paradigmatski su slučaj neodređenosti političkoga prostora u kojem se događa ono što čini bit totalitarizma uopće. Neodređenost proizlazi iz težnje totalitarnih poredaka za ekspanzijom. Nije tek riječ o imperijalizmu, jer je to bila odrednica kapitalističkih država uoči I. svjetskoga rata. Ekspanzija predstavlja geopolitički pojam. Odnosi se na zauzimanje teritorija osvajačkim ratovima. Takav je slučaj bio s talijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom. Staljinistički ekspanzionizam, pak, bio je sličan fašističkome jer je SSSR vodio rat s Finskom, te anektirao baltičke zemlje. S druge, pak, strane, Crvena armija je u pobjedonosnome pohodu na Berlin ujedno i ideologijsko-politički zauzimala teritorije suverenih država istočne Europe. U doba vladavine Brežnjeva nakon 1968. godine i gušenja praškoga proljeća u tadašnjoj Čehoslovačkoj razvijena je strategija „ograničene suverenosti“. Ona je omogućavala SSSR-u da unutar Varšavskoga pakta stvarno vlada svim državama istočne Europe. Iza ideje o „ograničenoj suverenosti“ skrivala se brutalna praksa pokornosti političkih poredaka tzv. „narodnih demokracija“ središtu svjetskoga komunizma. Svaki oblik promjene općeg smjera ideologijsko-političke vladavine tzv. realnoga socijalizma bio je znak za mogućnost intervencije sovjetske armije. Mnogi će reći da su iznimke u tom okružju bile totalitarna tvrđava Rumunjska s Causescom, dok Jugoslavija s Titom predstavlja u svemu tome izdvojen slučaj zbog Titova raskida sa Staljinom 1948. godine i demokratizacijom društva unutar zadane totalitarne matrice (Partija – Vođa – tajna policija). Kada, dakle, govorimo o neodređenosti političkoga prostora mislimo ponajprije na kraj ideje prostora nacije-države i početak imperijalnoga zauzimanja teritorija. Prostor se ne zauzima. U njemu se boravi kao u svojem habitusu, zavičaju, domovini. Tome usuprot, teritorij je mjesto inskripcije moći koja dolazi izvana. Ona je hegemonijska i neograničena. Zbog toga što teritorijalnost uvijek upućuje na raseljavanje/naseljavanje (Deleuze i Guattari, 1987), prostor je postao privremenim, a identitet čovjeka fluidnim.
         Ako uopće postoji mogućnost totalitarizma bez terora i logora, tada je riječ samo o nečemu što nadilazi pojam totalitarizma u 20. stoljeću, ali ga pretpostavlja. To je pojam korporacije u globalnome poretku 21. stoljeća. Kada demokracija biva svedena na oligarhijsko upravljanje društvom i državom, a vladavina transnacionalnih korporacija prelazi granice nacionalne suverenosti društvena je moć u rukama korporativnoga kapitalizma (Paić, 2013). Što određuje taj pojam totalitarne vladavine u novome kontekstu, ako pojam još uopće ima nekog smisla, jest totalna kontrola državljana i njihovih života. Zahvaljujući novim tehnologijama informacije i komunikacije, internetu i kibernetičkome sustavu upravljanja, postalo je moguće izvoditi ono o čemu su sanjale sve tajne policije totalitarnih poredaka u 20. stoljeću. Prijelaz iz društava nadzora u društva kontrole, kako je to opisao Gilles Deleuze u svojem ogledu iz 1990. godine „Postscript uz društva kontrole“ (Deleuze, 1992), omogućen je s pomoću biotehničkoga ili informacijskoga kôda. Umjesto ljudi, sada sami strojevi upravljaju procesima društvene i političke kontrole. Slika u digitalnome okružju kao vizualizacija događaja ima funkciju neposrednoga prikaza stvarnosti. Totalna se kontrola očituje spregom ideologije i tehnosfere. Čini se uistinu mogućim da se analogija između terora i logora u 20. stoljeću s današnjom posttotalitarnom situacijom, u kojem SAD postupa kao svjetski hegemon u borbi protiv terorizma, može pronaći u spornome pojmu izvanrednoga stanja (Schmitt, 1963; Agamben, 2005).       Zašto bi taj pojam bio predmet spora? U „političkoj teologiji“ Carla Schmitta već je riječ o neodređenosti. Nije, naime, moguće jasno odijeliti gdje počinje diktatura u formi legitimne vladavine jednoga poretka zasnovanoga na vladavini jednopartijske moći, a gdje prestaje pravno utemeljenje upravo te i takve diktature u kojoj suveren jest onaj koji proglašava izvanredno stanje (Schmitt, 1985: 5-15).
         Kada nema razlikovne zone između diktature i suverenosti, izvanredno stanje uvijek klizi između norme i anomije. Agamben to definira kao vladavinu iznimke nad pravilom. U tom smislu čovjek unutar totalitarnoga shvaćanja države više nije definiran građaninom, budući da se taj pojam može održati jedino ako postoji parlamentarna demokracija, ljudska prava i pluralnost mišljenja u javnoj sferi. Kraj građanskoga društva ima dalekosežne posljedice za svijet posttotalitarne vladavine. Ako izvanredno stanje pretpostavlja uvođenje pojma homo sacer, onda je, dakako, poredak postao biopolitičkim stanjem (Agamben, 2002; Paić, 2011: 189-227). Takvo stanje nužno počiva na strahu, nesigurnosti i brutalnosti jedne moći koja svoju apsolutnost regulira intenzitetom terora i otvaranja logora za sve one koji potpadaju u kategoriju isključenih. Između fašizma/nacizma i staljinističkoga komunizma sa svim varijantama koje spominje Crna knjiga komunizma kao zločine protiv čovječnosti u 20. stoljeću (Kina, Kampućija, istočnoeuropske socijalističke zemlje, Sjeverna Koreja, Kuba itd.) postoji odnos nesumjerljive sumjerljivosti. Ono što se pokazuje zajedničkim u ovome smislu jest to da izvanredno stanje nije vremenski određeno kao što koncept „permanentne revolucije“ nema definiran kraj svoje izvedbe. Sve dok postoji potreba za proizvodnjom unutarnjih i vanjskih neprijatelja totalitarizam traje kao „loša beskonačnost“. A ono, pak, što ima značajke navlastitosti i singularnosti proizlazi iz karaktera ideologijsko-političkoga smjera u razumijevanju povijesti. Tako, primjerice, grozomorne metode terora Crvenih Khmera u Kambodži/Kampućiji zahtijevaju obrazloženje njihove vizije rasno-političkoga komunizma jednakosti u uništenju svih dokaza prethodne povijesti građanskoga svijeta, među kojima je sam život u gradovima kao civilizacijsko dostignuće proglašeno dekadencijom i zlom. Ono što je slično i usporedivo, premda singularno po svojim izvorima nastanka i razvitka, može se smatrati zajedničkim tek ako zadovoljava uvjete po kojima pojam izvanrednoga stanja, kakav su razvili Schmitt, Benjamin i Agamben, nadilazi političko-pravne osnove diktature i suverenosti moderne države.
         Kada više nema onoga što povezuje ta dva pojma diktatura prelazi u totalitarno bespravlje, a suverenost iščezava pred bezuvjetnom moći nastanka svijeta kao logora u imperijalnome teritoriju. Logori su mjesta gdje prestaje fikcija o suverenosti i pravu moderne ustavne države. Vjerojatno je to razlogom zašto suvremena teorija političkoga i politike na antiesencijalističkim pretpostavkama ustrajno nastoji istražiti tamna mjesta totalitarizma 20. stoljeća (Marchart, 2010). To se čini u analogiji s onim što se zbiva upravo danas kada se u novome svjetskom poretku pitanje logora iznova pokazuje odlučujućim za samoodređenje „spektakularno-demokratske vladavine“. Kako pristupiti tom problemu ako otvaranje logora za zatočene pripadnike ili tek osumnjičene za terorističke akcije protiv SAD-a u Guantanamu nadilazi sve dosadašnje definicije suverenosti država u međunarodnome poretku? Ako „humanitarne intervencije“ u ratu protiv terorizma u mnogim „odmetnutim državama“ (rogue states) poprimaju značajke potpunog kršenja svih pravila ponašanja u međunarodnim odnosima, ako bezobzirno nasilje i bespravlje postaju učinci državnoga terora hegemona kao što je SAD, ali sve više i Rusije u intervencijama protiv mreže islamističkih terorističkih skupina, tada je situacija očigledno izvan logike čak i izvanrednoga stanja kakvo smo prethodno opisali. Totalitarizam je prije svega moderni politički poredak prevladavanja/dokidanja svih temeljnih značajki liberalne demokracije. Ideologija i teror, međutim, mogu preživjeti raspad sustava. To se dogodilo krajem II. svjetskoga rata s fašizmom i nacizmom, te 1989. godine s komunizmom. Poraz u ratu s „neprijateljem“ druge ideologije i političke vizije svijeta označava faktički kraj totalitarne vladavine. Ali ne i simbolički svršetak njezine mistične moći.
         Logori su uvod u posve novi način moguće promjene ili preobrazbe totalitarizma. Izvanredno stanje, čini se, predstavlja upravo taj presudni moment razlikovne zone između totalitarizma i demokracije koji ih, paradoksalno, danas više povezuje negoli što ih dijeli. Bio je u pravu Danilo Kiš, kad je u jednom razgovoru izjavio da će se 20. stoljeće pamtiti kao stoljeće logora. A jedina obveza etičke odgovornosti intelektualca mjerit će se prema stavu o tzv. logorskome pitanju. Auschwitz i Kolima ne mogu biti neutralizirani nikakvim strategijama zaborava čak i pod pretpostavkom optimističke verzije povijesti u liberalnim demokracijama. Singularnost događaja u povijesti ostavlja neizbrisiv trag. Nikakva politička ili moralna lustracija sudionika u strahotama totalitarnih poredaka ne mogu dovesti do onog stupnja kolektivne katarze nalik iskupljenju cara Fridrika II. Barbarosse u Canossi. To je pouka koju smo naučili iz poraza utopija. Gubitak svih iluzija plaća se preskupo. Dolazi vrijeme posthumane i totalne kontrole. A s njom ono neljudsko poprima lik možda i strašniji od svih figura totalitarnih eksperimenata s kojima se još uvijek bavimo. To je znak da prošlost ne možemo prevladati. S njome se možemo samo razračunati pod uvjetom njezina neutraliziranja. Sve drugo ne čini se uvjerljivim.


3.   Doba totalne kontrole: tajne policije i
tehnosfera

         Doba u kojem živimo često nalikuje nadomjesku onoga što je već jednom bilo. Ali da bi nadomjestak mogao biti djelotvornim u stvarnosti potrebno je da sve izgubi svoju bit i da postane novim subjektom. On, doduše, funkcionira, ima odlike istinskoga subjekta samo po izgledu ili pojavi. Problem je u tome što bezbitnost subjekta posvuda vlada. Nije teško zamisliti totalitarizam bez biti. Ali njegov je subjekt jednako tako nadomjestan, pa je stvar u tome da se i supstancija tog subjekta ne može shvatiti nikako drukčije negoli nadomjeskom. Koncept političkih religija predstavlja uzoran slučaj nadomjesne ideologije (Ersatz-ideologie). U totalitarnim poretcima vladavine ona nadomješta istinsku religiju transcendencije. Kada totalitarizam iščezava u svojoj faktičnoj pojavi 1945. i 1989. godine (fašizam/nacizam i komunizam) nadomješta ga upravo ono što predstavlja ostatak raspadnuta sklopa. To su, dakle, nadomjesna ideologija u formi političkih religija, globalni terorizam i totalna kontrola koju provode tajne policije s pomoću najmoćnijega sredstva nadzora ikad stvorenoga u povijesti. Radi se o digitalnoj tehnologiji. Upravo ona omogućava kibernetički prijenos informacija između sustava i njegove okoline. Tu novu tehnologiju prijenosa informacija nazivam tehnosferom (Paić, 2014). U filmu Stevena Spielberga Minority Report glavni junak zahvaljujući čudotvornim moćima tehnosfere sprečava zločin predviđanjem ponašanja budućega ubojice. U tome je stvar.
         Predviđanje pripada novome momentu kojim se kibernetika razlikuje od klasične moderne tehnologije. Upravljanje okolinom na temelju informacijskoga ili biokibernetičkoga kôda kao uvjeta mogućnosti djelovanja tehnosfere ima u sebi učinak povratne sprege (feedback). Tri su temeljne kategorije u znanstveno-tehničkome sklopu novovjekovnoga mišljenja: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukcija (Heidegger, 2009; Paić, 2014: 11-61). Računanje se odnosi na kalkulativni karakter tehničkoga mišljenja. Planiranje uvodi u analitičku razradu strategije između različitih mogućnosti rješenja problema. Naposljetku, konstrukcija je ključan pojam modernosti jer iz nje proizlazi ono što nazivamo stvarnošću. Čitava je struktura te i takve stvarnosti konstrukcija i kad je riječ o dekonstrukciji. Što se utemeljuje mora se moći rastemeljiti. A to znači da se zahvaljujući živim strojevima računanja i planiranja kao što su kompjutori mišljenje pojavljuje konstruktivnom igrom predviđanja onoga što bi se moglo dogoditi ako neki učinak A nužno dovodi do učinka B. Kao u šahu, igrač ne razmatra tek svoje kombinacije kojim će pobijediti protivnika. On, naprotiv, mora imati u vidu i poteze protivnika tako da ih predvidi što je moguće preciznije. Suvremena je tehnologija informacija-komunikacija otuda analitička i konstruktivna zbog toga što je u svojoj biti kalkulativna. Slika koju konstruira kompjutor naziva se izračunatom (digitalnom). Sve što jest (bitak, bića i bit čovjeka) preobražava se u tehnički sklop unutar kojeg više ne postoji stroga hijerarhija i poredak kategorijalnih struktura. Umjesto toga, sve se svodi na otvorene mogućnosti aktualizacije kao virtualizacije mnoštva događaja (Komel, 2014: 249-261). Kaos uistinu poprima racionalni lik otvorenoga sustava entropije.
         U Deleuzeovoj ontologiji mnoštva i razlike temeljni je pojam onaj koji nastaje iz konstrukcije događaja. On dolazi iz sfere virtualne stvarnosti događaja. Slika umjesto riječi vlada sustavom mišljenja. To znači da vizualiziranje događaja pretpostavlja postojanje sumnje i neizvjesnosti oko određenja subjekta/aktera kontingencije u svijetu događaja (Deleuze, 1994). Nije nimalo začudno da je baš Hannah Arendt pokazala kako je za totalitarizam postavka „sve je moguće“ izvedena iz kontingentne prirode njegova nastanka u moderno doba. Tajna veza između totalitarne propagande i novih medija, kako je to pokazao Siegfried Kracauer, svjedoči o dvostrukoj sponi između tehnologije i društvene vladavine te tehnosfere i totalne kontrole. Tko bi otuda izvodio dokaze o navodnoj „totalitarnosti“ tehnosfere, te demokratičnosti moderne tehnologije, mogao bi se pridružiti brojnim privrženicima teorija urote i njihovim ezoteričnim sljedbama. Usput, teorije urote samo su drugi oblik djelovanja načela transcendencije u suvremenome svijetu. Ako iza svakoga događaja stoji „Veliki Drugi“ (Bog, kompjutor, mediji, tajna policija) dolazi u pitanje samoizvjesnost realnosti, Štoviše, bez postojanja neke đavolske urote koja seže do samoga izvora ili ništavila događaja, i demokratski bi poredak bio osuđen na dosadu nepolitičkoga. Bio bi upravo onaj fatalni nedostatak ljudskoga i kontingentnoga u neljudskoj prirodi posthumanoga stanja tehnosfere.
         Totalitarnost u srcu demokratskoga svijeta rađa se iz potrebe za neljudskom akumulacijom moći s onu stranu društvenoga nadzora. Svi uspjeliji holivudski filmovi danas neizbježno su usmjereni tom spoznajno-političkome zadatku. Protkani viškom patriotske političke paranoje i manjkom smisla za složenost stanja stvari, pokušavaju nas uvjeriti u ono što su htjeli i naci-propagandisti 1939. godine. Naime, da su slika, zvuk i brzina događaja granica između fantazme i simboličkoga u strukturi stvarnosti. Prava stvarnost je ipak negdje drugdje. A to drugdje jest uvijek neodređeno i tamno poput „zone sumraka“. Istraživanje sublimnoga mjesta zla u vizualnoj kulturi tehnosfere dovodi do paradoksalnoga saveza totalitarizma i robotike-nanotehnologije-vizualizacije događaja. U tehnosferi ima toliko prostora i mogućnosti stvaralačke slobode, primjerice u nehijerahijskoj mreži bez subjekta pogodnoj za tzv. direktnu demokraciju, koliko i straha od neočekivanih učinaka entropije u virtualnoj transparenciji događaja koju tajne policije (CIA kao paradigma globalitarnoga poretka) koriste za totalnu kontrolu označenih neprijatelja. Sve je moguće zbog toga što je sve zbiljsko i nužno. Ovo vrijedi samo ako se društveni sustav uređuje prema načelima računanja, planiranja i konstrukcije. Mreže su neuhvatljive, a programi za savršenu kontrolu događaja u jezgri transformacije digitalnoga svijeta beskonačno se umnažaju poput Leibnizovih monada ili neuništive sluzi besmrtnoga Aliena (Lovink, 2004; Lévy, 1995; Paić, 2013: 484-520). Postavka o odnosu totalitarizma i tehnosfere, dakle, nipošto se ne smije svesti na kauzalno-teleologijski poredak kategorija po kojem A nužno proizvodi B. Ako nešto uistinu bitno određuje pojam tehnike od svih drugih ljudskih, duhovnih sposobnosti, onda je to njezina pragmatična i ujedno transcendirajuća moć prelaska granica društvene uporabe objekata. Nije tehnosfera neutralnom. Bolje bi bilo reći da je posve ravnodušnom spram društvenih i političkih načina njezine (zlo)porabe. Internetom se koriste i Pentagon i Islamska država na isti način kao što Kina i Sjeverna Koreja (formalno autokratski politički  poredak Pekinga i totalitarni Pjong Yanga) žele cenzurirati neke internetske tražilice poput Googlea, primjerice. No, glavni problem u ovom fatalnome odnosu jest što se tehnički sklop mišljenja ne može prevladati ljudskom odlukom neprihvaćanja pravila igre. Totalna kontrola u suvremenim poretcima liberalnih demokracija ima neke značajke totalitarne vladavine. Ali samo kao nadomjeska i to u graničnim situacijama izvanrednoga stanja na globalnoj razini.
         Što je to uopće totalna kontrola? Pojam totalnoga rata, države, mobilizacije razvio je Ernst Jünger u ogledu naslovljenom „Totalno mobiliziranje“ objavljenom 1930. godine (Jünger, 1930). Pojam je očigledno danas postao sinonimom za kapitalističku globalizaciju. U njemu je sadržano dvoje. S jedne je strane riječ o totalitetu svih moći i snaga koje svijet pretvaraju u poligon rada, znanosti i tehnike, a s druge se radi o ubrzanju samoga kretanja životnih snaga. Čovjek se pojavljuje u svojim društvenim likovima „radnika“ i „inženjera“, „ratnika“ i „odmetnika“. Mobiliziranje odgovara modernome načinu proizvodnje (ekonomija) i modernoj tehnologiji koja mijenja prirodu i na taj način bitak postaje radno-tehničkim sredstvom/svrhom ljudske avanture. Njegov položaj u svijetu kao industrijskome pogonu moguće je jedino prevladati aktivnim nihilizmom, budući da je nihilizam postao ozračjem posvemašnjega gubitka svih vrijednosti. Rat i junaštvo, katarza i prebolijevanje tehničkoga usuda egzistencije pritom se pokazuju svojevrsnim strategijama izlaza iz začaranoga kruga nihilizma. Ali, totalno mobiliziranje nije samo priča o nihilizmu zapadnjačke odnosno europske metafizike, što će posebno dalje razviti u svojim filozofijskim analizama Martin Heidegger, baveći se Nietzscheom (Heidegger, 1961). Ono što je za priču o totalitarizmu u novim povijesnim uvjetima jedino važno odnosi se na dvije kategorije mišljenja koje Jünger posebno razlaže u tom ogledu: (1) društvo kao totalni kolektiv utemeljen u radu i tehnici i (2) egzistencijalni nabačaj mogućnosti borbe u kojoj pojedinac stječe svoju slavu, katarzu i svrhu postojanja u graničnim situacijama. Obje kategorije, društvo i egzistencija, određene su već uvijek nečim što ih nadilazi. Riječ je o nekoj primarnoj moći zajedništva u akciji s kojom se nastoji preboljeti nihilizam zapadnjačke metafizike.
         Problem nije, dakle, ni u društvu ni u tehnici, već u tome što se rad i figura radnika, te rat i figura ratnika, mogu razviti samo iz onoga što čini bit modernoga doba totalnoga mobiliziranja. Što stoji iza ove ničeanske misli čini se da nije ništa drugo negoli povijesni usud novovjekovne konstrukcije svijeta kao znanstveno-tehničkoga pogona i kao pokreta s onu stranu liberalne ideje o razdvajanju države i društva (politike i ekonomije). Totalno mobiliziranje odnosi se na tvorbu totalitarne strukture moći. Ona nužno potrebuje masu za svojega subjekta bez supstancije i utoliko se masovni pokret u moderno doba uvijek organizira bitno politički. Jüngerove refleksije o radniku, nihilizmu i tehnici na kraju metafizičke epohe povijesti tako uvode u nešto uistinu novo i odlučujuće za život poslije kraja totalitarne vladavine fašizma, nacizma i komunizma u 20. stoljeću. To je pojam totalne kontrole koji proizlazi iz društvene strukture globalnog korporativnoga kapitalizma. Nije, dakle, riječ samo o političkoj kontroli koja je mogla biti temeljnom značajkom tih poredaka i njihovih metoda terora i progona u koncentracijske i radne logore ideologijski prokazanih i označenih neprijatelja novoga poretka. Sada se radi o nečem mnogo apstraktnijem. Stoga nije moguće više rabiti pojam totalitarizma za ono što je ovdje u pitanju.
         Kada, naime, tehnosfera određuje društvene odnose moći, tada totalna kontrola nije više samo politička. Njezina se totalnost odnosi prije svega na informacijsku ekonomiju globalnoga kapitalizma i na potrošačku ili postmodernu kulturu. To je ono što je Agamben na tragu Deborda imenovao „spektakularno-demokratskom vladavinom“. Totalna kontrola pretpostavlja prelazak iz društava nadzora u društva kontrole. A u slučaju političke moći koja nadilazi granice demokracije i diktature, kako neki teoretičari pokušavaju shvatiti povratak oligarhijske vladavine u suvremenome globalnome poretku od SAD-a, Rusije, Kine do EU, susrećemo se s „praznim središtem moći“. Tajne policije otuda reguliraju poredak bipolarne ravnoteže snaga više negoli se to stvarno čini. Država postaje zastarjelom formom suverenosti jer ne kontrolira ni unutarnju ni vanjsku politiku. Tko to onda čini? Transnacionalne korporacije ili možda one institucije koje simboliziraju moć današnjice poput MMF-a, Svjetske banke, NATO-a? Histerija o obnovi totalitarizma proizlazi upravo iz tog strukturnog gubitka temeljnoga pojma moderne politike. Kada tajne policije koristeći se sofisticiranim tehnologijama vizualizacije proizvode „državne neprijatelje“, tada je pitanje unutarnje kontrole nad njihovim radom zorni dokaz unutarnje krize poretka. Glavni je problem ovoga gubitka moći raspolaganja monopolom sile u tome što, primjerice, EU ne može sebe konstituirati novim naddržavnim aparatom moći ako se njezina suverenost ne može braniti vlastitom vojskom. A u konačnici niti politički utjecaj ne prelazi granice vlastite opčinjenosti birokratskim upravljanjem središtem u Bruxellesu i mnoštvom periferijskih slabih država. Teritorij u doba neoimperijalne suverenosti raspada se u zone utjecaja ideologijski protivničkih carstava. Državnim terorom ona zaposjedaju teritorij „slabih država“ (weak states). Na taj način proizvode permanentne krize u svijetu. Sjetimo se da ni talibani, ni Bin Laden i njegova teroristička mreža al-Qaida, ni Čečeni, a niti Islamska država nisu bili autonomnom političkom snagom prije no što su upotrijebljeni u druge svrhe interesa velikih sila ili u njihovome „hladnome ratu“ (SAD-a i SSSR-a/Rusije). Totalna kontrola je pojam koji u sebi sabire jüngerovsko totalno mobiliziranje (rat i terorizam) te ga podiže na razinu globalnosti uz nastanak tehnosfere kao sprege biokibernetike i biogenetike. Sam se život danas reproducira u posthumanome (izvanrednom) stanju, postajući jezgrom novih ekonomskih, političkih i kulturalnih sukoba moći (Hardt/Negri, 2004; Virno, 2004; Paić, 2011).
         Jedan od zastupnika postavke o mogućnosti obnove pojma totalitarizma u 21. stoljeću na zasadama diskursa totalne kontrole svakako je američki politolog Sheldon Wollin. U knjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism autor već u predgovoru kaže da želi otkloniti moguće krivo čitanje njegovih refleksija. Masivna postavka o novome totalitarizmu u demokratskome managementu korporativne strukture ekonomije i politike suvremene Amerike, međutim, ne znači da je uzor Georgu W. Bushu bio Hitler (Wollin, 2008: ix). Tendencije koje analogno postoje u američkome slučaju, prema Wollinu, upućuju na totalizirajuće fenomene kao što su kontrola, ekspanzija, nadmoć i vrhovna vlast. Polazeći od toga da je, naizgled paradoksalno, totalitarizam pluralni fenomen političkih poredaka, jer se talijanski fašizam zasniva na nacionalizmu, a njemački nacizam na antisemitizmu, dok staljinizam propagira društvene aspekte brige za radničku klasu, očito je da se današnja situacija može objasniti uvođenjem tehnologija kontrole i masovnom manipulacijom. Wollin nastoji dokazati da je taj „invertirani totalitarizam“ prožeo američku politiku u doba vladavine Georga W. Busha početkom 21. stoljeća, a kao povod mu je poslužio teroristički napad islamističke skupine al-Qaide na simbole američke ekonomske i političke moći u svijetu korporativnoga kapitalizma, tornjeve blizance Svjetskog trgovačkoga centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine. U svakom slučaju, Wollinov „invertirani totalitarizam“ naspram „klasičnoga“ u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili staljinističkoj Rusiji, zasnovan je na glavnoj teorijskoj strategiji bavljenja ovim fenomenom povijesti i politike u moderno doba. Riječ je o analogiji između prošlosti i sadašnjosti, Usto, razlikovanje između poredaka čija je legitimnost počivala na revolucionarnome teroru i Amerike koja monopolizira moć do najviših vrhunaca njezine akumulacije kao „supersile“, govori nam više o sličnostima i zajedničkim tendencijama. Vidjeli smo da je to uobičajeni postupak historičara 20. stoljeća koji su se bavili totalitarnom vladavinom i njezinim posljedicama.
         Analogija i komparativni pristup prisutan je i u Wollinovome argumentacijskome postupku. No, ono što je ovdje najspornije jest neobrazloženost postavke o analogiji. Usto, ono što je najvažnije, nije dovoljno jasna uporaba spornoga pojma „totalitarizam“. Ako to više nije ideologija nacionalizma, rasizma i komunističke jednakosti u siromaštvu, ako to isto tako nije niti postojanje koncentracijskih logora unatoč tanke analogije s Auschwitzom i Gulagom, jer Guantanamo se ne može doista uspoređivati ni s jednim od paradigmatskih logora totalitarnih poredaka 20. stoljeća, što preostaje od totalitarizma? Za Sheldona Wollina kao i za mnoge druge kritičare liberalne demokracije i korporativnoga kapitalizma danas odgovor je jednostavan. Preostaju politika i tehnosfera u formama oligarhijske vladavine i totalne kontrole. Da, to je neprijeporno točna dijagnoza biopolitičkoga stanja, kako ga određuje i Giorgio Agamben (Agamben, 2002). Ali nešto u svemu tome nedostaje ili se, pak, pokazuje manjkavim u argumentaciji. Zašto još uopće onda na svjetlo dana iznositi jedan problematičan pojam nastao 1920-ih godina da bismo dohvatili stvarnost koja nam izmiče kad god pokušavamo naše doba hibridnosti i nadomjestivosti, gubitka vrijednosti i nihilizma, shvatiti jednim obuhvatnim pojmom koji bi sada još k tome morao biti normativnim i deskriptivnim, a ne više polemičko-ideologijskim jer ovaj „novi totalitarizam“, ako išta drugo, nadilazi političke razlike fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma? Totalna kontrola sada prethodi svakoj ideologiji i mogućem državnome ili nedržavnome teroru. Štoviše, s pojmom totalne kontrole emancipira se i djelatnost tajne policije od suverenosti država u novome svjetskom poretku. To znači da tajne policije više ne služe autoritarnome ili demokratskome poretku. One su izmakle samoj kontroli političkih subjekata/aktera današnje politike već time što su postale navodno depolitizirane. Kako izgleda taj proces najbolje je vidjeti u nekim američkim filmovima o korporativnim ratovima, marketinškoj špijunaži i biokapitalizmu. Jasno je da se taj poredak društvene organizacije moći zasniva na tajnosti podataka u načelno javnome prostoru djelovanja. Privatiziranje javnoga ili zajedničkoga dobra otpočeto intenzivno krajem 1970-ih godina s neoliberalizmom kojeg su simbolizirali Ronald Reagan i Margaret Thatcher unijelo je u političku sferu dvije temeljne posljedice:
         (1) raspad solidarnosti između društvenih klasa i kraj društva kao takvoga i
         (2) korporativni način upravljanja svim sferama ekonomije, politike i kulture od sveučilišta, zdravstva, javnih službi do sporta.
         Uloga tajnih policija više nije mogla biti rezervirana samo za pitanje nacionalne suverenosti država. One su nužno postale partikularnim, heterogenim, pluralnim proizvoditeljima informacija u novim ratovima između država i učvršćenju Zapada (Amerike i Europe) kao svjetskoga hegemona. Suverenost se raspala u krhotinama, ostavljajući opasna oružja u rukama nekontrolirane moći koja izranja iz bezdana kao novo čudovište. Totalna kontrola proizlazi iz korporativne strukture novoga načina kojim se ono što je preostalo od društva i države organizira u informacijsko doba. Slučaj rata u Iraku i oligarhijska politika saveza transnacionalnih korporacija za eksploataciju nafte i Pentagona pokazuju besramnost ideologijske obmane traganja za „Svetim Gralom“ iračkoga nuklearnoga oružja s izlikama za ratnom intervencijom. Donald Rumsfeld, državni sekretar SAD-a 2003. godine predstavlja paradigmatski slučaj propagandne laži i državnoga terora u osvajanju novih teritorija američkoga imperija. Međutim, kazati da postoji neka američka verzija totalitarizma kao „invertirana“ u smislu jedinstvenoga modela organizacije društva, države i svijeta života uistinu predstavlja teorijski promašaj (Wollin, 2008: 15-40). Inverzija pretpostavlja trajnu strukturu koja se samo mijenja u vremenu. Promjena se odnosi na forme. Ali bit ostaje nedirnutom. Ima li Wollin za takvu masivnu postavku pokriće u stvarnosti?
         Bushev ratni pohod na Afganistan i Irak početkom 21. stoljeća često se razmatrao novim „križarskim ratom“ protiv islamskoga svijeta. Tome je pridonijela i Busheva ratna retorika. U njoj se miješalo religijsko mesijanstvo s političkim diskursom neokonzervativizma. U tom pogledu ideologija neokonzervativizma i neoliberalizma u politici može se samo uvjetno smatrati novom matricom čitave zapadnjačke civilizacije. Razlog valja vidjeti u tome što se poštivanje individualne slobode, ljudska prava, tržišna ekonomija i privatizacija javnoga ili zajedničkoga dobra proglašavaju najvišim vrijednostima modernosti. No, suspendiranje nekih temeljnih građanskih prava u ime nacionalne (državne) sigurnosti u borbi protiv terorizma u Americi, veće kontrole stanovništva koje provode tajne policije i mnoge druge popratne posljedice sve manje slobodnoga života u liberalnim demokracijama Zapada još ni u kojem slučaju nemaju karakter unutarnjega terora države nad svojim državljanima/građanima. Olako dovođenje u svezu totalitarnih vladavina 20. stoljeća, osobito njemačkoga nacizma kad je riječ o nekim manifestacijama ideologije kao mita i propagande, nedostatni su dokazi. Oni su čak i nedovoljno inventivni da bismo podržali priču o vječnoj biti i promjenjivim formama tzv. „invertiranoga totalitarizma“. Korporativni kapitalizam u globalnome poretku predstavlja najvišu fazu društvene organizacije moći. On je stvarna prijetnja za gubitak suverenosti nacija-država modernoga doba, a ne nikakva obnova ili uskrsnuće tzv. totalitarnih sablasti. Ono što su Hegel i Marx analizom korporacije kao objektivnoga duha i sfere političke vladavine kapitala s onu stranu opreka društva i države prepoznali u ideji razvitka svjetske povijesti postaje sada odlučujuće. Politika se u totalitarizmu pojavljuje brahijalnom silom i brutalnom moći uspostave izvanrednoga stanja. U današnjem globalnome poretku moguće je govoriti, doduše, o permanentnome globalnome ratu. Ali takva situacija ne svjedoči o ratovima totalitarnih carstava za prijestoljem i hegemonijom poput Ratova zvijezda. Da bi totalitarizam djelovao u onome što je od njega preostalo, a to je očito nešto što određuje nadomjesne strukture ideologije, primjerice, političke religije u slučaju islamizma kao džihadizma ili obnove neofašističkih pokreta zbog krize suverenosti nacija-država u Europi, te imigracije kao glavnog problema 21. stoljeća, kako je to proročanski predskazala Hannah Arendt (Agamben, 2000: 15-28), potrebno je da se terorizam i totalna kontrola sjedine u globalnom izvanrednome stanju. I to onome koje dokida demokraciju kao takvu u svim njezinim pravnim aspektima, a ne tek u privremenom suspendiranju građanskih prava, između ostalog u kontroli zračnoga prometa i virtualnih života svojih građana na „društvenim mrežama“. Ako toga nema, nema ni razloga za paniku. Totalitarizam je faktički mrtav, izuzmemo li Sjevernu Koreju, a simbolički živ ponajviše u različitim kulturalnim fantazmama sprege terora i logora u suvremenom svijetu.    
         Na kraju preostaju samo Bog i vino, rekao bi Béla Hamvas. U ovom slučaju od totalitarizma preostaju samo tajne policije i tehnosfera. Ali, nije li taj preostatak zapravo dokaz da trebamo napustiti korištenje ovoga pojma i prepustiti ga povjesničarima koji su, usput rečeno, u posljednje vrijeme napisali neke od najboljih studija o totalitarizmu polazeći od uvida u bogati empirijski materijal, arhive Partije, tajnih policija i drugih državnih institucija u 20. stoljeću (Furet, 1997; Kershaw, 2000; Bracher, 1987)? Ovo bi bilo naprosto još jednom iluzijom. Ali ne više prošlosti, kako glasi naziv knjige Fureta o komunizmu kao ideji i ideologiji te njegovim promašajima u 20. stoljeću, već posve neizvjesne budućnosti. Prošlost nije ekskluzivna stvar historije kao što budućnost ne pripada jedino futurologiji. U oba slučaja radi se o suočavanju s aktualnim traumama povijesti u neposrednoj sadašnjosti. Historija nam u preciznijem uvidu u nastanak i funkcioniranje poredaka vladavine totalitarizma mora tek pripremiti teren za nove interpretacije. A one nisu tek revizija postojećih znanja, nego ponajprije nastojanje da se crimen prošlosti dostojno „odradi“. Tako je to istaknuo Theodor W. Adorno u raspravi o denacifikaciji njemačke kulture (Adorno, 1977: 555-572). Odrađivanje povijesti označava mučan proces moralne i političke katarze naroda i pojedinačnih sudionika traumatičnih događaja iz prošlosti. Bez toga nije moguć proces normalizacije života.
         Totalitarizam se pojavio već nekoliko puta uskrsnut iz pepela u 20. i 21. stoljeću. Prvi je put to bilo 1970-ih godina. Nakon pojavljivanja kapitalna tri sveska knjige Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulag u Francuskoj dolazi do rascijepa unutar neomarksističke ljevice oko pitanja tumačenja staljinizma i njegova utjecaja na međunarodni radnički i socijalistički pokret poslije drugog svjetskoga rata. Aronova analiza totalitarizma i novi francuski filozofi koji maoizam i trockizam nadomještaju liberalizmom i odbacivanjem marksizma odigrali su ključnu ulogu u premještanju polja kulturalne borbe. Drugi put se obnova teorijskoga interesa za analizom totalitarizma, posve razumljivo, desila 1990-ih godina i to gotovo posvuda u svijetu. Nakon poraza komunizma u istočnoj Europi i ulaska u doba globalne neoliberalne paradigme, postalo je iznimno važno razračunati se s nasljeđem realnoga socijalizma, otvoriti arhive tajnih policija, izvršiti moralnu i političku lustraciju nad pripadnicima i organizatorima državnoga terora, te naposljetku prokrčiti put budućnosti bez strahotnih mrlja prošlosti. Treći val obnove interesa za totalitarizmom upravo „ovdje“ i „sada“ u drugom desetljeću 21. stoljeća više nije povezan s pitanjem razračunavanja s „crnom knjigom komunizma“. Naprotiv, čini se da smo iznova suočeni s drugom vrstom straha i prijetnje. To je ono što dolazi s neofašističkim pokretima. Revizionizam povijesnih događaja zacijelo predstavlja dugoročnu opasnost. Novim generacijama u cijeloj Europi danas postaje uzorom mistika krvi i rata ukorijenjena u fašističkome preziru demokratske tolerancije. To se ne smije olako shvatiti. Povratak mita o ugroženoj rasi/naciji/kulturi ima svoje pristalice u masovnome društvu prezira Drugoga. Problem ipak ne leži tek u ekonomskoj krizi ili razočaranju u predstavničku demokraciju s uvijek istim krugom vladavine elita bez odgovornosti za zajednicu. Stoga ovo razmatranje o totalnoj kontroli i tehnosferi, koliko god se činilo nužnim za razumijevanje fenomena protuprosvjetiteljstva u nasrtaju na ideje slobode, jednakosti i pravednosti, mora imati u vidu da je polazište za kritiku totalitarizma uvijek konkretna situacija, a ne apstraktni niz pojmova u teorijskome eksperimentu.   

Zaključak

         Zašto se u naše doba nadomjeska, hibridnosti i neodređenosti, doba političke entropije i kaosa, neprestano govori o povratku religije, ideologije, totalitarizma u nekoj novoj formi? Je li to znak da su se iscrpile zalihe prosvjetiteljskoga projekta od Kanta do Habermasa, ono bezgranično povjerenje u um i njegove javno objelodanjene svrhe? Vidjeli smo da je totalitarizam neoperabilan pojam. Teško je s pomoću njega dohvatiti složenost zbilje u modernim društvima i njihovim novim načinima egzistencije u doba vladavine tehnosfere. Pluralnost i heterogenost tog pojma obuhvaća i fašistički mit o vječnoj naciji kao primordijalnome razlogu dokidanja i prevladavanja liberalnog shvaćanja povijesti, nacističku rasnu eugeniku s vrhuncem u genocidu nad Židovima u Auschwitzu, kao i staljinistički komunizam totalnoga terora u ime jednakosti u Gulagu. Nemoguće je olako izjednačiti sličnosti između ta tri tipa povijesno uspostavljenih poredaka vladavine u 20. stoljeću ako su razlike neporecive. Za razliku od danas popularne kritike esencijalističkih teorija totalitarizma u djelima Hannah Arendt, Raymonda Arona, Franza Neumanna i Carla J. Friedricha, u ovoj knjizi sam pokušao braniti postavku da je njihova neprocjenjiva zasluga što su otvorili problem filozofijsko-političkoga razumijevanja moderne i njezine aporije. Kako je ujedno moguće govoriti o singularnosti djelovanja totalitarne vladavine bez presedana u prethodnoj povijesti ideja i ujedno koristiti se svim blagodatima moderne od novih tehnologija do novih medija? Nema dvojbe da sustav logora ne bi bio moguć ni u Njemačkoj niti u SSSR-u bez moderne birokratske organizacije života s onu stranu liberalnoga shvaćanja države i društva. Ali isto tako taj biopolitički stroj masovnoga uništenja etničkih skupina i klasa bio bi nesvrsishodan u svojem brutalnome iracionalizmu bez svojevrsne „ekonomije smrti“ kao početka izgradnje „novoga društva“, „nove države“, „novoga svijeta“.          Revolucije i teror nisu, dakako, tek posebnost 20. stoljeća. Ali tek će s procvatom moderne u tehničkome smislu riječi revolucionarni teror i nacistički plan istrebljenja Židova postati singularnim događajem mogućim tek i jedino s totalitarnim zahtjevom uništenja modernoga nasljeđa prosvjetiteljstva. Aporija je u tome što su totalitarni pokreti istodobno nastavak i kraj moderne u svim njezinim bitnim aspektima. To je implicitno bilo iskazano već u prvoj značajnoj studiji nakon II. svjetskoga rata o propasti programa i projekta prosvjetiteljstva kao unutarnje biti moderne, u djelu Theodora W. Adorna i Maxa Horkheimera Dijalektika prosvjetiteljstva (Adorno i Horkheimer, 1988). Početak ideje svrsishodne povijesti kao razvitka uma u povijesti može se datirati upravo u jezgri prosvjetiteljstva u Kanta. A kraj tog procesa očigledno pripada dolasku doba totalitarizma u 20. stoljeću. Apokalipsa nije dovršena tek porazom Hitlera 1945. godine. Problem je u tome što se kraj moderne pojavljuje tek krajem ideje komunizma kao ideologije terora i logora 1989. godine. A to znači da više ne možemo uopće nastavljati bez poteškoća kako s pojmom moderne tako još više s govorom o totalitarizmu. Ono što je preostalo od svega toga dovedeno je do „zida vremena“ u globalnome poretku svjetske povijesti. Povratak religije, ideologije, totalitarizma otuda nije ništa neočekivano u vremenu krize uma i njegove svedenosti na logiku tehno-znanstvenoga napretka. Nije, naravno, tehnika nikakav uzročno-svrhoviti poredak koji je doveo do sve većega porasta protuprosvjetiteljskih pokreta u 21. stoljeću. U vremenu političke entropije i kaosa kao novoga poretka složenosti (complexity) ne možemo više nastavljati s istim zastarjelim mentalnim mapama u objašnjenju novih fenomena.
         U slučaju obnove i povratka totalitarizma to je osobito razvidno, kao što smo to pokazali, kad se pod svaku cijenu želi dokazati da i politički islam i američki korporativni poredak političke oligarhije ulaze u sivu zonu tzv. „novoga totalitarizma“. Bez sinteze ideologije, terora i logora, te totalne kontrole nad onim što je preostalo od suverenosti države i autonomije društva totalitarizam više nema ni pojmovnu niti opravdanost u složenim mrežama stvarnosti. I upravo stoga što se njegov sadržaj formalno proširuje, a forme realno preobražavaju u nešto krajnje neodređeno poput korporativnoga društva/države kontrole, moguće je jedino uspostavljati neprestano nove analogije zbog toga što ideologija postaje kulturom, teror globalnim terorizmom „autoimunoga sustava“ (Habermas i Derrida, 2003), a totalna kontrola djelatnošću osamostaljenih tajnih policija. Sve nečemu nalikuje iz prošlosti upravo stoga što je singularnost nadomjeska u suvremeno doba bez svojeg subjekta i bez supstancije.
         Doba totalitarizma jest prošlo (ne)svršeno vrijeme. Što još ovo treba značiti? Da nismo sigurni u ono što dolazi, pa svoju sumnju u cijelu priču o totalitarizmu ostavljamo otvorenom za posljednja rješenja? Možda bi se i tako moglo argumentirati upravo zato što otvorenost povijesti pretpostavlja neizvjesnost mogućnosti novih događaja. No, ako to pretpostavljamo, tada otklanjamo bilo kakvu mogućnost izvornosti „novoga“. O tome je uvjerljivo u svojoj političkoj antropologiji ostavila zapise Hannah Arendt, pokušavajući obraniti ime i čast političkoga događaja pred totalnim zahtjevom kraja moderne za homogenošću i ujednačenjem svega što jest pod vladavinu fabrikacije života samoga. Ovo se danas čini još jednim pokušajem aktivne utjehe. U svakom slučaju, totalitarizam se ne vraća u povijest jer bi to značilo da povijesti više nema svoju mogućnost otvorenosti. A ono što je u svemu iskazanome ravno čudovišnome obratu bilo bi otkriće da budućnost nije ništa drugo negoli oživljavanje (revival) nečega što je imalo u prošlosti značajke totalno neljudskoga plana izvršenja jedne moći s onu stranu čitave svjetske povijesti. O čemu je riječ? Zacijelo ne o ideji apsoluta kao zla izvan povijesti. Totalitarna je vladavina prije svega moć neljudskoga koja zahtijeva tehničku realizaciju brutalne ideologije i njezina terora u koncentracijskim logorima. Umjesto slobode, totalitarizam je zagovarao apsolutnu moć pokornosti čovjeka Vođi, Partiji, Povijesti, Revoluciji, Prirodi, riječju, nužnosti umjesto mogućnosti, racionalnoj mahnitosti umjesto stvaralačkoga postajanja onoga što izmiče svakoj kontroli.
         Što, naposljetku, od svega toga preostaje? Na pitanje, ali i odgovor koji je prvi na taj način postavio Agamben u djelu Ono što ostaje od Auschwitza (Agamben, 2008), nalazimo se u zatvorenome krugu rješenja. Ne ostaje, naime, ionako ništa drugo negoli neki nedjeljivi ostatak s kojim buduće reinterpretacije apsolutnoga zločina već uvijek računaju. Radi se o singularnome događaju u povijesti čovječanstva. Događaj se ne ponavlja upravo stoga što je njegova ponovljivost ono što se zbiva u metamorfozama zla kao političko-tehničkoga problema kraja povijesti. Ostaje ono što je daleko od svake pouke našim suvremenicima, gdje prošlost ne da nije samo odrađena na dostojan način, nego se traumatski može preokrenuti u reviziju povijesti ako se sam događaj mistificira, proglašava neiskazivim ili, pak, sklanja u muzealiziranje povijesti. Totalitarizam pripada prošlosti. Ali njegovi ostaci progone nas uvijek onda kada znamo da iza prezira demokracije stoji alternativa u vjeri da nas može spasiti samo poredak čvrste ruke i „Veliki Drugi“ totalne kontrole. Primo Lévy je u knjizi Zar je to čovjek? hladno i precizno dao dijagnozu totalitarne vladavine nacizma, što vrijedi za sve slične poretke. Ne postoji više tlapnja o „ljudskoj prirodi“. Ono što postoji jest neljudsko kao uvjet mogućnosti preživljavanja u logorima kada ravnodušnost na tuđe patnje postaje normalnom patologijom svakodnevice. Nikakvi etički imperativi ovdje ne pomažu. Još manje religiozne utjehe u onostranosti. Totalitarizam je ipak i prije svega moderni politički pokret i poredak jedne moći s kojom se treba razračunati na autentičan politički način. Sve drugo nepovratno klizi u patetiku i nemoć.         






[2] Furetova i Nolteova analiza uloge terora u totalitarnim poretcima fašizma, nacizma i komunizma izbjegava puki komparativni pristup (Furet, Nolte i drugi, 2004). To znači da se usporedbe ne pokazuju toliko presudnima koliko je mnogo važnije izvesti ono što možemo nazvati singularnošću pojave. Jedinstvenost je revolucionarnoga terora u tome što sjedinjuje pojam nasilja i povijesnoga poslanstva ideje jednakosti. U ime „diktature proletarijata“ teror nad tzv. reakcionarnim klasama i njihovim subjektima/akterima postaje legitiman jer proizlazi iz „objektivne istine“ povijesti. S druge, pak, strane, nacistički teror usmjeren na etničku skupinu Židova vezan je uz antisemitske fantazme o svjetskoj uroti židovstva protiv njemačke nacije. Vidljivo je da se teror ne može izvesti iz politike kao takve. Ideologija mu podaruje gotovo metafizičko opravdanje. Upravo stoga govor o političkome teroru u kontekstu totalitarnih poredaka 20. stoljeća zahtijeva ispravak. Nije riječ o političkome utemeljenju logora za zatočene neprijatelje poretka. Ovdje je posrijedi čin bespravlja kojim se iz logike izvanrednoga stanja teror pojavljuje kao policijska metoda istraživanja neprijatelja. Tajne policije bave se terorom i logorima (Gestapo, NKVD). Rat je, pak, u nadležnosti regularne vojske. Ta podjela nadležnosti u oba je slučaja zorni dokaz da totalitarizam nije samo vladavina nasilja i brutalnosti bez mogućnosti pravne zaštite. Mnogo je gore u svemu tome što se totalitarizam smatra „revolucionarnim pokretom“ koji odgovara na političke zahtjeve mase i stoga se cinično naziva „narodnim demokracijama“ kad je riječ o komunizmu i „socijalizmom jedne nacije“ kad je riječ o nacizmu. 

Pokreće Blogger.