C.G. Jung: Jobova patnja


Knjiga o Jobu postavlja toga pobožna i čestita čovjeka, kojega je Gospodin tako teško unesrećio, na jarko osvijetljenu pozornicu gdje svoj slučaj predstavlja očima i ušima svijeta. Zapanjujuće je s kojom lakoćom, upravo bezumno, Jahve podliježe utjecaju jednoga od svojih sinova, sumnjajućoj misli, postavši nesiguran u Jobovu vjernost. Zbog svoje osjetljivosti i nepovjerljivosti sama mogućnost sumnje bila je dostatna da ga razgnjevi i potakne onu osobitu dvoličnost koju je već iskazao u edenskom vrtu, kada je prvim roditeljima pokazao stablo spoznaje dobra i zla, istodobno im zabranivši da sa njega jedu. Na taj je način ubrzao Pad, koji očito nikada nije planirao. Slično tome, njegov vjerni sluga Job bio je podvrgnut okrutnoj moralnoj kušnji, posve bezrazložno i bez ikakve svrhe, premda je Jahve bio uvjeren u Jobovu vjernost i postojanost, a mogao se, dapače, u to uvjeriti i izvan svake sumnje da se samo utekao vlastitu sveznanju. Zašto je onda uopće nametnuta kušnja nemoćnom stvoru i zašto oklada bez uloga s bezobzirnim klevetnikom? Doista, lakoća s kojom Jahve prepušta svoga vjernog slugu zloduhu i bez ustručavanja ili milosti ga pušta da padne u ponor tjelesnih i moralnih patnji nipošto ne predstavlja prosvjetljujuć postupak. S ljudskoga stajališta, Jahvino je ponašanje toliko gnusno da se moramo zapitati ne postoji li možda iza svega neki skriven motiv. Ima li Jahve neki skriven otpor spram Joba? To bi objasnilo njegovo popuštanje Sotoni. No, što ima čovjek, a da Bog to nema? Zbog svoje malenkosti, neznatnosti i nemoći u odnosu na Svesilnoga, on ima, kao što smo već napomenuli, nešto razvijeniju svijest temeljenu na promišljanju o sebi samome. Kako bi preživio, on uvijek mora imati na umu svoju nemoć. Bog nema potrebe za takvim samopropitkivanjem, budući da za nj ne postoji nepremostiva prepreka koja bi ga prisilila na oklijevanje i promišljanje sebe samoga. Je li se u Bogu javila misao o tome da je svjetlo u čovjeku neusporedivo manje, ali koncentriranije od svjetla Jahvina? Takva ljubomora mogla bi objasniti njegovo ponašanje. Bilo bi posve shvatljivo da je takvo neočekivano skretanje od definicije pukoga “stvorenja” izazvalo njegove božanske sumnje. Ljudska su se bića prečesto ponašala protivno pravilima. Čak i njegov pouzdani sluga Job mogao je nešto skrivati u rukavu. ... Odatle Jahvina iznenađujuća spremnost da, unatoč vlastitoj prosudbi, poklekne pred Sotoninim klevetama.

Job je smjesta bio lišen svojih stada, sluge su mu bile poklane, sinovi i kćeri pobijeni pijavicom, a on sâm bio je pogođen bolešću i doveden na rub smrti. Kako bi ga se posve lišilo spokoja, njegova žena i stari drug okrenuli su se protiv njega, svi redom govoreći pogrešne stvari. Njegova opravdana pritužba nije naišla na odjek kod suca toliko slavljenog zbog svoje pravednosti. Jobovo je pravo odbijeno kako ništa ne bi ometalo Sotoninu igru.

Valja imati na umu da se ovdje zlodjela brzo izmjenjuju: pljačka, ubojstvo, umišljajno nanošenje tjelesne ozljede i uskraćivanje pravednoga suđenja. To dodatno pogoršava činjenica da Jahve ne pokazuje nikakvu milost ili suosjećanje, nego samo bezobzirnost i okrutnost. Nesvjesnost ga ne opravdava, budući da je očito prekršio barem tri od deset zapovijedi koje je dao na brdu Sinaj.

Jobovi drugovi čine sve kako bi produbili njegove moralne patnje – umjesto da onome kojeg je Bog perfidno napustio pruže svoju toplu podršku, oni i odviše ljudski – što će reći na najgluplji mogući način – moraliziraju i “snužđuju mu lice”. Tako mu uskraćuju čak i posljednju utjehu ljudske suosjećajnosti i razumijevanja, stoga se ne možemo oteti dojmu da je posrijedi opća zavjera.

 Nije posve jasno zašto su Jobove muke i božanska oklada iznenada prekinute. Besmislena se patnja mogla nastaviti sve do Jobove smrti. Međutim, valja nam obratiti pozornost na pozadinu zbivanja. Naime, moguće je da je iz te pozadine izronilo nešto kao kompenzacija za Jobove nezaslužene jade – nešto spram čega Jahve, čak i da je za to znao, nije mogao ostati ravnodušan. Bez Jahvina znanja i protivno njegovim nakanama, izmučeni, premda nedužni Job tiho se uzdignuo do vrhunske spoznaje Boga koju ni Bog sâm o sebi nije posjedovao. Da se Jahve utekao svome sveznanju, Job ne bi stekao tu prednost. Dapače, mnogo se toga također ne bi zbilo.

Job uviđa Božju unutarnju antinomiju, i u svjetlu toga otkrića njegovo znanje doseže božansku numinoznost. Mogli bismo pretpostaviti da mogućnost za to leži u čovjekovoj “bogolikosti” koju nipošto ne smijemo tražiti u ljudskoj morfologiji. Sâm Jahve spriječio je taj prijestup zabranivši pravljenje slika. Ustrajan u iznošenju svoga slučaja pred Boga i bez ikakve nade da će biti saslušan, Job je čvrsto ostao pri svome stvorivši tako upravo onu prepreku koja je prinudila Boga da razotkrije svoju istinsku prirodu. U tome dramatičnom klimaksu Jahve naglo prekida svoju okrutnu igru mačke i miša. No, ako je tko očekivao da će se njegov gnjev sada okrenuti protiv klevetnika, grdno se razočarao. Jahve i ne pomišlja na to da svoga odmetnutog sina pozove neka položi račun, niti mu pada na pamet da objašnjenjem svojih postupaka Jobu pruži barem moralnu zadovoljštinu. Umjesto toga, jezdeći na olujama i gromovima svoje svemoći, on se prezrivo obraća ljudskome crvu riječima: Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?"

U svjetlu navedenih Jahvinih riječi moramo se zapitati: Tko zamračuje koji promisao? Jedino što je ovdje mračno jest razlog zbog kojeg se Jahve okladio sa Sotonom. Job nipošto nije taj koji je nešto pomutio, a ponajmanje promisao, jer tome nema ni spomena u onome što slijedi. Koliko možemo vidjeti, oklada ne sadrži nikakav “promisao”, osim ako sâm Jahve nije ponukao Sotonu u cilju uzdizanja Joba. Naravno, sve je to moralo biti predviđeno u sveznanju, te se riječ “promisao” možda odnosi na vječno i apsolutno znanje. Ako je tome tako, Jahvino se ponašanje čini još nelogičnijim i posve neshvatljivim, budući da je o tome mogao prosvijetliti Joba, što bi naposljetku bilo pravedno i pravično. Takav scenarij stoga držim nevjerojatnim.

Čije su riječi bezumne? Pretpostavljam da Jahve ne misli na riječi Jobovih drugova, nego kori Joba. No, u čemu je Jobova krivnja? Jedino za što ga se moglo kriviti je njegov nepopravljiv optimizam i vjera u božansku pravdu. U tome je pogriješio, što dokazuju i Jahvine riječi. Bog ne želi biti pravedan; on se tek razbacuje silom. Job to nikako nije mogao prihvatiti, jer je Boga držao moralnim bićem. Nikada nije sumnjao u Božju silu, ali se s druge strane nadao i milosti. Međutim, već je ispravio svoju pogrešku ustanovivši Božju proturječnost, čime je ujedno prepoznao i Božju pravednost i dobrotu. Teško je, stoga, govoriti o nedostatku uvida.

Odgovor na Jahvin gnjev je, dakle, sljedeći: Jahve je taj koji zamračuje vlastiti promisao i koji ne posjeduje uvid. Obrušava se na Joba i krivi ga za vlastita zlodjela: čovjeku nije dopušteno o njemu imati mišljenje, a ponajmanje uvid koji ni sâm ne posjeduje.  Sedamdeset jednim stihom on proglašava svoju stvaralačku moć ispaćenoj žrtvi koja sjedi u pepelu, grebe svoje rane krhotinama i puna joj je kapa nadljudskoga nasilja. Jobu odista nije potrebna daljnja prezentacija te moći. Jahve je u svome sveznanju mogao znati koliko su neprimjereni bili njegovi pokušaji zastrašivanja u takvoj situaciji. Lako je mogao vidjeti da Job i dalje čvrsto vjeruje u njegovu svemoć te da u nju nikada nije posumnjao ili se poljuljao u svojoj odanosti. Sve u svemu, on je do te mjere neosjetljiv za Jobovu situaciju da ne možemo ne posumnjati u neki skriven motiv koji mu je važniji: Job je tek pozornica unutarnjega dijalektičkog procesa u samome Bogu. Iživljavanje na Jobu promašuje svaku svrhu i cilj, te je razvidno da je Bog zapravo posve zaokupljen sobom. Prenaglašavanje Božje svemoći i veličine nema nikakva smisla u odnosu na Joba, kojemu svakako nisu potrebna daljnja uvjeravanja, dok ono postaje razumljivo kada je posrijedi slušatelj koji u njih sumnja. Ta “sumnjajuća misao” je Sotona, koji se po završetku svoje opake meštrije vratio u očinska njedra kako bi ondje nastavio svoju podrivačku djelatnost. Jahve je morao uvidjeti da je Jobova odanost ostala nepoljuljana i da je Sotona izgubio okladu. Također je morao uvidjeti da je, prihvaćajući tu okladu, učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi svoga vjernog slugu natjerao da poklekne, ne ustežući se čak ni od čitava niza zločina. Pa ipak, u njemu se ne začinje kajanje, a osobito ne moralni zazor, nego mračna misao koja propitkuje njegovu svemoć. Na to je osobito osjetljiv, jer “sila” je izvanredan argument. No, sveznanje zna da se silom ništa ne postiže. Spomenuta misao odnosi se, naravno, na veoma neugodnu činjenicu da se Jahve dao zbuniti od Sotone. Tu svoju slabost Jahve nije posve osvijestio, budući da prema Sotoni pokazuje izvanrednu snošljivost i obzirnost. Sotonina je spletka očito hotimice zanemarena na Jobovu štetu.

Srećom, dok su se zla nizala, Job je ustanovio da nitko nije spomenuo njegovo pravo. Nadalje, shvatio je da je potezanje toga pitanja u danom trenutku bilo posve izlišno, budući da Jahve, zaokupljen svojim poslovima, očito nije pokazivao ni najmanje zanimanje za njegov slučaj. Sotona je, takoreći, morao nestati iz priče, stoga je bilo najbolje baciti sumnju na Joba kao čovjeka podrivačkih ideja. Problem je tako prebačen na drugi kolosijek, a epizoda sa Sotonom zaboravljena i zakopana u nesvjesnom. Promatraču nije posve jasno zašto se predstava vrhunaravne sile uprizoruje za Joba, kada je ona dovoljno veličanstvena i dojmljiva da bi uvjerila i širu publiku, a povrh svega samoga Jahvea, u njegovu nenadvladivu moć. Ne znamo uviđa li Job da Jahve takvim ponašanjem vrši nasilje nad vlastitim sveznanjem, no njegova šutnja i pokornost ostavljaju brojne mogućnosti otvorenima. Job nema drugoga izbora nego povući svoj zahtjev za pravdom, stoga odgovara riječima navedenima na početku: “Rukom ću svoja zatisnuti usta.”

U njega nema ni traga mentalnoj rezervaciji – zapravo, njegov odgovor odstranjuje svaku sumnju u potpunu i bespogovornu pokornost božanskoj sili. I najsitničaviji tiranin bi s time bio zadovoljan i siguran da se njegov sluga – pa makar od samoga straha, ako ne zbog neupitne odanosti – neće još dugo usuditi ni pomisliti na nešto što se gospodaru ne bi svidjelo. Veoma je čudno da Jahve takvo što ne zamjećuje. On je posve slijep za Joba i njegovu nevolju. Čini se kao da umjesto Joba ima drugoga neprijatelja, nekoga moćnijeg i vrednijeg izazova. To je očito iz njegova dvaput ponovljena poziva: Bokove svoje opaši k’o junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči.

Valjalo bi nam odabrati upravo groteskne primjere kako bismo ilustrirali nesrazmjer između dvaju protivnika. Jahve u Jobu vidi nešto što ne bismo pripisali čovjeku, nego Bogu, odnosno jednakost po moći, zbog čega je okupio cijelu svoju silnu mašineriju i paradirao njome pred neprijateljem. Jahve je Jobu pokazao svoju sumnjičavu stranu koja mu je odvratna jer je njegova i koja ga smjerno i kritički motri. On je se boji, jer jedino sučeljavanje s nečim zastrašujućim dopušta uvid u nečiju snagu, domišljatost, hrabrost, nepobjedivost, itd. Ali, kakve to sve ima veze s Jobom? Vrijedi li lavu plašiti miša?

Iz: Odgovor Jobu, prevela Julijana Štrok, Fabula nova, Zagreb, 2007.


Pokreće Blogger.