François Chirpaz: O Bergmanu

Sjećanju na Janine


Vitez: „Želim znati. Ne želim vjerovati. Ni pretpostavljati. Nego znati. Želim da mi Bog pruži ruku, da mi otkrije svoje lice, da mi govori.“
Smrt: „Ali on šuti.“
Vitez: „Dozivam ga u noći, ali ponekad je to kao da nema nikoga.“
Smrt: „Možda nema nikoga.“
Vitez: „Onda je život bezrazložan strah. Nitko ne može živjeti sa Smrću ispred očiju a znajući da je sve ništavilo.“
Smrt: „Većina ljudi ne misli ni na Smrt ni na ništavilo.“
Vitez: „Jednog dana se ipak nađu na krajnjem rubu života i gledaju prema Noći.“
(„Sedmi pečat“)


Sara: „Gledao si se u zrcalo, Isak? Ne? Onda ću ti pokazati na što si nalik. Ti si stari pajac koji će uskoro umrijeti i koji se straši. Ja imam cijeli život pred sobom. Vidiš, ipak sam te uspjela povrijediti.“
Isak: „Ne, nisam povrijeđen.“
Sara: „Da, povrijeđen si jer ne podnosiš istinu. (...) Pogledaj se još jednom u zrcalu. Ne, ne odvraćaj pogled.(...)
Isak: „To toliko boli.“
Sara: „Ti koji si umirovljeni profesor, trebao bi znati zašto to boli. Ali ti to ne znaš. Jer iako znaš gomilu stvari, u osnovi ne znaš ništa.“
(„Divlje jagode“)


„Treba naučiti živjeti, vježbam to svakoga dana. Moja najveća zapreka: ne znam tko sam; onda pipam poput slijepca. Kad bi me netko volio takvog kakav sam, možda bih se usudio pogledati se u lice.“
(„Jesenja sonata“)


Može li se ljudsko biće još zadržati u životu ako se usudilo, makar jedan jedini put, podnijeti pogled u zrcalu koje mu je pruženo, onako kako je to u Divljim jagodama? Može li podnijeti sliku koju tu otkriva o sebi, a ipak nastaviti živjeti? Zar takvo pitanje uistinu ne bi bilo ono koje nas vodi u samo središte Bergmanovog djela?

Film ne može gospodariti slikom, treba mu scenarij. Iz filma u film dosjetka se mijenja, pitanje ipak ostaje isto. Vašarski glumci na beskonačnoj cesti, nastupi svake večeri (Noć vašarskih glumaca), vitez na povratku iz križarskog rata (Sedmi pečat), stari liječnik na putu posveti čitavog životnog puta (Divlje jagode), glumica zazidana u tišinu svoje neuroze (Persona), dvije sestre zatvorene u sobi hotela u nepoznatom gradu (Tišina), tri žene oko kreveta u kojemu se jedna druga zapućuje u smrt (Krici i šaputanja), jedna žena licem u lice sa samom sobom kroz noć suočavanja s majkom (Jesenja sonata)...

Jedno je čuvstvo, uvijek ista priča: putovanje na koje je, htjelo-ne-htjelo, odvedeno biće tamo gdje ne želi, ali tamo gdje mu je doći, licem u lice sa sobom, pitanju koje svojom žestinom kida lanac izvjesnosti koje su, dotada, sačinjavale umirujuće postolje njegova postojanja. U ovako ispruženu zrcalu nema slike koja ojačava samoljublje. Sasvim suprotno, takvo zrcalo iznenada čini trošnim taj lanac izvjesnosti. Odavalac sakrivenog lica, od kojega je prisiljen na taj ogled, vodi na taj način baš trenutku istine. To boli jer je onda postojanje prisiljeno na ogledanje samoće.



Na ogled zrcalu

Svaka od priča koju pripovijeda Bergman vrti se oko susreta, iznenadnog slučaja u kojem je biće jednim potezom stavljeno u iznenadnu blizinu sebe sa sobom, prisiljen, usprkos sebi, držati pogled na samom sebi i na ono što je mogao do tada učiniti od svoga života. Možda je vrijeme mladosti bilo sretno vrijeme budući bez pitanja. Vrijeme u pravcu kojega možemo maštati, ono iz divljih jagoda. U tom vremenu divljih jagoda možda je svatko mogao vjerovati da je jednostavno živjeti i voljeti jer je jednostavno pustiti se bezbrižnosti. Premda saga koju pripovijeda Fanny i Alexandre pušta na vidjelo najoprečnije uspomene: s jedne strane sretno djetinjstvo, s druge strane, djetinjstvo povrijeđeno okrutnošću očuha.

Jedanput ispred zrcala pitanje je dakle nemilosrdno a pita nismo li, napokon, u životu nepismeni, u pomankanju znanja o prvim mucanjima osjećaja, nesposobnostima voljenja, iskazivanja ljubavi i njezinog življenja, kao oni parovi koji se razdiru u Prizorima iz bračnoga života.

Zna li ljudsko biće voljeti? I zna li što je to živjeti? Jesmo li ikad završili izlaziti iz trbuha svoje majke da bismo živjeli život kao odrasli? Čim se rasprsne lanac sigurnosti i izvjesnosti počinje dugi i bolni put koji vodi tom času, od svih najnepodnošljivijem, onom času tjeskobe, vučjem času: času kad se čovjek otkriva u životu, sam, bez ikoga okolo, u svijetu tišine. Trenutak tišine, vrijeme samoće kad se svijet i život čine lišeni smisla.

Ali kako prebivati tamo, bez snova, kao Frost (Noć vašarskih glumaca), kad se od tog dugog umora od života može rasteretiti dolazeći ponovno spavati u trbuh svoje majke? Kako, obrnuto, ne primijetiti da je taj put također rasvijetljen navještavajućim munjama mira i izmirenja, onako kao u Čarobnoj fruli? To je Mozart, Bach, Beethoven, to je muzika riječju koja probija ovu noć. A lice nevinosti i mira čiji povratak skandira prikazivanje Čarobne frule ne odgovara li, u kontrapunktu, Frostovom licu izmučenom tjeskobom? Vučji čas možda nije posljednji čas vremena u postojanju.

Sve je milost“ piše Bernanos na kraju dugog puta u noć svoga seoskoga župnika. Trebalo bi da sve bude milost u pogledu u kojem bi  Bergman uputio na put ljude na zemlji. Pa ipak to se dotiče mnogih repriza, u procvatu ljubavi u finalu Čarobne frule, u prošaptanom Karininom zahtjevu, Krici i šaputanja, u Evinom pismu, napokon: „ Ali, usprkos svemu, nadam se da nisam sve ovo otkrila nizašto. Ipak postoji vrsta milosti. Želim govoriti o toj nečuvenoj mogućnosti da imamo moć da se zauzmemo jedni za druge, da se ispomažemo, svjedočimo o nježnosti.“ Jesenja sonata dovršava se ovim pozivom.

Ne bi li to bila točka koje se treba držati e da bi se čuo duboki ritam koji skandira ovo djelo? Ne bi li to bila točka ritma koji treba čuti da bi se ušlo sa sobom u labirint koji ljudsko biće prolazi u patnji, satrveno otkrićem koje čini da se veo prividnosti podere a maska uništi, prekinuto besanicom što ga prisiljava da trpi vučji sat? Tu je za susresti krhko ali ipak živo biće, živo izvanrednom snagom koja ga usprkos svemu čini prebivajućim u životu. Kao u svakom od velikih tragičnih djela, od Eshila i Sofokla do Kafke, središnja osoba svakog od ovih filmova ne popušta izazovu da pobjegne u samoubojstvo. Slomljena tjeskobom i satrvena patnjom, ipak pristaje prebivati u životu, kao da bi joj još jedna riječ mogla doći odnekud. Ili od nekoga. Putanja je duga i bolna od trenutka licem-u-lice sa zrcalom koje čini da se slome maske izvjesnosti, do trenutka vučjeg časa i do očekivanja vrste prolaza kroz zatvorske zidove samoće. U očekivanju vrste milosti? Milosti kojom bi bilo moguće imati pristup ako smo u stanju, barem onako kako to čini Eva u pismu svojoj majci, tražiti oprost za toliko prouzrokovanih patnji.

Kidanje maske

Sve dakle započinje s cijepanjem maske i kidanjem lijepog izgleda. I nije jedino Isaku upućena Sarina riječ: ona je upućena osobi koja, u svakom filmu drži središnje mjesto, onomu kojemu se dogodi, na najneočekivaniji način, na zavoju ceste, susret koji razbija nešto suštinsko u njegovu životu. „Gledaj svim svojim očima, gledaj!“  takorekućnaređuje zrcalo. A ipak nalog je potpuno drugi od onoga koji bijaše dat u tom obliku heroju Julesa Vernea neposredno prije njegove kazne. Nalog krvnika naime ostavlja Michelu Strogoffu mogućnost da sačuva neke slike svijeta prije nego što u opekotinama očiju izbriše pogled. Sarin nalog nije poziv na pregledavanje površine stvari, niti čak na susret dragih lica unaokolo. Ona otkriva, na brutalan način, sliku koja nam je ustvari uvijek najslabije poznata, onu našega vlastitoga lica, hoće reći nas samih.

Pruženo zrcalo bez pokazane susretljivosti, na brutalan način; što je htjelo do tada biti skriveno i nepriznato: to je samo ljudsko biće u osnovi. Ono što se ne usudi priznati, a naročito samome sebi. To zrcalo, to je drugi koji ga drži, ili ga barem zastupa. Sara drži zrcalo. Ali lice Frosta, klauna, za Alberta je (Noć vašarskih glumaca) poput zrcala. Za Mariannu (Divlje jagode), to je par susretnut na cesti koji se bestidno razdire, a njoj pušta vidjeti što je njezin vlastiti par na putu postati. Za viteza Bloka (Sedmi pečat) to je lice izobličeno okuženim, a i sama Smrt koja mu predlaže da igraju šaha. Jedan drugi je dakle raznolik u to ime. Ali to je, uistinu, povratak prema samomu sebi, poput skidanja do gola istine o svom vlastitom životu.

Tko se ne pretvara? Kaže legenda koju Rouault upisuje ispod figure klauna svoga Miserere: žestok pogled jer otkriva najedanput onomu koji se usudi izdržati mu jakost, ono što je od vela kojega razapinjemo iznad stvari i od maske koju stavljamo na lice. Da bismo činili obmanu nad stvarima, nad svijetom i nad životom. Uistinu nad nama samima.

Ako zrcalo onim što otkriva naudi jako, onda je to licem u lice odjeknulo kao prijevara: ona života vođenog do tada. Na volju je dati zamjenu, svatko se nada nasamariti obmanjujući druge. Ali u vremenu skidanja do gola kidanjem maske dosegnuta je točka bez povratka. Nema više lijepog izgleda, nema više svijeta osim socijalne situacije u kojoj se svatko želi smjestiti. Na krajnjoj granici života potrebno je usuditi se pogledati sa strane noći, kao što vitez sedmog pečata mora priznati smrt. Ona mu kaže: „Većina ljudi ne misli ni na smrt, ni na ništavilo“. „Jednog dana ipak“, odgovara on, „nađu se na krajnjoj granici života i gledaju prema Noći.“

Zanimanja koja aktivnost ljudi tka uz mnogo troška e da bi ispunila njihovu egzistenciju (ono što je Pascal bio imenovao razonodom) ne prispijevaju više učiniti čujnim pitanje koje ih gnjavi. Obrnuto, čim to pitanje prispijeva biti čujnim, ono napukne masku. I tek se tada dopusti vidjeti stvarno lice ljudskog bića: ono jadnog i krhkog bića, usprkos svim alibijima njegove socijalne naočitosti. Tako, kao kad stane curiti boja šminke s Johanovog lica, ili pak kao kad se lica stave, posljedicom lukavstva velikog kuta, blistati tako rekuć za gozbe u dvorcu: lica ljudi i žena transformiraju se u glave ptica grabežljivica (Vučji čas). Pod maskom se krije krhko biće, a koje ne može podnijeti da to zna. U Fellinijevom svijetu lica također nose maske. Ali, kod Fellinija skidanje maski ne vodi nemilosrdnom skidanju do gola egzistencije, jer, ispod maske još je drugih maski koje se pojavljuju poput igre bez kraja.


Egzistencija u svojoj nagosti

Bergmanov film je skidanje egzistencije do gola, trenutak otkrivanja i priznavanja njezine krhke prirode. Zašto se ljudsko biće pretvara na način kao da ne zna za to ako već ne sluti  krhkost koju ne može podnijeti, koju ne može, niti želi vidjeti, niti sebi priznati. To jedino mogu jednostavna bića kao Jof i Maria, par lakrdijaša (Sedmi pečat), ili kao Ana, služavka u Kricima i šaputanjima. Dovoljno jednostavni da ih se prihvati takvima kakvi jesu, u očevidnosti naivne vjere a koja zna činiti geste dobrote. Takva lica su bez maske, kao što je ono djevojčice u kojoj prebiva Mozartova glazba (Čarobna frula), kao što su to lica djece, sve do Fannynog (Fanny i Alexandre). Djevojčica iz Čarobne frule živi. Ona se pušta uznemiriti i umiriti redom, živi životom glazbe ne tražeći dati ikome krivi trag. Svako od ovih jednostavnih bića pušta se nositi od života kao očevidnosti koju ništa ne uspijeva uzdrmati. Živo od te nevine težine a koju jedino djeca i oni koji su znali dospjeti do jednostavnosti dobrote poznaju.

Dokaz da je moguća vrsta milosti su djeca koja je dodjeljuju ili pak oni koji su znali, u svom odraslom životu, sačuvati duh djetinjstva. Djetinjstvo: prihvaćeni život i prihvaćanje života. Ruka koja se pruža prema Agnes, milovanje kose koja stišava strah, ruke koje se znaju otvoriti da bi ponudile trenutak mira, jedino je Anna za to sposobna (Krici i šaputanja). Karin i Maria nisu se usudile. Annina gesta ima očitu jednostavnost osmijeha djevojčice koja prisustvuje prikazivanju Mozartove opere: jednostavnost koja može učiniti da se dogodi milost koju traži Eva (Jesenja sonata). Ista jednostavnost kao ona koja upravlja Guerassimovom gestom u Tolstojevoj pripovijesti (Smrt Ivana Iliča).

Takva jednostavnost kojoj se nada bez da se previše usudi vjerovati njezinom dolasku i koju se ne usudi pustiti da se pokaže onaj koji izdržava cijepanje svoje vlastite maske, takva jednostavnost dolazi iz djetinjstva. Pravo vrijeme divljih jagoda nije ono bezbrižne mladosti koja je vjerovala da je moguće prepustiti se bez problema igrama ljubavi. Ono je još starije, ono dolazi iz tog dijela djetinjstva koje ne zna zavaravati, ono koje zna živjeti bez mudrolija i koje nema nikakvu potrebu sakriti se. Ono koje zna naivno činiti geste dobrote. Uz Jofa i Mariu (Sedmi pečat), vitez pronalazi blagost u dijeljenju divljih jagoda i mlijeka. U tom tako kratkom vremenu on pronalazi vrijeme mira i pomirenja, vrijeme vedrog života budući je pažljive prisutnosti. Isto vrijeme u kakvom je Helena upoznala večer kad je Leonardo svirao Bachovu Suitu za violončelo (Jesenja sonata). Tada je vitez upoznao oprost svojoj tjeskobi, a Helena oprost svojoj bolesti.

Takvi trenuci su vrijeme ispunjenosti, ispunjenosti mirom koji je postao moguć sa samim sobom a gestom dobrote. Oni ipak nisu manje nestalni jer, u vremenu kidanja maske, egzistencija iznenada razgolićena dokazuje nesnosnu patnju uzimajući mjeru samoći. Samoća tako bolna kao ona Ivana Iliča, Tolstojevog lika, onda kad se pojavi bolest. Izgubljeno u berlinskoj džungli gdje se ocrtava sjena nacizma (Zmijsko jaje), ili pak u gradu bez imena (Tišina), ljudsko biće otkriva se izgubljenim na zemlji. Za njega, svijet je samo prostor samoće i nema nikakvog puta među bićima. A nebo ostaje prazno, bez odgovora na ljudska očekivanja.

Počevši od Tišine, pitanje o Bogu prelazi u drugi plan, čak i ako nikada potpuno ne nestaje. I dok susrećemo religiozne ljude oni imaju malo za reći ljudima koji im se obraćaju. Na Agnesinom uzglavlju (Krici i šaputanja) pastor može samo priznati nesposobnost riječi: prema svom vlastitom priznanju, njegova vjera nema Agnesinu snaguJednako slab i potrošen, nesposoban riječju priteći u pomoć je pastor Jesenje sonate, Evin suprug. Prošao je preko vremena dugog ogleda lova na Boga koji šuti („Želim znati, rekao je vitez Blok. Ne želim vjerovati. Ni pretpostavljati. Nego znati. Želim da mi Bog ispruži ruku, da mi razotkrije svoje lice, da mi govori.“) A ipak treba, i to puno, da Božja tišina i napuštanje u kojemu se ljudi nalaze dozvoli da otkriju put koji svaki vodi prema svom sličnomu. U toj samoći može li netko govoriti svomu sličnomu i znati riječi koje trebaju za pomoć ostanku u životu? Nije li on kao svećenik u Zmijskom jaju osuđen priznati svoju temeljnu nemoć u pronalasku tih riječi? Pojedinačno ismjehivanje stanja koje prisiljava tog čovjeka na besprekidno trčanje iz jedne točke grada Berlina na drugu da bi slavio urede, ali ostajući nemoćnim pronaći riječi koje bi mogle utješiti jedno jedino biće sretnuto na njegovom putu a koje ga moli.

Kad se vanjštine potrgaju, ljudsko biće otkriva da mu je pravo stanje samoća. Ono cijelim sobom traži, i svom žestinom, prisutnost nekog drugog koji bi ga mogao utješiti u njegovoj ostavljenosti. Ali, može li otkriti taj put? „Zamisli da postoji leptir koji udara o staklo.“, rekla je Lena Evi (Jesenja sonata). Gdje je ograda, vani u svijetu ili pak unutra? „Postavila sam svoju ruku na njezin obraz. I taj put bile smo vrlo blizu jedna drugoj.“ Priznajući to Agnes (Krici i šaputanja) ne govori samo ono što se dogodilo jedanput davno. Ona priznaje ono što nije prestala i još ne prestaje nadati se: da postoji put između dvaju bića, jer počevši otuda može se razbiti krug samoće i svatko se može uvjeriti u svoju egzistenciju, uvjeriti se o sebi i svom vlastitom identitetu. „Tapkam poput slijepca“, kaže Eva.

To je takorekuć ista osoba koja kroz poteze Liv Ullmann tapka u svojoj unutrašnjoj noći, u Personi, i ista koja traži prokrčiti sebi put prema Elisabeth i prema Karin u Kricima i šaputanjima, u sekvenci u kojoj se ruke dvaju žena traže, dotiču, a ipak se ne mogu uistinu sjediniti jer je Karin u stvari nesposobna za tu jednostavnost koja Anni ide sama od sebe. Dodirnuti se kao u diskretnom milovanju koje hrabri, ta jednostavna gesta istovremeno banalna i neophodna Anni ide sama od sebe, Anni sluškinji jednostavnog srca. Ali Karin, potpuno prekrivenoj svojim sigurnostima, to je nemoguće. I dok joj se sestra Maria obraća kao u molitvi: „Želim da budemo prijateljice. Želim da dodirujemo jedna drugu, želim da si govorimo“, takav zahtjev u njoj može prouzročiti samo paniku.

Tu je možda središnja točka Bergmanovog filma, ogoljevanje lica i otkrivanje krhkosti bića. A, u isto vrijeme strastvena i neumorna potraga puta prema svomu sličnomu, traženje jednog drugoga sposobnoga osloboditi tjeskobe samoće, boli egzistencije. Spori povratak, od trenutka kidanja maske do otkrivanja samoga sebe. Spori povratak za prihvaćanje sebe. A u središtu slike geste za probijanje tog puta: lice, ruke.

Prva verzija ovog članka pojavila se na poljskom u Przeglad powszechny, 1987. A druga, na francuskom, u Lumière et Vie, 2000.
                                                  
S francuskog prevela: Marija Marina Nodilo


Pokreće Blogger.