Ilma Rakusa: Tišma i njegova knjiga

“Posljednjih sam godina Tišmu redovno sretala u Baselu i Grazu, u Zürichu i Berlinu. Razumjevali smo se brzo i dobro, razgovarali smo na mađarskom, njemačkom i srpsko-hrvatskom, a najradije na našem maternjem, mađarskom jeziku.
On je bio bolno direktan u pitanjima i odgovorima, njegov pragmatizam je imao nešto zaprepaštujuće. Njegov govor gestama je odavao sve o relativnosti svijeta. Nije volio filozofirati. Govorili smo tako o njegovoj ljubavi prema majci i mojoj prema ocu, o izgubljenim i nemogućim ljubavima. Izgledalo je da je u tomu expert, informirani savjetodavac. Njegove bi oči zasijale i pokazale radoznalu sućut. Dok mu je politika dosađivala. Jugoslavenski rat ga je dokrajčivao, međunacionalni konflikti su mu izgledali i barbarski i primitivni. Da čovječanstvo nije sposobno niti za kakav napredak, držao je posve izvjesnim. Umjetnicko stvaralaštvo nije precjenjivao. Poziv kao i svaki drugi, za njega jedino mogući.
Aleksandar Tišma je njegov srpski zavičajni grad Novi Sad upisao u svjetsku literaturu, a čeznuo je uvijek potom pobjeći od provincije, najradije u Francusku. Kozmopolita duhom, kojeg je historija skoro bacila na koljena; rođen je 1924. godine kao sin mađarske Židovke i oca Srbina u Horgošu (Bačka), kao dijete je dosao u multietnički vojvođanski glavni grad, čije je jezike – srpski, mađarski, njemački – tečno izučio. Nakon sto su Hortyevi fašisti u Novom Sadu u siječnju 1942. godine masakrirali hiljade židovskih i srpskih civila, premješta se za Budimpeštu, studira tamo francusku filologiju, te biva 1944. godine odveden na prisilni rad u Transilvaniju. Nakon zatvaranja logora priključuje se jugoslavenskoj oslobodilačkoj armiji, a poslije završetka rata ponovo živi u Novom Sadu – kao novinar i lektor.
Grad postaje laboratorijem u kojem preživjeli istražuje tragove pustošenja. Ovdje piše pjesme, pripovijetke, romane i teatarska djela, ovdje nastaje onaj kosmos ranjenika i izdajnika, kukavica i fanatika, čija najdirljivija otjelovljena unutarnjih pocijepanosti su: židovski Kapo, polužidovsko njemački logorski lažnjak, i prije svega Miroslav Blam, koji svoje preživljavanje,koje ima zahvaliti supruzi-kršćanki, ne želi oprostiti. Blamova prosvjećena ambivalencija, njegov negativni egzistencijalizam govore o samom Tišmi, koji u njegovom “Dnevniku” nikada nije dovoljno umoran da ne bi sebi prebacio skepticizam, egoizam, i pasivnost – s uputom da je on kao književnik slobodno odlučio ne biti čovjek djela, nego opisanog posmatranja.
Jedan život za jednu knjigu
Njemu se mora biti zahvalno. Jer, kako bismo inače bili svjedoci onog strašnog zapleta historije, slučaja i karaktera, koji odlikuje njegove knjige, romane “Upotreba čoveka”, “Knjiga o Blamu”, “Kapo”, “Vernost i izdaja”, zbirke pripovjetki “Škola bezbožništva”, “Bez krika”. U osnovi je Tišma cijeli život pisao jednu jedinu knjigu, koja kruži oko jednog te istog pitanja: šta određuje ponašanje čovjeka u jednom ideologijom upravljanom, pa ipak bezbožnom svijetu? Šta su pravda i krivda, pravičnost i sudbina? Pitanja, na koja nema odgovora, pogotovu ne onih moralizirajućih.
Tišma pušta njegove figure da se iskažu, pokazujući ih kao zatvorenike njihovih vlastitih pokretačkih snaga. U ne-metafizičkom svijetu Aleksandra Tišme je tijelo toponim ranjivosti i ozdravljenja: ono je mjesto seksualnog zadovoljstva i žrtva nacističkog rasnog ludila. Ono trpi one užasne vrste smrti, koje Tišma (u “Upotrebi čoveka”) na najuzbudljiviji mogući nacin nabraja: smrt u plinskoj komori Auschwitza, smrt putem drvenih močuga u podrumu sigurnosne službe, smrt putem puščanog pucnja, vješanjem, tabletama. I najlaganije umiranje “Gospođice”, cčja prirodna smrt u ovom svijetu skoro djeluje anakronisčno.
Insistiranje na tijelu, njegovoj požudi i njegovoj boli pripada Tišminoj etici detalja, s kojom se on poistovjećuje. Dubokoumna scena mučenja u pripovijesti “Škola bezbožnistva”: jedan 18-šsrpski komunista 1944. godine za vrijeme zatvorskog saslušanja biva tučen do smrti od strane jednog oficira mađarskih okupacijskih snaga, dok njegov vlastiti sin leži na samrti. Na kraju umire mučeni, a preživljava dijete, što oca inspirira na paradoksnu molitvu: “Hvala Ti, Bože! Nema Te, Bože! Ne, stvarno te nema. Hvala ti!”
Normalnost je izdaja
Tišmin fizički fundirani psihološki fatalizam je jedan od paradoksnih načina kojim se od počinitelja uvijek nanovo čine žrtve, a iz žrtava počinitelji. Ništa se ne mijenja stvarno u jednom svijetu, gdje se ne-mrtvi osjećaju krivcima, gdje se borci za slobodu i kolaborateri podjednako likvidiraju, gdje se ne razlikuju iluzija i destrukcija, a normalnost je kupljiva kroz izdaju. Jasna je i neopoziva samo smrt. A iznad svake sumnje užasavaju brojna iskorjenjivanja židovstva.
Tišma pruža tjeskobne slike pogroma iz januara 1942. godine, kao i deportacije novosadskih Židova 1944. godine. U “Knjizi o Blamu” nalaze se ona mjesta koja možda najljepše ocrtavaju njegovo majstorstvo u smislu jedne literarne etike: dok deportacione kolone nastupaju pred sinagogom na njih se stušte psi koji su ponovo pronašli vlasnike. Oni potom jogunasto slijede svoje gospodare do kolodvora. “Tad su ostali sami između kolosijeka. Još trenutak su trčkarali za vlakom, pa odustali, jer nisu mogli mogu više nanjusiti poznati vonj. Gledali su začuđeno na polja i rovove, među koje su dospjeli, ohladili su njihove duge, crvene, obješene jezike i otornjali jedan za drugim u pravcu grada.”
Jedva da je netko drugi znao s tako puno takta postupati sa sentimentima kao Aleksandar Tišma. I najteže sujete prevladavo bi s mjerom i preciznošću, pri čemu se služio promjenjljivim gledištima, kojima je rasvjetljavao desavanja ili je zauzimao distancu. Nijedna, pa ni životinjska perspektiva mu nije bila strana. Samo je jedno izbjegavao: sveznajući suditi.
Nije podučavao, on je pokazivao. Sudbine, uzajamne veze, neizbježivi pritisak historije. On je to pokazivao trijezno, gorko, bezmilosno, bez ironičnog lirizma jednog Danila Kiša, s kojim je, inače, dijelio i jezik i mnoga iskustva. Drugačije nego osjetljivo-buntovni Kiš, koji se – nakon obračuna s jugoslavenskom komunističkom kulturnom birokracijom – premjestio u Francusku, istrajavao je Tišma, kojem su brojne biiirokrate život, u Novom Sadu. Obitelj, pisanje, obavezne šetnje gradom, u ljeto kupanje na obalama Dunava. Precizno utvrđena svakodnevnica, sa strogo propisanim radnim satima. Nikakav bohemski zivot, nikakve romantične eskapade. (Iako se u “Dnevniku” nagovještavaju afere.)
Utoliko je promjena iznenađujuca: kada se osamdesetih godina pojavio prvi francuski prijevod, a 1991. godine njemački prijevod “Upotrebe čovjeka” (od Barbare Antkowiak) postaje Tišma otkrićem. Kao kasnije Imre Kertesz tako je Tišma njegov europski proboj doživio u Njemačkoj. Izgleda da je ovdje senzibilitet za njegove teme, iz nedavnih, poznatih uzroka, bio naročito veliki.
U međuvremenu je preveden na 29 jezika, književnik je svjetskoga ranga, koji je u svakom slučaju zasluživao i Nobelovu nagradu.
…Aleksandar Tisma je umro 16. veljače. Ostali su hodovi kroz njegov imaginarni grad, kroz kontinent njegovog bespoštednog, veličanstvenog djela“.
Nekrolog Ilme Rakusa Aleksandru Tišmi 
Pokreće Blogger.