Mario Kopić: Pobačaj – pravo ili sloboda


Odmah na početku želim naglasiti da sam spor oko pobačaja nastaje isključivo radi nemogućnosti uviđanja diferencije između prava i slobode.
Riječ je o ''ljudskim pravima i građanskim slobodama''. Temeljna ljudska prava i građanske slobode proishode iz prirode čovjeka, a eksplicitno se formuliraju tek u novovjekovno, moderno doba. Svoju prvu ustavnu potvrdu dobivaju u ''Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina'', kako ju je predlagao Maximilien de Robespierre na početku Francuske revolucije. Na međunarodnoj ravni nešto slično se desilo s ''Općom deklaracijom o ljudskim pravima'' koju je 10. decembra 1948. proglasila generalna skupština OUN. Nakon toga, prihvaćeno je više izjava, među njima (evropska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda itd.
U sintagmi ''ljudska prava i građanske slobode'' veznik i ima dvostruku ulogu: najprije pokazuje da ljudska prava nisu isto (na istoj ravni) s građanskim slobodama; s druge strane pak povezuje ljudska prava i građanske slobode u cjelinu ''ljudska prava i građanske slobode''. Ipak, pravo i sloboda nisu iste vrijednosti. Na različitim su ravnima.
Drugim riječima: čovjek (žena) ne može imati pravo na pobačaj, ali može i mora imati tu (građansku) slobodu. Prava i slobode, dakle, ne smijemo izjednačavati ili reducirati jedno na drugo. Upravo disjunktivni veznik i pokazuje da prava u prirodno-pravnom i pozitivno-pravnom smislu ne smijemo izjednačavati. Ako već govorimo o ''pravu na pobačaj'', to je moguće razumjeti (i propagirati) samo u pozitivno-pravnom smislu, dakle kao (građansku) slobodu koju društvo dopušta.
Ako te dvije različite (ujedno i povezane, dakle raz-lučene) ravni stisnemo na samo jednu ravan, logično je da su jedni protiv pobačaja, drugi pak za njega, zavisno kako tko razumije pravo – da li u smislu prirodnog prava ili u smislu ''prava'' kao građanske slobode. Tko pravo razumije samo u smislu prirodnog prava, pravo na pobačaj će naravno otklanjati i time nolens volens ugrožavati i tu slobodu. Tko razumije pak pravo samo u smislu građanske slobode, zahtijevat će ''pravo'' na pobačaj u Ustavu (da bi zapravo zaštitio slobodu).
Dakle, obje strane imaju pravo – svaka na svojoj ravni! I tu onda dolazi do spora i (samo)blokade u traženju istine i kompromisa. Jer ako samo jednu revnu apsolutiziraš i prebaciš i na drugu ravan (ravan građanske slobode), ujedno ćeš sa zabranom prava, zabraniti i građansku slobodu. Ili, s druge strane, tko apsolutizira samo građansku slobodu, poseže na prirodno-pravno područje i propagira ''pobačaj'' kao pravo uopće, u smislu prirodnog prava ili etičke norme. Ali ''pobačaj'' nije prirodno-pravni čin (govori se o umjetnom prekidu trudnoće). I jedna i druga strana, tradicionalna, koja zabranjuje pobačaj, i ultramodernistička, koja zahtijeva pravo na pobačaj (često tako srdito da nas to može uvjeriti da iz nje govori zapravo rđava savjest), imaju dakle pravo, bivajući istovremeno u zabludi, svaka na svojoj ravni.
Problem je, dakle, dvoslojnost ili dvodimenzionalnost prava. Jer ukoliko te dvoje dimenzije ne razlučimo, nužno dobivamo nesporazum. I baš u toj dvoslojnosti istine leži i uzrok moguće ideologizacije i politizacije prava.
Prijepor i samo pitanje jedino se može, po mom mišljenju, razriješiti na sljedeći način:
  1. ''Pravo na pobačaj'' ( u smislu prirodnog prava ili etičke norme) ne spada u ustav i zakone i u njima ne bi trebalo biti zapisano.
  2. Ustavno ili zakonski treba zagarantirati građansku slobodu ženama koje su pred zidom odluke o pobačaju (pri čemu uzrok da je do tog zida došlo nikad nije samo na strani žene kao njezina i samo njezina krivica; posrijedi je niz personalnih i interpersonalnih i socijalnih uzroka) to mogu i da urade, ne bivajući radi toga na bilo koji način progonjene, diskriminirane, ponižene…
Ukoliko bi bilo riječi o ''pobačaju'' u smislu prirodnog prava ili etičke norme, onda bi ''pobačaj'' bio ne samo poželjan, već i nužan, što je zacijelo apsurd. Riječ je, dakle, isključivo o građanskoj slobodi, slobodi u smislu mogućnosti i zaštite žene da je netko radi pobačaja progoni iz bilo kojeg razloga ili ideološkog opravdanja.
Svojim zahtjevom za ustavnom ili zakonskom zaštitom te građanske slobode žene ne sprječavaju nikoga tko je protiv abortusa. Naprotiv. Žene traže samo pravo (građansku slobodu) za one koje, i kada, dođu u takvu situaciju da moraju svoj plod ukloniti. Istina je i obrnuto: oni koji na svaki način zahtijevaju zabranu pobačaja, odnosno ne dozvoljavaju ustavnu i zakonsku zaštitu te slobode, ne dozvoljavaju drugima, koji su drukčijeg mišljenja, ili samo dolaze u takav životni položaj, da žive kako mogu i moraju.
Država (društvo) koja nema mogućnosti da omogući svojim građanima i građankama takav socijalni, zdravstveni itd. položaj da mogu rađati i uzdržavati onoliko djece koliko čovjek želi i može imati, nemaju pravo dodatno kažnjavati žene zakonskom zabranom ili limitiranjem prava, doduše krajnjeg, interveniranja u njihovo vlastito tijelo, interveniranja koje je na svaki način za žensko tijelo i psihu opterećujući. No, to još uvijek ne znači da je pobačaj pravo u prirodno-pravnom smislu ili u smislu poželjnog etičkog djelovanja ili čak ''zapovijesti''. ''Pobačaj'' ne može biti ni zabrana ni zapovijest, već samo nesretno križište između slobode i nužnosti, savjesti i stiske, etike i života. Možda i između ''mudrovanja'' i patnje…
Dakle, mislim da je moguć sporazum, sporazum pod uvjetom da ne izjednačavamo prava i slobode, odnosno da razlučujemo dvostruko značenje prava, prava u prirodno-pravnom i etičkom smislu od (građanske) slobode. I ukoliko se tu sporazumijemo, nitko ne bi trebao imati osjećaj da je popustio, da je bio diskriminiran ili na bilo koji način prikraćen. Obje strane u sporu imaju pravo, samo se treba sporazumjeti na kojoj ravni imaju, a na kojoj nemaju pravo.
Pravo na abortus ne može biti zapisano u nikakvom zakonu ili ustavu, jer tamo naprosto ne spada. Ujedno ta građanska sloboda mora biti jamčena u svim ustavima ili zakonima, u nevolji koju porađa život.
(Ljubljana, 1993)
Objavljeno u: Pacifik: časopis za kulturu mira, godina II, broj 3, Beograd, februar 1993, str. 26.


Časopis Pacifik izdavao je Centar za antiratnu akciju. Osnivač: Hamdija Demirović. Glavna urednica: Dubravka Knežević. Urednik: Dejan Nebrigić. Savjet časopisa: Stojan Cerović, Mira Erceg, Vladimir Malogajski, Srđa Popović, Miladin Životić. Saradnici: Slobodan Blagojević, Lazar Stojanović, Isidora Sekulić, Mirko Gaspari, Dragan Velikić, Nenad Prokić, Miško Šuvaković, Milorad Belančić, Lepa Mlađenović, Mileta Prodanović, Boris Liler …
Pokreće Blogger.