Martin Heidegger: Umjetnost i prostor


Mislimo li sami mnogo, ustanovljavamo da je u jezik uneseno mnogo mudrosti. Svakako nije vjerojatno da sami sve unosimo, nego u jeziku zbilja leži mnogo mudrosti, baš kao i u poslovicama“ (G. Chr. Lichtenberg)

Dokei de mega ti einai kai chalepon lephthenai ho topos

„Čini se da je topos“ – što znači mjesto-prostor – „nešto silno i teško shvatljivo“ (Aristotel, Fizika, IV knjiga).

Napomene o umjetnosti, o prostoru, o međuigri umjetnosti i prostora, ostaju pitanjima i kada su izgovorene u formi tvrdnji. Ograničavaju se na likovne umjetnosti i unutar njih na kiparstvo. Kiparske tvorbe jesu tijela. Njihova je masa [Masse], sastavljena od različitih materija, raznoliko oblikovana. Oblikovanje se zbiva u razgraničavanju kao ograničavanje i izdvajanje. Ovdje ulazi u igru prostor. Zaposjeda ga kiparska tvorba, obilježen je kao zatvoren, probijen i prazan volumen. Znana stanja stvari, no ipak zagonetna.

Kiparsko tijelo nešto utjelovljuje. Utjelovljuje li prostor? Je li kiparstvo zaposjednuće [Besitzergreifung] prostora, vladanje [Beherrschung] prostorom? Odgovara li kiparstvo time tehničko-znanstvenom osvojenju [Eroberung] prostora?

Kiparstvo je kao umjetnost dakako razračunavanje [Auseinandersetzung] s umjetničkim prostorom. Umjetnost i znanstvena tehnika promatraju i obrađuju prostor s različitim namjerama na različite načine.

No prostor – ostaje li on isti? Nije li to upravo onaj prostor što su ga prvog odredili Galilej i Newton? Prostor – jednolično, što se ne ističe ni na jednom od mogućih mjesta, jednakovrijedno u svakom smjeru, ali osjetilno nezamjetljiva razdvojenost [Auseinander]?

Prostor – koji modernog čovjeka međutim u sve većoj mjeri i sve tvrdoglavije izaziva na zadnju mogućnost njegova ovladavanja?

Ukoliko moderna likovna umjetnost razumije sebe samu kao razračunavanje s prostorom, ne slijedi li tada i ona taj izazov? Nije li ona time potvrđena u svojemu vremenu primjerenom karakteru?

Nije li moguće da prostor, nabačen fizikalno-tehnički, kako god se dalje on određivao, vrijedi kao jedini istinski prostor? U usporedbi s njime, nisu li svi drukčije ustrojeni prostori, umjetnički prostor, prostor svakodnevnog djelovanja i ophođenja, samo subjektivno uvjetovani pred-oblici i inačice jednog objektivnog kozmičkog prostora?

Što pak ako objektivnost objektivnog prostora svijeta neosporno ostaje korelatom subjektivnosti jedne svijesti, koja je bila strana razdobljima što su prethodila europskom novovjekovlju?

Čak i ako priznamo raznolikost prostornih iskustava u minulim razdobljima, pridobivamo li time već nekakav uvid u vlastitost [das Eigentümliche] prostora? Pitanje što je prostor kao prostor nije se time još ni postavilo, a pogotovu se nije na njega odgovorilo. Ostaje neodlučno na koji način prostor jest i može li mu se uopće pripisati bivstvovanje.

Prostor – pripada li on u one prafenomene pri zamjedbi kojih čovjeka, prema Goetheovim riječima, spopada neka vrsta bojažljivosti [Scheu], sve do tjeskobe [Angst]? Jer iza prostora, tako se barem čini, nema ničega više na što bi se on mogao svesti. Ispred njega ne možemo umaknuti k nečemu drugome. Ono vlastito prostora mora se pokazati iz njega samoga. Može li se njegova vlastitost još iskazati?
Nužda takvih pitanja traži da priznamo:

Besjeda [Rede] o umjetničkom prostoru ostaje nam zamagljena dokle god ne iskusimo vlastitost prostora. Način na koji prostor ovladava [durchwaltet] umjetničkim djelom prije svega visi u neodređenosti.

Prostor u kojemu je moguće zateći kiparsku tvorbu kao predručni predmet [ein vorhandener Gegenstand], prostor koji obgrljuje volumene figure, prostor koji opstoji kao praznina između volumena – nisu li ta tri prostora u jedinstvu njihova međuigranja [in der Einheit ihres Ineinanderspielens] vazda samo derivati [Abkömmlinge] nekog fizikalno-tehničkog prostora, čak i ako računska mjerenja ne smiju posezati u umjetničko oblikovanje?

Ako se već priznalo da je umjetnost unošenje-u-djelo istine [Ins-Werk-Bringen der Wahrheit], a istina znači neskrivenost bivstvovanja, ne bi li tada i u djelu likovnih umjetnosti mjerodavnim morao postati istinski  [wahre] prostor, ono što razotkriva njegovo najvlastitije [sein Eigenstes]?

Ali kako možemo pronaći vlastitost prostora? Ima jedan prolaz za nuždu, svakako uzak i klimav. Pokušavamo osluškivati govor [Sprache]. O čemu govor govori u riječi prostor [Raum]? Govori o ustupanju [Räumen]. To znači: raskrčenje [roden], oslobađanje divljine.

Ustupanje donosi ono slobodno, ono otvoreno za naseljavanje i obitavanje [das Offene für ein Siedeln und Wohnen] čovjeka.

Ustupanje, mišljeno u svojoj vlastitosti, jest oslobađanje mjestâ [Freigabe von Orten] na kojima se sudbe obitavajućih ljudi obraćaju u sretno [Heile] zavičaja [Heimat] ili nesretno [Unheile]  bezavičajnosti [Heimatlosigkeit] ili čak u ravnodušje prema obima. Ustupanje je oslobođenje mjestâ na kojima se pojavljuje Bog, mjesta s kojih su bogovi pobjegli, mjesta na kojima pojavljivanje božanskog dugo oklijeva.

Ustupanje svagda prinosi obitavanje koje priprema mjesnost [Ortschaft]. Profani su prostori vazda lišenost [Privation] često daleko zaostalih sakralnih prostora.
Ustupanje je oslobađanje mjestâ.
U ustupanju se izriče i ujedno prikriva neko zbivanje [ein Geschehen]. Taj karakter ustupanja i prelako se previđa. I kada ga vidimo, još uvijek ostaje teško odrediv, prije svega i sve dotada dok fizikalno-tehnički prostor vrijedi kao prostor kojega se unaprijed ima držati svako označavanje prostornog [Raumhaften].

Kako se zbiva ustupanje? Nije li to uprostorenje [Einräumen], i to ponovno na dvostruk [zwiefachen] način dopuštanja [Zulassen] i uređivanja [Einrichten]?
Jednom uprostorenje nešto pridaje. Pušta vladati ono otvoreno koje između ostalog dopušta pojavljivanje prisutnih stvari na koje je upućeno ljudsko obitavanje.
Drugi put uprostorenje pripravlja stvarima mogućnost pripadanja iz svojega svagdašnjeg Kuda [Wohin] i iz njega jedna drugoj.

U dvostrukom uprostorenju zbiva se pružanje mjestâ [Gewährnis von Orten]. Karakter toga zbivanja takvo je pružanje [Gewähren]. No što je mjesto, ako se njegova vlastitost ima odrediti po niti vodilji oslobađajućeg uprostorenja?
Mjesto svagda otvara neko područje [Gegend], time što u njemu sabire stvari na zajedničku pripadnost [Zusammengehören].

U mjestu igra sabiranje [das Versammeln], u smislu oslobađajućeg skrivanja stvari u njihovo područje.

A područje [Gegend]? Stariji oblik riječi glasi „Gegnet“. Imenuje slobodnu prostranost [Weite]. Ona sili ono otvoreno da svaku stvar pusti izniknuti u njezinu mirovanju u sebi samoj. To pak istodobno znači: čuvanje, sabiranje stvari u njihovoj međusobnoj pripadnosti [Zueinandergehören].

Nameće se pitanje: Jesu li mjesta samo i isključivo rezultat i posljedica uprostorenja? Ili uprostorenje pridobiva svoju vlastitost vladavinom sabirućih mjesta? Kad bi bilo tako, vlastitost bismo ustupanja morali tražiti u utemeljivanju mjesnosti [Gründung von Ortschaft], morali bismo mjesnost promišljati kao zajedničku igru mjestâ [Zusammenspiel von Orten].

Morali bismo paziti da igra, i to kako igra, iz slobodnih prostranosti područja prihvaća upućenost u zajedničko pripadništvo stvari. Morali bismo se naučiti spoznavati da same stvari jesu mjesta, a ne da samo spadaju na neko mjesto.

U tom bismo slučaju bili nadugo prisiljeni prihvatiti začuđujuće stanje stvari:
Mjesto se ne nahodi u unaprijed danom prostoru, na način fizikalno-tehničkog prostora. Ono se razvija tek iz vladavine mjestâ nekog područja.

Međuigru umjetnosti i prostora valjalo bi promišljati iz iskustva mjesta i područja.
Umjetnost kao kiparstvo: nikakvo zaposjednuće prostora.
Kiparstvo ne bi bilo nikakvo razračunavanje s prostorom.

Kiparstvo bi bilo utjelovljenje mjestâ [Verkörperung von Orten], koja, otvarajući neko područje i čuvajući ga [verwahrend], drže oko sebe sabranim ono slobodno, što stvarima svaki put pruža boravak [Verweilen], a ljudima obitavanje [Wohnen] posred stvari.

Ako je tomu tako, što nastaje iz volumena kiparskih tvorbi koje vazda utjelovljuju neko mjesto? Vjerojatno neće više ograničavati prostore u kojima plohe obavijajući dijele neko unutra od onoga vani. Ono što se naziva riječju volumen moralo bi izgubiti svoje ime, kojemu je značenje staro tek koliko i novovjekovne tehničke prirodne znanosti.

Karakteri koji traže i tvore mjesta kiparskog utjelovljenja ostali su isprva lišeni imena.

A što bi bilo s prazninom prostora? Dosta se često pojavljuje samo kao nedostajanje. Tad praznina vrijedi kao manjak ispunjenja šupljeg prostora i međuprostora.

No vjerojatno je ipak praznina srodna s vlastitošću mjesta te ona zato nije manjak, nego prinošenje [Hervorbringen].
I opet nam jezik može dati mig. U glagolu „isprazniti“ [leeren] govori riječ „čitanje“ [Lesen], u izvornom smislu sabiranja što vlada mjestom.
Isprazniti čašu znači: sabrati je kao ono što obuhvaća u njezinu odterećenost.
Pokupljene plodove isprazniti [leeren] u košaru znači: prirediti im to mjesto.
Praznina nije neko ništa. Nije ni manjak [Mangel]. U kiparskom utjelovljivanju praznina igra na način tražećeg i zacrtavajućeg zasnivanja mjestâ [spielt die Leere in der Weise des suchend-entwerfenden Stiftens von Orten].

Prethodne napomene zacijelo ne sežu tako daleko da bi dovoljnom jasnoćom pokazale vlastitost kiparstva kao vrste likovne umjetnosti. Kiparstvo: utjelovljujuće unošenje-u-djelo mjestâ [ein verkörperndes Ins-Werk-Bringen von Orten], a  time i otvaranje područja mogućem obitavanju ljudi, mogućem boravku stvari koje ih okružuju, koje ih se tiču.

Kiparstvo: otjelovljenje istine bivstvovanja u njegovu mjesta zasnivajućem djelu [die Verkörperung der Wahrheit des Seins in ihrem Orte stiftenden Werk].

Već i oprezan pogled u vlastitost te umjetnosti daje naslutiti da istina kao neskrivenost bivstvovanja nije nužno upućena na utjelovljenje.

Goethe je rekao: „Nije svagda nužno da se istinito utjelovi; dostatno je da duhovno tumara unaokolo i izaziva suglasje, kao kad zvonjava zvona, donositeljica mira, ozbiljno-prijateljski treperi uzduhom“.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

[Martin Heidegger, Die Kunst und der Raum (1960), in: Martin Heidegger, Aus der Erfahrung des Denkens, 1910-1976, Gesamtausgabe, Bd. 13, Frankfurt/M. 1983, 203-210.]

Pokreće Blogger.