Massimo Cacciari: Anđeli i demoni

Uvod
Donosimo odlomak iz knjige talijanskog filozofa Massima Cacciarija Neophodni anđeo (L'angelo necessario), knjige koja je doživjela izniman odjek ne samo u talijanskom teorijskom krajoliku. Riječ je o drugom poglavlju u kojem Cacciari ulazi u trag motivu i slici anđela u presjeku kroz različite civilizacije, kulture, religije i tekstove pojedinih autora, u velikom rasponu od judeokršćanske i islamskoiranske tradicije, preko Platona, Plotina i ostalih neoplatonista, do Baudelairea, Kleea, Rilkea i Kafke.
Dugo smo vremena bili uvjereni da su anđeli samo suvišna bića, primjerena u najboljem slučaju kakvu antikvarijatu. No anđeo se neprestano javlja, prati nas, preobražava se, ali nas ne napušta. Cacciarijev traktat posvećuje se anđelu koji se objavio kao čovjeku neophodan (necessario). Figura anđela uči i vodi drugome znanju, znanju posve drugom od uobičajenog, znanju koje se razvija i određuje u odnosu prema vidljivom, osjetnom i osjetilima provjerljivom. Odlomak se oslanja na traženje i naglašavanje razlike između anđela i demona. I dok je demon podložan kozmičkoj nužnosti i sudbini, anđeo se tokom rasprave kristalizira u biće koje slavi trenutak, kojemu dakle uspijeva prevariti ono neizbježno i predstaviti čovjeku slobodu koja je toku riječi teško dokučiva. Od svih slika i imena anđela istupa novi anđeo, Angelus Novus, čime se talijanski filozof nadovezuje na Waltera Benjamina, kod kojega se problem predstavljanja nevidljivog pretvara u istinsku gnoseološku dramu. Novi anđeo, najmlađi i najstariji u zboru anđela, fasciniran i ujedno zbunjen čovjekovom prisutnošću, čuva u sebi na paradoksalan način splet radosti, očaja i slobode, čime zrcali naše unikatno, neponovljivo i prolazno bivstvovanje. (Mario Kopić)


Massimo Cacciari: Anđeli i demoni

Anđeli ne primaju u sebe samo ''svoju vlastitost, iz njih isteklu'': ''kao po pogrešci'' ima ponekad u tome ''i malčice našega bića'', kao što kaže Rilke u Drugoj elegiji. Iako anđeli to sami ne zamjećuju, čini se da je njihovim crtama pridodana neodlučnost koja ''miriše'' po nama. ''Podsjeća li ukusom svjetski prostor, u koji se rastvaramo, na nas?'' (Druga elegija). Anđelovo se ponašanje mijenja: zavazda je izgubio čvrstoću gnostičkoga Arhonta, odlučnost Aviceninih nebeskih duša, sveznalaštvo anđela iz Knjiga hehalota, jasnoću njihovih očnih preliva, među kojima je svatko rasprostrt kao mjesečeva površina. Anđeo se spustio u naše prognanstvo; neprestana borba sa samim sobom zadržava ga u našoj prolaznosti, u našem Passagenwerku. Kao što nam prognanstvo onemogućuje svako moguće stanje, trajanje, povjerenje u majku zemlju, tako priječi anđelu da se vrati, da ponovno raširi svoja velika krila. Anđeo je ujedno pripet i razapet između našega dozivanja i odbijanja. Njega, koji bi nas trebao odvesti u Zemlju Nedođiju (Paese-del-non-dove), jer su ga upravo stoga odaslali iz iskonskog Ne-mjesta, postupno je zaveo naš bijeg ''mimo svega kao prozračna trampa (wie ein luftiger Austausch)" (Druga elegija). On je jedini duh naše ''pruge zemlje plodne'', koji se više ne može krotiti i umiriti u ''božanskim tijelima'' (Druga elegija). Preuzeti ljudskost za anđela znači neprestano samopropitivanje, dijeliti krajnju udaljenost od ni-gdje punog odgovora, kojoj je sam podvrgnut. Naš ''duh'' zaboravlja na anđela. No dok on kuša ''čisto vino'' naših crta, zaboravlja na vezu koja ga povezuje s Iskonom, s Počelom. Opseg njegovih krugova, poretka, taxis njegovih vrtloga, sve to biva labirintom. Igra u zrcalu između zemaljskoga i božanskoga, koju njegov logos prividno predstavlja kao harmonijsku, raspada se u neočekivane disonance. U nju prodiru praznine, slučajnosti, nepredviđenosti. Anđelova glazba, glazba anđela tu dolje, svaki poziv kojim ga zovemo, predstavlja takvu disonancu. Ali on je još uvijek anđeo: unatoč tomu njegovi korijeni osjećaju nostalgiju za Točkom koja nadilazi svako ime. No za putovanje nikamo, na koje poziva, ne može više predvidjeti postaje, najaviti ih. Njegovo znanje (kojega je nekada simboliziralo milijardu očiju, posađenih po njegovu božanskom tijelu) potamnjelo je pri odsjaju u zrcalu našega neznanja, odnosno zbog činjenice ''da se držimo kao netko tko odlazi na put'' (Osma elegija). I on je zaboravio gledati u otvoreno, ins Freie. Nije li pogled anđela odgovorio na pitanje čovjeka i ujedno mu dopustio da se vrati sebi, u savršeni poredak Caelum Caeli? Anđeo je to previdio, zato je prisiljen ostati tu dolje. Čovjekovo pozivanje-odbijanje pokazuje mu se kao nenadmašan, nečuven skandal. Jedna te ista avantura sjedinjuje oba lika. Svemu unatoč, anđeo će ipak zavoljeti borbu s čovjekom na koju je izazvan.

No mogućnost katastrofe te vrste, radi koje anđeo neće završiti kao zavodnik nego kao onaj tko je zaveden, kao mračan i prijeteći basso continuo (stalni bas), vuče se uzduž cjelokupne angelologije. Od samoga početka predstavlja čovjek anđelu dvojbu, raspuće, prolaz: izvorni poredak božjega hrama stvaranjem čovjeka srušen je zauvijek. Prvi stvoreni anđeo, vođa dvanaestorice anđela, stražara Prijestola, ne može se – on, iz vatre stvoren - poniziti do fascinacije onim grumenom prašine i zemlje koju je zgnječio Gospod Bog (Evanđelje po Bartolomeju). Ta odluka, ta ''prokleta obijest'' (maledettosuperbir), kako se još snažnije izrazio Dante, zauvijek je srušila prethodnu harmoniju. Nije niti toliko tragična jedinstvena sudbina toga princa i njegove budućnosti, koliko se čini sudbonosnijom nepovratna podjela i raspad anđeoskoga zbora. Prema Berešit Rabba, anđeli se upravo prepiru među sobom, razapeti između milosti (koja čak poziva na stvaranje čovjeka) i istine (koja to odlučno odbija), kada Gospod Bog (arhetip suverena) odluči: ''Što se prepirete? Čovjek je već stvoren''. To jednostavno pojašnjuje da nijedan anđeo nije mogao biti sasvim uvjeren u izvrsnost toga stvaranja. Dio se njih podredio i pomirio s božjom odlukom, dočim su se preostali pobunili. Ti se potom gestom pobune osvećuju za raspad božanskoga rasporeda (a time i prekida odnosa između anđela i njegova neizreciva Počela), što ga je izazvalo stvaranje čovjeka.  Kao što je bio božanski poredak zaveden preko savršenoga kružnoga kolosijeka oko Prijestola, tako pokušava sada pali anđeo svim mogućim sredstvima odvratiti čovjeka od dobrodjelnih i miroljubivih djela. Prema Kuranu: "Sve ću ih zavesti na krivi put, osim onih između njih koji su Tvoji vjerni službenici" (38). "Zbog toga što Si dozvolio da budem zaveden, ja ću ih presretati na Tvome ispravnom putu. Prilazit ću im sprijeda, straga, s desna i s lijeva." (7). Zavođenja što ih obavlja islamski Iblis, odnosno talmudski Samael, Anđeo smrti, vođa Sotonin, refleks su dakle i supplicium skandala što ga predstavlja čovjek za cjelokupnu nebesku zajednicu.

Čak uprizorenja najvjernijega anđela čuvaju razgovijetne tragove strašljive dvojbe pred novinom čovjeka (autentičnom odlukom stvaranja), čak anđeo poslanik ne može izbjeći tu dvojbu. Kada je naposljetku smio u sunčev zalaz napustiti zemlju koja mu je bila povjerena na čuvanje, plakao je pred likom Gospodina Boga: ''Dolazimo od onih koji izgovaraju Tvoje ime, no iskušenja ovoga svijeta učinila su ih dostojna milosti. Svaki im je sat nudio obilje prilika, ali u svom životu nisu podigli k Tebi nijednu molitvu iz čista srca. Zašto moramo ostati s grešnicima?'' (Otkrivenje apostola Pavla, Apokrifi Novog zavjeta). Anđela muči prisutnost čovjeka, kako anđela poslanika tako i anđela čuvara, kako onoga Arhanđela koji s dubokom sućuti obavještava Kralja o neizrecivim mukama i nasilju što ga čovjek trpi ''po volji Tebe, Jedinoga, što ga ljudi slave u stvarima koje prividno obožavaju'' (vidi Predgovor spisu Nikole Kuzanskog De pace fidei), tako i naposljetku palog anđela koji je osuđen dočekati posljednji sud, a upravo je to konačna odgoda koju mu je Bog odredio kako bi mogao zavoditi, optuživati, prijetiti čovjeku smrtnom kaznom i osvetiti mu se radi svojega pada.

O sljedećoj velikoj krizi što je anđeo podnosi zbog čovjekove krivnje (tu krivnju više puta spominje Geneza) pripovijeda Knjiga stražara, preciznije: prvi svezak Knjige proroka Henoka koja je snažno utjecala na Crkvu prvih stoljeća. Neki od anđela, stvorenja prvoga dana, odriču se svojega položaja i dobrovoljno napuštaju nebeske visine kako bi se spojili s ljudskim kćerima. Anđeo se zaljubi u ženu, legne pokraj nje i skupa stvore velikane koji vladaju zemljom i jedu ljudska bića. Henoka, čije obličje se u Knjigama hehalota pretvara u anđela (mistika Prijestolja teži sličnoj pojavi), šalje Bog anđelima da bi razokrio njihovu bezbožnost i nagovijestio im kaznu. ''Ti su duhovi živjeli vječan život koji ne poznaje kraja'', ''njihovo je kraljevstvo bilo na nebu'', ali ljepota ljudskih kćeri zavela ih je, i stoga će skupa s ženama biti bačeni u užasno mjesto, u zatvor iz plamtećih stupova. Priča iz Knjige jubileja, koja se također odnosi na Knjigu proroka Henoka, pripisuje ljudskom biću još veću krivnju pri zavođenju anđela. No, dok je u Knjizi stražara ljepota žena samo usput spomenuta i dakle anđelova se nakana automatski nagiba slabome, u Knjizi jubileja anđela Bog šalje na zemlju koja je već okusila grešnost. I upravo tu, na zemlji, anđeo krši zakon. Tek čovjek anđela navede na grijeh. Tim će užasnija sada biti osveta s kojom će se pali anđeo i njegovi demoni nastojati obrušiti na čovjeka.

De Gigantibus pokušava Filon anđela ''izbaviti'' iz drame toga pada. Tvrditi da su anđeli ''bezbožni i nevrijedni svojega imena'', prema Filonu, obično je praznovjerje. Anđeo je svet i nedodirljiv božji poslanik među ljudima i ljudski poslanik kod Boga. Tko oženi ženu i stvori velikane, to su samo duše ljudi koji su ''podcjenjivali mudrost i posvetili se malovrijednim i slučajnim stvarima… truplu koje nam je svima prirođeno''. U društvu anđela lete te duše po zraku skupa s onima koji se unatoč spuštanju u osjetilnost ''boje da neočekivano umru posred života pri živom tijelu''. To su duše filozofa. Zrak je pun tih nevidljivih bića. Crpeći život iz zraka i vjetra, sve se kopnene i vodene životinje sporazumijevaju s demonima, anđelima i dušama. Da bi u pravom svjetlu prikazala anđelovu dramu, Filonova alegorijska interpretacija razvidno reducira sliku velikana na mjeru čovjeka koji je izbjegao savezništvo s Bogom i koji je ''bez obitelji, društva, domovine, prognanik i klatež''. Preciznije, ta interpretacija razotkriva nerazrješiv problem: kakav odnos postoji između anđela i demona u svijetu koji je oživljen od jednoga pola do drugoga?Predstavljaju li stvarnosti koje se razlikuju samo po imenu? Ili su posrijedi različite stvarnosti koje imaju zajedničku bit? Ako vrijedi tvrdnja da je anđeo svet i nedodirljiv poslanik, što je tada izvorište zlih demona? Jesu li jedno s dušama ljudi koji ne mogu izbjeći silovit vrtlog nestabilnih i slučajnih stvari? Jesu li možda ime što ga filozofi daju palim anđelima? Upravo preko razvidna pokušaja etimologizacije biblijske tradicije Filonova platonizirajuća alegorija u mitskom smislu produbljuje predodžbu anđela, problematizirajući odnos između anđela i poganskoga demona.

No, prije nego što istražimo taj novi meandar, potrebno je utisnuti u svijest ono što se sa svakom tradicijom iznova objelodanjuje: gravitacijska sila ugrožava anđeoski kolosijek. Pažnja, to je snaga, bitno drukčija od nezaustavljiva narcističkoga impulsa, pobuda koja utječe na hermetičnoga Anthroposa, sina Oca, i osuđuje ga na nisko spajanje s Prirodom. Anthropos prati svoju vlastitu sliku koju vidi u zrcalnom odbljesku zemaljskih voda, potom kad je već prestupio u mjesečevu orbitu. Tome nasuprot, anđela je preplavio val ljudskog doziva, zgrabio ga je glas drugoga, tako da ga pored vlastite mjere određuje još mjera i slika drugoga. No anđelovo putovanje nije nikada sigurno putovanje pomoću posrednika. Svako njegovo putovanje ne neki način oponaša anđelove arhetipske padove. Čovjekovo dozivanje nikada nije "čisto": zasićeno je čovjekovim duhom koji je za anđela krajnje zavodljiv. Otuda razlike i disonance, nesporazumi i prečujnosti, nerazrješiva igra sličnosti i različitosti, mogućnost brkanja uloga i zamjena maski. Susreti s anđelom ne događaju se više u krugu savršene Samuelove sljepoće (Samuel je bog slijepaca), niti na svečanom pragu carstva svjetla. Na tim mjestima čovjek oklijeva između anđela i zvjerskoga obličja velikana, dočim se anđeo koleba između krajnje blizine Nazočnosti i idolopoklonskih slika arhonta, kao što ih slika izvanredna mašta Pistis Sophia i drugih gnostičkih spisa; anđeo se njiše između visio facialis i demona zraka. Možemo prizvati beskonačan broj posrednika da bi ispunili te razdaljine: beskonačan prostor koji je do te mjere naseljen (kao što je pokazao Filon) da stavlja u pitanje ključ njegove interpretacije, dakle da lik Angelusa Interpresa pretvori u nedokučiv cilj stvaranja. Tako i Proklo: Filona je potrebno čitati s obrnute strane. Kanonska načela koja su slavili srednjovjekovni skolastičari, potrebno je preokrenuti s glave na noge. No, načelo o mnogostrukosti u jednom svih bića nužno poteže za sobom konstrukcije i predodžbe prostora, koji je do te mjere labirintski prepleten s odnosima i "simpatijama" da ne možemo više prepoznati i opisati njihove međusobne hijerarhije. Ima li tu možda svoje podrijetlo teurgijska dimenzija helenističkih neoplatonista? Tek na ekranu tih dramatičnih protuslovlja možemo predočiti posljednje susrete s anđelom. Otuda i groznica, od sama početka prisutno protuslovlje angelologije, koje se snažno razotkriva  u tim susretima i koju niti jedno pravilo ne može odrediti.

Klee je nacrtao jednu od konačnih postaja anđelova križnog puta. Klee umnaža imena, no ponajprije ga zanima zaplet anđela s demonima i dušama. Njihovu dramu razrješava blagom ironijom. Zauvijek je naš ''duh'' razotkrio anđela, taj se uzalud pokušava izvući iz tragične situacije. To je anđelova sljedeća ''postaja'', postaja koja je nevjerojatno slična onoj u Rilkea. Er-innerung (Sjećanje) je smanjilo razdaljinu, koja se sa strašljivošću pojavila u uvodnim taktovima Rilkeovih Devinskih elegija. Raspršila se u neuočljive razlike, u minimalne varijacije na temu savršene stvorenosti anđela: Klee imenuje anđela kao samo-stvorenje. Naše borbe s njim i naš Erinnerung pretvorili su ga u ''ranog sretnika, miljenika stvaranja'' (Druga elegija), u najmanje stvorenje stvaranja. Sada anđeli znaju kakvu težinu sa sobom nosi privilegij prodiranja do srca stvorenih, ugnijezditi se u njima. Sa svih strana okružuju anđela karakteristike biljnog svijeta: korijen, deblo, sokovi. Još uvijek može biti stražar, ali raširenih krila, korak, oči oblikuju zaključen labirint skupa s obličjima što ih nosi u sebi. Nemoguće je odrediti komu pripada takvo držanje, je li to krilo doista anđelovo. Rafaleovo uprizorenje anđela ujedno priziva i opovrgava Tobijevu sliku, kao da bi prva utjecala na drugu i istodobno je odbijala.

Tematskom ciklusu slika s naslovom Engelshut nalik je ciklus Angelus Militans (1940), anđeo koji nikada ne počiva, znamenje one pažnje koju nalazimo ponajprije u ortodoksnoj mistici: budni anđeo, čuvar nemirne Agripnije. Iz crne podloge istupaju bijele konture u Wachsamer Engel (1939), iz nje bliješte ogromne razrogačene oči, jaka se krila žudno raskriljuju. Estote parati (budite pripravni) tog anđeoskog života, što ga gaje monaški redovi na Istoku, prosijava iz uravnoteženih simetrija sjajem zvijezda oblivenog anđela (1939) ili iz anđela koji je okrenut prema križu i postaje potpuno njemu nalik (Engel inWerden, 1934). Pažnja tih slika odaje vjeru, jer naravno i anđeli moraju vjerovati. Ne mogu se identificirati sa slavom niti je mogu neposredno zrcaliti. Anđeo je kao pobožan čovjek: bez riječi sluša glas, motri nevidljivo, očekuje dan o kojemu ništa ne zna.

Ova istočnokršćanska angelologija preuzima već prisutne motive iz postbiblijske židovske tradicije, kao što su recimo figure neumornih stražara, zadnja ruža svjetlosti svijeta Sefirot, prag između njega i zemaljskoga. No  upravo njihova krajnja udaljenost od najvišega anđela (posrijedi je lice što ga Bog šalje izabranome narodu u Exodusu, ono lice što ga preuzima trojstvo u Abrahamovu viđenju i koje kabalistička interpretacija interpretira kao objavu) čini te anđele opasno nalik čovjeku, budući da predstavljaju duhove koji snažnije vladaju elementom nego što je to kadra inteligencija kerubina. Njihovim su značajkama pridodane demonične značajke, odnosno značajke ljudske duše, prisiljene neprestano putovati i seliti se, reinkarnirati. Granice koje odvajaju pojedinačna bića postaju sve manje jasne. Kod Kleea podsjeća avantura anđela na spuštanje arhanđela, što ga je Jamblih ovako označio: od bogova ka arhanđelu, od arhanđela anđelu, od toga ka demonu, junaku, potom arhontu, koji ima u rukama vlast nad svijetom, i dalje prema udaljenim dušama gornjih slojeva do praznih prikaza, do umjetnih vatri zasljepljujuće magije, do varljivih falsifikata različitih vrsta. U tim prostorima treperi od bića koja su osjetima nedokučiva. Prema Pitagori, zrak je sav ispunjen dušama, koje zovemo demonima ili junacima. Ovi ljudima šalju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci. No po kojemu se uzorku taj život oblikuje? Koji Nomos predstavlja? Kako se u cjelini izražava njegova posredujuća uloga, funkcija metaxy?

Kleeovi su anđeli nemoćni pred tim pitanjima. Unatoč milini i umirenosti, koja prosijava kroz njihova lica, unatoč naklonosti što ju odaju njihovi pogledi, ti anđeli iščekuju umjesto da odražavaju svjetlost uslijed koje se jedva sjećaju da su se nekad davno iz nje izlili. Možda su još besmrtni, ali zacijelo nisu više crveno zažareni vrhovi svega stvorenoga. U ulozi stražara i čuvara ostaju prikovani na prag. Tako loše kao i ljudi poznaju srce ''sveca''. Ako su uopće ikada prestupili granicu i prodrli u unutarnjost, zacijelo su je zaboravili i nedvojbeno su zaboravili i to da su je zaboravili. Najsnažniji prate čovjeka do praga i motre ga. Zavide mu na nadi, ljubomorni su na njegovu potrebu za upitnošću. I opet, zanimljivo, zbunjuje ih čovekova prisutnost. Dok opažaju čovjekovu bijedu, osjećaju sućut spram sebe samih. Prisiljeni su podjarivati beznadno očekivanje čovjeka, izmišljati odgovore koji doista preokreću pitanja u beskonačan lanac predodžbi i daljnjih potpitanja. I konačno: iscrpljeni, prisiljeni su naposljetku priznati upravo njemu, najprolaznijemu od svega stvorenoga, svoju nemoć.

Anđeo štićenik i pali čuvar apsorbiraju kod Kleea i druge predodžbe tradicionalne angelologije. Izbrisan je svaki trag spekulativnih areopagijskih hijerarhija i inicijatorsko eshatologijskih vizija iransko-islamske mistike. Klee usredotočuje pozornost na one elemente angelologije koji se ponajbolje "podudaraju" s prolaznošću  mundus sitalisa. Kleeova anđela grabi vrtlog koji ga vuče u stranu od makrozrcala. Centrifugalna sila koja je usmjerena iz svoje unutarnjosti prema vani istrgava anđela od ''vatrene ljubavi serafina'' (Dante, Raj), od crvene inteligencije anđela tumača kod Sohravardija, od tamnomodroga neba kerubina sve do naših staza koje ne vode nikamo (chemins qui mènent nulle part), da u tom sklopu navedem Rilkea, a ne Heideggera. Prijelomne katastrofe unutar anđeoskoga zbora u svakomu su anđelu prouzrokovale krizu (crtež kredom, 1939) ili dvojbu (Angelus dubiosus, akvarel, 1939). Na tim je Kleeovim crtežima anđeo portretiran kao prestrašeni noćni ptić. Odveć je neiskusan da bi mogao čuvati ili voditi, uzalud ište utočište u naručju svojih krila. U Predvorju anđeoskih gomilica, kako nosi naslov jednoga od crteža iz 1939. godine, posrijedi je čekajući anđeo, odnosno bivši anđeo koji se nada da će se vratiti u svoje Nigdje, anđeo melankoličnoga obličja kojega prosvjetljuje blijeda mjesečeva četvrt, anđeo Pierrot. Ubogi je to anđeo, iako mu mania (mahnitost) pokadšto dopušta praedicareverbum: ostali su samo fragmenti, tragovi i pramenovi misije koja bi ga trebala predstavljati. Njegovo je obličje ostalo nedovršeno (Unfertiger Engel); in toto anđeo predstavlja nedovršenost sveukupna stvaranja.

Nedovršenost znači metamorfozu, igru dijelova, ironijsko razrješenje neodredivosti oblika. Ne samo da se pri isteku putovanja njegova poslanica može manifestirati kao neizreciva, nego i sam glasnik može zaboraviti na sebe, nipošto ne poradi neznanja, jer ne bi znao koja mu je granica putovanja određena, nego stoga jer je odveć umoran, uništen da bi nastavio put. Glasnik se može predstaviti i na način kakav opisuje Kafka. „Ein Bote bin ich“, odgovori Barnabas K.-u u Zamku, ali na kakav način njegova slika i njegove riječi izmiču nedovršenoj (beskonačnoj?) igri stvaranja. Zbog naših očekivanja postajemo nestrpljivi, jer ispitivanju se ne nazire kraj. ''Od ranog jutra sve do sada, do sumraka, hodao sam uzduž i poprijeko po svojoj sobi... Poznavao sam već svaku sitnicu te sobe, jer sam stalno za svog kružnog ophoda sve to pogledavao''. Odjednom se soba počela pomicati. Zidovi su se urušili, slapovi boja su preplavili prostor, bile su to boje otkrivenja: sadreno bijela, žuta, zlatnožuta. ''Bio je namijenjen meni, u to nije bilo sumnje; spremala se neka prikaza (Erscheinung) koja bi me trebala osloboditi... To što je trebalo doći, moglo se mirno spustiti na sag i objaviti mi što ima objaviti (und mir melden, was es zu melden hatte)… Dakle, anđeo, pomislio sam. Čitav mi dan on dolijeće, a ja to u svojem nevjerovanju nisam ni znao. Sada će mi reći riječ.'' Ali umjesto riječi, objave, nastupa preobrazba, metamorfoza, scenski preokret – ili bolje – najava toga preokreta. Trenutak nakon prikaze anđela ''sav u plavkastoljubičastim velima, omotan zlatnim gajtanima, na svilenasto sjajnim krilima, s mačem ispruženim vodoravno u svojoj udizgnutoj ruci'', čas potom nikakav ''živi anđeo'' nije više visio ispod stropa sobe, bio je posrijedi samo obojeni komad drveta, oslikani drveni lik s kljuna broda, poput onih što vise po stropovima mornarskih krčmi. Balčak mača bio je podešen da drži svijeću i prihvaća kapljice rastopljenog voska. ''Utaknuo sam svijeću u balčak mača, upalio je i onda sam još do kasno u noć sjedio tako, pod blijedim svjetlom anđela''.

Kafka u svojim dnevnicima ne opisuje halucinacije ili mađioničarski trik. Prikazuje se anđeo koji se s velike visine spušta u svim njezinim dimenzijama određenu sobu, ujedno se prikaže još i komad obojenoga drveta. Naposljetku svjetlost što je okolo sebe baca svijeća, svjetlost koja dobija čak ime "blijeda svjetlost anđela". Pred nama je razgrnut sličan proces kao na Kleeovim crtežima; anđelova se esencija raspada, ali da bi ironija bila još veća, raspad se anđela ne podudara s njegovom negacijom. Anđeo sam zapravo predstavlja poruku takvog raspada. Preko metamorfoze svojih znamenja navješćuje raspad svoje esencijalnosti. Postaje neizvjesan, nikada posve odlučan, oklijevajući između nazočnosti i zaborava, melankoličan radi studium sine fine, što ga priziva njegova slika. Ne odstupa od toga da ne ukaže na problem prikazivanja svoje vlastite u-topičnosti, koja je, kao što će se kasnije objelodaniti, probem prikazivanja tout court. Kafka na jednoj strani salije u jedinstven krug najzapletnijega paradoksa (što ga ironija ne može razriješiti, nego ga može samo opažati s nepremostive razdaljine) tradicionalni stereotip anđela pobjednika s najtradicionalnijim i najstereotipnijim profanim predstavama. Posrijedi su krajnje točke, granične mase - ako tako možemo reći - koje okružuju anđele u preobrazbi i božjem trenutku, kao što ih je Klee svagda iznova zamišljao.

No, među svim drugima kod Kleea se pojavljuje i slika anđela koja sjedinjuje njihova različita imena: to je Angelus Novus. On je taj koji ne samo što evocira vezu s talmudskom angelologijom sa svim bogatstvom njezinih vizionarskih i bajkovitih elemenata, nego je čak i neizbježno zahtijeva. Samo Mihael i Gabrijel trajno služe Bogu i na vijeke vjekova slave neizrecivu svjetlost; ostali anđeli ponavljaju njihovu himnu, potom iščezavaju ondje odakle su bili stvoreni, u vatrenoj rijeci koja nikada, niti preko dana niti preko noći, ne prestaje teći, poput Jordana. To je rijeka koju su svojim znojem ispunili četiri hajoša (lađara) iz Ezekijelove vizije dok su svojim leđima podupirali prijestol svetoga. Tu tradiciju preuzima i Majmonid u dijelu svojega Vodiča u kojem raspravlja o anđelima i pokušava je filozofijski objasniti: kao što je za svako biće karakteristična individualna oblikujuća sila koja oblikuje i strukturira pojedinačne udove, tijela, tako dva anđela ne mogu preuzeti istu misiju, niti jedan može obaviti obje. Svaki događaj ima svojega anđela, ''svaka pojedinačna tjelesna sposobnost jest anđeo''. No po čemu tada razlikujemo stalne i trajne anđele od anđela putnika? Kada govorimo o stalnim anđelima, mislimo tada na niz individualnih sposobnosti. Kada govorimo o prolaznim anđelima, anđelima putnicima, tada imamo u mislima pojedinačne sposobnosti kao takve. Novi je anđeo slika anđela koji posjeduje u sebi najjedinstveniju i neponovljivu individualnost stvari, štoviše, Angelus Novus jest ime za sposobnost koja omogućuje životu da jest jedinstven i neponovljiv.

Dolazimo tako do točke koja nije više daleko od uvida da se simbolizam anđela ne može više odvojiti od simbolizma čovjeka. Simbolika prolaznosti koja je prisutna u svakoj angelologiji upravo je na toj točki podudarna s ikonom anđela. Anđeo ne posjeduje, ne izručuje ili prelazi, on sam jest prijelaz: ikona jednoga trenutka (je li to još uvijek onaj uzani komad zemlje između rijeke i stijenja što ga spominje Druga elegija?). Novi anđeo, neodlučan u svom biti-za-trenutak, strpljivo ustrajava, čekajući na neponovljiv, jedinstven trenutak svoje himne. Nunc aeternum(vječno sada) anđeoskog aevum (vječnost) ''u izvanvremenskoj svjetlosti'' (Meister Eckhart, Njemačke propovijedi), Nunc, u kojem on može totum simili kontemplirati u svom zrcalu bez mrlje, pretvorio se u nedokučivi bljesak trenutka. Novi anđeo aludira upravo na tu nedokučivost. Nedokučiva je jedinstvena sila koja pokreće to jedinstveno, neponovljivo biće, nedokučiv je najmanji dah koji čini glas, nedokučivi su duhovi koji oživljuju prostor i udružuju se sa svim elementima. Novi anđeo jest nedokučiva stvarnost kojom je svako ovdašnje biće obavijeno. Stoga se individualna sposobnost nazivlje anđeo, što znači da je nevidljiva i nedokučiva. Prolaznost toga anđela (na Kleeovu crtežu je glavom okrenut prema nama i na čelu nosi svitke Zakona) obnavlja našu prolaznost, ponovno je stvara. Iz njegove slike prosijava njegova sposobnost mišljenja i slavljenja trenutka, slikanja ikone toga prijelaza i te bijede. Opstoje autentične ikone našega oskudnog vremena. Anđelu treba reći stvari, no treba ih razotkriti novomu anđelu, jer samo taj anđeo sa svim imenima što ih posjeduje može u najvećoj mjeri izraziti kako prolazno tako i stvarnosno (što su sve značajke ovdašnjih stvari). Razmišlja li čovjek i sjeća li se svoje prolaznosti, susreće se s novim anđelom, odbljeskom ljudske prolaznosti. Anđeo je slika moći prolaznoga trenutka, one moći koja dopušta da se trenutak ukoči u svojoj neponovljivoj jedinstvenosti koja ga, ukratko, istrže iz konsekutivnosti trenutaka. Novi je anđeo stoga puno više od jednostavnoga, neiskusnoga i nesavršenog anđela: strpljivo ustrajava u sada svojega trenutka. U svojemu je području doista prihvatio na sebe onaj topao, prolazan val srca što zapravo čovjek jest eda bi na taj način izrazio neopozivu sadašnjost. Rilkeovim stihovima: "Ali ovo: jedanput da si bio, pa makar i samo jedanput: zemaljski da si bio - to izgleda neopozivo". Njegova himna, koja traje samo trenutak, ne prelijeva se, ne niže glasove i riječi na crti-strijeli nepovrativa uživanja. Novi je anđeo infant: ne zahtijeva, ne pita, ne moli. Pokadšto se čini sretan radi nemoći da ujedno bude sredstvo, uzrok i cilj. Djeluje na jednostavan način kao glasovni zvon. Najmlađi je od svih anđela glazbenika, ne njega ne pritišće harmonija sfera, no zato niti njegov pjev nije manje jasan, njegova manija ništa slabija. Novi anđeo prebiva u dječjem vrtiću, upravo ga tu, na tom mjestu, dostiže naše dozivanje, tu prepoznaje stvari što mu ih hvalimo, tu se borimo s njim. Kao da bi se krhkost djetinjstva preobrazila u moć koja se suprotstavlja prolaznosti. Lucida intervalla stvara djetinjstvo anđela: pukotine, prijelomi, raspori u prividnom kontinuumu Vremena-Kronosa.

Novi anđeo je zadnja figura opsežne teme iz angelologije, koja svoje ishodište ima u neoplatonizmu, budući da anđeoskom Nous (duh, um, prim. M.K.) suprotstavlja Moiru (Suđenicu), vladaricu demona (pri tome se sve odigrava na ekranu teške, očajne ironije). Tim je kontrastom naznačena sveukupna anđelova avantura: zgode i nezgode te pustolovine podudaraju se s ponavljanjima istoga pokušaja, naime anđelova pokušaja da se oslobodi bliskosti s demonom, da bi odstranio strašnu opasnost iz koje se naizgled oba rađaju. Nije li se figura demona u grčko-rimskom svijetu razvila u smislu metaxy, posredništva i zauzimanja za nekoga? Kod Plutarha (što je razvidno posebno u spisu De genio Socratis, ali i iz drugih djela) demon može pomoći čovjeku. Njegov govor bez glasa razumljiv je samo čistoj misli koja je oslobođena svake strasti: ljudima koje smatramo svetim i demonskim. Želja demona da oslobodi duše onih koji su se u slijedu brojnih pokoljenja žarom i hrabrošću borili u velikim bitkama nije svojstvo niti Homerova demona, još manje Hesiodova. Riječ je o razvoju soterioloških motiva koji su karakteristični za pitagorejsku i platonističku demonologiju. Pred pojavom takvih motiva posrednička se uloga demona ne može posvjedočiti. Homer razlikuje pojam demona od pojma theos, pri čemu termin imenuje neodredivog božjeg posrednika, a ne toliko pojedinačno božanstvo mita ili kulta (E. Rohde, Psyche). Pod terminom theos mišljena je božja osoba koju određuje ritual i mitologija, dok demon označuje učinak, moć, mogućnost te osobe: numen boga. Kod Hesioda se demon potpuno odvaja od olimpijskih božanstava i predstavlja Homeru potpuno nepoznat rod bića: to su duše prvoga ljudskog roda koji je još sretno živio pod vlašću Kronosa: snažni u rukama i nogama, neprijemčivi za svaku bol, živjeli su svoj život na gozbama, a umirali kao da su zapadali u san. Sada pak po Zeusovoj volji žive na zemlji i bdiju nad poslovima smrnika (Poslovi i dani). Ali ni kod Hesioda demoni nemaju ulogu posredovanja i zauzimanja za nekoga: kao veleposlanici kozmičke Dike bdiju duše umrlih iz zlatnoga doba nad poslovima ljudi. Naspram metra Dike one djeluju mudro (sjetimo se samo etimologije u Platonovu Kratilu, koja neposredno crpi iz navedenog Hesiodova odlomka).

U Platona je demon "između boga i smrtnika" (Simpozij, 202e). Upravo Diotimin govor ukazuje na njegovu moguću funkciju posrednika. Njegova je moć naime u tome da bude "tumač i posrednik između bogova i ljudi prenoseći od ovih molbe i žrtve, a naloge i uzdarja za žrtve od onih" (202e). Pozadina toga zbivanja jest prostor mita u kojem je sve puno demona i kojeg oživljava cjelina: iz toga prostora se potom odvaja određena kategorija bića kojih određuje posebna i nezamjenjiva posrednička funkcija (slično kao kasnije kod Plotina). Bog nikada ne komunicira neposredno s čovjekom, nego uvijek samo preko posredovanja demona (iz čega izviru proročanstva i žrtvovanja, magije i profecije). Od toga trenutka, kad je ljudski rod zlatnog doba nestao s obličja zemlje, čovjekov je odnos prema bogu povjeren demonovoj sposobnosti posredovanja.

Na kakav se način gornja predstava uklapa u okvir platonističke psihologije i eshatologije? Duša se jasno razlikuje od demona. Iz te razlike nastaje mogućnost da svaka duša odabere svojega demona, kako to određuje znameniti odlomak iz Politeje. Takva mogućnost dopušta različite soterološko-eshatološke perspektive. Ishodište tog iznimno problematičnog puta što ga je Platon samo ovlaš skicirao, dok su ga Plotin i Proklo razvili do kraja, i koji dakle odlobađa od kyklos tes geneseos, od vječnog kruga ponovnih rađanja, od ograničenja vječnog vraćanja, ishodišta svake ideje odrješenja, otkupljenja, počiva naime upravo u tom izboru, u odluci koju duša prihvaća pred licem Lahese, tik pred ponovnim izručenjem prolaznoj egzistenciji tijela, koja predstavlja "preludij ponovne smrti" (Politeja, 617e). U tom iznimno kritičnom trenutku duša doista ne treba više ponoviti, ponovno izreći svoju jednokratnu minulu egzistenciju, nego mora na temelju onoga što je već vidjela i iskusila odabrati svoj novi život. Upravo taj kritični trenutak odluke bitno određuje krug seljenja duša. Ako ga duša prihvati sa svagda većom mudrošću, u čas se preobražava u proces očišćenja. Ta mogućnost znači dakle pretpostavku za svaku ideju konačnog odrješenja.

Duša je ''slobodna'' u odnosu na demona, ona naime preuzima odgovornost za odluku, a njezina odluka nije ni stvar boga, ni Moira, ni sudbine koja određuje red po kojem se duše trebaju ravnati birajući sudbinu. Aitios o elomenos, krivnja je na biraču. ''Krepost nije ničije vlasništvo'' (ibidem). Kad su sve duše odabrale svoj život, po redu su odlazile Lahes (Davalici). Ta je svakoj duši davala demona što ga je odabrala da bdi nad njezinim životom i ostvari njezin izbor. Potom je izbor za koji se duša odlučila konačno potvrđen i zapečaćen od strane Kloto (Prelja) i Atrope (Neodvrativa) (ibidem, 620 e). Duša tokom svog budućeg života ništa neće moći mijenjati. Odluka o budućoj egzistenciji ne nastupa tokom života, nego u onom fatalnom trenutku koji nastupa tik pred ponovnim rođenjem. Tok je života u cjelini ovisan o onome što se događa u tom opasnom trenutku par excellence (''Tu je, dakle, kako se čini, mili Glaukone, sva opasnost za čovjeka''). Povezujući nerazdruživo dušu s demonom, Moire (Suđenice) samo potvrđuju njeznu neopozivu odluku: ''dovršavaju'' sudbinu koju je duša sama odabrala. Toj sudbini određuju čuvara koji će bdjeti nad njezinom odlukom. U unutrašnjosti ljudi demon će se nastaviti razotkrivati duši, tokom njezina novog života (i demonski ljudi, poput Sokrata, znat će osluškivati glas demona sa zapovjedničkom jasnoćom), kako bi je upozoravao na granice i putove što ih je dobrovoljno odabrala prije nego se ponovno utjelovila, prije nego se rodila za novu smrt, i to zato da duša ne bi de-lirila (što treba razumjeti u etimološkom smislu: delirium, od lira, kolosijek, de-lirare, ispasti iz kolosijeka, prim. M.K.) s nepromjenljivosti puta (otuda kružni tok vretena Nužnosti) što ga je Atropa isplela. 

I kod Plutarha demon zadržava relativnu objektivnost u odnosu na dušu. Duše što ih je Timarh vidio kako su se kao zvijezde strmoglavile s Mjesečeva neba prema novom rođenju jesu duše onih koje je ''strast posve zbunila'' (De genio Socratis, 591 d): druge pak, kojima je uspjelo pobjeći iz močvare rijeke Stiks, bile su kadre očuvati vezu s onim svojim dijelom koji je ''neosjetljiv na korupciju'' i kojeg ''većina ljudi imenuje intelektom (Nous), misleći da postoji unutar njih (…) ali oni koji razmišljaju u pravom smjeru imenuju ga demonom (Daimon), budući da se nalazi izvan njihovih tijela'' (591 e). Te duše jesu u snažnom odnosu sa svojim demonom, krotko i poslušno''kao domaće životinje'' slušaju njegov glas, prihvaćaju ga ''bez udaraca i potresa'' (592 c). Soteriološki naglasak Plutarhove demonologije ne odstupa bitno od glavnih crta Platonove: oba priznaju demonovu izvanjskost i neizbježan karakter čuvara nad dušom koja se ponovno utjelovila. U tom misaonom sklopu postaje bitno razlikovanje između Nous i Daimon. Bez pomoći i ohrabrenja demona duša nije kadra spasiti sama sebe, kyklou te lexai (Proklo, In Timaeum, 42 c-d) i ''uhvatiti dah iz siromaštva'' (kako prevodi Colli). No glas demona ne može ni u čemu odstupati od onoga za što se duša odlučila – Moire svjedoče o tome.

Ako demon doista čuva svoju odvojenu bit, tada ga nužno treba predstavljati kao funkciju i ministra Ananke (Nužnosti). I obrnuto, što se može razvidno razabrati kod Plotina: ako se demon identificira i spoji s dušom čovjeka, preciznije, s njezinom sposobnošću nadhegemonije (Plotin, Enneade, 111, IV), pridobiva Nous, koji je u nama, odlučujući utjecaj, oslobađa se i vodi čovjeka demonskom ili čak božanskom životu (ibidem). Nous versus Ananke: no gubi se, odnosno smanjuje se bitna razlika između demona i duše. Upravo smo odredili problematičan odnos između tradicionalne demonologije i angelologije. Čini se da anđeo spaja dvije protuslovne sposobnosti: anđeo je biće koje postoji odvojeno od duše, svijesti, Nousa, čak je oslobođen od zakona Ananke. Anđeo posreduje, priskače u pomoć, ukratko, pomaže, ali na posve drukčiji način nego što posreduju demoni kod Plutarha: demon vodi čovjeka prema popravljanju, poboljašavanju, nadvladavanju onoga što mu je izgleda suđeno. Anđeo podupire borbu duše koja riskira sve da bi se oslobodila od spona Ananke. Korijen anđela se protustavlja korijenu demona: razlika se ne tiče toliko karaktera ili uloge što je obavljaju obje figure: demon koji iznenada stupa između može biti strašan ili blažen, može biti bonus ili malus Eventus, može biti duh koji bdi nad rođenjem i vis procreativa čovjeka kao i duh uništenja i osvete. Demon može nastupati u bijednom odijelu Tanatosa i Hipnosa koji nam se pridružuju u grobu, kao i u bijednom odijelu bijesnih Erinija. Svaka je vrsta demona, svaka je potencija razapeta između božanskog i ljudskog. I mi je udišemo istim dahom. Kao što demoni predstavljaju beskonačan broj slika duše, tako postoji beskonačna vrsta anđela, od najviših do onih koji su pali u najniže krugove ponora Hada. Razlika je do te mjere ključna da je ne može objasniti nijedna jednostavna fenomenologija. Etimološki sklop riječi daimon identičan je s pojmovima daiomaidainymi: podijeliti, izručiti sudbini. Taj korijen nemilosrdno uvršta demona u kraljevstvo Moira. Naš ethos ne može izbjeći demona. Tome naprotiv, anđeo ne samo što čuva, bdi, nego i vodi, podučava, želi mijenjati i preobražavati, preuzima vlastitu eshatološku dimenziju koja je demonu strana. I još dublje: anđeo pomaže duši da se odlobodi svojeg demonskog dijela, da izvrši čudo sebeizbavljenja od tiranije demona Nužnosti. Svom snagom demon sili dušu u ulogu za koju se odlučila, u kružni tok vretena Nužnosti. Tome nasuprot, anđeo nastoji da se duša odupre takvoj neizbježnosti. Demon ostaje ''na potki'', ovisan od spona, veza, uređenja kozmosa. Rezultat toga ima dvostruku vrijednost: demon je doduše povezan s izvornim temeljem, više od bilo kojeg anđela se neposredno dotiče Urgrunda, pra-temelja, ali s druge strane je prikovan u lance i predestiniran, ukratko, potpuni zatočenik. Nebeska potka, slična lancu ratnih lađa, premrežuje sav svod (Politeja, 616 b-c), obavija ga u njegovu vlastitu svjetlost, pretvarajući demona u marionetu. Marioneta – to je sudbina demona (da, upravo marioneta, a ne Rilkeova lutka, jest ona koja vodi ''u najveću tišinu života, koji nas svagda iznova zapuhne iz prostora, svaki put kad negdje dosegnemo granice našega života''; Rilke, Puppen), sudbina protiv koje je anđeo pozvan na beskonačnu borbu.

S točke gledišta angelologije, svaki je demon ''zao''; zato svi poganski bogovi (koji imaju manju moć nego Ananke) ''postaju'' daimones, ''zli'' demoni. U polemici protiv Kelsa, Origen je bez krzmanja pripisao anđelima osobine što ih obično pripisuje poganska religioznost demonima, jer – kao što smo vidjeli – između njih nema radikalne razlike. Te osobine su u zakupu demona kao posljedica djelovanja zakona Adrasteje, dočim te iste osobine pripadaju anđelu, da uči i vodi čovjeka, uvjeravajući ga u ono što se u odnosu na Nužnost čini nemogućim. Da se nada protiv svake nade. Likovi demona se naposljetku spajaju sa zvjezdanim znacima, s njihovim nenadmašnim metra. Tome nasuprot, anđelova inteligencija predstavlja čisti Nous, osmo nebo zvijezda stajačica, koji se stere nad sferama planeta. Takav je put gnostičke angelologije (posebno u njezinim teurgijskim aspektima), ali i put neoplatonističke demonologije od Plotina i Jambliha do Prokla. Kod Prokla riječ daimon ne označuje više zbiljski odvojeno biće: demon se ne skriva u dubini duše, nego jest dubina duše, hegemonijska djelatna mogućnost duše, njezin neiscrpni život. U odnosu na prethodni način života, duša neprestance bira svojega demona: duša je sama sebi demon. Ethos nije demon, u smislu da ga određuje ili mu naređuje, nego je ethos samome sebi demon. S obzirom na način našeg djelovanja, postupanja i života, biramo svojega demona, odnosno duša sama pokazuje koja je od njezinih mogućnosti hegemonijalna. Tu nema mjesta za anđela kao takvog. On postaje drugo ime za iskazati snagu i moć duše. Možemo li uopće zamisliti drukčije rješenje? Ne završava li svaka borba s demonom u nijekanju bilo kakvog mjesta anđelu? Kako održati različitost anđela tamo gdje on izražava ''slobodnu'' potenciju Nousa? Ako je anđeo naslijedio ''slobodu'' Nousa, kako sebe može predstavljati odvojeno od duše, kao vlastiti lik koji ima svoju posebnu ''ulogu''? Jasna je bila uloga demona u teodramatskoj borbi što ju je vodila Ananke. No koju ''nužnost'' zadržava anđeo ako je oslobođen svake Nužnosti? Nije li duša interiorizirala sve njegove funkcije? Ili, drugim, Rilkeovim riječima: pripada li anđeo univerzalnom gedeutete Welt, tumačenom svijetu?

Anđeo je ou-topia: niti demon niti jednostavna potencija duše. Anđela treba čovjek na putu, anđeo misli nemoguće (kako se osloboditi tiranije Ananke), neodvojivo je povezan s onom svijetom metaxy prepunim bezbrojnih duhova podređenih Moirama. Anđeo je bez domovine i upravo stoga ''neizbježna'' figura trenutka koji zaustavlja strijelu vremena, koji prekida kontinuum. Budući da je bez-domovine, neizbježan je pratitelj mladoga Tobije koji je ostao mlad i nedužan kao u godinama djetinjstva, što ne može objasniti niti jedna interpretacija. Tako Klee zamišlja novoga anđela: što neopozivo posjeduje jest samo to da je nekada bio, da je nekada slavio jedan trenutak. Taj trenutak predstavlja katastrofu svakoga savršenoga kontinuuma. Taj trenutak proizvodi ono Otvoreno koje se ne da ispuniti, ponoviti, ponovno izreći, koja je izvan kruga ponovnih rođenja. Sloboda toga ''oskudnoga'' trenutka dana nam je, ali praznih ruka. Prema toj nas slobodi vodi zadnji od anđela, najmlađi i najstariji među njima, novi anđeo.

*

Novi je anđeo sličan novomu Narcisu. Kao starinski cvijet pridružio se zrcalu. Nekoć su veliki anđeli odsijevali ''vječnu vrijednost'', no novi anđeo, tome nasuprot, ima beskonačan broj imena za dvojbenu, riskantnu, nesavršenu, kratkotrajnu sliku koja se zrcali u ogledalu Heurtebisa. ''Svojevrsni anđeo je sjedio na rubu zdenca. Opažao je i vidio je odsjaj čovjeka sa suzama… Žrtvu neizmjerne žalosti'' (Paul Valéry, L'Ange). ''Nevjerojatno strane i udaljene čine se slike u zrcalima, u krutoj i mrtvoj vodi kristala'' (Sergio Solmi, Meditacije o Škorpionu). Kada se čovjek sretne sa slikom iz zrcala, anđeo se mora vratiti u položaj hermetičkog Anthroposa. U tu se sliku - tomu usuprot - ne može više zaljubiti. Razočaran je. Kako se moglo dogoditi da se iz savršenoga znanja, koje je odsjaj svjetlosti, cvijet duše strmoglavio u stanje koje je na početku ljudskog uboštva? U opreci spram čovjeka, anđeo se ne može nadati odgovoru, budući da se već sama zapitanost protustavlja njegovoj naravi. Nikada neće moći njegova bit dokučiti uzroke zla što ga sada podnosi. ''Postoje i druge stvari osim svjetlosti?'' Postupno je anđeo prisiljen pomiriti se s tim da u nama vidi svoju vlastitu sliku, odnosno da se skupa s nama zrcali na nekom vrelu. Priznaje doduše da pored svjetla postoje još i druge stvari, ali u tom zrcalu ne prepoznaje više vlastitu sliku. Kroz njegova zrcala tamo gore nije pošla smrt. Zbog svoje slike, koju nije kadar više imenovati, preobražava se u infanta, u dijete. Nenadmašna predodžba čovjekova djetinjstva zbunjuje ga i ujedno privlači kao riječni odsjev Narcisa. Anđeo se doduše pomiruje s tim odsjevom, ali slici pristupa s napetom, opreznom melankolijom. 

Melankolija je usud novoga anđela: pozvan je opozvati trenutak, problem predstavljanja one Baudelaireove fantazme, znanja koje ne može dokučiti, koje ne posjeduje, ne razumije i kojim ne može raspolagati - a novoga anđela štiti, da, upravo njega štiti, pogled nevidljivoga riječi. Riječ jest to zrcalo: reflektira prolaznu sliku s kojom se nikada ne može posvema spojiti, a ujedno je i znamenje Drugoga kojega se ne da svesti natrag na istu sliku i kojeg svaka slika pretpostavlja.

Preveo s talijanskoga Mario Kopić

Massimo Cacciari, L'angelo necessario, Milano: Adelphi 2008.
Pokreće Blogger.