Roland Jaccard: Buda s Karpata




U dvadesetoj je godini mladi Cioran posjećivao bordele i knjižnice. Njegovi su omiljeni autori Shakespeare, Dostojevski, Čehov. Fasciniran je ekstremima. U filozofiji želi biti Schopenhauer ili ništa. Svoju prvu knjigu Po visovima očajanja piše u stanju nalik deliriju. Zaklinje se sam sebi da neće napisati više ni retka; već se gnuša književne komedije. Njegove kronične nesanice nalik su pozivu da napusti svijet, kojega prazninu je odveć dobro spoznao.

Kad govori majci o očaju koji ga obuzima i ludilu koje mu prijeti, ona odgovara: »Da sam znala, abortirala bih«. Ta je rečenica poput otkrića: »To me je uvjerilo«, kaže on mnogo godina poslije, »da sam plod slučajnosti i da sam ništost. To je uostalom razlog da nisam bio sposoban stvoriti istinsko književno djelo«.

Nemaju svi tu sreću da mladi umru. Sin rumunjskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog Carstva. Prisiljen je upisati se u vrijeme, imati biografiju, pa čak osjetiti i slavu, vrhunac poruge, za nekoga tko se poigrava aforizmima, nekoga tko je fasciniran mrakom, lijenčinu koji sebe smatra najnezaposlenijim čovjekom Pariza: »Samo kurva bez mušterija radi manje od mene«. »Imam čudan osjećaj«, piše u dvadeset i drugoj godini, »da sam u ovim godinama postao specijalist za problem smrti«. Nikad niste prerano zreli za to područje. Zamjera filozofiji da su je stvorili »ljudi bez temperamenta i bez sadržaja«, uz iznimku Schopenhauera i Nietzschea, ljudi koji nisu svjesni bijede vlastitog Ja. Otada će učitelj morbiditeta govoriti svojim učenicima da bolest nagriza sve pa i sam princip identiteta, hvalit će zasluge sifilisa: već namjerava ucijepiti bližnjima virus raspadanja.

Bratu Aurelu, koji mu otkriva svoju monašku vokaciju, ukazuje, demonskom žestinom, apsurdnost svake religije, i dodaje: »Ako i nakon što si čuo moje razloge ustraješ u odluci da se zamonašiš, nikad ti neću više uputiti nijedne riječi«. Umjesto manastira Aurel će upoznati sedmogodišnju komunističku robiju.

Nakon što je završio studij filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobiva krajem 1933. godine stipendiju za Berlin. Jedinstvena šansa da prati preobrazbu cijelog jednog naroda u »fanatično mnoštvo«. »Započeo sam«, piše on poslije, »studirati budizam kako se ne bih zarazio, kontaminirao hitlerizmom«. No njega privlači sve što je pretjerano: tako će unatoč svemu podleći »čudesnoj pomami podčinjavanja« koja je suština rumunjskog nacionalizma. O toj kratkoj ideološkoj devijaciji, koju sebi nikad neće oprostiti, treba pročitati izvrstan esej Gabriela Liiceanua. Valja li u njegovom kasnijem apsolutnom skepticizmu vidjeti bezgranično grizodušje? Možda.
Nakon toga pada u vrijeme, Cioran će biti imun na sva vjerovanja, prošla, sadašnja i buduća. Svom bratu Aurelu piše 1936. godine: »Katkad se pitam kako sam mogao napisati Preobražaj Rumunjske. Svako sudjelovanje u hirovima vremena prazno je uznemiravanje. Ako čovjek želi sačuvati ma i trunku ljudskog dostojanstva, mora zanemariti svoj status suvremenika. Bio bih sada mnogo dalje da sam to shvatio u dvadesetoj«.

Nastavak već pripada legendi: dolazak u Pariz 1937. sa stipendijom, mali namješteni hoteli Latinskog kvarta, dani provedeni u Café de Flore uz Jean-Paula Sartrea – nikad se nisu obratili jedno drugome – užitak da biciklom krstari Francuskom i odluka 1947. u Diepu, dok je prevodio Mallarméa na rumunjski, da će ubuduće pisati na francuskom jeziku.

»Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, odveć plemenitom i otmjenom jeziku«, priznaje on. Neki kljakavi Baskijac, erotoman i manijak, upućuje ga u finese francuskog jezika, otvorivši mu pakao svoje knjižnice i vukući ga prostitutkama Montparnassea: osjeća gotovo perverzni užitak ispravljajući njihov pogrešni francuski. No kad mu Cioran bude čitao prve stranice svog Sažetog pregleda raspadanja, brzo će zadrijemati.

Cioran prolazi i školu moralista i splenetika od Chamforta do Madame Marie Du Deffand i kaže samome sebi: ako je Pascal mogao prepisati sedamnaest puta svoje Provinciales, onda on, stranac, također može načiniti neki napor. Četiri puta prerađuje Sažeti pregled raspadanja koji će objaviti Gallimard 1949. godine, a pozdraviti Maurice Nadeau u Combatu ovim riječima: »Evo stigao je onaj kojega smo očekivali, prorok logorskog vremena i kolektivnog samoubojstva, onaj kojemu su svi filozofi ništosti i apsurda pripremili dolazak, iznimni glasnik zle vijesti«. Za zlu vijest bit će nagrađen nagradom Rivarol, jedinom nagradom koju je Cioran ikad prihvatio. A kad mu je Albert Camus rekao: »Sada se morate uključiti u tok ideja«, pomislio je: »Odjebi!« »Shvaćate, on će meni dijeliti lekcije, svojom kulturom učitelja«, povjerava se on Liiceanuu; »pročitao je ponekog pisca, ali nema ni mrve filozofske kulture i on mi kaže: sada… kao da se obraća đaku. Otišao sam. Bilo je to za mene veliko poniženje«.

Na pragu starosti Cioran će pristati na nešto što je vazda odbijao: davati intervjue. Neće izbjeći općem pravilu da svi veliki ljudi umiru u stanju prostituiranja, to im je usud. »U starosti«, bilježi on, »padamo iz sramote u sramotu i, što je skandalozno, čak i uživamo u tome«. Zacijelo, možemo zažaliti da se nije ubio progutavši neki od svojih aforizama, ali kojega li užitka nastaviti s njim razgovor pabirčeći po njegovim pričanjima koja su sabrana u izdanju Gallimarda: prisjeća se prijateljstva s Ionescom, Beckettom, Michauxom. Objašnjava zašto je put koji propovijeda budizam njemu nedostupan. On se, naime, ne može ničega odreći. Brani se da nije nihilist – više voli naziv skeptika, »premda sam lažni skeptik«. Ponavlja ideju da Bach dovodi u pitanje ništost drugoga svijeta i povjerava nam da voli pisati uz cigansku muziku. I na kraju priznaje: »Što više starim, sve sam bliži svojim korijenima: rumunjski seljak ima pravo, u ništa ne vjeruje, smatra da je čovjek izgubljen i da se tu niša ne može, osjeća se pregažen historijom… Zapravo moje intelektualno obrazovanje nije mi nimalo koristilo!« Cioran se prisjeća da je kao dijete igrao nogomet s glavama mrtvaca. Možda ništa drugo nije ni činio cijeloga života.

S francuskog preveo Mario Kopić

Pokreće Blogger.