Sigmund Freud: Treba li se psihoanaliza podučavati na univerzitetu?




Pitanje treba li se psihoanaliza podučavati na univerzitetu treba razmatrati s dva gledišta, s gledišta psihoanalize i s gledišta univerziteta.
Što se tiče psihoanalize, njezino uključenje u akademske nastavne planove (Lehrplan) svaki će analitičar pozitivno ocijeniti. No to ne znači da je analitičar na bilo koji način ovisan o univerzitetu. Naprotiv, svoja teorijska znanja pridobiva studijem analitičke literature i produbljuje ih na znanstvenim susretima psihoanalitičkih udruženja, razmjenom misli s njezinim članovima. Praktičnu upotrebu analitičke literature nauči djelomično analizom vlastite osobe, a djelomično analizom pacijenata pod kontrolom iskusnijih kolega.
Psihoanalitička organizacija duguje svoju egzistenciju upravo isključenju iz univerzitetskog pogona i nastavit će ispunjavanje svoje obrazovne funkcije dok isključenje bude trajalo.
S gledišta univerziteta pozitivni ili negativni odgovor na naše pitanje ovisan je o tome jesu li univerziteti voljni pripisati psihoanalizi nekakvo značenje za obrazovanje liječnika i drugih znanstvenika. Ako jesu, nastaje sljedeće pitanje: gdje i u kakvom obliku je najbolje uvrstiti psihoanalizu u akademski program.
Uloga psihoanalize za liječničku i akademsku izobrazbu općenito se temelji, prema mojem mišljenju, na sljedećim činjenicama:
U zadnjim desetljećima je liječnička izobrazba doživjela dosta opravdanih kritika. Ona je jednostrana ukoliko upozorava medicinara na studij anatomije, fizike i kemije, ne uvodeći ga istodobno u značenje psihičkih činitelja za različite životno važne funkcije, njihove smetnje i liječenje; oklijevanje koje se kasnije izražava u jednostranim stajalištima naših liječnika. Njegova je posljedica, s jedne strane, pomanjkanje liječničkog interesa za najzanimljivije ljudske probleme zdravog i bolesnog, a s druge strane pomanjkanje spretnosti u ophođenju s pacijentima; točka u kojoj bi svaki nadriliječnik olako nadmašio svakog školovanog liječnika. Zadnjih je godina niz univerziteta pokušalo tu osjetnu prazninu ispuniti kursovima iz medicinske psihologije. No dok je sadržaj tih kursova bio određen akademskom psihologijom ili detaljnim istraživanjima eksperimentalne psihologije, svoj zadatak nije mogla ispuniti niti je pak studentima mogla otvoriti putove razumijevanja općih ljudskih problema i problema njihovih pacijenata. Položaj medicinske psihologije tijekom poduke medicine je zato još do danas nerazjašnjen.
Tu je točka gdje psihoanaliza koristi izobrazbi, jer bi niz psihoanalitičkih predavanja bio odmah sposoban ponuditi medicinaru ono što mu treba. Predstavljam sebi da bi se znanje psihoanalize samo uvelo kursom koji tematizira podroban odnos između some i psihe, to jest odnos koji je podloga svake psihoterapije. Nakon opisa različitih metoda sugestije, slijedio bi opis psihoanalize kao psihološke metode, koja ide najdalje i najdublje, ujedno kao metode koja je najprimjerenija za uvođenje studenata medicine u znanje psihologije.
Druga funkcija psihoanalize bila bi u njezinoj upotrebi kao uvoda u studij psihijatrije. Naša današnja psihijatrija je isključivo deskriptivnog karaktera. Mladi se psihijatar uči međusobno odvajati pojedinačne patološke smetnje, uči se i razlikovati izlječivo i neizlječivo, ono opće opasno i nedužno. U tom se obliku psihijatrija podudara s ostalom medicinom samo u jednoj točki; naime, ukoliko je etiologija organski i anatomski odredljiva. Ne otvara nikakav dostup razumijevanju pregledanog, dostup koji se može očekivati samo od dubinske psihologije.
Koliko čujem, psihoanaliza je, kao prvi pokušaj dubinske psihologije, u Americi već zabilježila prve uspjehe u tom smjeru. Mnogi medicinski fakulteti na američkom kontinentu uzimaju zato u svoje nastavne planove kursove iz psihoanalize kao uvoda u studij psihijatrije.
Čini mi se preporučljivim da bi podučavanje psihoanalize podijelili na dva odsječka: kao prvi korak elementarni kurs za sve studente medicine, a kao drugi korak poseban kurs za buduće psihijatre.
U istraživanju psihičkih procesa i intelektualnih funkcija psihoanalitičar se služi posebnom metodom, upotreba koje nipošto nije ograničena na psihičke smetnje, nego uključuje studij problema na području umjetnosti, filozofije, religije itd. U toj svezi su se psihoanalitička istraživanja već iskazala, dovela su do novih aspekata i donijela važne spoznaje. Tu navodim samo teme kao što u literarna povijest, mitologija, povijest kulture i filozofija religije. Takvi dosezi pokazuju da mora biti opći uvodni kurs u psihoanalizu dostupan ne samo studentima medicine, nego i studentima drugih fakulteta. Od plodnog učinka analitičkog mišljenja na te ostale znanstvene discipline mogli bismo kasnije očekivati uže sudjelovanje između medicinske znanosti i duhovne znanosti kao značajan korak na putu prema budućoj Univeristas Litterarum.
Zaključujem da svaki univerzitet pridobiva samo prednost ako je spreman primiti psihoanalizu u svoj kurikulum. Istina je da se podučavanje – kao što je opisano – nužno odvija u dogmatskom obliku i da će eksperiment i demonstracija biti prikraćeni. No sve što bi učitelji psihoanalize u tom pogledu trebali jest dostup do ambulatorija s bogatim materijalom ''neurotskih'' pacijenata i, za psihoanalitičku psihijatriju, na isti način dostup u neki bolnički odjel za psihotične bolesnike.
Konačno moram još odbaciti prigovor da će student medicine na taj način biti još daleko od toga da doista nauči psihoanalizu. Što se tiče uporabe analitičke tehnike, to je dakako istina. No to nipošto nije svrha hvatanja u koštac. Za našu svrhu dovoljno je ako o psihoanalizi nešto dozna i od nje nešto nauči. Naposljetku mi isto tako ne očekujemo da se mladi medicinar tijekom studija izobrazi u iskusnog kirurga. Budući kirurg uzima kao nešto samo po sebi razumljivo da svoju specijalizaciju pridobije dugogodišnjim radom na kirurškom odjelu neke bolnice.


S njemačkog preveo Mario Kopić


Sigmund Freud, "Sollte die Psychoanalyse an der Universität gelehrt werden?" (1919), Das Argument, 1969, 10 (H 50), str. 223-226.

Freudov tekst Treba li se psihoanaliza podučavati na univerzitetu? prvi je put objavljen u madžarskom prijevodu (Kell-e az egyetemen a psychoanalyzist tanitani?), u medicinskoj reviji Gyógyászat (Budimpešta, 30. marta 1919). Po svoj se vjerojatnosti za prijevod tog teksta pobrinuo Sándor Ferenczi, koji je u vrijeme madžarske sovjetske republike (u kojoj je Georg Lukács bio komesar za prosvjetu) bio profesor psihoanalize na univerzitetu u Budimpešti.
Freudov njemački original teksta je izgubljen. Napisao ga je najvjerojatnije za vrijeme 5. Međunarodnog psihoanalitičkog kongresa, u jesen 1918. godine u Budimpešti. Tekst je ponovno otkrio Dr. L. Rosenthal iz Buenos Airesa i u engleskom je prijevodu bio uvršten u izdanje Standard Edition (svezak XVII) 1955. godine. Na temelju engleskog prijevoda natrag na njemački prevela ga je Freudova kći Anna Freud.
Neovisno o tome što je riječ o prijevodu prijevoda, koji nedvojbeno osiromašuje Freudovu originalnu misao i stil, on je ipak zanimljiv, budući da svjedoči o Freudovom originalnom pogledu na temu koja je aktualna od samog početka psihoanalize, o mjestu psihoanalize u univerzitetskom diskursu.
M. K.
Pokreće Blogger.