Andrea Zlatar Violić: Poetika dodira

Dodir je negdje ostao, zadržao se, kao trag na koži. Više tragova: crta koju prolazi jagodica prsta, jagodice prstiju, toplina koju izvlače iz sebe, prenose, utiskuju u kožu, u tijelo drugoga. 

Dodir, kao trag olovkom, kao da vas je netko – kao što to rade djeca, ali i oni malo odrasliji - pošarao olovkom, povukao liniju flomasterom, kemijskom, možda perom, možda tintom. Grafitnom olovkom ne, to boli. Dodir i trag, neizbrisivo i nevidljivo.

Kao trag suze na licu. Točno znaš kuda putuje, kako se slijeva, pratiš njezin tok, zatim obrišeš prstom. S vremenom tragovi nestaju, udubina koju je na koži ostavio dodir drugoga odmah nestaje. Barem izvana, izunutra traje zato što tijelo pamti. Tijelo je naš najbolji spremnik pamćenja, pouzdan baš zato što ga ne uspijevamo svjesno kontrolirati. Mi zaboravljamo, tijelo pamti. Mi potiskujemo, tijelo se odupire. Mi donosimo odluke, tijelo ipak odlučuje. U sebi skuplja otiske, veže se uz prostore, pamti osjetilima.

Sve donedavno, nisam pravo ni znala da postoji posebna teorija o dodiru, točnije, teorija dodira. Otkrila sam to na početku knjige Filozofija tela Mikhaila Epštejna1, koju sam pohlepno otvorila već u vlaku između Beograda i Zagreba, svega nekoliko sati nakon kupnje. Prema grčkom korijenu (od imenice «haphe» - dodirivanje, opipavanje, i pridjeva «haptikos» - što se najčešće prevodi kao «osjetilan», a u latinskom je to «taktilan»), upućuje nas Epštejn, ta se teorija, teorija dodira, naziva haptika. I imenica i pridjev nastali su od glagola dirati, dodirivati, pa onda i ticati i pipati (haptesthai) i upućuju nas u razmišljanje o osjetu dodira. Onom koji je, iz racionalnoga kuta, najprimitivniji. Osjetilima oka i uha pripada pravo prvenstva: smješteni su u glavi, za čovjeka su slijepljeni sa svijetom ideja i pojmova. Čujemo, mislimo i izgovaramo riječi, ono što vidimo odmah pretvaramo u opojmljenu i pojmljivu sliku. Ta dva osjetila, i ta dva ljudska osjetilna «sredstva», gledanje i slušanje, svjedoci su realiteta, priopćivi, služe u prostoru argumentacije i dokazivanja. Smatramo ih pouzdanim svjedocima, čak i onda kada znamo da ljudska osjetila nisu u svakoga pojedinca «uštimana» na istu frekvenciju. U suvremeno doba, za takve slučajeve postoje mjerni instrumenti i pomoćna sredstva koja nam izoštravaju osjete vida i sluha, poravnavaju nas sa standardom i normom. Brišu naše minus kratkovidnosti i naše plus dalekovidnosti, tomu služe stakalca, leće i naočale. Vraćaju nas u potpuni svijet sluha, pomoćnim slušnim aparatima, umjetnim pužnicama. Titraji i frekvencije osiguravaju nas kao racionalna bića koja istinito spoznaju svijet. Time nam prenose informaciju, time nam omogućuju komunikaciju.

A što je s kožom, što je s osjetom dodira koji se proteže cijelom površinom našega tijela i duboku u našem tijelu, u unutarnjim, tako osjetljivim, prostorima obavijenim sluznicom, u sluzokoži? Da li koža spoznaje? Aristotel bi se pitao: «Da li je osjetilo opipa unutra ili nije, već je to upravo meso?»2 Kakve informacije prenosi dodir? Kako komuniciramo cijelim našim tijelom, našom puti? Što se dogaña kad sami sebe dodirnemo, kada se rukom oslonite na koljeno, što to ili tko to u nama točno osjeća, možemo li odvojiti dodir koji dlan odašilje i dodir koji dlan prima? I, na koncu ovoga reda pitanja, zašto jedan kratak, ovlašan i sasvim površan dodir, poput nehotičnog poljupca može značiti više nego tisuće i tisuće jasno izgovorenih i jasno odslušanih riječi? I zašto ono što ne vidimo može značiti više od onoga što vidimo?

/Teorija dodira 

Kao i u svakoj teoriji, na početku bijaše Aristotel. U svojoj knjizi O duši Aristotel napominje da čovjek «u drugim čulima zaostaje za mnogim životinjama», ali da ih, što se tiče dodira, u mnogome nadilazi upravo po stupnju osjetljivosti toga čula3 . I iz svog opažaja, Aristotel - za nas danas neobično, ako ne i protuslovno – zaključuje kako je upravo zbog toga čovjek najrazumnije živo biće. Haptika, ili kasnije – haptologija, bavi se dodirom i dodirivanjem, kožom kao «organom opažanja», taktilnim oblicima ljudskog djelovanja i samoizražavanja. Prema Mikhailu Epštejnu, suvremenom ruskom filozofu, koji kao osnovu svoje Filozofije tijela uzima upravo haptiku, ona u osnovi podrazumijeva interakciju čovjeka s okolnim svijetom, ljudsko djelovanje koje je posredovano kožom kao organom dodira. U dvije i pol tisuće godina, od Aristotela do danas, ljudska je civilizacija napredovala u pravcu koji je čovjeka odjeljivao od dodira kao primarnog i sveobuhvatnog kontakta sa svijetom. Prenošenje informacija posredstvom dodira postaje sve manje bitno tijekom ljudskog razvoja – kako u smislu ontogeneze, tako i u smislu filogeneze. Male bebe umiru bez dodira, nas civilizacija uči ne samo da preživljavamo bez njih već nas tjera na potiskivanje i odricanje. Represivne društvene norme upućuju nas u kojim je svakodnevnim situacijama dodirivanje «neprikladno i neprimjereno». Nedolično ponašanje, u krajnjoj liniji nemoralno. Zamislite da na šalteru u banci poželite dodirnuti bankovnog činovnika ili činovnicu? Morali biste pokušati progurati ruku kroz onaj tanušni prolaz koji odvaja staklenu ili plastičnu pregradu od horizontalne površine. Naravno, ako imate «osobnog bankara», rukovat ćete se s njim na početku i na kraju sastanka. Ali ga – pa čak ako ga i poznajete privatno – nećete pokušati poljubiti u kontekstu službenog sastanka. Odobren vam je veliki zajam? Možete htjeti skakati od sreće, ali kodiranje znaka zahvalnosti upućuje vas na grimasu širokog osmijeha, zahvalno kimanje glavom i eventualni kurtoazni poklon. Cvijeće i bombonijera, uvijek prije zagrljaja i poljupca. Na autobusnom kolodvoru, nema niti centimetra slobodnog prostora izmeñu pregrade i pulta: šalter je napravljen tako da postoji pojačivač zvuka s pomoću kojega vas čuju s druge strane, a u pultu je izdubljena plitica podijeljena u dva dijela. U jedan stavite novac ili karticu, u drugom dobivate kupljenu kartu i račun.

Da, znam, razlozi zdravstvene i svakovrsne druge sigurnosti odlučuju o takvim dizajnerskim potezima u zgradama javnih službi. Ne ljubite se, ne dodirujte se, nosite maske i perite ruke, slušali smo cijelu jesen, opkoljeni agresivnom farmaceutskomedicinskom kampanjom protiv svinjske gripe. S gripom i bez nje, zapadna je Europa društvo s najnižim indexom dodira izmeñu ljudi. Neke nacionalne kulture, poput francuske, ipak, propisuju silnu količinu društvenih poljubaca dnevno. Jedno je istraživanje na osamdesetih godina, na koje se poziva i Epštejn, pokazalo da se u pariškom kafiću ljudi prosječno – tijekom jednog sata – dodirnu više od sto puta, dok istovremeno, u britanskom pubu, možete satima čamiti bez ijednog dodira.

Razvoj haptike ili teorije dodira posljednjih je desetljeća, meñutim, otišao u drugom pravcu. U onom području u kojem pravih osjeta i čula nema, u području umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti osjet dodira postao je ključem za suvremena istraživanja. Što nam, zapravo, o razvoju tehnologije i transformaciji naših osjeta govore izumi poput ekrana koji se dodiruje i zamjenjuje klasičnu tipkovnicu, novog I-pada koji je netom izašao na tržište i hvaljen je upravo zato što komunikaciju i informaciju obavlja putem «dodira»? Spajamo ono što je krajnje prirodno, primarni osjet iz kojega su se razvili svi drugi, s vrhunskim dostignućima novih informatičkih tehnologija. Dodirujemo ekran. Osjećamo? Šaljemo i primamo informacije, komuniciramo. Da li osjećamo, ponavljam pitanje. Nisam sigurna, ali nešto osjećamo i u toj vrsti dodira. Osjet dodira najsloženiji je zadatak u stvaranju potpune iluzije virtualnih osjeta. Možda nije tako teško kad se radi o relativno izmjerljivim osjetima: toplo/hladno, tvrdo/meko, hrapavo/glatko….

Ponovo Aristotel, isto mjesto, O duši, 422b: «Čini se da je svaki osjet osjet samo jednog para suprotnosti, kao npr. vid bijeloga i crnoga, sluh visokog i dubokog, okus gorkog i slatkog. No, u opipljivom ima mnogo suprotnosti: toplo i hladno, suho i vlažno, tvrdo i meko i drugo takvo. /…./ nije jasno koja je tako jedinstvena osnova kod opipa kao što je kod sluha zvuk.»

Kad se radi o dodiru kao osjetu bilo ugode bilo nelagode, ništa nije jednostavno. Posebice kod dodira ugode koji stvara sigurnost, ili dodira kao mjestu rañanja užitka, erotskog užitka, onda mjerne naprave zakazuju. Ne znam zapravo niti zašto niti otkada, ali već dosta dugo svaki svoj ne-službeni mail, završam kratko: zagrljaj, a (zagrljaj zarez a točka). Možda baš zato što u virtualnosti elektroničke komunikacije zapravo izostaje svaki osjet, možda ih sve zajedno, zbog toga, zamjenjujem onim primarnim: dodirom. Dodirom koji je izostao, a možda i nije.

....

/Etika i erotika dodira 

Strah me je, kažem, i stisnem te za ruku. Bojim se, kažeš, i uzvratiš stisak. Želim te, kažem, i približim se. Poljubiš me. Uzvratim poljubac – ne, ne mogu to reći. Ne mogu reći tko je tko u poljupcu, kao što više ne znam tko koga drži za ruku, ja tebe ili ti mene. Ne gledamo se, ne govorimo, ne vjerujem da išta čujemo. Osjećamo sve: potpunost, stopljenost, pretopljenost: puti koje su se stopile jedna s drugom. Mogu zatvoriti oči, mogu začepiti uši, mogu prstima stisnuti nos i udisati na usta pa tako potisnuti i čulo njuha, ali ne mogu, ni na koji način ne mogu, rekao bi Epštejn, oderati kožu s vlastitoga tijela. Moja put, moja koža, moje tijelo i ja, jedno smo isto. Glas odzvanja izvan mene. Ponekad glas nije «ja». Dodir uvijek jest «ja». Kad govorimo, razlikujem svoj i tvoj glas, ne mogu biti tvoj glas. Kad se slušamo, čujemo razlike izmeñu sebe, čujemo jedan drugoga. U svim odnosima spoznavanja i komunikacije postavljamo se kao dva odvojena subjekta, koliko često (i neželjeno i ne-svjesno) u hijerahiziranim odnosima subjekta i objekta.

I znam da ne mogu govoriti drugim glasom, i ne mogu vidjeti drugim očima, nego svojima vlastitim, ali u dodiru kože, ne mogu nas razdvojiti.

Izvor: RJEČNIK TIJELA. Dodiri, otpor, žene (izbor tekstova) Zagreb, 2010.

Pokreće Blogger.