Heiner Müller: Heraklo 2 ili hidra


Dugo je vjerovao da prohodi šumom, po omamljujuće toplom vjetru, koji kao da puše sa svih strana i pokreće drveće nalik zmijama, u vazda jednakom sumračju, idući za jedva zamjetljivim krvavim tragom po jednakomjerno teturajućem tlu, sam, u borbi sa zvijeri. Prvih se dana i noći, ili su to bili samo sati, kako odmjeriti vrijeme bez neba, pokadšto još upitao što li je ispod tla što se pod njegovim koracima ziba kao da diše, koliki je taj sloj ponad onog neznanog dolje i dokle će ga držati izvan utrobe svijeta. Kad bi opreznije stupio, činilo mu se da tlo o kojem je mislio da popušta pod njegovom težinom, ide ususret njegovoj stopi i da je čak privlači nekim usisavajućim pokretom. Usto je imao jasan osjećaj da su mu noge otežale. Prebrojao je mogućnosti. 1) Noge su mu otežale, pa ih tlo vuče sebi. 2) Osjećao je da mu noge bivaju težim zato što ih tlo usisava. 3) Imao je dojam da mu tlo usisava noge, pa su mu poradi toga noge otežale. Ta su ga pitanja zaokupljala stanovito vrijeme (godinama, satima, minutama). Odgovor je pronašao u sve jačem osjećaju vrtoglavice, koju mu je izazvao vjetar, jer je puhao u koncentričnim krugovima: nisu njemu noge bivale težim, nije mu tlo usisavalo stopala. I jedno i drugo bilo je obmana osjetila, uvjetovana padom krvnoga tlaka. To ga umiri i krene on brže. Ili mu se samo činilo da korača brže. Kad se vjetar pojačao, drveće i grane su ga sve češće češale po licu. Dodir je u prvi čas bio gotovo ugodan, kao da ga miluju, ili kao da ga, premda površno i bez naročite zainteresiranosti, ispituju kakva mu je koža. Potom kao da je šuma postala gušćom, način dodira promijenio, milovanje prešlo u premjeravanje. Kao kod krojača, pomisli, kad su mu grane obavile glavu, potom vrat, prsni koš, struk itd., šumu kao da je zanimao i njegov korak, sve dok mu nisu od glave do pete uzeli mjeru. Iritirao ga je automatizam ishoda. Tko ili što je upravljalo pokretima toga drveća, grana ili ma što to bilo što se interesiralo za broj njegova šešira, okovratnika, cipela. Je li se ova šuma, koja nije nalik nijednoj šumi koju je poznavao, uopće još mogla imenovati šumom. Možda je on sam već predugo bio na putu, duže od zemaljskoga vremena, i šume su sada samo ono što je ova ovdje. Možda je ovo samo još imenom šuma, a sva su druga znamenja već odavna postala slučajnima i izmjenljivima, pa i zvijer poradi koje, kako bi je sasjekao, prohodi ovim što se trenutno imenuje šumom, i taj monstrum kojega treba ubiti, koji je vrijeme pretvorio u izmet u prostoru, samo je ime nečega neraspoznatljivog, a ime mu je dano iz neke drevne knjige. Samo on, neimenovan, ostao je ono što je bio na svojemu znojnom putu u borbu. Ili je možda i ono što je na njegovim nogama koračalo po tlu koje je sve brže poigravalo već bio netko drugi, a ne on. Još je o tomu razmišljao kad šuma iznovice posegne za njim, to nešto proučavalo je njegov kostur, broj, jačinu, raspored, funkciju kostiju, vezu zglobova. Operacija je bila bolna. Mučno se naprezao kako ne bi vikao. Bacivši se ubrzanim tempom unaprijed, izvlačio se iz obuhvaćanja. Znao je, nikada nije trčao brže. Ni za korak se nije pomaknuo, šuma je držala tempo, ostao je u stegama što su se sada oko njega sklapale i sabijale mu crijeva, strugale kosti jednu o drugu, dokle će moći izdržati taj pritisak i shvati u panici što ga je obuzimala: šuma je zvijer, već je dugo vremena šuma kojom je mislio da korača zvijer što ga je nosila u tempu svojih koraka, zibanje tla bili su njezini udisaji, a vjetar njezin dah, trag koji je pratio bila je njegova vlastita krv, a šuma koja je bila zvijer, uzimala je, otkad već, uzorke njegove krvi, koliko li čovjek ima krvi; i shvati da je to vazda i znao, no nije ga imenovao. Nešto je poput nekog bljeska bez početka i kraja opisalo pomoću njegovih krvnih putova i živčanih vlakana bijelo usijan strujni krug. Čuo je sebe kako se smije, kada je bol preuzela kontrolu nad njegovim tjelesnim funkcijama. Zvučalo je poput olakšanja: nema više razmišljanja, to je borba. Valja se prilagoditi pokretima neprijatelja. Izmaknuti im, preduhitriti ih. Doskočiti im. Prilagoditi se i ne prilagoditi se. Neprilagodbom se prilagođavati. Napadajući izmicati, izmičući se napadati. Preduhitriti prvi udarac hvat udar ubod, a drugi izbjeći. I obrnuto. Redoslijed mijenjati i ne mijenjati. Napadu doskočiti istim i/ili drugim pokretom. Strpljenje nožu i snaga sjekiri. Nikada nije prebrojavao svoje ruke. Ni sada ih nije bilo potrebno prebrojavati. Posvuda, ma gdje da su mu bile potrebne, obavljale su one svoj posao, pesnice prema potrebi, prsti pojedinačno iskoristivi, nokti svaki napose, šiljci lakata. Stopala su se čvrsto držala tla koje se u pobuni protiv gravitacije sve brže vrtjelo, te personalne unije neprijatelja i bojnog polja, okrilja što ga je željelo zadržati. Stara jednadžba. Svako krilo u koje je na neki način dospio htjelo je da bar bude njegovim grobom. I stara pjesma. Ah, ne idi, ne idi, ostani tu...Na mom srdašcu. Skandiraju pucketajući njegovi vratni kralješci u majčinskom davljeničkom zahvatu. Smrt majkama! Njegovi se zubi sjetiše vremena prije noža. U metežu pipaka-hvataljki koje nije bio kadar razlikovati od rotirajućih noževa i sjekira, u metežu rotirajućih noževa i sjekira koje nije od hvataljki, metežu hvataljki s noževima i sjekirama koje nije mogao od eksplodirajućih minskih pojaseva tepiha bombi svjetlosnih reklama bakterijskih kultura, u metežu hvataljki s noževima i sjekirama minskih pojaseva tepiha bombi svjetlosnih reklama bakterijskih kultura koje nije mogao razlučiti od vlastitih ruka nogu zuba u ovom vremenskom opsegu trenutno imenovanom borbom, u vremenu krvi hladetinaste mase mesa, tako da za udarce po vlastitoj supstanci, koji bi mu se pokadšto potkrali, nije imao drugi barometar osim bola, odnosno iznenadna pojačanja neprekidnih bolova u onom što se više nije raspoznavalo, svođen u stalnom uništavanju svagda iznovice na svoje najmanje sastavne dijelove, i svagda se iz svojih ruševina iznovice sastavljajući, gradeći sebe opetovano, pokadšto se pogrešno sastavljao, lijevu šaku na desnu ruku, karličnu kost na nadlakticu, glasovi koji mu pjevaju u uho, korovi glasova drži se okvira pusti paru odustani ili radi toga što mu je dosadno vazda istom šakom na istoj ruci odsijecati svagda iznovice izrastajuće pipke-hvataljke skalpele krute okovratnike, uspravljati okrnjke, škiljave stupove krvi, pokadšto je odugovlačio s ponovnom izgradnjom sebe u žudnom iščekivanju posvemašnjeg ništenja s nadom u ništa, beskrajnu pauzu, ili iz straha od pobjede koja je mogla biti izvojštena tek posvemašnjim uništenjem zvijeri, koja je bila njegovo boravište izvan kojega je možda već čekalo ništa njega ili nikoga; u bijeloj šutnji što naviještala završnu rundu, učio je čitati stalno drukčiji plan prema kojemu je građen stroj koji je bio on prestajao to biti iznovice bio drukčiji svakim pogledom zahvatom korakom, i to da ga je mislio preinačavao rukom pisac rukopisom svojih radova i smrti.

S njemačkog preveo Mario Kopić

(Heiner Müller: Werke 2: Die Prosa. FfM: Suhrkamp 1999, 94-98)
Pokreće Blogger.