L. N. Tolstoj: Obnova pakla

Legenda
I
Bilo je to u vrijeme kada je Krist objavljivao ljudima svoje učenje. To je učenje bilo tako jasno, bilo ga je tako lako slijediti jer je očigledno spašavalo ljude od zla, te je bilo nemoguće ne primiti ga i ništa nije moglo spriječiti njegovo širenje.
Belzebub, otac i zapovjednik svih vragova, bio je uznemiren. Jasno je vidio kako će njegova vlast nad ljudima zavijek prestati ukoliko se Krist ne odrekne svog naučavanja. Bio je uznemiren, ali nije očajavao, već je huškao farizeje i pismoznance koji su mu bili pokorni da što jače vrijeđaju i muče Krista, a Kristovim je učenicima savjetovao da bježe i ostave ga samog. Nadao se da će osuda na sramotnu kaznu, poruge, to što su ga svi učenici ostavili i napokon same muke i kazna, učiniti da se Krist u zadnji trenutak odrekne svojeg učenja. Odricanje bi uništilo svu snagu učenja.
Djelo se završavalo na križu. Kad je Krist rekao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, Belzebub je kliktao. Uhvatio je za Krista pripravljene okove i metnuvši ih sebi na noge podešavao ih tako da se ne bi mogli rastrgati kad se metnu na Krista.
No, iznenada čule su se na križu riječi: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”. Odmah zatim je Krist progovorio: “Svršeno je!” i ispustio dušu.
Belzebub je shvaćao da je sve za njega propalo. Htio je skinuti okove sa svojih nogu i pobjeći, ali se nije mogao maknuti s mjesta. Okovi su srasli s njim i vezali su mu noge. Htio se dići na krilima, ali ih nije mogao raširiti. Belzebub je vidio kako je Krist u sjajnom svjetlu stao na paklena vrata, kako su grešnici od Adama do Jude izašli iz pakla, vidio je kako su se razbježali svi vragovi, vidio je kako su se same stijene pakla bezvučno raspale na sve četiri strane. Nije mogao više to podnositi i mučno cvileći propadne kroz raspuklo tlo u podzemlje.
II
Prošlo je 100 godina, 200, 300 godina. Belzebub nije mjerio vrijeme. Oko njega je bio crni mrak i mrtva tišina. Ležao je nepomično i trudio se da ne misli o tome što je bilo, a ipak je mislio i nemoćno mrzio krivca svoje propasti.
No iznenada – nije pamtio i nije znao koliko je godina prošlo od tada – čuo je iznad sebe zvukove slične topotu nogu, stenjanje, kriku i škrgut zubi. Belzebub podigne glavu i stane osluškivati. Nije mogao vjerovati da bi se pakao mogao obnoviti poslije Kristove pobjede, no topot, stenjanje, krika i škrgut zubi postajali su sve jasniji. Belzebub podigne svoje tijelo, podvuče ispod sebe kopitima prerasle dlakave noge, pri čemu, na njegovo čuđenje, okovi sami spadoše s nogu. Zalepršavši slobodno raširenim krilima, zazviždao je prizivnim zviždukom kojim je u prijašnja vremena prizivao k sebi svoje sluge i pomoćnike.
Tek što je zahvatio zraka, otvori se nad njim otvor, zabljesnu ga crveni oganj i, tiskajući se u hrpi, vragovi se sasuše iz otvora u podzemlje te, padajući kao gavrani naokolo, posjedaše oko Belzebuba. Vragova je bilo velikih i malih, krupnih i mršavih, s dugim i kratkim repovima, s ravnim, oštrim i iskrivljenim rogovima. Jedan od vragova, s pelerinom prebačenom preko leđa, potpuno gol i sjajno crn, okrugla lica bez brade i brkova, ogromna spuštena trbuha, čučao je pred samim Belzebubovim licem i čas otvarajući, čas zatvarajući svoje ognjene oči, neprestano se smiješio te široko mahao svojim dugim, tankim repom.
III
– “Što znači taj šum? – zapita Belzebub pokazujući gore. “Što je tamo?”
– “Sve je isto što je vazda i bilo” – odgovori sjajni vrag s pelerinom.
– “Pa zar ima grešnika?” – upita Belzebub.
– “Mnogo” – odgovori sjajni.
– “A kako učenje onoga kojeg neću imenovati? – zapita Belzebub.
Vrag u pelerini iskesi se tako da se otkriše njegovi oštri zubi i među svim vragovima začu se suzdržani hihot.
– “Učenje nam to ne smeta. Oni ne vjeruju u njega” – reče vrag u pelerini.
– “Ali to učenje ih očito spašava od nas i On ga je posvjedočio svojom smrću” – odvrati Belzebub.
– “Ja sam ga preradio” – reče vrag u pelerini brzo mašući repom po tlu.
– “Kako – preradio?”
– “Tako preradio da ljudi ne vjeruju Njegovom učenju, već mojem, koje nazivaju njegovim imenom.”
– “Kako si ti to učinio?” – zapita ga Belzebub.
– “Učinilo se to samo po sebi. Ja sam samo pomogao.”
– “Ispričaj nam ukratko” – reče Belzebub.
Vrag u pelerini, spustivši glavu, zašuti, kao da se sabire, ne žureći se i zatim poče pripovijedati.
– “Kad se zbio onaj strašni događaj da je pakao bio razrušen, te se otac i gospodar naš udaljio od nas” – govorio je on – “ja sam pošao u ona mjesta gdje se propovijedalo to isto učenje koje nas je gotovo pogubilo. Htio sam vidjeti kako žive ljudi koji se učenja drže. I vidio sam da su ljudi koji su živjeli po tom učenju savršeno sretni i nama nedostupni. Oni se nisu ljutili jedan na drugog niti su se predavali ženskim čarima. Nisu se ženili ili ženeći se, imali su jednu ženu; nisu imali imetka, sve su smatrali zajedničkim, nisu se branili od napadača i zlo su plaćali dobrim. Život im je bio tako dobar da su drugi ljudi bili sve više privučeni k njima. Vidjevši to, pomislio sam da je sve propalo i već sam htio otići.
No tada se dogodilo nešto samo po sebi nebitno, ali meni se činilo dostojnim pažnje i ja sam ostao. Dogodilo se to da su među ljudima jedni tvrdili da se moraju svi obrezivati i da se ne smije jesti žrtvovano, dok su drugi tvrdilil da to nije nužno i da je dozvoljeno i ne obrezivati se i sve jesti. Ja sam stao upućivati i jedne i druge da je to nesuglasje vrlo važno i da ni jedna ni druga strana ne smije popustiti jer se stvar tiče odanosti Bogu. Oni su mi povjerovali i sporenja su postala žestoka. I ovi i oni počeli su se ljutiti jedni na druge i tada sam ja utuvio i jednima i drugima kako mogu dokazati istinitost učenja. Svi su oni htjeli biti u pravu, te su mi povjerovali, a ja sam im priredio čudesa. Prirediti ih nije bilo teško. Oni su vjerovali svemu što je utvrđivalo njihovu želju da budu u pravu.
Jedni su govorili da su na njih sišli ognjeni jezici. Drugi su govorili da su vidjeli samog Učitelja i mnogo drugog. Oni su izmišljali ono čega nikad nije bilo i lagali, ne lošije od nas, u ime onoga koji je nas nazvao lažljivcima, samo ne opažajući to. Jedni su govorili o drugima: “Vaša čudesa nisu istinska, naša su istinska.” Drugi su govorili o prvima: “Ne, vaša nisu istinska, nego su naša istinska.”
Stvar je išla dobro, no ja sam se bojao da oni ne bi uvidjeli odviše očevidne obmane, pa sam onda izmislio “Crkvu”. Kad su povjerovali u Crkvu, smirio sam se, shvativši da smo mi spašeni i pakao obnovljen.
IV
– “Što je to “Crkva?” – strogo zapita Belzebub ne želeći vjerovati da bi njegove sluge bile umnije od njega.
– “Crkva je to što ljudi kad lažu i osjećaju da im ne vjeruju, pozivajući se na Boga, uvijek govore: ‘Tako mi Boga, istina je što govorim’ – to zapravo i jest Crkva, no samo s tom osobitošću što ljudi sebe uvjere, proglasivši sebe Crkvom, da oni više ne mogu pogriješiti i stoga kakvu god glupost izrekli – više je ne mogu poreći. Ovako se gradi Crkva: ljudi uvjere sebe i druge da je Bog, njihov učitelj, kako ne bi Zakon po njemu objavljen ljudima bio krivo tumačen, izabrao osobite ljude i da jedino oni ili ti kojima oni tu vlast predaju mogu pravilno tumačiti Zakon. Tako ljudi koji se nazivaju Crkvom drže da govore istinu ne zato jer to što propovijedaju jest istina, već zato što smatraju sebe jedinim zakonitim nasljednicima učenika učenika učenika i konačno učenika samog Učitelja – Boga. Iako je u tom nasljeđivanju bilo nezgodno, kao i u čudesima, da su ljudi istodobno mogli tvrditi svatko o sebi kako su oni članovi jedine istinite Crkve (što je svagda i bivalo) – no zgodno je bilo što ljudi, rekavši za sebe da su Crkva i na toj tvrdnji ustrojivši svoje učenje, više nisu mogli opozvati to što su rekli, rekli oni pritom bilo što ružno i govorili što mu drago drugi ljudi.
– “No, zašto je Crkva krivo tumačila učenje u našu korist?” – zapita Belzebub.
– “Učinili su to oni zato” – produži vrag u pelerini – “jer su ti ljudi, proglasivši sebe jedinim tumačima zakona Božjega i uvjerivši u to druge, postali najvišim sucima sudbine ljudi i tako postigli najveću vlast nad njima. Postigavši tu vlast, oni su se, naravno, uzoholili i većim dijelom pokvarili, a time izazvali protiv sebe negodovanje i neprijateljstvo ljudi. U borbi su pak sa svojim neprijateljima, ne imajući drugog oružja osim nasilja, stali proganjati, kažnjavati, spaljivati one koji nisu priznavali njihovu vlast. Tako su oni bili prisiljeni krivo tumačiti učenje samim svojim položajem, kako bi ono opravdavalo njihov izopačeni život i strogost koju su upotrebljavali protiv svojih neprijatelja. Oni su tako i činili.
V
– “No učenje je bilo tako jednostavno i jasno” – reče Belzebub, još ne želeći vjerovati kako su njegove sluge učinile to što njemu nije palo na um da čini, “da je bilo nemoguće učenje krivo tumačiti. ‘Čini drugome što želiš da drugi tebi čini’ – kako se to može krivo tumačiti?”
– “Zato su oni po mojem savjetu rabili više metoda” – reče vrag u pelerini. Kod ljudi postoji priča o tom kako je dobri čarobnjak pretvorio čovjeka u penično zrno, da bi ga spasio od zla čarobnjaka, te kako je zli čarobnjak, pretvorivši se u pijevca, već htio pozobati to zrnce, ali je dobri čarobnjak na njega prosuo mjeru zrnja. Zli čarobnjak nije mogao pozobati sva zrna i nije mogao naći ono koje je trebao. To su isto učinili i oni s učenjem onoga koji je poučavao kako je sav Zakon u tom da činiš drugomu što želiš da drugi tebi čini: oni su proglasili 49 knjiga svetim tumačenjem zakona Božjega i u tim knjigama svaku riječ proglasili proizvodom Boga i Duha Svetoga. Oni su na jednostavnu, razumljivu istinu prosuli takvu hrpu izmišljenih svetih istina da je postalo nemoguće sve ih prihvatiti ili naći među njima onu koja je nužna ljudima. To je njihova prva metoda.
Druga metoda, koju s uspjehom koriste već više od tisuću godina, ogleda se u tome da jednostavno ubijaju, zatiru sve koji žele otkriti istinu. Sada tu metodu prestaju rabiti, no ne odbacuju je i i ako ne spaljuju ljude koji pokušavaju oktriti istinu, oni ih tako kleveću, tako im truju život da se samo vrlo rijetki odlučuju raskrinkati ih. Treća, pak, metoda je u tome što oni, proglasivši sebe Crkvom, dakle nepogrešivima, poučavaju, kad im treba, upravo protivno onomu što je rečeno u Pismu, ostavljajući svojim učenicima neka se sami izmotavaju kako hoće i izvlače iz tih protuslovlja. Tako je, na primjer, rečeno u Pismu: jedan je vaš Učitelj, Krist, i ocem svojim ne nazivajte nikoga na zemlji, jer je samo jedan Otac vaš koji je na nebesima. I ne nazivajte nikog učiteljem, jer je jedini Učitelj vaš Krist. Dok oni govore: samo smo mi oci, samo smo mi učitelji ljudi. Kazano je: hoćeš li se moliti, moli se sam, u potaji, i Bog će uslišati tebe, a oni poučavaju da se u hramovima trebaju moliti svi zajedno uz pjesmu i glazbu. Rečeno je u Pismu: Ne prisežite nikome, a oni poučavaju da treba prisezati pokornost vlastima bez protuslovlja, zahtijevale te vlasti što mu drago. Rečeno je: Ne ubij, a oni poučavaju da je moguće i dužnost ubijati u ratu i po odluci suda. Ili je pak rečeno: moje učenje je duh i život, hranite se njime kao kruhom. A oni uče da ako se stave komadići kruha u vino i izgovore nad tim komadićima određene riječi, tada se kruh pretvara u tijelo, a vino u krv, i da je jedenje tog kruga i pijenje tog vina korisno za spas duše. Ljudi vjeruju u to i usrdno jedu tu juhu i zatim se, kad dospiju k nama, silno čude što im ta juha nije pomogla” – dovršio je vrag u pelerini, zažmirio i nacerio se do samih ušiju.
– “To je vrlo dobro” – rekao je Belzebub i nasmiješio se. I svi vragovi zagrmješe gromkim hihotom.
VI
– “Ima li u nas kao nekada: bludnika, razbojnika, ubojica?” – već veselo zapita Belzebub. Vragovi su, razveselivši se također, progovorili svi u jedan mah želeći se iskazati pred Belzebubom.
– “Ne kao nekada, već više nego prije” – vikao je jedan.
– “Bludnika već nije moguće smjestiti u prijašnje odjele” – zviždao je drugi.
– “Sadašnji razbojnici gori su od prijašnjih” – urlao je treći.
– “Ne možemo namaknuti goriva za ubojice” – vikao je četvrti.
– “Ne govorite svi u isti mah, neka odgovara samo onaj koga pitam. Tko upravlja bludom – izađi i pripovijedaj, kako to činiš sada s učenicima onog koji je zabranio mijenjati žene i rekao da ne valja ženu gledati s požudom. Tko upravlja bludom?”
– “Ja” – dopuzavši na stražnjici odgovori vrag sličan ženi, tamnosmeđi, podbula lica i slinavih usta kojima je neprestano žvakao. Taj je vrag dopuzao naprijed iz skupine drugih vragova, čučnuo, nagnuo glavu na stranu i gurnuvši rep s kičicom između nogu, stao mašući repom, pjevušeći govoriti.
– “Činimo mi to na stari način, koji si rabio ti, naš otac i gospodar još u raju, način koji nam je predao u vlast sav rod ljudski, kao i po novoj crkvenoj metodi. Po toj novoj crkvenoj metodi činimo mi to ovako: mi utuvimo ljudima kako se pravi brak ne sastoji u tom u čemu se doista i sastoji – u zajednici muža i žene, već u tom da se odjene najljepše ruho, pođe u veliku za to sagrađenu zgradu, metnu na glavu posebne kape načinjene za to, uz zvukove raznih pjesama i obiđe tri puta oko stolića. Mi upućujemo ljude kako je samo to pravi brak. I ljudi, povjerovavši to, naravno smatraju da je svako sjedinjenje muškarca sa ženom bez tih uvjeta prosta zabava koja ničim ne obvezuje ili udovoljava higijenske potrebe i zato se bez predbacivanja podaju toj zabavi.
Vrag sličan ženi nagnuo je podbulu glavu na drugu stranu i zašutio kao da čeka kako će njegove riječi djelovati na Belzebuba. Belzebub kimnu glavom u znak odobravanja i vrag sličan ženi produži.
– “Tom metodom, ne napuštajući ni prijašnju, u raju rabljenu metodu zabranjenog voća i radoznalosti” – produži on, očito želeći polaskati Belzebubu, “mi postižemo najljepše uspjehe. Umišljajući si kako mogu osnovati pošteni crkveni brak i poslije sjedinjenja s mnogim ženama, ljudi mijenjaju stotine žena i kod toga se tako priviknu na razbludnost, da to isto čine i poslije crkvenog braka. Pričine li im se zbog čega zahtjevi povezani s tim crkvenim brakom teški, to si oni udešavaju tako da idu po drugi puta oko stolića, a što su prvi put išli oko stolića smatraju nepostojećim.”
Vrag sličan ženi je zašutio i obrisavši vrškom repa sline koje su mu napunile usta, oslonio glavu na drugo rame i šuteći gledao Belzebuba.
VII
– “Jednostavno i dobro” – reče Belzebub. – “Odobravam. Tko upravlja razbojnicima?”
– “Ja” – istupajući odgovori krupni vrag s velikim iskrivljenim rogovima, s brkovima zavinutima prema gore i ogromnim krivo nasađenim šapama. Taj je vrag, dopuzavši naprijed kao i prijašnji i vojnički popravljajući brkove s obje šape, čekao pitanje.
– “Onaj koji je razrušio pakao” – reče Belzebub, “poučavao je ljude da žive kao ptice nebeske i zapovijedao da se da onomu koji prosi, te da se onomu koji hoće uzeti košulju da i kaput, a rekao je i da radi svojeg spasenja treba razdijeliti imovinu. Kako vi uvlačite u grabež ljude koji su to slušali?”
– “Mi to činimo” – reče vrag s brkovima, veličanstveno trgnuvši glavu unatrag, “potpuno isto kako je činio naš otac i gospodar kad je izabrao Saula za kralja. Potpuno isto kako se i onda upućivalo ljude, upućujemo ih i mi da je, umjesto da pljačkaju jedan drugoga, zgodnije dozvoliti da ih pljačka jedan čovjek, prepustivši mu potpunu vlast nad sobom. Novo je u našem načinu samo to što tog čovjeka, da bismo mu potvrdili pravo da pljačka, vodimo u hram, stavljamo mu naročitu kapu, posjednemo ga u visoku fotelju, dajemo mu u ruke štap i lopticu, mažemo ga uljem od konoplje i u ime Boga i njegovog sina proglašavamo tu miropomazanu osobu za svetog čovjeka. Tako se pljačka koju vrši takva osoba smatra svetom i ničim joj se ne može stati na put. Svećenstvo i njihovi pomoćnici i pomoćnici pomoćnika – svi bez prestanka spokojno i bez pogibelji pljačkaju narod. Pritom najčešće stvaraju takve zakone i poredak po kojima besposlena manjina uvijek može bez kazne pljačkati većinu koja se muči i radi. Kao što vidi naš otac i gospodar, u biti je metoda što je mi rabimo stara metoda. Novo je u njoj samo to što smo je učinili općenitijom i skrivenijom, rasprostranjenijom u prostoru i vremenu, te trajnijom.
Općenitijom smo tu metodu učinili time što su se ljudi prije podčinjavali svojom voljom onome kojeg su izabrali, a mi smo učinili da se sada oni, posve neovisno o svojoj želji, ne podčinjavaju onima koje biraju, već onom tko ih zapadne. Skrivenijom smo učinili tu metodu time što sad opljačkani prema ustrojstvu tlake i poreza, osobito neizravnih, ne vide one koji ih pljačkaju.
Raširenija u prostoru je ta metoda time što takozvani kršćanski narodi nisu zadovoljni guljenjem svojih, već pod raznim najčudnijim izlikama, osobito pod izlikom da šire kršćanstvo, pljačkaju i sve one tuđe narode kod kojih se ima što opljačkati. U vremenu je ta nova metoda rasprostranjenija nego prije prema ustrojstvu dugova općinskih i državnih: pljačkaju se sada ne samo živa, već i buduća pokoljenja. Trajnijom smo učinili tu metodu time što glavne grabežljivce drže nepovredivima, pa se ljudi ne usuđuju djelovati protiv njih.
Tako sam ja radi pokusa jedno vrijeme postavljao na vlast jednu za drugom same najgnjusnije žene, glupe, nepismene i razbludne, a posljednja je još bila i zločinka koja je ubila svog muža i zakonitog nasljednika. I ljudi joj nisu rastrgali nozdrve i nisu je šibali bičem, kao sve druge koje su ubile muža, već su joj se dapače mnogo godina ropski pokoravali, dozvoljavajući njoj i njezinim bezbrojnim ljubavnicima da pljačkaju ne samo njihovu imovinu, već i slobodu. Tako u naše vrijeme javni grabež, to jest nasilno oduzimanje novčanika, konja, odjeće, čini jedva milijunti dio zakonskih pljački koje neprestano izvršavaju ljudi koji su u poziciji to činiti. U naše doba pljačke su nekažnjive, skrivene i uopće je spremnost na pljačku među ljudima takva da je glavna svrha života, gotovo svih ljudi, pljačka, koja je ograničena samo međusobnom borbom pljačkaša.
VIII
– “Zaista, to je dobro!” – reče Belzebub. “No ubojstva? Tko upravlja ubojstvima?”
– “Ja” – istupajući iz mnoštva odvrati vrag crvene, krvave boje, s kljovama koje su stršale iza ušiju, s oštrim rogovima i uvis podignutim debelim nepomičnim repom.
– “Kako ti prisiliš učenike Onoga koji je rekao ‘Ne vraćaj zlo zlim, ljubi neprijatelja’, da postanu ubojice? Kako ti činiš ubojice od tih ljudi?”
– “Činimo mi to i po staroj metodi” – odgovori crveni vrag zaglušnim škrebetavim glasom, “probuđujući u ljudima koristoljublje, svađu, jal, oholost, osvetu i isto tako po staroj metodi utuvimo učiteljima ljudi da je najbolje sredstvo za odučavanje ljudi od ubojstva da sami učitelji javno ubijaju one koji su ubili. Ta nam metoda ne donosi toliko ubojica koliko ih pripravlja za nas. Veće nam je mnoštvo ubojica davalo i daje novo učenje o nepogrešivosti Crkve, o kršćanskom braku i kršćanskoj jednakosti. Učenje o nepogrešivosti Crkve davalo nam je u prijašnja vremena veliko mnoštvo ubojica. Proglašavajući sebe članovima nepogrešive Crkve, ljudi su smatrali da je grijeh dopustiti lažnim tumačima učenja da kvare ljude i da je uslijed toga ubijati takve ljude Bogu ugodno djelo i oni su ubijali čitava mjesta i kažnjavali, spaljivali stotine tisuća ljudi.
Kod toga je smiješno što su ti, koji su kažnjavali i spaljivali ljude koji su počeli shvaćati istinita učenja, držali te same, za nas opasne ljude, našim slugama, to jest vražjim slugama. Za to vrijeme su sami oni koji su kažnjavali i spaljivali na lomačama i koji su uistinu bili naši pokorni sluge držali sebe svetim vršiteljima Božje volje. Tako je bilo u staro doba. U naše doba donosi nam vrlo veliko mnoštvo ubojica učenje o kršćanskom braku i jednakosti. Učenje o braku daje nam pravo da supruzi ubijaju supruge, a majke djecu. Muževi i žene ubijaju se međusobno kad im se zahtjevi zakona i običaja crkvenog braka pričine preteškima. Majke ubijaju djecu većinom onda kad se veza iz koje su proizašla djeca ne prizna brakom. Takva se ubojstva izvršavaju postojano i ravnomjerno. Ubojstva izazvana kršćanskim učenjem o jednakosti izvršavaju se periodički, no zato kad se izvršavaju, to je u velikom broju. Po tom učenju ljudi se upućuju da su svi oni jednaki pred zakonom. Opljačkani ljudi osjećaju da to nije istina. Oni vide da je ta jednakost pred zakonom samo u tome što grabežljivci mogu ugodno dalje pljačkati, a njima je neugodno to trpjeti, pa se bune i napadaju svoje pljačkaše. I tada nastaju međusobna ubijanja koja nam katkada daju najednom i desetke tisuća ubojica.
IX
– “A ubojstva u ratu? Kako na njih navodite učenike Onoga koji je rekao da su ljudi sinovi jednog Oca i da treba ljubiti neprijatelje?” Crveni vrag se nakesio, pustio iz usta struju ognja i dima, te se veselo udario po leđima debelim repom.
– “Činimo mi to ovako: mi utuvimo svakom narodu da je on najbolji na svijetu. ‘Deutschland uber alles’, Francuska, Engleska, Rusija ‘uber alles’. I da taj pojedini narod treba vladati svima drugima. Budući da mi tako sve narode uputimo isto, to se oni, osjećajući se neprestano u opasnosti od svojih susjeda, uvijek spremaju na zaštitu i razjaruju se jedni na druge. Što se jedna strana više sprema na obranu i razjaruje se zato na svoje susjede, to se više spremaju na obranu sve druge i razjaruju se jedne na druge. Tako su sad svi ljudi, primivši učenje Onog koji je nas nazvao ubojicama, neprestano i prvenstveno zaokupljeni pripremama za ubojstva i samim ubojstvima.
X
– “Doista, to je oštroumno” – progovori Belzebub poslije duge šutnje.
– “No kako nisu, slobodni od obmane, učeni ljudi uvidjeli da je Crkva iskrivila učenje te nisu učenje obnovili?”
– “Oni to ne mogu učiniti” – dopuzavši naprijed, samosvjesno reče vrag u mantiji crne boje bez sjaja, s plosnatim spuštenim čelom, s udovima bez mišića i s velikim ušima koje su stršale.
– “Zašto?” – strogo zapita Belzebub, nezadovoljan samosvjesnim tonom vraga u mantiji. Nesmućen povikom Bezebubovim vrag u mantiji je, ne žureći se, mirno čučnuo kao i drugi te prekriživši noge bez mišića na istočnjački način, počeo govoriti bez zapinjanja, odmjerenim glasom.
– “Ne mogu to oni učiniti zato jer ja neprestano odvraćam njihovo zanimanje od toga što oni mogu i trebaju znati, a upravljam ga na to što ne trebaju znati i što oni nikad neće saznati.”
– “Pa kako si to učinio?”
– “Činio sam i činim na razne načine, ovisno o vremenu” – odvrati vrag u mantiji. “U staro doba sam upućivao ljude da je najvažnije za njih znati potankosti o međusobnom odnosu trojstva, o porijeklu Kristovom, o Njegovoj naravi, o svojstvima Boga i tako dalje. Oni su mnogo i dugo prosuđivali, dokazivali, prepirali se i ljutili. Ta su ih prosuđivanja tako zanimala da oni uopće nisu mislili o tom kako trebaju živjeti, nije im bilo nužno ni znati što im je Učitelj njihov govorio o životu.
Zatim, kad su se oni već tako zapleli u sva ta prosuđivanja da više ni sami nisu shvaćali što su govorili, uputio sam jedne da je najvažnije za njih proučiti i protumačiti što je napisao čovjek po imenu Aristotel koji je živio tisuću godina ranije u Grčkoj; druge sam uputio da je najvažnije za njih naći kamen kojim bi mogli praviti zlato i takav eliksir koji bi liječio sve bolesti i činio ljude besmrtnima. I najpametniji i najučeniji među njima svoje su umne sile posvetili tomu.
Onima koje to nije zanimalo utuvio sam da je najvažnije znati okreće li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko Zemlje? Pa kad su saznali da se Zemlja okreće, a ne Sunce i odredili koliko milijuna milja ima od Sunca do Zemlje, bili su vrlo zadovoljni i od tog vremena još usrdnije izučavaju daljinu zvijezda, iako znaju da nema kraja tim daljinama i ne može biti, te da je sam broj zvijezda beskrajan, iako znaju da im to uopće nije nužno znati. Osim toga sam ih uputio da im je vrlo bitno znati porijeklo svih zvijeri, svih crvića, svih biljaka i beskrajno malih životinja. I premda im ni to nije nužno znati i mada je posve jasno da je to nemoguće saznati, jer i životinja ima isto tako beskrajno mnogo kao i zvijezda – oni ipak tim i sličnim istraživanjima pojava materijalnog svijeta posvećuju sve svoje duševne sile i dive se tome što čim više saznaju stvari koje nisu trebali znati, tim više ostaje toga što ne mogu saznati. I premda je očito da razmjerno njihovim istraživanjima područje toga što još trebaju saznati postaje sve šire i šire, predmet istraživanja sve složeniji i da se otkrića znanosti sve manje mogu primijeniti u životu, to ih nimalo ne smućuje i oni, potpuno uvjereni u važnost svojeg zanimanja, i dalje istražuju, propovijedaju, pišu, tiskaju i prevode s jednog jezika na drugi sva svoja istraživanja, najvećim dijelom bez svrhe, a ako i rijetko sa svrhom, onda samo za zabavu manjine bogatih ili za pogoršanje položaja većine siromašnih.
Zato da se ne bi nikada više dosjetili da je njima jedino nužno poštivati životne zakone postavljene u Kristovom učenju, ja im utuvih da oni ne mogu znati zakone duhovnog života i da je svaki vjerski nauk, dakle i učenje Kristovo, zabluda i praznovjerje, a da oni mogu saznati kako im je živjeti iz po meni izmišljene znanosti nazvane sociologija, a koja se sastoji u izučavanju toga kako su različito gadno živjeli prijašnji ljudi. Tako umjesto da se sami po Kristovom učenju pobrinu živjeti bolje, oni misle da trebaju samo proučiti život prijašnjih ljudi i da će iz tog proučavanja izvjesti opće životne zakone, te kako će im za dobar život trebati samo ravnati se u svom životu po tim od njih izmišljenim zakonima.
Zato, pak, da ih još više utvrdim u obmani, upućujem ih da postoji neka baština znanosti koja se zove naukom, te da su tvrdnje te nauke nepogrešive. Čim se ti koje se drži izvršiteljima nauke uvjere u svoju nepogrešivost, oni naravno proglase nesumnjivim istinama ne samo najmanje nužne, već često i nelijepe gluposti koje, izrekavši ih jednom, ne mogu opozvati. Zbog toga ja eto govorim da oni, dok ih ja budem poticao na uvažavanje i puzanje pred tom naukom koju sam ja za njih izmislio – nikad neće pojmiti ono učenje koje nas je gotovo pogubilo.”
XI
– „Vrlo dobro. Zahvaljujem!“ – reče Belzebub i lice njegovo zasja. „Vi ste vrijedni nagrade i ja ću vas dostojno nagraditi.“
– „A na nas se zaboravili?“ – zavikaše u nekoliko glasova ostali raznodlaki, maleni, veliki, krivonogi, tusti, mršavi vragovi.
– „Što vi radite?“ – zapita Belzebub.
– „Ja sam vrag tehničkih usavršavanja.“
– „Ja – razdiobe rada!“
– „Ja – prometa!“
– „Ja – tiska!“
– „Ja – umjetnosti!“
– „Ja – medicine!“
– „Ja – kulture!“
– „Ja – nastave!“
– „Ja – poboljšanja ljudi!“
– „Ja – opijanja!“
– „Ja – dobrotvornosti!“
– „Ja – socijalizma!“
– „Ja – feminizma!“ – zavikaše oni svi najedanput gurajući se pred Belzebubovo lice.
– „Govorite jedan po jedan i ukratko“ – zaviknu Belzebub. „Ti“ – obrati se vragu tehničkih usavršavanja. „Što ti radiš?“
– „Ja upućujem ljude da je to bolje za njih što više stvari i što brže naprave. I ljudi, gubeći svoje živote kako bi proizveli predmete, rade ih sve više i više, bez obzira na to što ti predmeti nisu potrebni onima koji sile da ih se stvori, a nedostupni su onima koji ih prave.“
– „Dobro! A ti?“ – obrati se Belzebub vragu razdiobe rada.
– „Ja upućujem ljude da je predmete lakše praviti strojevima nego ljudskim rukama, pa stoga treba ljude pretvoriti u strojeve – i oni to čine, te ljudi pretvoreni u strojeve mrze one koji su to od njih učinili.“
– „I to je dobro. Ti?“ – obrati se Belzebub vragu prometa.
– „Ja upućujem ljude da je za njihovo dobro nužno, po mogućnosti, što brže putovati s mjesta na mjesto. I ljudi, umjesto da poljepšavaju svoj život svaki na svom mjestu, provode život najvećim dijelom na putovanjima s mjesta na mjesto. Vrlo se ponose time što mogu u sat projuriti 50 milja i više.“
Belzebub pohvali i njega. Istupio je vrag tiska. On je razjasnio da je njegov posao u tom da se što većem broju ljudi priopće sve ogavnosti i gluposti koje se čine i pišu na svijetu.
Vrag umjetnosti objasnio je da on pod krinkom da tješi i probuđuje uzvišene osjećaje u ljudima pogoduje njihovim porocima prikazujući ih u privlačnom obliku.
Vrag medicine objasnio je da je njegov posao to što upućuje ljude da je najnužnija stvar za njih briga za svoje tijelo, a budući briga za vlastito tijelo nema kraja, ljudi, brinući se uz pomoć medicine za svoje tijelo, zaboravljaju ne samo na živote drugih ljudi nego i na svoj vlastiti život.
Vrag kulture je objasnio da upućuje ljude da koristiti se svime čime upravljaju vragovi tehničkih usavršavanja, razdiobe rada, prometa, tiska, umjetnosti, medicine – jest neka krijepost i da čovjek, koristeći se svim tim, može biti potpuno zadovoljan sam sobom i da se ne treba brinuti da bude bolji.
Vrag nastave je objasnio da on upućuje ljude kako oni mogu, živeći ružno i dapače ne znajući ni što je dobar život, učiti djecu dobrom životu.
Vrag opijanja rekao je da on uči ljude kako je bolje, umjesto da se izbave od stradanja prouzročenih ružnim životom tako da nastoje živjeti bolje, sebe podati zaboravu pod utjecajem omamljivanja vinom, opijumom, duhanom ili morfijem.
Vrag dobrotvornosti je rekao da on upućuje ljude da su oni dobrotvori ako kradu na vagone, a daju okradenima na kilograme te da ne trebaju biti savršeniji – što ih čini nepristupačnima za dobro.
Vrag socijalizma hvalisao se time što u ime najvišeg općeg ustroja života ljudi probuđuje neprijateljstvo među slojevima stanovništva.
Vrag feminizma hvalisao se time što radi još savršenijeg ustroja života osim neprijateljstva među slojevima pobuđuje još i neprijateljstvo među spolovima.
– „Ja sam – komfor! Ja sam – moda!“ – vrištali su i pištali još drugi vragovi puzajući k Belzebubu.
– „Zar vi mislite da sam ja tako star i glup da ne shvaćam to da čim je učenje o životu lažno, da je i sve što nam je moglo biti štetno, nama uistinu korisno?“ – zavikao je Belzebub i gromko se rashihotao. „Dosta je! Hvala svima!“ – i lupivši krilima, skočio je na noge. Vragovi okružiše Belzebuba i uhvatiše se u kolo. Na jednom je kraju bio vrag u pelerini, na drugom vrag u mantiji. Ti si vragovi podaše šape i krug se zatvorio.
I svi vragovi hihoćući, zviždeći, cvileći počeše mašući i udarajući repovima kružiti i plesati oko Belzebuba. Belzebub raširi krila i udarajući njima zapleše u sredini visoko izbacujući noge. Odozgo su se čuli krik, plač, stenjanje i škrgut zubi.
Pokreće Blogger.