Platon: (Ne)izrecivo?

No barem ovoliko imam kazati o svima onima koji su pisali ili će pisati, a koji vele da znaju to čime se ja bavim, pa bilo da su to od mene čuli, bilo od drugih, bilo pak da su to sami iznašli: naime po mome mišljenju nemoguće je da oni išta razumiju o toj stvari. Ta, o tome nema nikakvoga mojeg napisanog djela niti će ga ikad biti: jer to nikako nije izrecivo kao druge nauke, nego se nakon duga bavljenja samom stvari i duga suživljenja, iznenada, kao od iskre, u duši upali svjetlo i samo sobom se dalje hrani. No ipak znam toliko da bih te stvari, bilo napisane ili izrečene, najbolje sam izložio, a ako bi pak bile loše napisane, to bi mi nanijelo ne malu bol. A kad bi se meni pisane i izgovorene stvari činile pogodnima za svjetinu, što bismo ljepše mogli učiniti u životu nego napisati to na veliku korist ljudima i svima iznijeti na vidjelo! Ali ja ne mislim da bi ljudima bilo dobro laćati se toga, osim nekim malobrojnima koji su uz malu pouku i sami kadri to iznaći, dok bi se ostali ili neprikladno ispunili krivim omalovažavanjem ili pak uznositom i taštom nadom da su naučili nešto uzvišeno.
Na umu mi je da o tome prozborim još opširnije, ta možda će to o čemu govorim biti jasnije nakon što i ovo bude rečeno. Postoji naime istinit govor, protivan onome tko se osmjeli pisati bilo što o tim stvarima, o kojemu sam i ranije često govorio, a čini se da ga i sad valja izložiti.
Svakom pojedinačnom biću pripada troje preko čega se nužno spoznaje, četvrto je sama spoznaja, a kao peto valja uzeti ono samo znatljivo i istinski bivstvujuće; prvo je ime, drugo pojam, treće slika, a četvrto spoznaja. Uzmi, ako hoćeš shvatiti što se sad izlaže, jedan [primjer] i o svemu ostalom to opet tako razumi! “Krug” je nešto što se izriče, a tome je ime upravo to što smo sad izgovorili. Ono drugo na njemu je njegova odredba koja se sastoji od imenica i glagola; dakle “ono što je od krajnjih točaka naprama sredini svuda jednako udaljeno”, to bi bila pojmovna odredba onoga čemu su imena “okruglo”, “zakruženo” i “krug”. Treće na njemu je ono što se crta i briše, ono što se izrađuje i što propada. Ono pak četvrto je spoznaja, um i istinito mnijenje o tome: jer sve se to skupa ima uzeti kao jedno, dano ne u glasovima ili u tjelesnim likovima nego u dušama; i upravo po tome je jasno da je to nešto drugo bilo od biti samoga kruga bilo od onoga troga što je prethodno bilo izrečeno. Od svega je um po srodstvu i sličnosti najbliži onom petome, dok su druga udaljenija.
To isto vrijedi za pravocrtne i za zaobljene likove i boje, nadalje za ono dobro, lijepo i pravedno, za svako tijelo pa bilo da je izrađeno bilo prirodno nastalo, poput vode, vatre i sličnih stvari, potom za sva živo bića i za stanja duše, za sve što se čini i trpi. Otud, ako netko ne pojmi na neki način ovo četvero, nikad neće potpuno postati dionikom znanja onog petog. Osim toga, to četvero, poradi slaboće pojmovnih odredbi, poduzima objasniti i kakovost svakog pojedinačnog bića i njegovo samo bivstvo: zato se nitko tko ima uma neće usuditi da ono što je umom dokučio ikada ugradi u takvo što, koje je nadasve nepokretno, a baš takva su napisana slova.
A valja, opet, pojmiti i sljedeće. Svaki od praktički nacrtanih ili izrađenih krugova – budući da se posvuda dotiče ravne crte – pun je suprotnosti spram onog petog, dok krug sam, tvrdimo, ne sadrži ni manji ni veći udio suprotnosti od svoje vlastite biti. I za ime onih krugova kažemo da nijedno nijednome nije stalno, i ništa ne priječi da ono što se sad zove “okruglo” bude nazvano “pravocrtnim”, a “pravocrtno” “okruglim”; ta neće biti ništa manje pouzdano ako se premeće i suprotno naziva. To isto vrijedi i za pojmovnu odredbu jer se ona sama sastoji od imenica i glagola; ništa tu nije stalno na dostatno pouzdan način. Ima bezbroj razloga tome zašto je svako od ono četvoro nejasno, a najveći je, kao što rekosmo maloprije, taj da dok duša tražeći da od onoga dvoga, naime bića samog i kakovosti bića, spozna ono samo biće, a ne kakovost, upravo ono što od onih četiriju stvari ne reži da spozna riječju i djelom se isprečava duši; a budući da je ono što se izriče i pokazuje lako dostupno osjetilima, ono da tako kažemo zasićuje svakoga čovjeka zdvojnošću i nejasnoćom. Ukoliko zbog naporne izobrazbe nismo naviknuti tražiti ono istinito, nego nam je dostatna i najpovršnija slika, nećemo jedni druge ismijavati dok se međusobno ispitujemo i uzmažemo premetati i iskušavati ono četvrto. Ukoliko pak tražimo odgovore i jasnoću o onom petome, pobjeđuje onaj tko hoće nadvisiti one što uzmažu ono četvoro, i postiže da mnogi od slušatelja imaju dojam da onaj tko izlaže putem odredbi +, pismena ili odgovora ništa ne zna o onome čega se poduhvaća da napiše ili izgovori, makar pri tome često ni ne znaju da se ne ispituje duša onoga tko piše ili zbori, već sama narav onog četvoro koja je prirodno kvarna. No i prohodnja kroz sve njih, krećući se nagore i nadolje k svakome, samo teško zameće spoznaju toga naravlju vrsnog čak i kod onoga tko je naravlju vrstan.
Ako pak loše uspije, kao što je stanje duše kod mnoštva u pogledu učenja po prirodi ili se tek kvari u pogledu onoga što zovemo običajima, takve ni Linkej ne bi mogao učiniti da progledaju. Jednom riječju, onoga tko nije srođen s tom stvari, ni lako učenje ni sjećanje ne će učiniti takvim – ta iz samog se načela to ne začinje u ljudskim naravima.
Stoga svi oni koji niti su rođeni za to niti srođeni s pravednim i ostalim vrlim stvarima, pa makar bili prijemčivi za drugo i dobroga pamćenja, a niti pak oni što su srođeni ali neprijemčivi za učenje i pamćenje, nijedni ne će nikada saznati istinu vrsnoće i lošosti koliko je to inače moguće. Jer nužno je u isti mah sve to naučiti, laž s istinom cjeline bivstva, i to uz potpun trud i kroz puno vremena, kao što rekoh u početku: tek kad se svako od rečenoga – naime imena, pojmovi, izgledi i zamjedbe – pretrese naspram ostalog, kad se ispita blagonaklonim propitivanjima, i to od onih što se bez mržnje koriste pitanjima i odgovorima, zasvijetlit će razbor o svakoj stvari i um kod onih što se naprežu koliko je najviše u ljudskoj moći.
Zato je svaki ozbiljan muž daleko od toga da bi pisavši o ozbiljnijim stvarima ikada ih izručio ljudskoj mržnji i dvojbi. Jednom riječju, iz toga valja razaznati ovo: kad netko vidi napisani spis, bilo u zakonu zakonodavca ili u ma čem drugom, tad za njega, ako je sam dosta ozbiljan, to i nije najozbiljnija stvar; ona se nalazi u nekom drugom, najljepšem predjelu njegovom. Ali ako je to najozbiljnije unio u pismena, “onda su pamet njemu pokvarili” – doduše ne “bogovi sami”, nego ljudi.
Onaj tko pribrano slijedi ovu priču valjano će razaznati da tkogod da je … nešto pisao o najvišim i prvim stvarima naravi, taj ništa valjano nije čuo niti naučio od onoga što je napisao. Ta inače bi kao i ja osjetio strahoštovanje i ne bi se usudio izručiti to onom nepriličnom i nedoličnom. A ne bi to bi zapisao niti radi podsjećanja; ta nema bojazni da bi to netko mogao zaboraviti ako je samo jednom shvatio u duši.
Ulomak iz Platon, Sedmo pismo, u Hans Krämer, Platonovo utemeljenje metafizike, Zagreb 1997., str. 309.-317., preveo: Borislav Mikulić
Pokreće Blogger.