Ranko Marinković: Patnja je viša od istine

Smatram da su opaki ljudi najnesretniji. Neprestano trebaju hrane za svoju pakost. Pakost je zvijer koja je uvijek gladna. Ona treba žrtve. I kad se oslobodimo te gladi, tog traganja za žrtvama, da bismo na njima iskalili svoju mržnju, onda bismo mogli reći da smo postigli nešto što se zove bliskost sreći. Kad je Rosseau bio u Engleskoj, njega je ugostio David Hume, engleski filozof, kao prijatelja. Ali Rosseau, budući da je bio opak čovjek, kad se vratio u Francusku, strašno je ogovarao Humea. Loše je govorio o njemu. Dobri i mudri Hume je na to rekao: Jadan Rosseau, on je najnesretniji čovjek na svijetu. Nikad neće imati prijatelja.”
To je velika misao, a često imamo prilike da je se sjetimo. Žalosno je gledati opaka čovjeka. Kad likvidira jednu žrtvu, odmah traži drugu. Traži izgovor za svoju nesreću, jer opak čovjek nije sretan čovjek.
To me neobično interesira u tipologiji našeg zvjerinjaka. Ima ljudi koji su jako introvertirani, malo govore, dakle na riječima ih ne možemo pročitati. Govori don Fernando u Kiklopu: “Gledajte čovjeka kako sjedi, kako je ispružio noge, bezobzirno… I gledajte mu oči.” Ima ljudi sa zlim pogledom.
Promatrajmo ljude. I slušajmo ne što govore, no kako govore. Ima ih koji govore tako rezolutno, kao da nema sumnje da je sve to istina što kažu. Ima ih, opet, koji izgovaraju možda i velike istine, a nekako stidljivo, sustezljivo, skeptično, uvijek s nekom rezervom, “možda”, “čini mi se”…
No ovi slabo prolaze. Misli se da su kolebljivi tipovi koji misle sad jedno, sad drugo. A misle “sad jedno sad drugo”, zato što nisu sigurni da je sve što misle baš tako, da može biti i drukčije, da istine nisu uklesane u živoj stijeni za sva vremena.
Od Ptolomeja do Einsteina sve su se osnovne, takozvane “velike istine” o našem svijetu temeljito promijenile. Zbog tih istina, tih relativnih istina, padale su glave, osuđivalo se na lomače, progonstva, na katorge, na čemerne “zapise iz mrtvog doma”…
A sve to – zašto? Zbog istine – privremene, koja je vrijedila samo za jednu generaciju, najviše za neko stoljeće. Pa kako ne bismo žalili čovjeka, žrtvu vrlo nestabilnih istina? Ipak, ljudska patnja je veća i viša od istine. Ta patnja je nenadoknadiva. Ona se ne može popraviti. Ne samo da se ne može vratiti život nekome kome je život oduzet nego ne može se ni na koji način nadoknaditi ono što je čovjek propatio.
To je zapisano negdje duboko u ličnosti, u njegovu osobnom iskustvu – kao trauma, kao rana, koja jest zacijelila, ali ostaje ožiljak neizbrisiv do unuka i praunuka i pra-pra… I tako, trebalo bi, zapravo, maštati o jednom životu, nastanjenom ljudima bez ožiljaka, s čistim fizionomijama, mislim, intelektualnim, duhovnim integritetima, bez rana, barem bez rana nanesenih s vanjske strane, od drugog lica ili od drugih struktura… Ako je potrebna patnja čovjeku da bi opravdao svoj život, neka to bude njegova intimna, osobna sudbina, nenametnuta izvana.”
Iz: Ranko Marinković, Nevesele oči klauna, Globus Zagreb, 1986.
Pokreće Blogger.