Ivana Seletković: Transmisijska epopeja dehumanizacije

''Ljudski život je stranica u sredini knjige: da bi se razumeo, treba znati šta je bilo na prethodnim stranicama“ Czeslaw Milosz                                                                     

Kakva je slika svijeta u kome živimo sada?

Sukobi, dehumanizacija prostora-vremena, detronizacija vrijednosti, nihilizam, nedostatak altruizma, govore o onome što Amin Maalouf problematizira u svojoj knjizi Poremećenost sveta-kada se naše civilizacije iscrpe. Živimo u kaosu, očaju gdje  „nevidljiva ruka“  ili ruke upravlja/ju našim globalnim realnostima, u jednoj epohi u kojoj se svako oseća primoran da maše razvijenom zastavom svojih pripadnosti, i da stavi na znanje svojim sagovornicima da je dobro video njihovu zastavu.  A koje su to pripadnosti? Pripadati komu, čemu? Nizovima vrijednosti smještenim u registratore nihilističke sadašnjosti. Ne postoje ili samo u naznakama  postoje „vrijednosti“ (minima moralia) zato jer vrijeme post-moderne unatoč inovacijama ne donosi skladnost, ne donosi stabilnost pripadnosti jer pripadnost u svakom slučaju znači netrpeljivost prema Drugome, Različitome. Ja te ne razumijem zato jer je toliko vrijednosti koje se prelamaju, aproprijacija se čini nemogućom, dolazim(o) do emotivnog fijaska. Koja je moja utopija? Čemu se vratiti, za čim se osvrnuti? Što je utopija danas? Živjeti u harmoniji različitih ili živjeti utopiju istih- utopiju otkupljenja na nekom od svjetova koji predstoji (monoteistička shema). Kakav je etički ambijent danas? Rastrzani smo između kulture i prirode, ekonomije i stvarnih potreba običnog čovjeka- egzistencijalnih i to možemo zahvaliti čitavom nizu postapokaliptičkih stanja koja počinju Velikom depresijom 1929. onom koja je dovela do društvenih kataklizmi, do divljanja fanatizma, do lokalnih konflikata, do razbuktavanja svetskog ratnog požara (Maalouf). Taj požar je sličan onome koji je repetitivan u Fahrenheitu 451 Raya Bradburya – nestaje sva vrijednost kulture/a, spaljuju se knjige – i simbolično doduše u stvarnosti, ali nestaju. Njihovu vrijednost zamjenjuju informacije na internetu, veliki naslovi portala s tek nekoliko rečenica teksta i ogromnim fotografijama.  Gdje je znanje? Raspolažemo li dovoljno znanjem kada dobivamo samo informacije? Kakve informacije dobivamo? Površne – bljesak(bljeskove) ideje/a dok se zločini događaju svakodnevno (i o zločinima koji se događaju svakodnevno); dnevnik počinje zločinom- terorizmom koji se čini tako bliskim.  Jesmo li zato, zbog straha od nepoznatog koji tako ispoljava svoju volju došli do stadija emocionalne nepismenosti/otupljenosti?  One o kojoj piše Galimberti-Nihilizam i mladi. Autor navodi primjere zločina koje čine mladi  a da ne mogu i/li ne znaju objasniti uzrok (ako činim moram znati kako i zašto činim to što činim ne bi li izbjegao besmisao). Takav ambijent sjajno je oslikan Kubrickovom Paklenom narančom kao i krajnost eksperimentalnog podobravanja. Ako se moje „ja“ promijeni ne mora značiti da je ono ekvivalentno drugome, da se u njemu nužno ogleda (tko je taj/onaj drugi?). Svijet je odveć kompleksan. Marginalno može postati globalno, zato i možemo govoriti o poremećenosti, o dehumanizaciji-emocionalnom robotizmu. S druge strane to marginalno također može biti self-destructive behaviour kome se čin vraća neznanom sebi kao u filmu We need to talk about Kevin Lynne Ramsay. Zločin ima svoj začetak u djetinjstvu te zatim kulminira. Bezazlena bajka (Robin Hood) transformira se u nepoćudan (odnos) kraj filma-ubojstva/masakr Franklina-oca i Celie-sestre i učenika. Zašto? Zato jer je i majka (uzor-ak) nekoć zataškala vlastiti čin zloće slomivši vlastitom sinu ruku. Tako se jedan čin nadovezuje na drugi a dijele ih godine „njegovanja“ ili traganja za „sobom“ koje je osiromašeno i emotivnu egzaltiranost transponira u sjećanje – traganje za „istim“ koje „sada“ biva ostvareno doslovno te protagonisti sjećanja i njihov odnos ostaju jedini živući (protagonisti filma) čija osnovica ponašanja i obnavljanja onog izostavljenog „zašto-zato što“ sada ulazi u kontekst „mislio sam da znam ali više nisam siguran“. Prvo „zašto“ nije postavljeno, nije izgovoreno; prvo „zašto“ nije dočekalo prvo „ne znam“ ili „mislila sam da znam“- razlog ili mogućnosti nisu se niti otvorili. Ako je tako i ako pitanje i odgovor očekuju šutnju, onda i kulminacija šutnje, i godinama izostavljanje pitanja svoju svrhovitost pronalaze jedino u činu obavijenom šutnjom- onim „nisam siguran“, odnosno (ili zapravo)- ne znam. Emotivna otupljenost je krnje herojstvo ili Kevinovo antiherojstvo, nadmoć i sistematizacija koja prethodi činu/činovima.

Ako govorimo o poremećenosti svijeta onda čin zla ne treba čuditi niti njegova banalnost za koju se čini da se ne da razjasniti. Banalnost zla Krasznahorkai (Melankolija otpora) je  reinkarnirao je u liku gospođe Ezster. To zlo je trivijalno, egzogerantno. No, da li zlo kome svjedočimo u stvarnosti jest takvo? Da li se može uopće raspravljati o ozbiljnosti jednog zločinačkog pothvata? Zlo postoji oduvijek (ratovi: borba za premoć, borba za bogatstvo, borba za prirodne resurse). Ono je sastavni dio egzistencije, postoje odstupanja i njih je potrebno sankcionirati (krajnosti poput holokausta ili genocida). Patološko (o)ponašanje koje je samo sebi svrha a negativno utječe na okolinu jest ono sadističko ponašanje ravno De Sadeovim opisima -Dijalog između svećenika i umirućega-1782 ili Filozofija u budoaru. starim nekoliko stoljeća. Markiz priziva kulturni i religiozni relativizam, ne bi li podupro argumente svog umirućeg čovjeka. Jedina konstanta jest priroda, a priroda je ravnodušna prema onom što ljudi zovu porokom ili vrlinom (Ihab Hassan). A što je priroda? Je li zlo ili zločin dio prirode? Zločin je, u svakom slučaju, tek jedan dio pokvarenjaštva, politike ljudske slobode (Ihab Hassan).

A u čemu se ogleda ljudska sloboda? U odabiru. Ja želim biti takav zato što se moj odnos sa/prema odabiru svojstva/svojstava prema kojim se ravnam ogleda u Drugom, u odnosu/odnosima - sebi ne želim zlo pa prema tome ne bih trebao ni tebi, zar ne? Ti odnosi ukalupljeni su ili smješteni u prostor, ondje gdje se samoiskazuju ili ukazuju u pojavnosti. Ako je prostor dehumaniziran, ako je boravak u tom prostoru takav da izaziva određeno ponašanje onda postmoderno stanje (Lyotard) možemo shvatiti kao stanje gdje je najuočljiviji Luciferov efekt (Zimbardo) s tim da su podjele mnogo zamršenije od onih u zatvorskom životu. Odnosi su „tempirane bombe“- adolescenskih zločina- kao u filmu We need to talk about Kevin, samosvrhovitosti zločinačkog ponašanja kao u Paklenoj naranči, ili primjerice teroristički napadi-kao vjerski zločini i/li kulturocidi te razni oblici razbojstava kao rezultat poremećaja ličnosti. Znanost je uznapredovala od industrijske revolucije pa naovamo, no može li ona spriječiti porast zločina sankcijama, zabranama?

Svijet sada razmatra i suočava se s terorističkim čin/ovima koji je/su ciljani čin grupe a ne pojednica iako pojedinac može djelovati u ime ideje grupe. (U)Nutarnji i vanjski svijet, moguće ezoterije. Mikrokozmos i makrokozmos ideoloških suplemenata, razdori kultura, individualno i kolektivno nesvjesno. Riječ je i o odnosima intimne i javne slobode (Žižek).  Nije riječ o relativizmu, o poopćavanju nego o prestrukturiranjima jedne epohe. Ako je kompjuterizacija donijela išta novo što nije bilo nikad prije to je zaborav, instant sreća, instant uspjeh – kratkotrajnost i mnoštvo sličnih scena obnavljanja te ideologije trenutka. Isto je i sa katastrofama - uranjamo u njih dok pretražujemo internet, one postaju dijelom „našeg“ svijeta i čine se bliskim, kao da se događaju u susjedstvu. Odatle toliki strah od Drugog zato jer o drugom mogu znati jedanko kao što i on  može znati o meni – razmjena informacija ili kontrola misli sijanjem straha.

Ukoliko postoji toliki strah riječ je o relativizmu, o svođenju čina ili činova na globalni nivo. Obasipanje takvim informacijama bez sa/znanja rezultira introvertnošću ulaskom u svijet vlastitosti, u svijet vlastite ideološke obojenosti. Zato intimna sloboda može biti prelazak i bavljenje isključivo sobom dok s druge strane javna sloboda može biti zaštićena u imaginarnom svijetu interneta.

Što nam je dakle činiti? Kako se braniti i od sebe samoga ne bi li introvertnost izvazvala kontraefekt -  pasivnost, depresiju i/li nihilizam?


Poremećenost svijeta i civilizacijska iscrpljenost o kojima piše Maalouf nisu nastale odjednom, one su dijelom kompleksnijih odnosa čija neartikuliranost ili neznanje o njima sada izazivaju ne psihološku već kulturnu nelagodu (Galimberti) ili nesposobnost da se izbjegne egoizam. A egoizam jača onda kad smatramo da je stupanj besmisla toliki da obezvrjeđuje svaku pomisao o ljudskom dostojanstvu. Ne zaboravimo – ljudsko dostojanstvo kao sintagma u stvarnosnom smislu vrijedi i bez introvertnosti, i bez vraćanja u arhivu sebe-spoznavajućeg. U suprotnom se ne može shvatiti zločin kao patnja a ne uživanje. Drugim riječima, veliki narativi koji govore o čovjeku, kao npr. epski Metropolis Fritza Langa i jesu  pokušaji da se kontroverznim sredstvima, simboličnm prefiguracijama naznači da je: „Posrednik uma i  ruke - srce“.  
Pokreće Blogger.